DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 3 <-- 3 --> PDF |
............ .... 61. ....... 1937. Ing. A. PERUŠIĆ (BEOGRAD): KOMUNALNE ŠUME U JUGOSLAVIJI (NOS FORETS COMMUNALES) Ne mnogo po dolasku Srba i Hrvata na Balkansko poluostrvo razvila su se kod njih dva tipa socijalno-ekonomskog uređenja: zadružnopolitički i plemensko-politički. U sjevero - zapadnim krajevima države prevladavao je zadružno - politički, u jugoistočnim plemensko - politički tip, a mjestimično su ta dva tipa izmješana.1 Na području obaju tipova društvenoga uređenja vlasnik šuma bio je narod. Srednjovjeki feudni sistem izmijenio je takovo društveno uređenje rdnosno posjedovno stanje, jer je narod ostao bez svojih šuma, a odnosi gospodara prema feudnoj gospodi odnosno prema lenskom gospodaru razvijali se i mijenjali na razne načine prema političkom stanju. Ipak su, i pored toga, do danas sačuvani tragovi zadružno - političkog tipa u Hrvatskom Zagorju u t. zv. skupčinama, a vidljiv ostatak nalazimo u šumskoj općini Turopolje blizu Zagreba, dok plemenske i bratstveničke šume u Crnoj Gori predstavljaju ostatak plemensko-političkog tipa. Po prestanku feudnih odnosa (ranije u Srbiji, a u Hrvatksoj sredi nom XIX. vijeka) nastale su narodne šumske ekonomske organizacije u raznim vlasničkim formacijama, ali sa sličnim unutrašnjim ustrojstvom, koje rezultira iz raznih imovinsko-pravnih odnosa prema velikom šum skom posjedu u pojedinim krajevima države. Stvaranjem narodne države 1918 g. i daljnjim njezinim uređivanjem ti se šumsko-posjedovni odnosi produbljuju i proširuju u pravcu izgra đivanja narodnog seljačkog šumskog gospodarstva, jer se u jednom dijelu države završava likvidacija agrarne reforme, u drugom ograničavanje državnih šuma odnosno razrješavanje šumskih servituta segregacijom državnih šuma. Jugoslavija ima danas svega: državnog šumskog posjeda 2,861.010 ha ili 11,6% komunalnog šumskog posjeda 2,111.920 ha ili 8,7% privatnog šum. posjeda 2,265.626 » ili 9.4% crkvenog (vjerskog) šumskog posjeda 112.947 » ili 0-5% ostalog šumskog posjeda 219.672 >^ ili 0.9% 1 Prof. Dr. Dinko Toma s i ć: O socijalnoj strukturi Hrv. Zagorja. Predavanje 11. V. 1936. na Kolarčevom narodnom universitetu u Beogradu. Rasprava istoga autora: Plemenska kultura i njemi današnji ostaci, odštampana u Mjesečniku Pravničkoga društva u Zagrebu, br. 1 i 2 iz god. 1936. 49 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 4 <-- 4 --> PDF |
50 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 5 <-- 5 --> PDF |
51 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 6 <-- 6 --> PDF |
U relaciji prema ostalim vrstama šumskoga vlasništva ima komunalnih šuma 27%. Detaljnije vidi u priloženoj tabeli. Ako izostavimo malu površinu šuma gradova, komunalno šumarstvo stvarno čine seljačke šume. I. VRST KOMUNALNIH ŠUMA. Po § 56 zakona o šumama od 21 decembra 1929 god. stoje pod naročitim javnim nadzorom između ostalih i komunalne šume, a to su šume: 1. samoupravnih tijela, 2. plemena, 3. imovnih općina, 4. zemljišnih zajednica i 5. sličnih korporacija. Pod komunalnom šumom u užem smislu smatram takav ekonomski objekat, javno-pravnog ili privatno-pravnog karaktera, čijim se redovitim prihodom, salva rerum substancia, godišnje ili periodički, posredno ili neposredno podmiruju zajedničke potrebe korisnika šuma ili neposredno samog vlasnika šume kao pravnoga lica. U širem smislu, a po općem građanskom zakoniku (§ 1175 i slijedeći) komunalne su šume zajedničko dobro, zajednica šumskih dobara, nastala pogodbom između više lica, koja su uložila ili samo svoj trud ili i svoje stvari (svaki svoju šumu) da postignu zajedničku korist. Ovakove su šume po našem zakonu o šumama zadružne i nisu predmetom ovoga prikaza. 1. Samoupravne šume. Ovamo spadaju šume banovinske- gradskih i seoskih općina. Banovinskih šuma ima malo, a tvorevina su najnovijeg vremena. Prema istorijskom razvitku gradova i općina razvijena je jača ili slabija općinska samouprava. Gradovi su došli do svojih šuma donacijom ili kupnjom. Tako je u savskoj banovini grad Zagreb došao do svojih šuma u površini od 724 kat. jutra parnicom od vlastelina medvedgradskog Gregorijanca krajem XVI vijeka. Poslije 1903 godine prikupio je još 1680 jutara. Služe u jednom dijelu općim potrebama općine ($ 288 općega građanskoga zakonika) kao prirodni park, kojim se služe svi stanovnici grada Zagreba (§ 19 Zakona o gradskim općinama), dok se ostali dio redovno iskorišćuje. Grad Varaždin ima 2.205 kat. jutara šuma, do kojih je došao donacijom Kralja Andrije II god. 1219. Gradu Požegi darovala je poveljom Kraljica Marija Terezija god. 1765 sadanje šume u površini od 4.396 kat. jutara. Grad Križevci došao je do svojih šuma u današnjoj površini od 1067 kat. jutara najviše kupom. Za šumu Kotar grada Petrinje u površini od 2.443 kat. jutara nema podataka, kako je grad do njih došao. Grad Koprivnica došao je do svojih šuma u površini od 1434 kat. jutara donacijom vojvode Stjepana u XIV vijeku. Svim spomenutim gradskim šumama koriste se gradske općine neposredno, a prihodi se, materijalni ili novčani, troše na komunalne gradske potrebe. Pojedini građani nemaju neposrednog ličnog prava na gradske šume. Prema tomu se njima neposredno i ne koriste osim nekojih građana grada Petrinje. Starije općine, koje su bile u sretnijem položaju, imale su svoje šume i pašnjake i kao dio imetka samouprave, i to početkom tako, da je samo jedan dio općinara po naslijeđenom pravu imao u granicama stanovite općine zajednička zemljišta, pašnjake i šume, koje su po ne 52 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 7 <-- 7 --> PDF |
