DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 10-11/1937 str. 3     <-- 3 -->        PDF

ŠUMARSKI LIST


GOD. 61. OKTOBAR—NOVEMBAR i937.


lng. ILIJA LONČAR (ZAGREB):


NEŠTO O PROREDAMA


(QUELQUE CHOSE SUR LES ÉCLAIRCIES)


Uslijed pojačanog iskorištavanja u mnogim dijelovima naše države
starih je sastojina sve manje, a u nekim su predjelima već davno u prošlosti
iskorištene, pa stanje, koje tako nastaje, traži, da se pitanju proreda
posvećuje sve više pažnje.


Dok na jednoj strani starih zaliha nestaje, na drugoj strani potreba
na ogrijevnom i građevnom drvu biva sve veća il postepeno dolazimo
do stanja, da će se ta potreba u glavnom i kroz dugo vremena moći
samo proredama podmirivati. Ovo naročito vrijedi za lokalnu potrebu,
potrebu žiteljstva, koje stanuje u blizini šuma.


Proredama je najvažniji cilj njega sastojina. Mogućnost unovčenja
prorednog materijala od velike je važnosti za tu njegu, jer bi inače, u
našim skromnim prilikama, o njezi malo gdje moglo biti govora.


Kod rasprave ovog predmeta imamo pred očima u prvom redu
prilike u području zagrebačke direkcije šuma, gdje su u posljednjim godinama
izdane ove proredne drvne mase:


1929 godine 34.000 m3


1930 „ 46.000 „


1931 „ 82.000 „


1932 „ 97.000 „


1933 „ 114.000 „


1934 „ 138.000 „


1935/36 „ 149.000 „


Vidimo da su se u 7 godina prihodi od proreda više nego početverostručili.
Prema stanju sastojina može se očekivati, da u glavnom ovi
prihodi neće ni u buduće biti prosječno manji od maksimalnog već postignutog
iznosa. Naprotiv, možemo se nadati i stalnom, laganom porastu
tih prihoda kao posljedici nestajanja starih zaliha i povećanju
potreba. Ta okolnost sili potrošače da idu za prorednim drvom i u one
udaljenije predjele, u koje nijesu prije zalazili. Ima međutim još nešto,
što je od upliva na veličinu prorednog materijala, a to je i sam način
provedbe rada oko prorede. Kako nam je poznato, prorede se mogu


557




ŠUMARSKI LIST 10-11/1937 str. 4     <-- 4 -->        PDF

provesti i provode se na razne načine. Sigurno je, da svi ti razni načini
ne mogu u uzgoju šume imati za posljedicu jednak gospodarski uspjeh.
Cilj prorede kao uzgojnog rada jeste, da se putem povremenih zahvata
u sastojine prirodna borba stabala neke sastojine pomogne u smjeru,
kako bi se uz odabrani turnus uzgojila što vrednija i što veća drvna
masa, da nam na taj način gospodarstvo odbaci što veću korist, odnosno
da bude što rentabilnije. To je ujedno i cilj našeg gospodarenja. Naročito
je važno odabiranje stabala u kvalitativnom pogledu. Lako je naime
pojmiti, da nije svejedno, imamo li na jedinici površine jednaku drvnu
masu, ali vrlo različite kvalitete ili, da bude stvar još jasnija, imamo li
sastojinu zrelu za sječu, ali samo za ogrjev sposobnu ili pak sastojinu
jednake mase, ali sa velikim procentom tehničkog drva. S obzirom na
postizanje što veće i vrednije mase nije svejedno ni to, imamo li zdrava
i u pogledu prirasta sposobna stabla ili pak stabla bolesna, defektna i
slabe životne sposobnosti.


Prije nego se pristupi samom radu oko proreda, moramo svakako
biti na čistu sa ciljem, koji u uzgojnom pogledu želimo i trebamo postići.
Da se tome željenom cilju što bolje približimo, moramo biti na čistu i sa
zahtjevima staništa u pogledu pojedinih vrsti drva, a i sa vrijednošću
onih vrsta, koje želimo uzgajati. Premda se cijene drva znatno mijenjaju,
te se više puta traže uz vrlo povoljne cijene neke vrste, koje do
nedavna nisu bile uopće tražene (na pr. joha), ipak ostaju kao vrijedne
i u buduće one, koje su si osigurale ugled u prošlosti.


