DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 12/1937 str. 72 <-- 72 --> PDF |
t Ing. ANTUN JOVANOVAC, inspektor ministarstva š. i r. u p. Uminuše zvuči pogrebnih zvona, svećeničkih molitava i nadgrobnih govora, a tamni i hladni svodovi mirogojske kapele — tamo na zelenim padinama prigorja zagrebačke gore — primiše u svoje okrilje zemne ostatke druga ing. Antuna Jovanovca. Bilo je to 12. oktobra o. g. A vani su zadnji traci predvečernjeg sunca zlatili žuto i rujno išarane krošnje obližnjih gajeva, koji kao da su se u tom kićenom jesenskom šarenilu također opraštali od dragoga pokojnika, od svog prijatelja, koji ih je volio i tako rado boravio i u njima kao i uopće u prirodi, u gorama i zelenim gajevima. Na ozbiljnim licima odlazećih prijatelja i znanaca kao da se odrazivalo zaprepašćeno pitanje, je li to zaista kruta i tužna stvarnost, da je za uvijek nestalo toga stasitog, snažnog i zdravog čovjeka, rumena i vedra lica, koji je poput personificira noga zdravlja, samosvjesno, uzdignute glave i sigurna koraka stupao svojom stazom, a za kojim su se ne jednom osvrnule i one mlade kao i one, kojima je srebro već protkalo kose. I tako opet nestade jednoga od prokušanih šumarskih veterana, i to jednoga od ponajboljih, ne samo po iskustvu i temeljitoj spremi, već i po osobito strogom i rigoroznom shvaćanju i vršenju svojih dužnosti, kojemu u pogledu korektnosti, radinosti, minuciozne točnosti i savjesnosti u radu, na daleko nije bilo premca. Bio je uvijek prirodan, otvoren i jasan. Istina, nije bio možda čovjek nekih posebno uglađenih forma ni, što se kaže, salonski fin i elastičan. Nije znao da razvlači lice na neiskreni, farizejski, sladunjavi smiješak ni da se ponizno klanja i savija pred svim i svakim, a kojima si svojstvima mnogi ravnaju i krče puteve u životu. Što je 690 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1937 str. 73 <-- 73 --> PDF |
mislio, to je svakom otvoreno i rekao, bez okolišavanja i uljepšavanja, ne mareći mnogo, hoće li se time kome zamjeriti ili ne. To ljudi obično ne vole, a najmanje mogućnici, ali je takav bio u službi i u privatnom životu. Svojim starješinama iskazivao je dužno poštovanje, ali bez traga ikakove servilnosti, pa se nije nikada dodvoravao ni ministarskom fotelju ni položaju poslanika ni bilo kakovoj ličnosti ili stolici činovničke hierarhije, a ni interesima zlatnoga teleta. Nije htio da zna ni za kakove političke i partijske razlike ni za njihove specijalne interese i »velike brige« za narod, dakako uvijek na račun narodne šumske imovine. Prema tome nije htio da zna niti za kakove intervencije i koncesije, a ni za kompromise, pa makar to — kao obično — imalo i loše posljedice za njega. Naprotiv je otvoreno i oštro osuđivao takova traženja kao i one javne službenike, koji su uvijek bili spremni da takovim zahtjevima raznih mogućnika što bolje posluže i udovolje. Držao se daleko od svake spletke i podvaljivanja, a protekcije nije tražio nikada i ni od koga, pa ni od svojih prijatelja, oslanjajući se samo na ispravnu i objektivnu ocjenu svoga rada. No zato nije ni pred kim sakrivao svoje negodovanje, pa ni pred najvišim pretpostavljenima, ako je bio uvjeren, da mu je učinjena kakova nepravda. Kako je imao vanredan osjećaj dužnosti, to nikada nije otklanjao ili odgađao da izvrši kakav povjereni mu posao, pa makar mu to eventualno i ne bi konveniralo. Službena