DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5/1937 str. 27 <-- 27 --> PDF |
(14) W i Ih e 1 m-H emp c 1: Die Bäume und Sträucher des Waldes III, p. 99; (15) Statistički godišnjak Kraljevine Jugoslavije za 1933 g., knjiga V, Beograd 1936, p. 200—209. (16) Werne r Lüdi : Beitrag zur regionalen Vegetationsgliederung der Apenninenhalbinsel, Veröffentlichungen des Qeobot. Institutes Rubel in Zürich, 12 Hft., Bern 1935, p. 212. Résumé. L´auteur décrit les caractéristiques du genet avec lesquelles il peut servire de base, chez nous, d´un essort de l´industrie des textiles, du papier, des drogues etc. Du premier point de vue, l´auteur décrit d´une part le mode primitif de la production du fil de genet chez nous et, d´autre part, la technique industrielle qui a déja se développée a cet égard en Italie. A cause de la grande et multiple utilité du genet et, eu égard a ses tres petites exigences pédologiques, l´auteur désire qu´on lui fasse, dans notre Littoral, beaucoup plus d´attention que jusqu´a présent. SAOPĆENJA INTERESANTAN REKTORSKI GOVOR. Dne 3. decembra 1936. ustoličen je u ukrašenoj auli poljoprivredno-šumarske visoke škole u Brnu za rektora školske godine 1936/1937. redovni profesor zaštite šuma i lovstva i n g. Amt on in D y k. Prilikom ulaza profesorskog kolegiuma u aulu odsvirala je lovačka fanfara skladbu, koju je posvetio profesoru Dyk-u poznati moravski skladatelj, direktor konzervatorija u Brinu, Jan Kune. Poslije toga je studentski pjevački, zbor »Moravan«. otpjevao Dyk-ovu »Cesta do ticha ...« Poslije govora rektorovoga »Mo ravan« je otpjevao »Myslivecke Credo« od Dyka. Novi rektor ing. Antonin Dyk izrekao je interesantan govor. Držim da neće biti suvišno, ako taj govor iznesem na ovome mjestu:* »Gospođe i gospodo. Dvije su zvjezdice pratile zajedničkim sjajem jednostavnu stazicu moga života: šumarstvo i lovstvo. Rodio sam se u lovačkoj, kući, u šumarskoj i lovačkoj sredini sam odrasao i tako nisam ni osjetio onu krizu, koje se toliko plaše, a koja prethodi izboru životnoga poziva. Postati šumar — bilo je za mene prirodno, a predstava o šumaru bila je meni od uvijek nerazdvojna od čari lovstva. Bilo mi je suđeno i omogućeno, da bogato proživim i slasti i teškoće svoga zvanja, ali da ću jednom postati profesor šumarstva i lovstva i da ću dočekati najveću akademsku čast, čije su mi insignije danas privremeno povjerene, to mi se čini neobičnom milošću božjom. Ovo naročito upravljanje sudbine smatram za krajnju fazu svoga životnoga rada i zbog toga mogu izjaviti, da vruće zahvaljujem Svemogućemu, što mi je dao da ´budem šumar i lovac. A možda se smijem u ovom času, koji uzdiže mene i moje srce, zahvalno spomenuti svjetle uspomene svoga oca, oduševljenog šumara i lovca, koji je još moje * St raž myslivosti, Roč. XV. čislo 1. 249 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1937 str. 28 <-- 28 --> PDF |
djetinjske korake i moju mladu misao vodio sredinom, u koju sam onda urasao. Mislim zato, da sam dužan da i današnji kratki rektorski govor uskladim na lovačke strune, koje se u sličnim prilikama još nisu kod nas dosada oglasile. Dopuštam sebi dakle, da govorim s ovoga mjesta o suštini lovstva, jer se taj pojam ne tumači tačno. Biva naime vrlo često lovstv o zamijenjeno ili identifikovano sa lovljenjem , što je u stvari samo njegov sastavni dio i sredstvo za konačni cilj. Lovstv o ipo današnjem višem svatanju jest gospodarenje sa divljači, nauka ´ o lovstv u jest skup znanja, poznavanja i iskustva o toj grani ljudske djelatnosti. U vezi ovoga treba