Svakako će nam biti cilj da uzgajamo vrednije vrsti, ako njihovom
uzgoju stanišne prilike odgovaraju. Uzalud bismo forsirali na nekom
staništu onu vrst, koju smatramo najvrednijom, ako to stanište njoj ne
odgovara. Mogli bismo u tom slučaju postići samo toliko, da ta vrsta
silom prilika tamo vegetira, ali neće biti niti otporna proti raznim uplivima,
niti će dat one Sortimente koje želimo. Tako bismo na pr. hrast
kitnjak uzalud kušali naseliti u dubokim hladnim dolinama, jer bismo
ga tu teško branili od graba i bukve, a konac našeg uzgoja bio bi, da
bismo dobili stabla u glavnom sposobna za ogrjev, dok bismo protiv
graba, bukve i johe vodili jednu jalovu uzgojnu borbu, koja bi za našu
ekonomiju svršila sa deficitom. Zato ćemo na raznim staništima dati
prednost raznim vrstama i to onima, koje mogu na njima pokazati maksimalan
gospodarski uspjeh. Tako će, recimo, i grab i joha biti važni u
dolinama, osobito onima, gdje su česti kasni mrazovi. Međutim ako se
ove vrste jave u većoj množini na višim položajima, među drugim vrstama,
kao što to običaje grab, koji često u nekim predjelima ugrožava
bukvu i hrast na njihovim povoljnim staništima, onda naša odluka u
pogledu favoriziranja kod proreda mora da padne u korist bukve, odnosno
hrasta, te ćemo na pr. grab za volju pomenutih vrsta potiskivati.


Izložićemo u kratko, kako se vrše radovi oko proreda u području
zagrebačke direkcije šuma.


Sastojine, koje ovdje dolaze u obzir, stare su u glavnom 30 i više
godina. Dakle na njihov postanak mi nismo imali nikakova upliva. Svakako
i u prvom redu kod samog rada oko njege mora se uvažiti stvarno
stanje svake pojedine sastojine, šta više i unutar sastojine stanje svake
pojedine grupe, skupine stabala. Nikako se ne može propisati unaorijed
neki sigurni recept, po kojem bi se imao rad provesti, već se za svaki


558




ŠUMARSKI LIST 10-11/1937 str. 5     <-- 5 -->        PDF

rad oko proreda uvjetuje prethodno upoznanje sastojine, kojom zgodom
treba uočiti glavne nedostatke za njezin skladan i uspješan razvoj.


Za velik dio naših sastojina može se reći da su obilovale izdancima
iz panja raznih vrsta drva, naročito graba, zatim stablima lošeg
predrasta, u glavnom bukve. Taj se predrast često raskrošnjao tako,
da je ispod sebe ugušio i oko sebe potisnuo sav vredniji mladik iz sjemena.
Nadalje, našlo se mnogo zaostalih starih stabala, većinom loše
kvalitete, koja svojedobno nisu bila unovčena ili su po kupcu bila napuštena
i ostala neposječena. Ova su također razvila velike krošnje, jer
su decenijima za to imala povoljnu priliku. Osim toga bilo je gdje više
gdje manje mekih vrsta: topole, breze, ive, pa divljeg voća, od kojega
je najčešća trešnja.


Odnosna staništa pripadaju u glavnom hrastu kitnjaku i bukvi,
zatim lužnjaku, a leže na terenima počevši od tipičnog nizinskog pa sve
do sredogorskog.


Velik udio u mladim sastojinama ima grab i može se reći, da je taj
udio veći od onoga, što ga je imao nekad u starim sastojinama. Ta je
pojava obično posljedica loše provedenih bukovih oplodnih sječa, posljedica
jakih progala i iskorištavanja u brzom tempu, u kratkom oplodnom
razdoblju, u kojem bukva ili nije dospjela ili nije mogla da zasije
površinu, dok grab to čini skoro svake godine. Naravski da tu dolazi u
obzir i veća osjetljivost bukovih biljčica.


Struktura odnosnih sastojina je prema navedenom vrlo raznolika,
te se često slika mijenja tako reći na svakom koraku. Ono idealno stanje,
koje si možemo zamisliti na pojedinim staništima, obično je u većoj
ili manjoj mjeri poremećeno, katkad čak i toliko, da više niti najsmišljenijim
uzgojnim mjerama kod proreda ne možemo doći do onakove
strukture sastojine, kakova bi odgovarala uzgojnim i gospodarskim zahtjevima.
Naravski da se u takovim slučajevima neće na odnosnim
površinama moću da postigne niti povoljan gospodarski uspjeh.


Što su sastojine mlade i gušće i što je više vrsti drva zastupano u


njima, to lakše možemo iz njih formirati ono što želimo i što bolje od


govara cilju gospodarenja.


U našem slučaju imamo posla i sa sastojinama, u kojima su već


davno, kroz desetke godina, vršene prorede, pa uz dobro njegovane


nade se i takovih, koje nikako ne zadovoljavaju, a to u glavnom radi


toga, što je u njima mnogo starih zaostalih stabala predrasta i izdanaka iz


panja, dok sitno iz sjemena manjka, jer je kod sitnih proreda ili šumskom


štetom uklonjeno.