dužnost bila mu je preča od svega. Bio je već 20 godina u aktivnoj službi, kada se napokon sjetio, da bi i on mogao, a i trebao da upotrijebi odmor, koji ga po zakonu pripada. U stručnim pitanjima nastojao je uvijek, da bude što objektivniji. Ako je o nekom predmetu jednom stvorio svoje mišljenje, a to je bilo uvijek tek nakon pomnog proučavanja, onda nije od njega odstupao, već ga je uporno branio, pa makar svi drugi bili drugoga mišljenja. Ma da je imao ne samo vrlo opsežno i temeljito stručno znanje, a uz to i veliko iskustvo u praktičnom radu, razmjerno je malo pisao u stručnim časopisima, što je velika šteta. No zato je često znao sa ironijom da govori o onim stručnjacima, koji su se rado javljali u javnim glasilima sa svojim idejama i predlozima, ali koji su u praksi radili upravo protivno od onoga, što su teoretski zastupali. Mnogo je radio na sastavu raznih normativnih naredaba i uputstava za administrativnu službu i upravu šuma, za uređivanje šuma, za pošumljavanje krša i uređivanje bujica, a mnogo je sarađivao i u raznim komisijama, koje su se bavile tim poslovima. Ako je nastala kakova dvojba ili sumnja, da neka stručna mišljenja ili neki podaci nisu dosta pouzdani, ne jednom je bio pozivan, da i on dade svoje mišljenje, jer se znalo, da će ono biti ne samo temeljito obrađeno, nego i skroz objektivno, pa bili tu u pitanju neznam čiji interesi. Prema mlađima bio je obično dosta rezerviran, dok ih nije bolje upoznao. Pa tek kada je vidio, koliko vrijede kao stručnjaci i ljudi, onda se otkravio i približio. Mlađega kolegu uvijek je rado poučio, kada je vidio, da mu koje stručno pitanje i njegovo praktično rješavanje nije dosta jasno. Prilikom inspekcija podređenih mlađih činovnika nije htio ni na opetovane njihove zamolbe da prestupi prag privatnoga im stana, dok nije svršio posao, te se potpuno uvjerio, da je njihov rad u svakom pravcu ispravan. Onda je nestalo sustezljivosti, prestao je biti starješina, te postao dobar drug, razgovorljiv i zabavan član društva. Kao ponosan čovjek bio je vrlo osjetljiv na svako omalovažavajuće susretanje. Odlazeći u penziju smatrao je, da mu je zvanična dužnost, da se oprosti od tadašnjeg resornog ministra. Prijavio se u kabinetu. »Tko ste Vi i što želite« upita ga s visoka činovnik u kabinetu, koji prima i najavljuje stranke ministru. »Gospodin ministar ne može Vas primiti, jer je službeno zauzet, a imati će i konferenciju sa narodnim posla 691 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1937 str. 74 <-- 74 --> PDF |
niçima.« Pokojni Jovanovac odgovori mu: »Žalosno je, da se u kabinetu ministra ne poznaju ni najstariji činovnici minstarstva, ali izvolite reći gospodinu ministru, da je ovdje bio Antun Jovanovac, inspektor ministarstva, koji je smatrao za svoju zvaničnu dužnost, da mu se prilikom polaska u penziju odjavi«. Okrene se i ode. Akoprem je već od mladih dana namjeravao da si osnuje obiteljsko ognjište, ipak je umro neoženjen. Bio je čovjek skromnih potreba, ekonomičan, štedljiv, vodeći računa o svakom i najmanjem izdatku, a ipak nije-bio škrt. Volio je život i životne radosti i da se katkada, od vremena na vrijeme, nađe u ugodnom i veselom društvu prijatelja i znanaca, ali je uvijek bio umjeren. Radi svoje vanredne čestitosti, otvorenosti i čvrstoga karaktera uživao je puno i iskreno poštovanje svojih kolega i prijatelja kao i svih