svaćati riječ gospodarenje što šire, a što je glavno, treba je svaćati i u smislu prirodnih nauka i u smislu zaštitnom. Najčudnovatija je činjenica, da se je lovstvo moglo sačuvati od [pradavnih vremena pa sve do današnjega dana i da nije podleglo udaranju talasa istorije, a ni navali ljudskih strasti, već naprotiv pokazuje sposobnost, da se poslije svake istorijske katastrofe obnavlja, pomlađuje i udara pravim putem. Za to ima da zahvali sigurno tome, što je toliko usko povezano s prirodom i sa urođenim čovječjim instinktima. Ti isu instinkti, često pritajene sklonosti, veoma nejednako razdijeljeno nasljedno opterećenje čovječanstva, kojega se ne treba stidjeti, već s njime valja u životu računati. Te sklonosti mogu biti znak zdrave, urođene individualnosti, a mogu biti i poželjna brana protiv nemuške osjetljivosti, ali samo onda, ako s njima vladamo odgojem i obrazovanošću. I lovljenje je takovo instinktivno ispoljavanje, koje može postati i strast kao ekstrem neobuzdanoga instinkta za uništavanjem. I, na žalost, lovljenje se je u takovom neobuzdanom obliku već veoma žalosno proslavilo uništenjem mnogih vrsta prvotne faune i neobazrivošću prema prirodi. Lovstv o je onaj činilac, koji zapravo ima tu lovačku strast stišavati i iskoristiti je u smislu ekonomičnosti na opću korist. Današnje lovstvo znači kultivirano i regulisano lovljenje. Suština je lovstva: razumna uprava odnosa čovjekovih prema životinjama, k o> j e žive divlje, prema divljači. Divljač treba smatrati za povjereno dobro i čovjek ima biti brižni upravljač i trijezni uživalac toga dobra. Presudno je pitanje za današnje i buduće lovstvo — zaštita i čuvanje divljači. U trajnoj borbi organizama za pravo na život i na životni prostor ruši ravnotežu u prirodi prije svega čovjek. Širenje čovjekovo, pojačano transportnim mogućnostima i tehnikom oružja, potiskuje divljač sa prirodnih staništa u udaljene predjele i u prilike neprirodne. Izmjene prvotne sredine, koje je proveo čovjek, od česti protjeruju divljač, a od česti je prisiljavaju da izmijeni način života. Uzmicanje divljači, na prvom mjestu krupnijih vrsta, napreduje neminovno i krajem XIX. stoljeća zauzelo je takove razmjere, te je bilo potrebno uzbuditi savjest čitavoga kulturnoga svijeta, da ne bi radionica božje prirode opustjela potpuno. Velika Sjeveroamerička demokracija bila je prva, koja je osjetila tu opasnost i koja je pokajnički priznala grijehe, što ih je počinio čovjek na divljači nedisciplinovanim, strastvenimkoristoljubivim lovljenjem. Na umirenje i u naknadu za te prestupe dala je ona svijetu potstrek i naročito lijep primjer za praktičnu zaštitu prirode. Spoznaja , da vrela prirode nisu neiscrpna, da je potrebno vrlo brižljivo čuvati njihovu suštinu i to prije svega protiv karakternih nastranosti čovjeka, najbolji je dokaz potrebe discipliinov a n o g a lovljenja. Lovstvo je činilac ravnoteže između interesa čovjekovih i ekonomičnog stanja divljači. Zadaća je lovstva, da čuva sv e vrst e divljači , a sredstv o j e za to — obazriv o čuvanj e i razumn o lovljenje . 250 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1937 str. 29 <-- 29 --> PDF |