stajanju individualnog vlasništva najduže ostale u komunalnom vlasništvu. Kasnijim formiranjem političkih općina ili su dosadanji korisnici ostali i dalje vlasnici i korisnici ili je vlasništvo zajedničke imovine prešlo u ruke općine, a oni ili ostali i dalje korisnici ili su korisnici postali i svi ostali članovi općine, koji nisu bili uživaoci ili je konačno općina za svoj općinski račun koristila šume, kako je to primjerice bilo u Njemačkoj.2 Imovno-pravni odnosi razvijali su se dakle na razne načine. Kod naših gradskih i seoskih općina šumski je posjed vlasništvo komune, općine ili sela. Svi općinari imaju jednaka prava ua šume. Ta se prava u novije vrijeme vrše jedino po naplaćivanju izvjesne šumske takse. Kako se vidi iz prednje tabele, samoupravnih šuma ima najviše na teritoriju vardarske banovine (Južna Srbija), a najmanje u vrbaskoj banovini (Bosna), gdje su državne šume opterećene servitutima u korist sela i općina, konačno u dravskoj banovini (Sloveniji). Na teritoriju moravske, vardarske i zetske banovine (Srbija) nalazi se šumarstvo u izgrađivanju.3 Kao u ostaloj Evropi i u Srbiji je polovinom 14 vijeka, kako se to vidi iz Zakonika srpskog cara Dušana, bilo šuma carskih, crkvenih i vlastelinskih. U novom su vijeku za vrijeme otomanske vladavine smatrane za državno i opće narodno dobro sve odrasle šume. Pu uredbi od 23. III. 1840. općine su imale samo toliko prava u tim šumama, koliko im ga je uprava državnih šuma dala, a to je bio Servitut ispaše i žiropaše. Po šumskoj uredbi od 4. aprila 1861. kao i po zakonu o šumama od 30. marta 1891- godine općinske su šume one, koje su (počinjući od 26. oktobra 1833, kad su feudni odnosi u Srbiji prestali) općine same od malena odgojile ili na koje su drugim kojim zakonskim putem stekle pravo vlasništva. Po zakonu o šumama od 23. marta 1904. god. sa općinskim šumama rukuju općinske vlasti za račun općine, a sa selskima za račun sela. U godini 1884. nađeno je u Srbiji općinskih i seoskih šuma i utrina 658.000 Ha ili 15% od cjelokupne površine tadanje kraljevine Srbije. Općinske i selske šume povećavaju se ograničavanjem državnih šuma, što se vrši već kojih 40 godina. Stručnu šumsku upravu općinskih i selskih šuma vrše sreski šumarski referenti odnosno u vardarskoj banovini 8 šumarskih stručnjaka, koje plaća banovina iz svojeg samoupravnoga budžeta. Po zakonu o općinama od 14 marta 1933 god., koji važi za čitavu zemlju, osnovna imovina općine t. j . nepokretna dobra i osnovni kapital, kamo spadaju i šume, moraju se čuvati neokrnjeni i ne mogu se otuđiti. Od osnovne općinske imovine mogu se upotrijebiti za pokriće općinskih rashoda samo prihodi. Ako se općinskom šumom zasebno upravlja, uz općinski budžet piiložiće se i zasebni budžet šumskog gospodarstva. Ako dio općine, selo, ima svoju seosku šumu, povjerava se uprava šume mjesnom zboru i mjesnom starješini. 2 Dr. H. W. Weber : Forstwirtschafts-Politik, Neudamm 1926; Dr. M. Esidres : Forstpolitik, II Aufl., str. 347 i dalje; Dr. Grauer : Forstgesetzgebung und Forstverwaltung, Tübingen, 1892. 3 .lovan IM. Jekić : Prilozi za istoriju šumarstva u Srbiji, Beograd 1928, str. 62—91. 53 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 8 <-- 8 --> PDF |
2. Plemenske šume. Ove se nalaze u zetskoj banovini, dakle na teritoriju bivše Crne Gore. Raspis o šumama (šumski zakon) za Kraljevinu Crnu Goru od 15 aprila 1904 god. br. 2404 podijelio je sve šume na državne, plemenske, općinske, seoske, crkvene i na privatne. Komunalne šume (plemenske općinske i seoske) stavljene su i po tom zakonu pod državni nadzor i u granicama nadzora država im ograničava pravo raspolaganja. Taj se nadzor odnosi naročito na eksploataciju, kako ona ne bi bila na štetu javnih interesa. Državi je povjerena zaštita svih općih interesa. Između tih općih interesa dolazi ovdje u prvom redu interes plemena, općina ili sela kao javno-pravnih zajednica, koje su u raspolaganju sa svojom imovinom vezane za naročite zakonske propise i podložne nadzornoj državnoj vlasti (vidi 51. 711 općeg imovinskog zakonika za Crnu Goru). Država je dakle ne sarno u pravu, već je ona i dužna da čuva interese plemena, općine ili sela kao javno-pravnih zajednica. Radi se dakle o općem narodnom dobru, a ne o dobru pojedinaca, privatnika. Ovo ogranićavanje u iskorišćavanju imovine u javnom interesu potpuno je recipirano sadanjim zakonom o šumama (§ 56 i slijedeći). Opći imovinski zakonik za Kraljevinu Crnu Goru od 25 marta 1888 god. (stvarno građanski zakonik) normira odnose plemena i bratstva na slijedeći naćin: »Svako se pleme smatra pravnim imaonikom za sve, što se tiče opšte plemenske zajednice (komun).« »U toj je zajednici najglavnije: gora (šuma), paša, voda ...« Plemenskim imanjem upravlja plemenski zbor, ili onaj koga zbor dogovorno za to odredi.« »Uprava i uživanje plemenskih dobara biva po zakonu, po običaju i po naredbama i pravilima koje običnim načinom zbor postavlja.« »Nijedan plemenik ne može ni prodati ni inače ustupiti odjelito svoja prava na plemensku nepodjeljenu imovinu«. »Kad plemenici, općim dogovorom, razdijele neki dio ili neku vrstu plemenskoga imetka, ujedno s tim dijelovima prelaze na pojedina sela ili bratstva ili kuće, sva prava i dužnosti koja su s tim dijelovima spojena«. »0 imaoništvu bratstva, širih i užih, o upravi i uživanju zajednićke bratstveni5ke imovine, treba se vladati po podobju pravila koja su o tome za plemena postavljena«. »Bratstvo se odnosi na manji broj domova ili dio plemena. Sa bratstveni5kom imovinom upravlja se na isti na5in kao sa plemenskom«. Ako su bratstvenici suvlasnici, ne potpadaju šume pod naro5iti javni nadzor, već samo ako se bratstvo pojavljuje kao pravno lice. Kao suvlasnićke šume ne padaju pod naročiti javni nadzor po zakonu o šumama, već pod ustanove općeg imovinskog zakonika kao privatne šume. Taj zakonik smatra dakle pleme i bratstvo kao naročitu ekonomsku organizaciju bez ikakve političko-upravne funkci´je i postavlja je kao naročit pravni subjekt. 54 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 9 <-- 9 --> PDF |
3. Šume krajiških imovnih općina. Po svojoj genezi, veličini i organizaciji one se naročito odvajaju od ostalih vrsta komunalnih šumskih ustanova kod nas i u ostaloj Evropi.4 Do godine 1881 postojala su u Hrvatskoj dva razna upravna područja, građansko (civilno) i graničarsko, krajiško vojno područje uz medu sa susjednim otomanskim carstvom. Dok je u vojnom području vlasnik sve zemlje dakle i svih šuma do godine 1850 bio car kao lenski gospodar, u građanskom su dijelu lenski gospodari bili veliki privatni šumski posjednici. Prema tomu razvijali su se drugačije i šumski posjedovni odnosi. Na teritoriji bivšega vojnoga područja nastale su razrješenjem servitutnog odnosa krajiške imovne općine. Graničari, stanovnici t. zv. vojne Krajine ili granice imali su za svoju naročitu vojničku službu i naročite razne pogodnosti. Između ostaloga davala im je vojna uprava iz carskih šuma potrebno građevno i ogrjevno drvo i pašu kao i lenskim podanicima, a kasnije, kad su ukinućem vojno-feudnog odnosa po novom krajiškom temeljnom zakonu od 7 maja 1850 postali vlasnicima zemljišta, koja do tada nisu bila njihova, već su ih uživali kao lenski podanici, priznato im je pravo servituta besplatnog drvarenja i besplatne paše u državnim šumama. Po