Uvaživ ovakovu strukturu sastojina odabrali smo glavne smjer


nice za njegu, a te su, da ćemo u prvom redu i postepeno uklanjati ona


jača stabla, makar kojoj vrsti drva pripadala, koja nisu za uzgoj spo


sobna, ako smetaju vrednijim stablima. Osim nekih vrsta spadaju među


ova stabla još i ona iz predrasta, naročito bukve, zatim izdanci iz panja


i žila osobito graba, te zaostala stara krošnjata stabla hrasta, bukve itd.


U kojoj sastojini ima od pomenutih stabala veća količina, ne vrši se pro


reda, dok se ne obavi prije čišćenje od njih, a u koliko je takovih sta


bala malo, ne vrši se proreda samo u njihovoj neposrednoj blizini.


Kako je bukov predrast često, a stara stabla uvijek krošnjata, to


se ova u području nekih šumskih uprava (Sokolovac, Draganac, Pito


maca) obaraju tek nakon prethodnog okresivanja, čime se šteta u okol


559




ŠUMARSKI LIST 10-11/1937 str. 6     <-- 6 -->        PDF

nom mladiku svodi na minimum. Kod postepenog vađenja predrasta
prije se vade ona jača stabla, koja više smetaju, dok slabija i koja manje
smetaju mogu doći na red kod dalnjih proreda. Odje je mnogo materijala
za čistiti, nije dobro ako se taj rad odjednom obavi, jer se time u
prevelikoj mjeri izmijene prilike u sastojini, pa se saviju mnoga do tada
potištena stabla, kojima želimo pomoći. Baš iz toga razloga, u slučaju
gdje imamo posla sa jako krošnjatim stablima, vrši se i djelomično okresivanje
njihovo, skidanje pojedinih ogranaka, koji smetaju vrijednim
stablima, dok se konačno uklanjanje vrši kasnije, kad je susjedstvo ojačalo.
Postepenim čišćenjem sastojina se postepeno prevodi u druge prilike,
pa će takav rad redovito imati povoljniji uspjeh. Savijanje pojedinih
stabalaca ne da se međutim nikad potpuno izbjeći, ali takovo savijanje
može se vidjeti i u sastojinama, koje se ne proreduju. U ostalom
stanovitih žrtava mora biti, jer u našem slučaju radi se većinom o uzgojnim
mjerama, koje je trebalo već ranije provesti,, dakle o radovima
koji su više ili manje zakasnili. I kod izdanaka iz panja postupa se tako,
da se najprije vade najjači izdanci, jer ti redovito više smetaju od tanjih.
Ako bi se postupalo obrnuto, t. j . ako bi se najprije uklanjali tanji izdanci


— kako se često događa — onda bi se takovim radom škodilo sastojini,
jer bi se time pomagalo preostalim jačim izdancima, koji bi još više ojačali,
pa time u većoj mjeri i dalje smetali okolnim stablima iz sjemena,
koja uslijed toga ne bi do slijedeće prorede u dovoljnoj mjeri ojačala, jer
bi i dalje ostala zasjenjena. Treba kod toga rada imati na umu, da odnosnog
cijelog skupa iz panja mora kod proreda nestati i da se obično
veća korist postigne, ako jače izdanke uklonimo prije, a slabije kasnije.
Jasno je da neposredno iza vađenja stabala sa jačom krošnjom nastaju
rupe u sastojini, odnosno sklop se prekida, ali to prekidanje nije
dugotrajno, obično 3—10 godina, rijetko više, već prema starosti sastojine
i prema količini sitnijih stabalaca, koja okružuju odnosno stablo ili
su pod njim potištena. Ovakovo prekidanje sklopa međutim je samo
od koristi, jer se privodi više svijetla stablima, koja su za uzgoj sposobnija,
a sklop nakon kratkog vremena opet nastupa, uz tu razliku, što je
sada struktura odnosne skupine povoljnija, kao što su povoljnije i prilike
njenog dalnjeg razvoja.


Jasno je i to da što se kasnije pomenuta jača stabla odstranjuju,
to je veća šteta za sastojinu, jer će ona dulje vršiti svoje štetno djelovanje
na uzgojno vrednije i sposobnije susjedstvo ili na već natkriljena
stabla.


Napomenuti valja ovdje, da se stručnjaci često puta toliko straše
prekida sklopa, da rade propuste i najvažnije uzgojne mjere, samo da
sačuvaju sklop. Ljubomorno čuvanje sklopa mnogo je skrivilo valjanoj
njezi sastojina, jer se radi toga nijesu smjela uklanjati deblja (krošnjata)
stabla predrasta i! izbojci iz panja. To pravilo, koje se nekad uvriježilo,
i danas se još u mnogo slučajeva dosljedno provodi, te tako uzgoj, radi
ovakovih starih okova, ne može da postane slobodan i razuman.