Samo radu, saglasnom sa principima lovstva, koji su vršili naši pređi, zahvaljujemo, da krajevi naše domovine imaju pored visoke poljoprivredne i šumske kulture kao i pored velike napučemosti još dobro stanje gotovo svih vrsta svoje prvotne divljači. Da bi taj inventar naše prirode bio razumno iskorišćen i barem u nesmanjenoj mjeri predan budućim pokoljenjima, potrebno je, da ne samo ispravni lovci nego i čitava naša javnost, prije svega šumari i poljoprivrednici, stalno misle na zaštitne principe i na to, da čovjek mema prava iskorijeniti bilo koju vrst u naš e faune . Dosada nismo pronikli u sve prirodne tajne toliko, te bismo smjeh odlučivati o pravu na život viših organizama i o njihovoj zadaći u životnoj zajednici. Iako je nama ljudima dana mogućnost da budemo gospodari, nemamo prava da sebe smatramo za nešto drugo do li za članove velike biocenoze, čiji je temeljni motiv, da traži ravnotežu i harmoniju u zajedničkom življenju. Lovstvo današnje i buduće nije samo privilegij vlasti ili staleža, ono je ins t r u menât za zaštitu prirode i zbog toga stoji u interesnoj sferi javnosti. Na žalost, nije dosada bio jedinstveno shvaćen cilj i smisao lovstva, pa mnogi neupućeni u njemu gledaju okrutnost i surovost, jer da vodi k usmrćivanju divljači. No to je presudna greška, ako ne i licemjcrstvo, jer je razumn o ure đenje brojnoga stanja -divljači znak gospodarenja, a onda i potrebe. Lovstvo uči trijeznog i kulturnog čovjeka dostojnom i štedljivo m lovu . Nema života bez izvjesnih gorčina, pa i -u lovstvu, isto tako kao u poljoprivredi i u šumarstvu, nema mjesta pretjeranoj osjetljivosti. Upravo današnje doba traži kategorički, da budemo u interesu naroda i države muški, uz to i plemenito tvrdi. Dobro lovstvo odgaja za to i zbog toga je već od pamtivijeka iskorišćavano, a i sada je upravo to potrebno i podesno, da bude priprema za stvaranje sposobnosti, koja će služiti obrani zemlje. Dobro lovstvo je škola za bi stro p osmatranje prirode, ono osvježava t ij e 1 o i dušu, djeluje na razum i na srce. Ono je izvor velikih i krasnih ushićenja, ono je put za s v a ć a n j e i ocjenjivanje značenja života. Usprkos tome javljaju se prigovori, da lovstvo vodi lijenom i beskorisnom rasipanju vremena. Potrebno je ispraviti i tu pogrešku. Proživljavamo istorijsko razdoblje briga i nevolja, pa bi baš zato trebalo da cijenimo sve, što nas može razveseliti i otkloniti našu pažnju od tmurne svakidašnjosti prema krasnom i plemenitom. Samo je božja priroda ovdje pouzdani lijek i ispravno s v a ć e n o lovstvo jedno je od n a j p o d e s n i j i h sredstava, da se taj čarobni melem iskoristi. Intere s za lovstv o širi se danas cijelim obrazovanim svijetom i briga o sačuvanju divljači i o gospodarenju s njome postaje jednim od mjerila za prosuđivanje kulturne zrelosti naroda i države. Nauk a o lovstv u napustila je pogrešne puteve starih praznovjerica i puke empirije i zauzima mjesto među prirodnim naukama, kojih je ona važan dio i dopuna za upoznavanje domovine, za opći odgoj i obrazovanje. Vrtoglavi napredak tehnike u posljednjem stoljeću skrenuo je naše mišljenje odviše daleko u pravcu mehanizacije. Ali nema sumje, da već nastaje u tome presićenost i prirodni otklon prema novom svatanju prirode. Kazao bih, da dolazji vrij e Ime životne orijentacije biološke. U nastojanjima, kako bi se praktično spojila tehnika sa biologijom, smatrao bih da ima važnu zadaću odgoj omladine, prije svega one, što se odala šumarstvu i poljoprivredi. Ne javlja nam se samo oranica i livada kao jedini i vjerojatno nikad nezatajivi izvor života, nego nam se javlja i šuma u današnjem svijetlu naučnoga napretka, kao neiscrpna spremnica da zadovolji životne potrebe, materijalne i duševne, neiscrpna — ali dakako samo uz pretpostavku, da njome trijezno gospodarimo. A gospodariti u prirodi i raditi s njome ruiku o ruku — najljepše je, što je usud dosudio poljoprivredi 251 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1937 str. 30 <-- 30 --> PDF |