izvršenom demilitarizovanju vojne Krajine donesen je zakon od 8 juna 1871 »o ustanovama za otkup prava na drvlje, pašu i uživanje šumskih proizvoda, što krajiški stanovnici imaju u državnim šumama, nalazećim se u vojnoj Krajini«. ITa su prava otkupljena tako, da je polovina šuma po vrijednosti predana u vlasništvo krajiškim općinama, a druga je polovina ostala u vlasništvu države. Zbog preuzimanja izlučenih šuma i uprave sa prihodima tih šuma određeno je zakonom od 15 juna 1873 o imovnim općinama u hrv. slav. vojnoj Krajini, da sve krajiške mjesne općine, koje su do tada spadale jednom pukovnijskom kotaru, imaju činiti jednu posebnu samostalnu imovnu općinu. * Segregirana je površina od 662.229 kat. jutara u vrijednosti od 122,748.904 zlatna forinta za 10 krajiških imovnih općina: otočku, ogulinsku, slunjsku, I bansku, II bansku, đurđevačku, križevačku, gradišku, brodsku i petrovaradinsku. Lička imovna općina nije organizovana, jer servitutni ovlaštenici nisu pristali na diobu. Imovnu općinu- predstavlja zastupstvo. Članovi ne biraju to zastupstvo neposredno, već svaka politička općina između već izabranih zastupnika delegira po jednoga svoga zastupnika u zastupstvo imovne općine. Mandat zastupnika traje 4 godine. Najviše ih ima petrovaradinska imovna općina, jer se njezino zastupstvo sastoji iz delegata 58 političkih općina. Zastupstvo bira pretsjednika i gospodarski odbor, koji zastupa imovnu općinu u svim njezinim pravnim poslovima. Ono drži u pravilu dvije skupštine u godini: proračunsku, da se ustanovi proračun, i revizionu, da se pregledaju godišnji zaključni računi. ´Pobliže vidi Van i ček Fr.: Specialgeschichte der Militärgrenze, Wien 1865., Scliwicker : Die üeschichte der Militärgrenze, Wien, Šumarski List Zagreb, više godišta, Brošure: Nanicini, Maslek-Metlaš, Perušić, Monografije: D. Ilić, H. Begna, B. Hajek, A. 55 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 10 <-- 10 --> PDF |
Suvišci prihoda imovine imaju se upotrijebiti na izgradnju i uzdržavanje cesta, na potoke i zaplave, na uzgoj šuma po brdima krša, na škole, na opće korisne zavode i na druge slične cijeloj imovnoj općini korisne svrhe. To je širi zadatak tih ustanova. Zastupstvo je postavilo stručni šumsko-gospodarstveni ured i osoblje za šumski nadzor. Ono određuje platu osoblju i to činovnicima barem toliku, .... imaju državni, a za ostalo osoblje nije određlena granica. Zastupstvo i bira činovnike, a imenuje ih vlada. Imovne su općine u početku bile posve autonomne, kasnije su došle pod državni nadzor, a od godine 1922 nalaze se u državnoj upravi. Da bi se praznine u zakonu od 15 juna 1873 popunile, donesen je zakon od 11 jula 1881 godine kao novela osnovnom zakonu od 15 juna 1873 godine, kojim je ranija puna sloboda u korišćenju članova šumama stegnuta u granice potrajnosti prihoda i zbog toga pojačana ingerencija državne vlasti na raspoložbu prihodima imovine i osobljem. Ta novela sa tri naputka (o uređenju načina korišćenja šumama, o uređenju šuma i o upravi i gospodarenju) čini pravnu i gospodarsku cjelinu s temeljnim zakonom od 15 juna 1873. Imetak se sastoji iz šuma, šumskih zemljišta, ostale vrsti imovine i imovinskih prava. Zbog trajnosti svrhe kapital se trošiti ne smije, već samo kamati, a to su redoviti prihodi šuma i ostale vrste imovine. Koristiti se mogu prihodima samo članovi. Članovi ovlaštenici, pravoužitnici ili korisnici prihodima imovine jesu: mjesne, crkvene i školske općine, zatim krajiške zadruge i obitelji ovlaštene na korišćenje šumama kao pravni nasljednici bivših servitutnih ovlaštenika u državnim šumama, a koji žive na teritoriji jednog bivšeg krajinskog pukovnijskog kotara i posjeduju vlastito zemljište kao i njihovi zakonski nasljednici, zatim novo-nastale političke, školske i crkvene općine. Za postignuće članstva kod imovne općine potrebna je dakle dvostruka kvalifikacija, personalna i realna. S obzirom na njihov 60-godišnji život i razvitak možemo ih smatrati privatno-pravnim korporacijama svoje vrsti sa trajnom svrhom, komunalnim i zadružnim značajem i sa dosta primjesa javnoga prava. Svoje vrsti zato, jer su sadašnji članovi samo uživaoci (korisnici) redovnih prihoda u pravilu nepotrošive imovine, jer je ta imovina namijenjena i legalnim nasljednicima sadanjih članova, ali ti uživaoci mogu, pod stanovitim zakonskim pretpostavkama, i razdijeliti tu svoju imovinu u općine i sela, zatim u pojedinačno vlastništvo, a potom slobodno s njom raspolagati bez obzira na svoje potomstvo. Zadružni značaj vidimo u tom, što su one skup političkih i mjesnih šumsko-gospodarskih općina na određenom većem teritoriju, što svaka politička općina šalje svoga delegata u zastupstvo imovne općine, a naročito u tomu, što se one mogu dijeliti samo na općine i sela, dakle na svoje sastavne dijelove. U tomu, što podavaju ogrijevni materijal za grijanje, a građevni za uzdržavanje i novogradnju objekata političkih, školskih i crkvenih općina, bez obzira, da li su svi članovi upravne općine ujedno i članovi imovne općine, nalazimo u njima i elemenata javnoga prava. Možemo ih podijeliti u tri tipične grupe: jednu na kršu i apsolutnom šumskom zemljištu, drugu u području rijeka Save i Drave, zatim srednju 56 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 11 <-- 11 --> PDF |
grupu u blagom brdskom kraju. Jedne su dakle u području fagetuma sa bukvom i jelom i u siromašnom, ali napučenom kraju, druge u području kastanetuma sa dominirajucim hrastom u bogatom, ali manje napučenom kraju, treće u sredini. Prema tome razvijao se i njihov šumsko-gospodarski život. Neke su od njih odmah po izvršenoj segregaciji šuma službeno proglašene pasivnima i ostale pasivne, jer nije izvršena ces. i kr. naredba od 15. VII. 1881. o ustanovljenju i upravljanju vanrednih dohodaka hrv. slav. Krajine, po kojoj je naredbi između ostaloga trebalo osnovati stalne zaklade za ličko-otočko i ogulinsko-slunjsko okružje kao i za siromašniji dio banskoga okružja. Te su potporne zaklade imale promicati javne interese pomenutih teritorija i s tim znatno odteretiti imovne općine ličku, otočku, ogulinsku, slunjsku i I bansku.5 Ostale su imovne općine svoj raspoloživi novac kao nepotrošnu šumsku glavnicu ulagale na priplod ili kupovale nove šumske površine. Tako su imovne općine II banska, križevačka, gradiška, brodska i petrovaradinska kupile od svoga postanka do danas 93.534 kat. jutra u vrijednosti od približno 240.000.000 dinara na taj način, što su šumsku