Neprikosnovenost sklopa nije dogma, od koje se ne može nigdje
odstupiti. Ovim naravski ne želimo podcijeniti vrijednost sklopa, ali
ćemo ga ipak svagdje prekinuti, gdje nas na to stručni razlozi upućuju
i to prekidanje opravdavaju. U tom će slučaju svakako i uspjeh bif! povoljan.
Do prekidanja sklopa vrlo često dolazi i mora dolaziti već od
postanka sastojine, pa tokom cijelog njenog života. Da to često biva i


560




ŠUMARSKI LIST 10-11/1937 str. 7     <-- 7 -->        PDF

bez utjecaja stručnjaka, poznato je. Tako na pr. biva to uslijed snjegolomâ,
koji su naročito česti u gustim mladićima, gdje se katkad cijele
skupine mladika saviju ili i skrše. Time okolna stabla dobivaju na prostoru.
Isto to nastaje, ako se slome samo pojedina jača stabla ili ih vihor
izvali, pretrgne i t. d. Tko je pratio posljedice tih pojava, mogao se
lako uvjeriti, da je za koju godinu mlada sastojina izgledala kao da joj
se nije ništa dogodilo, naime sklop je opet postao potpun. Pa kad ovakovi
prirodni prekidi sklopa, koji nemaju u vidu stručne obzire, prolaze
u mnogo slučajeva (izuzev teže i katastrofalne slučajeve) bez štetnih
posljedica, a ispitivanjem bi se često mogla utvrditi i korisnost, kako da
se onda ne bi mogao sklop prekidati uz smišljen stručni rad.


Kako sam već somenuo, uklanjali smo kod proreda u prvom redu
jača, za uzgoj nesposobna ili manje sposobna stabla. Toga držali
smo se ne samo u proredama najmlađih sastojina (do 30 godina), već i
sastojina srednjedobnih. Rečeno je, da je uspjeh njege veći, ako se krošnjata
stabla loše kvalitete odstranjuju ranije, dok još nisu propala potisnuta
i stiješnjena stabalca oko njih i ispod njih. Međutim u koliko
njega na ovakav način i nije obavljena već ranije, neće to smetati da ju
ovako obavimo kasnije, moguće poslije 40, 50 ili više godina starosti,
dakle maka r kada , ako znamo da ćemo time sastojinu unaprijediti,
odnosno da ćemo pomoći u razvoju vrednijim stablima. Da se i u
kasnijoj dobi sastojine može postići lijep uspjeh, imali smo dosta prilike
uvjeriti se. Tako su u području šumske uprave u Sokolovcu mnogi mladici
u starosti iznad 30 godina bili puni krošnjatog bukovog predrasta.
Da smo bili stali na stanovište da se sklop poslije 30 godine ne smije
prekidati, morali bismo bili ostaviti sav taj predrast, te ga i dalje podržavati.
Međutim se nismo držali toga pravila, već smo postepeno, tokom
desetak godina, sistematski taj predrast uklanjali, a uklanjamo ga
i danas, uz prethodno kresanje i bez kresanja, te se može reći, da na
velikim površinama loš predrast danas već spada u rijetkost. U tome
vremenu okresane su tisuće krošnjatih stabala u mnogim sastojinama
raznih starosti. Ima međutim nekih sastojina, u kojima se neće moći
ukloniti sav predrast, jer ne smeta ničem vrednijem. U koliko se ovaj
neće moći uzgojnim mjerama znatno popraviti, lako će se kod revizije
privrednog plana propisati za ranije iskori´štenje.


Pod uplivom navedenog rada mnoge su se sastojine skroz izmijenile
i pokazuju sasvim drugu sliku, no što su je prije pokazivale. Samo
mnoštvo crnih, debelih i trulih panjeva odaje mjesto, gdje su ta stabla
stajala, dok u krošnjama tomu ili nema ili jedva ima traga tamo gdje je
vađenje obavljeno pred 5 i više godina. Naravski da se je u vezi sa takovim
radom ponegdje javio korov, ali taj ne smeta ničemu i opet ga
nakon nekoliko godina nestaje. Smiješna je doduše veća bojazan nekih
stručnjaka od malo korova, nego od krošnjatih stabala, kada se uvaži,
da je u odraslim sastojinama šteta od korova neznatna prama šteti, koju
uzrokuju krošnjata stabla.