i šumarstvu . Priroda škrtari sa izdavanjem svojih tajna, mnogo je našemu duhu još sakriveno, u mnogome smo na stranputici i.zato je važno, da se bojažljivo bdije nad čuvanjem naineznatnijih i prividno možda nekorisnih vrutaka života i živih organizama. A to bi trebalo da vrijedi i o divljači. Nauka o lovstvu mora biti usidrena u znanosti, ali mora da pazi i na laička opažanja, naime na saradnju praktičkih posmatrača, prije svega onih, koji su oduševljeni lovci. Znanja i iskustva takvih praktičara dragocjena su i ne može ih se nadoknaditi sa laboratorijskim pokusima ili sa stečenim posmatranjem divljači, koja je zatvorena u malim oborima ili u zoološkim vrtovima. Već interes, s kojim se vrše takva laička posmatranja, a naročito mnogobrojnost slučajeva i raznolikost sredine, daju za nauku pozitivan prinos. Naravski, pojavljuju se i mnoge greške, ali je stvar nauke, da se laički podaci klasificiraju kritički. Tako se radi u svima primijenjenim naukama, u ribarstvu, pčelarstvu, entomologiji, tako i u botanici, šumarstvu i poljoprivredi. Pa i nauka o lovstvu, kao dio praktične zoologije, mora ići istim putem. Imao sam radostan dan, kad je godine 1923. bilo riješeno, da nauk a o lov stvu bude uvrštena u naučnu osnovu naše visoke škole kao redovni predmet prvoga šumarskog državnog ispita Bio sam radostan zato, jer smatram ovu nauku ne samo potrebnom dopunom obrazovanja naših šumara, nego i najpodesnijom vezom između šumara i poljoprivrednika. Svijest o čuvanju primjerenoga stanja svih vrsta iskonske divljači dužnost ie našega morala i «gleda i zato treba razmisliti, kako bi zbog toga napredni šumar i poljoprivrednik na sebe uzeo podjednak dio podnošljivih materijalnih žrtava. Ako se sporazumiju oba o razumnim ustupcima i ako se zbliže na korist živih stvorova, biće im to na čast i na radost i kor isti će cjelini. Neće onda biti potrebno da se prirodni karakter naše domovine održava umjetno pomoću prirodnih rezervacija, koje su drugdje postale potrebne, ali ipak nisu siguran izlaz iz nužde. Discipli no va no lovstvo može postati most za dobru saradnju poljoprivrednika s lovcem u službi narodne cjeline, može činiti veoma dragocjenu komponentu moderne sociologije našega sela. Životni rad poljoprivrednika i šumara vezani su na prirodu i zato oba imaju isti interes — pozitivni i negativni — za divljač. Za oba bi bilo korisno, da taj´ interes bude osvijetljen znanjem, ´upoznavanjem i s h va ta nj em značenja lovstva, kojega je smisao i k o n a č n i c i 1 j da pribavi i čuva sklad u društvenoj životnoj sredini, koju zovemo domovinom. Obraćam se zato srdačnom molbom našoj akademskoj omladini obadvaju fakulteta, da izgradi o lovstvu ispravno svaćanje — barem u tome, da pomaže ispunjenju plemenitoga gesla : Što je stvorio Bog, to poštuj i čuvaj! I s time svršavam svoj skromni govor i želim lovstvu na česko-slovenskim livadama, na poljima i u šumama mnogo uspjeha!« Priopćio: Prof. Baien. DOPRINOSI BIĐ-BOSUTSKE VODNE ZADRUGE sa strane brodske i petrovaradinske imovne općine i državnog erara.* Godine 1924. osnovana je vodna zadruga Zupanja-Mitroviea, koja je 1930. godine proširena na Bid-područje i uzela naslov Bid-Bosutska vodna zadruga sa zadatkom, da podigne nasip uzduž r.ijeke Save od Županje do Mitrovice, regulira odvodne reci * Pod ovim naslovom izašao je u Vinkovačkom »Hrvatskom Braniku« broj 14 i 15 (od 3. i 4. aprila o. g.) članak g. ing. Mih. Markića, koji radi interesantnosti i aktuelnosti preštampavamo u cjelini. Uredn. 252 |