glavnicu, koja se sastojala u prezrelim sastojinama, prethvatom pretvarale u novac i kupovale nove šumske površine, da iz njih kompletiraju etatne sječne praznine i nedostatke u matičnim šumama. Njihovi godišnji proračuni iznose posljednjih godina za vrijeme krize oko 60,000.000 Din., od čega otpada na režiju 50%, na javne dažbine 30%, a na gospodarske troškove 20%. Stručnu upravu vrši 10 direkcija šuma sa 48 šumskih uprava i 650 čuvarskih revira odnosno sa 105 stručnih šum. činovnika, 15 računarskih i 20 manipulativnih, 925 čuvara šuma i ostalog nižeg osoblja, svega 1065 službenika, sa stanjem krajem 1935 god. I pored svojih redovnih zadataka i pored poteškoća, u kojima su se nekoje od njih davno nalazile, ipak su sve one izdašno pomagale gospodarski i kulturni razvitak svoga kraja i u tu svrhu izdale svotu od cea pola milijarde dinara. Osim toga širega ekonomsko-kulturnoga utjecaja na svoj kraj, one su u općoj našoj nacionalnoj privredi uzimale i uzimaju vidnoga učešća, jer pored ostalih šuma u državi predstavljaju i imovne općine znatan ekonomski faktor. Njihov isključivo nacionalni imetak vrijedi barem tri miljarde dinara, a godišnji bruto-prihod do 30 milijuna dinara. 4. Šume zemljišnih zajednica. Na bivšem građanskom području bivše Hrvatske i Slavonije nastale su zemljišne zajednice segregacijom vlastelinskih šuma i pašnjaka. Pored tako nastalih z. z.| ima i takvih (i ako u malom broju), koje svt postojale već u doba prije razriješenja feudnih odnosa i živile po pravnim uredbama prije nego što je opći austrijski građanski zakonik stupio na snagu. Krajiške su zemljišne zajednice nastale iz pašnjaka, tu i tamo pošumljenih, a koji su bili vlasništvo bivših krajiških mjesnih općina (Ortsgemeiden). Prema tome imamo tri tipa zemljišnih zajednica: 1) z. z. nastale segregacijom iz vlastelinskih šuma i pašnjaka; 5 M. Turković : Krajiške imovne općine, Sušak 1936, str. 9. 57 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 12 <-- 12 --> PDF |
2) z. z. nastale iz zajednica, koje su postojale već prije 1848 godine (nezavisno od feudnih odnosa); 3) krajiške zemljišne zajednice. Prema podacima iz godine 1890 zauzimaju sve one površinu od 982.480 jutara zemljišta, od čega 265.762 kat. jutra šume, dok ostatak (716.718 kat. jutara) otpada na obradivo zemljište. Prema tomu šumsko se gospodarstvo odnosi samo na % ukupne površine. Površina im je danas manja, jer su 403 do kraja 1935 god. podijeljene u individualno vlasništvo, a 311 nalazi se u dozvoljenoj diobi. Individualno je podijeljeno 251.675 kat. jutara. Dakle još uvijek znatan broj malih šumskih i većinom pašnjačkih objekata. Zato je njihovu organizaciju mnogo teže provoditi nego kod mnogo većih srodnih institucija (krajiških imovnih općina). Po razrješenju feudnih odnosa postojali su razni propisi o raznim oblicima zemljišnih zajednica, ali ti nisu mogli postići glavni zadatak: u prvom redu sačuvati te zajednice od propadanja, a zatim im odrediti stručnu upravu i način gospodarenja. Ovlaštenici su neracionalno postupali sa šumama i zemljištem, jer su mnoge šume bez prave potrebe uništene, a mnoga šumska i pašnjačka zemljišta uzurpirana. Tek zakonom od 25. travnja 1894. o uređenju zemljišnih zajednica utvrđeno je pobliže, koja se skupina korisnika ima smatrati zemljišnom zajednicom, utvrđeni su objekti, članstvo, vrst i obim korišćenja, uređeni pravni i gospodarski odnosi. Glavne odredbe toga zakona jesu: Svaka zem. zajednica mora statutom pobliže regulirati pravne odnose svojih ovlaštenika medu sobom i prema zajednici kao i upravu zemljišnog posjeda. Obim korišćenja određen je prema selištima (sesijama), na osnovu kojih je provedena segregacija. Može se statutom i drugačije odrediti. Ovlaštenje pripada vlasnicima nekretnina. Ovlašteništvo može se otuđiti i samo za sebe, ali z. zajednice i pojedini ovlaštenici imaju pravo prekupa i tu u prvom redu rođaci prodavaoca, zatim međaši, pa ostali. Slična ustanova važi za ovlašteništvo u plemenskim šumama u Crnoj Gori. Novi ovlaštenik plaća zem. zajednici pristupninu (štatutovinu). Ovlaštenje nije samostalno personalno pravo kao kod imovnih općina, već je samo pripadnost ovlaštenih nekretnina. Gospodarstvo sa imovinom zemljišne zajednice može da bude ili šumsko ili pašnjačko ili i kombinovano i mora se voditi imajući u vidu trajnu korist zajednice. Sa šumama i šumskim zemljištem valja postupati po propisima postojećega zakona o šumama. Zem. zajednice posve su autonomne u upravi i raspolaganju sa prihodima svoje imovine u granicama zakona o zem. zajednicama, zakona o šumama i statuta, ali sve važnije dispozicije podleže odobrenju nadzorne vlasti. U koliko uslijede vanredni šumski prihodi, mora se u šumsko gospodarske svrhe zem. zajednice upotrijebiti onaj dio, koji je potreban za uspostavu prijašnjega prihoda šuma i za trajno podmirenje javnih dažbina. Zato se novčani kapitali nastali od vanrednih šum. prihoda zem. zajednice ili od prodaje, otuđenja ili zamjene zemljišta ili osnovnog kapitala ne mogu u pravilu razdijeliti medu ovlaštenike, već im se mogu podijeliti samo kamati, koji imaju značaj redovitih prihoda. Prema tomu osnovna glavnica, nalazila se ona u zemljištu, u šumama, u novcu ili u 58 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 13 <-- 13 --> PDF |
drugoj kojoj vrsti imovine, ima ostati u pravilu intaktna, a trošiti se smiju samo kamati. Imovinom zemljišne zajednice upravlja skupština svih ovlaštenika ili zastupstvo birano od skupštine ovlaštenika, kojemu je na čelu glavar. Utvrđene su granice kompetencije između skupštine svih ovlaštenika i zastupstva. Mandat zastupstva traje od 1—5 godina. Na molbu zem. zajednice država po svojem organu vrši stručnu upravu sa njezinim šumama, a ona plaća tangentu u novcu za vođenje te uprave, čim je donekle zagarantovano, da će se šumama racionalnije gazdovati, a zem. zajednici biti ušteđen veći dio stručno-upravnih troškova. Ali ova mjera državne vlasti ne dostaje, jer je, istina, osigurano uređenje zemljišnih zajednica i stručno upravljanje šumama, ali nije istovremeno osigurano i sačuvanje šuma tih ustanova. Pravna narav naših zemljišnih zajednica bila je predmetom posebne diskusije u hrvatskim pravničkim krugovima, da li je ona po rimskom pravu societas ili universitas, suvlasništvo ili korporacija sa trajnom svrhom. Danas dominira mišljenje, da zemljišna zajednica nije ni jedno ni drugo, već da je ona naročita tvorevina, kakvih ima i u slavenskom i u germanskom pravu. Po Dr. I. K r b e k u" razumjet ćemo institut zem. zajednice, ako se vratimo našoj staroj hrvatskoj općini, koja je bila etička i pravna zajednica, a za tu općinu treba naći pravne elemente i sagraditi njezinu pravnu konstrukciju. Ta naša stara općina spada u kategoriju G e r k eovog »Genossenschafta«. U toj tvorevini ima elemenata societatis i universitatis, jer se u njoj prema pozitivnom zakonu nalaze oba pravna elementa: »pored jedinstva zemljišne zajednice kao pravne osobe i samostalna pojedinačna prava njezinih ovlaštenika.