Griješi se svagdje gdje se ovakovi radovi odgađaju i gdjegod se
sitna proreda vrši prije nego što su iz sastojine uklonjena jača, za uzgoj
nesposobna stabla. Naravski da je šteta još veća, ako se uopće ne
misli na vađenje pomenutih stabala, jer odnosne sastojine gube i u kvalitativnom
i kvantitativnom pogledu. Tako se ostavljanjem izdanaka iz
panja katkad nesvjesno pretvara visoka šuma, odnosno pojedini njeni


561




ŠUMARSKI LIST 10-11/1937 str. 8     <-- 8 -->        PDF

dijelovi, u nisku, a kad se uoči da na pr. izdanci iz panja nikad ne mogu
dati vredniji materijal, a i prirast im kasnije stagnira, jasna je štetnost
ovakovog rada.


Uklanjanje sitnog podstojnog materijala, osobito onog koji jedva
ima kakovu vrijednost za kupca, nije nam zadavalo nikakovu brigu, naprotiv,
taj materijal svuda štedimo i išli smo za tim da se podstojna i
stiješnjena sastojina, odnosno njezin znatan dio, održi gdje je god moguće.
Iz ovog dijela sastojine uklanjaju se većinom samo stabla, koja
ili smetaju (žuljaju susjedna) ili se suše ili su u gustim skupinama, pa ih
proređujemo. Taj dio sastojine od velike je važnosti sa gledišta dalnjeg
uzgoja. Svojim krošnjama ne smeta dominirajućim, vrednijim stablima,
a u slučaju ako se uklone pomenuta jača stabla ova sitna brzo zatvore
nastale rupe, čime se prirast sastojine pojačava. Ovaj materijal osim
toga omogućuje elastičniji rad u proredama, jer se lakše mogu odabirati
ona stabla između dominirajućih, koja su za uzgoj podesnija. U slučaju
da uslijed kakova kalamiteta dominirajuća stabla u manjoj ili većoj
mjeri stradaju, nadomjeste ih podstojna i stiješnjena, a preostala dominirajuća
nalaze u njima potporu, čime se posljedice štete ublaže.


U onim mladim i srednjedobnim sastojinama, u kojima nema ili
nema mnogo predrasta i izdanaka iz panja, nalazimo medu dominirajućim
stablima takovih, koja imaju stanovite greške, radi kojih su za uzgoj
manje sposobna od susjednih i koja svojom krošnjom smetaju susjedima.
U prvom redu ta stabla treba postepeno uklanjati. Samo tako će se
omogućiti valjan razvoj onim stablima, koja su za uzgoj sposobnija. A
i od onih, koja su jednako sposobna, ali gusta i krošnje im se ne mogu
razvijati, vadimo pojedina, kako bi ona koja ostaju bolje ojačala.


Ovakovim načinom proređivanja obično se dobiju velike mase
prorednog materijala, što je i prirodno kad se zna, da se vade mnoga
jača stabla. Broj izvađenih stabala je međutim znatno manji nego kod
cnog načina gdje se odstranjuju samo podstojna i stiješnjena stabla.
Dakle u prvom slučaju malen broj stabala daje veliku masu, a u drugom
velik broj malu masu ili, u našem slučaju, sastojina nakon prorede sadrži
razmjerno mnogo veći broj stabala, koja primiv više svjetla više i prirašćuju.


U zemljama sa naprednim šumskim gospodarstvom, koje od nas
leže sjevernije, prihodi od proreda u kvantitativnom pogledu se izjednačuju
sa glavnim prihodom, a negdje ga i nadmašuju. Kako kod nas stvar
stoji, ne bi se mogli sa sigurnošću očitovati, jer nemamo za to dosta
stvarnih podataka. Međutim, uvaživ još povoljan geografski položaj i
klimatske prilike, možemo očekivati da prihodi od proreda u svim onim
šumama, gdje je moguće intenzivno gospodarenje, neće ili neće mnogo
zaostati za prihodom u zemljama sa naprednim proredama. Naše povoljnije
vegetacione prilike omogućuju kod. nas veći prirast, pa i veću
produkciju drvne mase, a time bismo naravski morali očekivati i veće
proredne prihode. Međutim naše prilike u pogledu čuvarskog personala
kao i u pogledu šumskih šteta nepovoljne su osobito u posljednje
vrijeme i ako ostanu ovakove, imati će svakako negativan upliv na visinu
tih prihoda.


Kod naših proreda naročita nam je briga da grab potisnemo sa
dominirajućeg položaja tamo, gdje si je osigurao veći i jači udio u sastojim,
nego li mu pripada. On često tvori čiste skupine, u kojima je


562




ŠUMARSKI LIST 10-11/1937 str. 9     <-- 9 -->        PDF

tek pojedinačni hrast ili bukva i to u potištenom stanju. Oslobađanje


ovih jedna je važna zadaća proreda.