ljudi, koji su ga dobro poznavali. . Ing. Antun Jovanovac rodio se 8. oktobra 1878. god. u Zemunu. Osnovnu školu polazio je u Zemunu i Zagrebu, kamo mu je otac kao sudski kane. činovnik bio premješten. Srednju školu polazio je u Srem. Mitrovici i u Zemunu, gdje je i maturirao god. 1897. Šumarske nauke svršio ie u Beču na visokoj školi za kulturu tla god. 1900. Odmah zatim (31. augusta 1900. god.) postavljen je za šumarskog vježbenika kod šumarskog odsjeka bivše Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade u Zagrebu. Jedva što je nastupio službu, šalju ga na izmjeru nekih bujičnih područja u okolici Srba u Lici, za koje su se imali da sastave uredajni projekti. Slijedećih godina radio je na izvođenju bujično-uredajnih radova kod Srba i Zrmanje, a zatim kod Bešlinca i Zirovca. Premda se je na izvođenju tih radova pokazao kao vrlo vrstan i savjestan radnik, ipak je sam zamolio, da bude uposlen u specifičnim šumarskim poslovima, te je godine 1904. premješten kotarskoj oblasti u Sv. Ivanu Zelini kao zamjenik bolesnoga kotar, šumarskog referenta. Upućen sam na sebe i na svoje znanje, vrlo je marljivo proučavao sve zakone, normativne naredbe i riješenja, koja su bila u kojojgod vezi sa nadzorom, upravom i gospodarenjem šuma uopće, a napose onih, koje su bile pod javnim nadzorom. Mora se reći, da je u tom pravcu s vremenom stekao vanredno temeljito i opsežno znanje, možda opsežnije nego ikoji njegov stručni drug, a što je još važnije, sve je te zakonske odredbe i praktično i u punom smislu riječi valjano provodio u službi. Jedno vrijeme službovao je kod županije u Zagrebu, a zatim je g. 1905. zamjenjivao kotar, šumarskog referenta u Kutini. Položivši 1905. god. ispit za samostalno vođenje šumskog gospodarstva bio je god. 1906. premješten za šumarskog referenta kotarske oblasti u Čabru. Slijedeće godine premješten je u istom svojstvu u Karlovac, a godine 1908. u Fužine. Ondje u brdskim šumama Goskoga kotara, vodeći uzorno redovite svoje poslove oko uprave i gospodarenja sa područnim šumama, izrađivao je i privredne planove za šume ondješnjih zemljišnih zajednica. Ovi njegovi radovi bili su u ono vrijeme najbolji elaborati te vrsti, te su svakome mogli da posluže kao uzor dobro promišljenog i proučenog, točno i savjesno obrazloženog i izrađenog privrednog plana. Kako je njegovo službeno područje sezalo sve do mora, obuhvaćajući i znatne površine krša, to je mnogo radio i na pošumljavanju primorskoga krša i golijeti i to sa velikim uspjehom. Bio je ponosan na taj rad, te ie i u kasnije vrijeme, kadgod je mogao, pa i kad je već bio u penziji, vrlo rado zalazio u taj kraj, da si pogleda napredovanje tih svojih kultura. Uz unapređenje za šumarskog nadzornika premješten je iz Fužina 1913. god. u šumarski odsjek Kr. hrvat.-slav.-dalm. zemaljske vlade u Zagrebu, gdje je kao iskusan, savjestan i valjan činovnik radio najviše na taksacionim poslovima, a napose na ispitivanju i kontrolisanju gospodarstvenih osnova i programa. i~.cn 692 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1937 str. 75 <-- 75 --> PDF |