« One su po Dru Krbek u privatno-pravne korporacije s mnogo primiesa javnoga prava. Uporedimo li zemljišne zajednice sa imovnim općinama, opažamo, da su obje seljačke narodne ustanove sa istim zadatkom i značajem u narodnom životu. Pazlika je između njih u 1om, što im je 1) drugačiji postanak; 2) što se imovne općine prostorno nalaze u više političkih srezova, a zem. zajednice u jednoj upravnoj općini ograničene na pojedina sela; 3) što je za sticanje članstva kod imovnih općina potrebna personalna i realna kvalifikacija, dok je kod zem. zajednica dovoljna samo realna kvalifikacija; 4) što su imovne općine drugačije konstituisane, jer kod zem. zajednica u upravi učestvuju članovi direktno, a kod im. općina učestvuju posredno; 5) što im. općine imaju samostalnu vlastitu upravu; 6) što su po gospodarskom sastavu im. općine homogene (samo šume), dok su z. z. heterogene (pašnjaci, šume, livade, oranice ...); 7) što je kod im. općina dioba mnogo teža nego kod z. z.; 8) što imovne općine imaju mnogo veći opći privredni značaj. Između šuma »sličnih korporacija« treba spomenuti zemljišnu za jednicu »plemenite općine turopoljske« (universitas nobilium campi Turo polje), za koju postoji specijalan zakon od 1. svibnja 1895. Turopoljci su povlašteni položaj dobili poveljom Kralja Bele III (IV) od god. 1225. U prošlosti je veliki župan turopoljski vršio jurisdikciju u građanskim i kaznenim stvarima. Uređenjem sudova u Hrvatskoj nestalo 11 Dr. [. Kr bek: Zemljišne zajednice, Zagreb, 1922. 59 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 14 <-- 14 --> PDF |
je starog turopoljskoga suda. Titularno su i danas plemići, ali su stvarno seljaci i ne razlikuju se od ostalih seljaka. Zbog toga su ih htjela feudna gospoda učiniti svojim kmetovima. Izdržali su žestoku borbu i velika progonstva, dok nisu sačuvali svoja stara prava. Turopoljski župan vršio je kroz vjekove i sudačku vlast. U područje te općine spadaju i 22 sudčije sa zasebnom svojom skupnom imovinom. Površina šuma iznosi 7.416 ha. Postoji dakle skupna imovina plemenite općine Turopolje i zasebne skupne imovine svake sudčije. Te se nepokretne imovine ne mogu dijeliti na pojedine ovlaštenike ni zaključkom svih ovlaštenika. Dopušta se jedino zamjena zemljišta. Dakle universitas, pravna osoba, čija je imovina nezavisna o volji članova. Zastupstvo se sastoji od 36 članova. Na čelu je župan, koji predstavlja općinu i ima pravo nadzora nad imovinskom upravom pojedinih plemenskih sudčija. Ima svoju vlastitu stručnu šum. upravu. Stoji pod neposrednim nadzorom banske uprave. Sve sporove između ovlaštenika o izvršavanju ovlašteničkog prava raspravlja župan sa mirovni)« odborom. Nezadovoljnoj stranci pripada pravo rckurza na državnu upravnu vlast I. stepena. Općina ima pravilnik (statut) za upravu sa skupnom imovinom, a pojedine sučije imaju svoje statute. Za zemljišne zajednice napisao je L. P o 1 i ć,7 a ja to tvrdim i za imovne općine i za plemenitu općinu Turopolje, da seljaci u njima »imaju ogroman gospodarski oslon, olakšavaju plaćanje općinskog nameta, sprečavaju širenje seljačkoga proletarijata, podržavaju opstanak srednjega seljačkoga staleža, u njima se krije duboka etička jezgra, jer se u njima budi čuvstvo zajedništva i ljubav k rođenoj grudi«. II. OPĆE ŠUMSKO-GOSPODARSKO STANJE U Jugoslaviji vladaju dosta heterogeni šumsko - posjedovni odnosi kao posljedica rečenog istorijskog razvitka. Iz priložene tabele vidimo, da u dravskoj banovini (Sloveniji) ima najmanje komunalnih šuma, a najviše u moravskoj, vardarskoj i zetskoj (Srbiji), dok najviše malog privatnog seljačkog šumskog posjeda ima u dravskoj banovini (Sloveniji). Ti su mali posjedi nastali izdvajanjem velikog privatnoga posjeda u općinske šume odnosno diobom ovih u individualno vlasništvo kao i kupoprodajom.´ 4 Kraj današnjega ekonomskoga liberalno - kapitalističkog pokreta i naš seljak, koji je od davnina pa sve do prodiranja novčanog sistema u selo bio tipični zadrugar, postaje individualist. Njemu danas postaje gospodarski ideal vlastiti gaj, šumica, da može iz nje podmirivati ne samo svoje potrebe na drvu, već da mu ona bude i novčana rezerva, pomoć u nuždi, a u brdskim i planinskim krajevima i zaštita ostaloga zemljišta. U dravskoj banovini šumarstvo je na najvišem stepenu razvoja, jer je narod prožet sviješću o važnosti šume. Taj je osjećaj za šumu prešao i u susjednu savsku banovinu. Tamo su veće komunalne šume na raz 7 Dr. Ladislav Polić : Dvije tri k zakonu o zemljišnim zajednicama, Mjesečnik ´Pravničkoga društva 1900. god., str. 213 i 275. 8 A. Mulner: Das Waldwesen m Krain, Ljubljana 1902. 60 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 15 <-- 15 --> PDF |
mjerno visokom stepenu gospodarskog razvitka, dok je veći dio vrlo brojnih malih šumskih zajednica bez šum. gospodarskoga značaja. Idući dalje prema jugoistoku nailazimo na ogromne prostore državnih šuma, ali i na stvaranje komunalnog šumarstva, općinskih i seoskih šuma, koje nastaju po izvršenom ograničavanju šuma, dok privatnih »zabrana« (gajeva) ima također mnogo. U nacionalno-ekonomskom je interesu, da stanovito zemljište, koje s obzirom na svoj položaj, konfiguraciju, fizički i kemijski sastav nije trajno sposobno za drugu vrst kulture osim za uzgoj šume, ostane pod šumskom kulturom odnosno da se šumsko zemljište iskorišćava u onom obliku i na onaj način, koji odbacuje najveću rentu, u koliko takovo iskorišćavanje ne ograničavaju javni interesi. Ali kod našeg se komunalnog šumarstva ne može s uspjehom težiti tom osnovnom ekonomskom principu (postignuću najveće zemljišne rente), jer se u najvećem dijelu naših komunalnih šuma šumsko tlo ne može obrađivati po osnovnom principu šumarske nauke, po kojem se na stanovitom tlu i podneblju ima postići maksimum i optimum produkcije drva kao glavnoga šumskoga ploda. Produkcija i korišćenje zemljišta ograničeno je u dva glavna pravca. Zbog zasebnih odnosa, u kojima su vjekovima