Kako nam je poznato, prorede su u početku prošlog stoljeća u Njemačkoj
vršene u glavnom tako, da se uklanjao samo potišteni materijal,
dok se u sklop nije smjelo dirati. Od toga doba pa do danas u tom je
pogledu došlo do jakog preokreta. I može se ustvrditi, da je najnapredniji
način proređivanja (Danske prorede, Heckove slobodne prorede)
upravo diamentralno oprečan onome, koji je propovijedan pred jednim
stoljećem. Dok je na pr. Cotta bio za bezuvjetno očuvanje sklopa i za
vađenje samo onih stabala, koja su i onako već izlučena iz sastojine, te
u glavnom ne smetaju ničemu, dotle Heckove prorede nepoznaju šablonu,
već se provode razumno i vade se u prvom redu jača stabla, koja
smetaju vrednijima. Dok prve prorede tako reći ne vode računa o uzgoju
šume, dotle su potonje jedno snažno uzgojno sredstvo.


Žalosno je da je i danas ponegdje kod nas skoro jedino pravilo
kod proreda: »tanje vaditi, deblje ostavljati«. Ta nerazumna šablona ima
katkad teške posljedice za uzgoj šume. U mladićima, u kojima se takove
prorede vrše, često je sitniji materijal vredniji! i trebalo bi ga uzgajati,
ali obično postaje žrtva šablone, dok izdanci iz panja, predrast
i kojekakova deformirana jača stabla ostaju i dalje kao budući reprezentantü
sastojine, a na sramotu uzgajatelju šume. Kod takove prorede
ne treba ništa misliti, već samo čuvati sklop i sjeći stabla ispod stanovite
mjere. To bi još uvijek bile tek početne, recimo Cottine prorede,
koje su za jedno stoljeće u zaostatku za današnjom naukom.


Znamo da prorede kod nas danas — radi velike štednje na personalu
i preopterećenosti šefa uprave administrativnim poslom — ne dospije
da vrši i u odgovarajućoj mjeri rukovodi stručno šumarsko osoblje,
te da se kod tih radova moramo i preko dopustive granice osloniti na
lugarsko osoblje. Zna se i to, da je ovo osoblje kvalitativno razmierno
slabo. Razloga toj slabosti ima više, ali jedan je od tih često i u tome,
što to osoblje nije dovoljno upućeno u rad, nije poučeno. Ima i takovog
osoblja, koje je kvalitativno tako slabo, da ga se ne može poučiti, koje
je prosto nesposobno. Naravski da je takovo balast za službu i da je
šteta po interese posjednika šume podržavati ga.. Međutim ima i lugar skog
osoblja, koje se dade dobro uputiti i poučiti u radu, samo se sa
upućivanjem i poukom ne smije štediti, pa uspjeh neće izostati. Samo
se tako može očekivati, uz sve teške i nepovoljne prilike, u kojima se
danas nalazimo, ipak dosta povoljan uspjeh.


Stručni rad u proredi nije lagan, pogotovo gdje je mlada sastojina
lošeg postanka, pa često i onaj, koji je imao s proredama mnogo posla,
teško nalazi povoljno riješenje, a kamo li će to moći neuko lugarsko
osoblje. Nije lako primijeniti baš onaj način u radu, kojim će se postići
najpovoljniji uspjeh ili maksimum onoga što se uopće može postići.


Po vrijednosti rada moglo bi se reći, da one prorede, koje uklanjaju
samo potišteni materijal, stoje u pogledu koristi po sastojinu na najnižem
stepenu, jer između njih i prirodnog proređivanja ima malo razlike. Ne
samo da se dobiva mala drvna masa, već se često ne može ni misliti
na pomaganje uzgojno vrednijim strukovima. Šta više, ove prorede u
sastojinama lošeg postanka mogu biti i vrlo štetne. Korisnije su prorede,
koje zadiru i u krošnju. Ali svakako ima i među tim boljim načinima
mnogo razlike. Kako se razabire iz gornjeg, mi dajemo prednost onome


563




ŠUMARSKI LIST 10-11/1937 str. 10     <-- 10 -->        PDF

načinu, kod kojega se umjereno vade stabla i od podstojnih i od stiješnjenih,
ali, s obzirom i na specijalne sastojinske prilike, naročito i u prvom
redu od dominirajućih. Za uklanjanje svakog pojedinog stabla mora
postojati neki uzgojni razlog, uz cilj da se uzgoji sastojina što vrednijih
sortimenata.


Naravski da onaj, koji hoće da ocijeni potrebe jedne sastojine,
mora znati ocjeniti biološku važnost i sposobnost, a i sociološku vrijednost
svakog pojedinog stabla, jer će samo u tom slučaju biti u stanju
da izvede valjanu i »slobodnu« proredu, te da postigne povoljan rezultat.