Kao vrsnog i spremnog stručnjaka šalju ga godine 1911., zajedno sa još nekoliko drugova, da proučava metode i uspjehe u pošumljavanju krša i golijeti u tadašnjem austrijskom primorju, a godine 1913. šalju ga opet — sa još jednim starijim šumarskim činovnikom — u Njemačku, gdje su u raznim najbolje renomiranim šumskim područjima proučavali prokušane metode uređivanja šuma, kako bi se one najbolje mogle da primijene i na području Hrvatske i Slavonije. Kada je godine 1914. buknuo svjetski rat, morao je u vojsku i na bojište, te je bio na ruskoj fronti sve do pod kraj godine 1916., kada je po šumarskom odsjeku zemaljske vlade u Zagrebu bio reklamiran kao prijeko potrebna stručna sila i gdje je ostao na radu. I u našoj vojsci obnašao je čast rezervnoga oficira. Kod šumarskog odsjeka u Zagrebu napredovao je dalje u službi, te je postao šumarski savjetnik i šumarski nadsavjetnik. Jedno vrijeme, od početka i sve do polovice godine 1920., vršio je kao zem. šumar, nadsavjetnik dužnost šefa šumarskoga odsjeka u Zagrebu, pa je tu i nakon toga službovao sve do god. 1922., kada ga kao zemaljskog šumarskog nadsavjetnika premjestiše za šumarskog referenta okružnog načelstva u Varaždinu. No malo vremena zatim, pošto je jedna politička partija htjela da na tom mjestu ima svoga čovjeka, morao je svoj referat predati tom partijskom čovjeku, a on — nemajući službenog zaposlenja — bavio se jedno vrijeme izrađivanjem privrednih planova za nadarbinske šume. Godine 1925. bude pozvan u Ministarstvo šuma i rudnika, te postavljen kod Generalne direkcije šuma za načelnika odjelenja za komunalne šume, a kasnije za načelnika odjelenja za pošumljavanje. Uz tadanje opće prilike moglo se malo šta učiniti za napredak šumarstva. Budući da nije bio, kako ono kažu, dosta elastičan, to je slijedeće godine bio premješten kao šumar, nadsavjetnik za šumarskog referenta u Varaždin, a godine 1927. za oblasnog šumarskog referenta Primorsko-Krajiške oblasti u Karlovac. Ovdje je svojski nastojao, da uvede što bolji red i gospodarenje u područnim komunalnim i privatnim šumama, koje su uslijed mešetarenja raznih neodgovornih političkih ljudi sve to više nazadovale. Naročito je obratio mnogo pažnje pošumljavanju primorskoga krša i golijeti. Na mjestu oblasnoga referenta ostao je sve do godine 1929, kada je postavljen za direktora Direkcije šuma u Zagrebu. Kao direktoru zagrebačke direkcije bili su mu uz redovne poslove povjeravani i drugi važniji zadaci, a naročito je sudjelovao u komisijama za izradbu uredaba i naredaba u vezi sa novim zakonom o šumama. Kada je bio, tako reći, na kraju svoga aktivnoga službovanja, bude početkom godine 1935. ponovno premješten k Ministarstvu šuma i rudnika u Beograd, te je kao inspektor bio šef odsjeka za uređivanje bujica. U tom svojstvu službovao je do konca augusta 1935. god. Isti dan, kada je navršio 35 godina neprekidnog aktivnog službovanja, predao je molbu za penzionisanje, koja mu je i uvažena. Za svoje revno i savjesno službovanje odlikovan je ordenima Beloga orla V. stepena i Sv. Save III. stepena, a prilikom penzionisanja ordenom Jugoslovenske krune III. stepena. Značajno je, da je on bio jedini od visokih činovnika ministarstva šuma i rudnika, kojemu su prilikom njegovoga odlaska u penziju drugovi, šumarski činovnici, priredili doličan oproštaj, što je najbolji znak, koliko je od svojih drugova u službi bio cijenjen i kao ličnost i kao stručnjak. r ... Na žalost nije mu bilo suđeno, da duže vremena proživi u zasluženom stanju mira. Iza lakšega pobolijevanja početkom ljeta o. g. uhvati ga mjeseca avgusta teška holest, koja ga je i slomila. Umro je u Zagrebu 10. oktobra o. g., gdje je i sahranjen. 693 |