živjeli južni Slaveni na raskrsnici između zapada i istoka Evrope, niže ekonomsko stanje došlo je kod njih do jačeg izražaja nego u drugim zemljama, koje su se nesmetano mogle kulturno i gospodarski razvijati. Stepen, na kojem se nalazi šumarstvo jedne zemlje, zavisi u pravilu o stepenu, na kojem se nalaze ostale više grane narodne privrede, odnosno o općem kulturno-ekonomskom stanju naroda. U većem dijelu Jugoslavije šume pristupačne naseljima, a to su komunalne šume, ne služe isključivo produkciji glavnog užitka drva, već se zbog osobito razvijenoga stočarstva tolerira i šumska paša i toj se paši katkada prilagođava sječa glavnog užitka odnosno pomlađivanja sječina. U većem dijelu države stoka se ne drži u staji, već se tjera na ispašu na zajedničke pašnjake i otvorene šume, u žirorodnim godinama tjeraju se svinje u hrastove i bukove šume u žir, a krajem ljeta trga se šumsko lišće za ishranu stoke preko zime* Seljaku ne služi stoka samo za kućanstvo i gospodarstvo, već i za proizvodnju mesa odnosno prodaju. Ovakav oblik stočarstva objašnjava nam ranije političko stanje u pojedinim krajevima države. Neprestana borba za oslobođenje narodi od tuđega jarma kao i unutrašnje borbe zaustavljale su svaki ekonomski impuls. Dok su se slobodni zapadni narodi ekonomski, a po tom i kulturno razvijali, u većem je dijelu Balkana ekonomsko stanje bilo primitivno i stacionarno. Za seljaka je bio najmanji riziko držati stoku, da za slučaj progona vanjskog ili unutarnjeg neprijatelja može sa svojom porodicom i stokom odseliti ili sklonuti se u drugi kraj. Za vrijeme ratova i permanentnih borbi mnoge su šume bile priîodna zaštita i skloništa narodu. Zato su ih neprijatelji uništavali. Šume se nisu odmah pošumljavale i takvo stanje šuma upućivalo je čovjeka ratnika, da goji stoku. 61 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 16 <-- 16 --> PDF |
Taj je dugi period borbi i ratovanja završen. Ušlo se u period obnavljanja i stvaranja. Ali seljak, konzervativan po prirodi, ne može preko noći da svoju stoku timari u staji, jer za to trebaju izvjesne gospodarske i kulturne pretpostavke, a te su: daljnje uređenje posesornih odnosa u zemlji, daljnja kolonizacija na račun latifundija, uređenje nasljednog prava seljaka, zadrugarstvo, javni radovi, isušenje močvara, regulacija u poljoprivredi, industrijalizacija sela, gospodarsko-kulturna propaganda i t. d. ili jednom riječi ekonomsko i kulturno podizanje i jačanje našega sela. JPrelazno stanje, u kojem će se vršiti navedene ekonomske agrarnotehničke reforme, trajaće više decenija. Dotle, jer je život jači od pisanih zakona, jugoslavenski se šumari trude da odredbe modernoga zakona o šumama i načela šumarske nauke dovedu u saglasnost sa faktičnim potrebama seljaka, koji osim drva treba i ispašu, list, žirovinu. Šumska politika upućuje na kompromis odnosno na blagu toleranciju ispaše, uzimanja lisnika i žiropaše svuda, gdje se to očito ne protivi uzgoju šuma. U Slavoniji, području glasovitih i skupocjenih hrastika, morala se voditi briga o značajnim nuzužicima: žirovini i kupljenju šiške. Kraj obrasta od 0,4 i sadržine od 6—7 m3 mase osim žira i šiške imao je narod u takovim šumama obilno paše, tako da se je izgradio zaseban tip šuma žirovnjača i pašnjača. Vidimo iz toga, kako se gospodarski život seljaka tako usko akomodirao uz šumu, da se često moglo čuti od seljaka, da su oni više upućeni na šumu zbog paše i žira nego zbog drveta. Osim gospodarskih poteškoća zbog ispaše na smetnju su strogo racionalnom postupku šumama i drugi gospodarski momenti: iskorišćuju se više objekti bliže selima, uzgaja se vrst drva, koja u kraćem vremenu daje veći kvantum ogrijeva i građe za seljačko gospodarstvo; zbog pomanjkanja ogrijeva koristi se materijal sposoban za gradu; vrše se neracionalne sječe; zbog novčanih potreba komune troši se osnovni šumski kapital i t. d. Druga vrst ograničavanja dolazi do izražaja u šumama na gornjoj granici vegetacije ili na visokim planinskim, brdskim i krševitim krajevima, uz obale voda u podnožju bujica, gdje treba štititi vrela, spriječiti naglo oticanje vode, zaštititi tlo od poplave i usova (lavina), zatim gdje to traži interes obrane države, javna sigurnost, a da cjelina (država) ne priznaje za to odštetu vlasniku šume. Zato komunalno šumarstvo nije moglo, ne može i neće doći do takvog ekonomskog izražaja, da postigne maksimum i optimum produkcije, najveću rentu tla, jer svrha komunalnog šumskog gospodarstva [snabdijevanje korisnika građevnim i ogrijevnim drvetom, ispašom, žiropašom, investicijama (škole, putevi)! parališe to nastojanje stručnjaka. Čim je šumski objekt manji, potreba članova korisnika veća, a oni siromašniji, s tim je ekonomski efekat slabiji. Imajući u vidu sva ta ograničenja, nije začudno, što n. pr. A e r o boe 9 polazeći sa nacionalno-ekonomskog (bolje reći fiskalnog) gledišta smatra, da komunalne šume nisu poželjna pojava, već da bi ih trebalo pretvoriti u državne šume ili njihovu upravu podržaviti. Pri tom ima on 9 Aero´boe : Agrarpolitik, Berlin, 1928, str. 201—202 62 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 17 <-- 17 --> PDF |
u vidu prilike u Njemačkoj, gdje su mnoge šume mjesnih općina (Ortsgemeinde) ili Genossenschafta po likvidaciji feudalnog sistema i razvojem političke općine u kratkom vremenu postale šumsko općinsko vlasništvo (Gemeindewaldvermögen). Jedan od uzroka nepovoljnom uspjehu u sačuvanju i normalnom razvoju kulture šuma uopće možemo naći i u samom narodnom, a .. žalost donekle i u pravničkom shvaćanju pojma šumskoga vlasništva. Opći austrijski građanski zakonik, koji stvarno važi za teritorij Jugoslavije, počiva istina na ustaljenom rimskom pravnom shvaćanju o neograničenoj slobodi vlasništva, ali na osnovu propisa specijalnoga zakona o šumama dopušta taj zakonik (u § 364) ograničenje vlasnika šuma u slobodnoj raspoložbi sa svojim vlasništvom odnosno svojom imovinom i prihodima imovine, u koliko se radi o uzdržanju i unapređenju općega dobra. Danas, kraj sve upornijeg traženja ekonomske pravde i socijalne ravnopravnosti, a prema tomu i kraj ograničavanja dosadanjega pojma 0 neograničenoj slobodi vlasništva nisu ta ograničenja dostatna ni potpuna ni za privatno šumsko vlasništvo, a pogotovo ne za komunalno. Pa i pored takvoga stanja ne provode se sankcije u punoj mjeri za slučaj nevršenja postojećih zakonom propisanih ograničenja. Tumači se ovo s tim, što je šuma udaljena od dnevnoga posmatranja čovjeka, što