Kako se može iz gornjih navoda razabrati, kod ovog načina, koji
smo odabrali za naše šume, ne odbacujemo Hcverovo pravilo »rano,
često, umjereno«. Ovaj »često« izražen je kod nas u sasvim mladim
sastojinama, koje obiluju materijalom za čišćenje, sa vremenskim razmakom
od 2—3 godine, a za prorede sa 5 godina. Naravski ako se neka
proreda ili i čišćenje provede u jačoj mjeri, onda se taj rad opetuje na
istoj površini kasnije, nego što je gore predviđeno. Kod slijedeće prorede
najbolje dolazi do izražaja umjerenost rada oko pređašnje prorede,
odnosno umjeće onoga koji vrši proredu. Ako kod druge prorede nema
šta da se vadi ili ima malo, znači, da je kod prve vađeno više no što je
trebalo ili je moguće primijenjen loš način rada, u koliko nije stanje sastojine
bilo takovo, da je trebao jači zahvat.


Valja naglasiti, da nekad prevelika umjerenost može biti štetna.
a isto tako i prejako zadiranje. Gdje je na pr. oslobađanje vrednijeg
mladika hitno, tu umjerenim i slabim zadifarijem postizavamo malo.
Tu rad nema nikakova efekta, te stabla, kojima bi trebali pomoći, ne
mogu izdržati da slijedeće prorede, već propadnu. Naprotiv prejako
zadiranje podnosi sastojina, osobito odraslija, teže i prirast redovito
štetuje. Za potrebu jačeg ili slabijeg zadiranja svakako je i u prvom
redu odlučno stanje same sastojine.


Riječ »umjereno« može se tumačiti raznoliko. Dok će istu proredu
netko smatrati umjerenom, drugi će je smatrati prejakom. Po našem
mišljenju neće se moći opravdano reći za onu proredu da je prejaka,
gdje su štetna stabla vađena pojedinačno, ako se ispod njih i u njihovoj
neposrednoj blizini ostavlja podstojni i stiješnjeni dio sastojine.


Naročito je važan zadatak njege njega krošnje i to u prvom


redu svih vrsta, koje traže više svijetla, a to su jasen, hrast, kesten,


joha. Bukva podnosi gust sklop lakše od ijedne naše listače, ali zato i


njezinoj krošnji valja posvetiti pažnju, jer valjano deblo možemo očeki


vati samo onda, ako krošnja nije zakržljala.


Kod proreda u nizinskim hrasticima obično se pada u jaku grešku


time, što se pazi samo na uzgoj debla, dok se za uzgoj krošnje ne mari.


Izvan sumnje je, da je uzgoj krošnje jednako važan kao i uzgoj debla,


jer je deblo funkcija krošnje. Lako se možemo svuda u našim sastoji


nama uvjeriti, da samo ona stabla pokazuju lijep uzrast i dobro napre


duju, koja imaju valjano razvijenu krošnju. Ako se sa uzgojem krošnje


zakasni i stabla postignu velike visine, ali sa malim krošnjama, daljnji


je rad oko njege ovakove sastojine oteščan, jer takova stabla teško raz


vijaju krošnju, a kod jačeg proredivanja dobiju mnogo postranih izda


naka. Često imamo priliku vidjeti da je na dugačkom i visokom deblu


smještena neznatna krošnja, a ponekad je ona i potpuno zakržljala. Kod


valjano uzgajanih hrastovih sastojina morala bi sa visinom stabla rasti


564




ŠUMARSKI LIST 10-11/1937 str. 11     <-- 11 -->        PDF

i krošnja onih stabala, koja treba da dadu glavni sječivi prihod. Ako
nema valjane proporcije između krošnje i visine stabla, ne može niti
uspjeh uzgoja biti povoljan. Ovo vrijedi ne samo za hrast, već i za
ostale vrste.


Često se sasvim krivo tumači pojava, da se hrast u čistim skupinama
ospe adventivnim izdancima. Neki to smatraju dokazom, da hrastova
sastojina mora ostati gusta. Međutim lako je uvjeriti se, da je ova
pojava česta ne samo u onim hrasticima, koji su naglo previše prorijeđeni,
nego naročito u pregustim skupinama i da je ona prirodna posljedica
neproređivanja i povodom toga posljedica zakržljale krošnje. Stablo
naime u oskudici za svjetlom, koga treba više no što ga može u pregustoj
skupini dobiti, nastoji da si pomogne na taj način, da razvije
mnogo malih izdanaka duž cijeloga debla, kako bi iskoristilo i ono rasuto
svijetlo ispod krošanja. Ovakvo se stablo — može reći — bacilo
u prosjake i kupi mrvice, koje padaju sa stola ostalih, samo da se održi
na životu. Odnosni izdanci odaju nam na prvi pogled defektnost krošnje.
Ako je na takovom stablu naročito mnogo izdanaka, redovito je znak,
da će se ono doskora osušiti.