se do nje teže dolazi, što se ona smatra neiscrpivim rezervoarom naturalne produkcije sirovine na velikom zemljišnom prostoru, skoro bez utjecaja čovjeka, koji uzima samo gotov plod, što su troškovi produkcije minimalni, produkt u šumi malo vrijedan, šuma često smatrana kao zapreka čovjeku u njegovom privrednom razvitku, a zbog lova i turizma smatrana još uvijek zabavom privilegovanih. To su nekoji razlozi, zbog kojih se ni šumska kultura ne može afirmirati u očima interesenata i pravnih krugova, koji kao da uvažaju takova shvatanja naroda i prema tomu se u svojim odlukama upravljaju. Naročit je zadatak šumarske politike, da propagandom šumarstva uznastoji korigirati takovo shvaćanje. Nepovoljno je također konkretno šumsko-gospodarsko stanje ko munalnih šuma iz ovih razloga: 1) jer je vrijednost poljoprivrednih produkata (dakle i šumskih) pala, dok su troškovi produkcije gotovo isti; 2) jer uprava i ekonomija u komunalnim šumama nije konačno ure đena, a to uređenje zavisi o definitivnoj organizaciji opće uprave u zemlji; 3) jer opterećenje komunalnih objekata javnim dažbinama nije u normalnom razmjeru sa fiskalnim kapacitetom objekta, a pogotovo nije u razmjeru sa opterećenjem viših agrarnih kultura; 4) jer porastom pučanstva rastu i potrebe članova korisnika na šumskim produktima, dok je proizvodni kapacitet zemljišta jednak ili čak slabiji, dok je općenito ekonomsko stanje članova korisnika zbog svjetske krize znatno oslabljeno, tako da oni ne mogu u većoj mjeri prinositi za pokriće troškova uprave i gospodarstva i zato ne mogu odlučno utjecati na održanje osnovnog šumskog kapitala i na kontinuitet u prihodima toga kapitala. Zbog toga se ne može držati ravnoteža u šumskom gospodarstvu, već se troši osnovni šumski kapital; 63 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 18 <-- 18 --> PDF |
5 jer se racionalnije i intenzivnije gospodariti komunalnim šumama može samo direktnim učešćem korisnika; 6) jer su korisnici komunalnih šuma u snabdijevanju šumskim produktima često upućeni samo na vlastite zajedničke šume. Od svih komunalnih šuma najteže je stanje kod krajiških imovnih općina i zemljišnih zajednica, jer su krajem 1935 god. zadužene što javnim dažbinama što platama svojem osoblju sa sumom od kojih 100 milijuna dinara. Do toga su stanja došle ne samo svojom krivnjom, već i zbog postojeće krize i političkih prilika u zemlji. Tako su te jedine većim dijelom uređene komunalne šume u vlastitoj državi pred rasulom, t. j . pred diobom, a kao prva posljedica diobe jest haračenje šuma, uzurpacije, pretvorbe u drugu vrst kulture, stvaranje šikara i t. d. III. DIOBA. Da bi se u komunalnom šumskom gospodarstvu mogli postići šumsko- gospodarski ciljevi (materijal za seosku gradu, što veća produkcija ogrijeva, ispaše, ostali sporedni šumski užici), potrebna je već prema vrsti tla i drva izvjesna minimalna produktivna površina. Što je produktivna površina manja, to je manja mogućnost za vođenje relativno racionalnog šumskog gospodarstva. Cijepanjem šumskih objekata sposobnih za normalnu šumsku produkciju u manje produkcione objekte prekida se šumsko-gospodarska cjelina, ruši se šumski kapital izgrađen u dobnim razredima, uvećavaju se troškovi uprave i čuvanja. Zato se šumski stručnjaci a priori protive diobi šuma uopće, a komunalnih napose, ne samo u individualno vlasništvo nego i u manja privredna tijela i nastoje, da male šumske objekte u vlasništvu raznih komuna barem upravno, a po mogućnosti i gospodarski povezu tako, da se s tim omogući vrednija i elastičnija šumska produkcija, a vlasnici da lakše snose troškove za uzdržavanje svojih zajedničkih dobara. To je nastojanje stručnjaka dosada slabo uspijevalo. Od XVIII. vijeka tražilo se u Engleskoj i Njemačkoj, da se zajednička dobra podijele medu korisnike prava, dakle u individualno vlasništvo, da se kako u interesu pojedinaca tako i u općem narodnom interesu omogući intenzivnije gospodarenje sa jačom proizvodnjom zemljišta- U Njemačkoj se u XVII i XVIII st. vladajuće mišljenje o štetnosti zajedničkih dobara izražavalo riječima »Gesammtgut, verdammt Gut«, »Communio mater discordiarum«, »negotia communia communiter negliguntur «.1" U južnoslavenskim zemljama neposredno poslije velikog rata, kad je cijena privrednim produktima osobito porasla, rasparcelisano je mnogo zajedničkih šumskih posjeda u cilju pretvorbe šuma i pašnjaka u obradiva zemljišta. Dakle u vezi sa općim ekonomskim napretkom u najnovijem vremenu ne samo u Jugoslaviji nego i u drugim zemljama težilo se za tim, da se u zemlju što više investira, kako bi se iz nje izvuklo više koristi, a to se kraj današnjega ekonomskoga poretka najbrže i najlakše može postići samo u individualnom vlasništvu. Početkom krize 1930 god. popustila je težnja za dijeljenjem zajedničkih zemalja, tako da se dosadanja hiperprodukcija žitarica napušta i i0 Dr. D a n ck el m a n n: Qemeindewald und G&nossenwald 1882, Berlin, str.´ 12. 64 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 19 <-- 19 --> PDF |
kultiviranje tla reorijentira u pravcu proizvodnje rentabilnijega industrijskog bilja, a na sadanjim površinama. Dioba šuma u individualno šumsko vlasništvo, koja je u najvećem dijelu in ultima linea imala svrhu da se šuma pretvori u drugu višu vrst kulture, nije uvijek donijela one trajne ekonomske rezultate, koji su se očekivali. Naprotiv novo je stanje u mnogo slučajeva uzrokovalo veću štetu općoj narodnoj privredi kao i privredi većeg dijela ovlaštenika, naročito siromašnijih, kojima je zajednički pašnjak ili zajedničko obradivo zemljište bila popuna njegovog malog posjeda. U šumarskom zakonodavstvu kulturnih zemalja dolazi stoga kao i zbog trajnosti svrhe tih ustanova do izražaja princip nedjeljivosti komunalnih šuma, a dioba se dozvoljava izuzetno u slučajevima, kad šuma nije sposobna za pravilno i rentabilno šumsko gospodarstvo, kad je zemljište trajno rentabilnije pod drugom vrsti kulture i kad se državni odnosno javni i šumsko-policijski interesi ne protive krčenju šuma. U južnoslavenskom zakonodavstvu važe ovi propisi: Po § 106 zakona o šumama od 21. XII. 1929. g. opštinske, seoske i plemenske šume ne mogu se dijeliti. Izuzetke ureduje poseban zakon. Posebnim zakonom će se urediti dioba zajedničkih pustih šumskih zemljišta. Po čl. 713 općeg imovinskog zakonika za Crnu Qoru od 25. marta 1888. god. mogu plemenici dijeliti neki dio ili neku vrstu plemenskog imetka. Po zakonu o uređivanju zemljišnih zajednica od 25. IV. 