Lako je opaziti u takovim sastojinama, da ona stabla, koja su slučajno
bila u povoljnijim prilikama i koja su razvila normalnu krošnju,
nemaju tih adventivnih izdanaka, a i debla su im ljepša, vrednija i zdravija.
Svakako kod proreda u ovakovim skupinama mora se čovjek pomagati
onim stablima, kojima krošnja nije zakržljala odnosno kojima
je manje zakržljala, a neku orijentaciju u tom slučaju daju i pomenuti
adventivni izdanci.


Ista je pojava, skoro još u jačoj mjeri, u mladim i sredniedobnim
kestenjarima. I ovi obično pate od neproredivania, odnosno od defektnosti
krošnje, koja često tako reći potpuno manjka i samo postoji deblo
poput vretena, koje se skoro po cijeloj duljini osulo adventivnim izbojcima.
Na ovakim stablima uzgojiti krošnju vrlo je težak i mučan posao.
Osim toga na takovim stablima česta je pojava da kora ispuca, da se
Ijušti. što konačno ima za posljedicu i njihovo sušenje.


Prema gornjem izlaganju smatramo jednostranim uzgojem, ako
se vodi briga samo o deblu, o njegovoj duljini i pravnosti, a ne i o krošnji.
Od takovog uzgoja pati i deblo, jer se ono ne može razvijati onako,
kako to valjano shvaćeni gospodarski interesi zahtijevaju. Takav je
uzgoj u velikoj mjeri krnj, pa bi i tu pomogao naprijed opisani način
proreda, koje bi od zgode do zgode razumno zahvatale i u krošnje, a to
su visoke prorede.


Prema našem mišljenju neka stroža granica između visokih i niskih
proreda sa starošću sastojine ne da se ustanoviti, već ova dva načina
i prije 50. godine valja kombinirati, a poslije toga u glavnom provoditi
visoku proredu.


I ako je korisno da se sklop održava do 50. godine starosti, ipak
se to pravilo ne smije shvatiti beskompromisno i doslovce. I tu treba
da prevlađuje razum, pa ćemo u slučaju potrebe da pogodujemo razvoju
krošnje nekog za uzgoj sposobnog stabla, koje bi inače moglo da postane
i za uzgoj nesposobno, intervenirati u sastojini, makar u kojoj se
dobi´ ona nalazila.


Iz navedenog lako je razumjeti, da svaka proreda ne služi njezi


sastojine, a za mnogu bi bilo bolje da nije ni obavljena. Takav je onaj


565




ŠUMARSKI LIST 10-11/1937 str. 12     <-- 12 -->        PDF

slučaj, gdje se sav sitni materijal iz sjemena posiječe, a predrast i izbojcii
iz panja, koji dominiraju, ostave i dalje. Nažalost takovih proreda
imamo često prilike vidjeti. Čak ima i proreda, gdje se naređuje, da se
vadi sav materijal ispod 10 cm u sastojini staroj cea 40 godina, koja je
puna izdanaka iz panja i) predrasta.


Primijetiti nam je, da sa opisanim načinom proreda nismo još
stigli onamo, kamo smo želili, a to — kako smo već rekli — radi: pomanjkanja
valjanog osoblja, pa se događa da se ponekad obavi rad na
način upravo obrnut od onoga po kojem se baš želilo postupati, ima i
drugih nedostataka, koji katkad osujećuju potpun uspjeh, kao na pr. ako
poslije već dobro obavljene prorede žitelji nedoznačenil sitni materija!
-- koji smo baš htjeli ostaviti — naknadno posijeku u zemlji prigodom
izvoza već preuzetog materijala, pa ga, usprkos svega našeg nastojanja,
nestane. To se obično događa samo kod loših i nemarnih čuvara.


Bez dosta i valjanog osoblja ne može se sa potpunim uspjehom
voditi intenzivno gospodarenje, pogotovu jer su u pitanju proreda čak i
mišljenja stručnjaka vrlo heterogena. Može se reći, da velik broj njih
pati na nepovredivosti sklopa. Oteščava katkad praktični rad i nesuglasje
između stručnog osoblja, jer tada pomoćno osoblje, koje vrši
prorede, gubi sigurnost u radu.


Résumé


Sur la base de sa multiple expérience pratique l´auteur donne ici quelques suggestions
utiles quant a l´exécution des édaircies dans nos peuplements feuillis.


566