1894. dioba guma dopustiva je samo uz privolu državne vlasti. Po zakonu od 15. lipnja 1873. o imovnim općinama dozvoljena je dioba tih ustanova na sela i općine. Po zakonu o općinama od 14. marta 1933. god. osnovna je općinska imovina (šuma) nedjeljiva. Izuzeci nisu predviđeni. Nadležne vlasti ispituju rigorozno svaki slučaj tražene diobe. Zajedničke šume i pašnjake u racionalnoj obradi potrebno je očuvati, ne samo iz općih i specijalno ekonomskih razloga, koji su protiv diobe, već i iz političkih, socijalnih i kulturnih. Zajedničke šume i pašnjaci, pod predpostavkom da broj korisnika nije prevelik, obezbjeduju malom seljačkom posjedu, ako i u ograničenoj mjeri, držanje stoke, dobivanje građevnog i ogrijevnog drveta, nastora, lisnika, gdje zajednica ima obradivog zemljišta, još i neku količinu hrane. Zajedničke šume i pašnjaci rezerva su -za svako seljačko gazdinstvo, koja i u najgorim vremenima traje i ne može se lako i brzo potrošiti. Ona sprečava osiromašenje seljaka, a općini olakšava terete izdržavanja sirotinje. Ako su korisnici zajedničkih šuma i pašnjaka nadničari ili industrijski radnici, njihove im komunalne šume i ispasišta pored nadnice osiguravaju još i izvjesnu korist od zajedničkog gazdinstva i sprečavaju njihovo potpuno proletarizovanje. Pretpostavlja se, da pašnjaci nisu pustopašice, ve,ć da se racionalnije obrađuju, u protivnom su na smetnju, a ne od koristi. Iz toga opet ne slijedi, da diobu zajedničke šume treba u svakom slučaju uskratiti, jer ima dovoljno primjera, da je dioba provedena u trajno boljem interesu korisnika diobe. 65 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 20 <-- 20 --> PDF |
Pored svega toga ipak i danas postoji gotovo neprestana tendencija harem stanovitog dijela članova ili jednoga dijela sela ili zaselaka, da se zajednička imovina cijepa. Kao jedan od glavnih uzroka diobi smatram nestajanje starog slavenskog seljačkog kolektivnoga ekonomskog i socijalnog života, koji je danas u punom rasulu (ali nije nestao) zbog potpunoga prožimanja našega i posljednjega sela tekovinama moderne tehnike i individualističko-materijalističkog gledanja na život. Razloga ima tomu više, katkad i opravdanih. Često se postavljalo i danas se još uvijek postavlja pitanje, treba li održati šumsko-agrarne zajednice ili treba od njih diobom stvoriti individualna šumska gazdinstva. Na to se pitanje može dati različit odgovor, prema pojedinom konkretnom slučaju, jer su iskustva o nacionalno-ekonomskoj i socijalnoj vrijednosti i važnosti komunalnih seljačkih šumskih i pašnjačkih dobara često protuslovna. Tako na pr. planinski pašnjaci i suvati, na koje se stoka mora uvijek zajednički istjerivati, nisu podesni za diobu, dok u oblastima krševa, gdje je zemljište sposobno za obrađivanje samo poslije vrlo napornog rada, a takav rad može dati samo vlastiti neposredni interes, zajednička upotreba donosila je sa sobom pogoršanja zemljišta i pustoš, a dioba marljivo obrađivanje i napredak. Po F i 1 i p o v i ć u11 treba pri ocjeni toga pitanja imati u vidu ova gledišta: 1) Ovlaštena lica. To su općine, zadruge ili zajednice, dakle više neorganizovanih imalaca prava. Što je čvršća veza između njih i pogodniji odnosi za trajnu upravu, manje je povoda za diobu, dok u jednoj čisto ličnoj zajednici ima odnosa sličnih odnosima kod suvlasništva, koji olakšavaju ukidanje zajednice. 2) Vrste obrađivanja. Njive, livade i pašnjaci moći će se lakše podijeliti nego šume i planinski pašnjaci, jer je njihovo održanje često neosporno i potrebno. Uništavanje šume ili ogolićavanje planinskih pašnjaka po izvršenoj diobi može izgledati tako štetno, da se samo zbog toga dioba ne može da vrši. 3) Položaj uživalaca prava i osobine zemljišta. Kad uživaocima, poslije izvršene diobe, iz privatno-pravnih ili općih razloga nije moguće pristupiti intenzivnijem obrađivanju, onda je dioba bez vrijednosti. 4) Oblik korišćenja. Ima zajednica, u kojima se zemljište ustupa ovlašćenim licima na doživotno uživanje s redovnim razmjenjavanjem parcela između uživalaca i dodjeljivanjem zemljišta putem kocke porodicama, koje imaju pravo na uživanje, zatim ima pravnih zajedničkih uživanja i to u obliku zajedničkog dobivanja koristi ili samo s pravom na prirodne proizvode ili sa zajedničkom upravom i izmirivanjem pojedinaca u novcu. U prvom slučaju nema povoda za diobe: u posljednjim 11 E. F (lipo v i ć: Agrarna politika (u prevodu Zebić-Danić, Beograd 1913) i Dr. B. Dimtrijević : Predavanja o agrarnoj politici, Zagreb 1929, str. 136 i 137. Specijalno u pogledu naših zemljišnih zajednica Dr. D im i t r i j! e v ić s nepravom smatra, da je z. z. na području poljodjelstva iz prošlosti zaostala uredba, koja smeta prelaz na intenzivniju kulturu zemlje i koju je tako teško odstraniti, da je bezuslovno potrebna intervencija državne vlasti. Ovo se može odnositi samo na neuređene pašnjake, ali ne i na šume z. z. 66 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 21 <-- 21 --> PDF |
slučajevima diobe mogu biti korisne, kad se njima ne samo pojačava obrađivanje, već i privreda pojedinaca poboljšava. Ovo su po F i 1 i p o v i ć u općeniti razlozi. Od specijalnih su kod nas najčešći ovi: 1.) Potreba na obradivom zemljištu zbog porasta pučanstva. Zemljišta agrarnoga više nema, jer je sva raspoloživa zemlja već razdijeljena agrarnim interesentima kolonistima. Ako im šuma daje male prihode, tako da ovlaštenici moraju snašati i terete, nastoje da se tereta riješe diobom zajednice; 20 Nered u upravi i gospodarstvu zajedničkom imovinom tako, da se jedni koriste zajednicom i suviše na štetu drugih, što stvara neslogu korisnika (paša, uzurpacija, šumske štete); ako u području katastralne općine, u kojoj leži zemljište zajednice, bude određena komasacija, tom se prilikom često izvrši i dioba šuma; 3.) Mogućnost korisnicima da svoje potrebe na šumskim produktima stalno podmiruju kod susjednih šumovlasnika uz povoljne uslove (n. pr. u državnim i privatnim šumama), tako da se ne postavlja pitanje, odakle će se snabdijevati šumskim produktima; 4.) Pomanjkanje svijesti ili popuštanje volje za držanje zajedničkog dobra, štetni utjecaji sa strane, momentana korist, političke prilike i ostalo. Općinske i selske šume ne dijele se, ali se često nepravilno isko rišćavaju i uzurpiraju zbog poljske obrade. Pojedina sela i općine mogu se izlučiti iz imovine općine, u kojem im slučaju pripada odgovarajući dio šumskog tla i dio zajedničkog imetka, u koliko ga ima. Od tako izlučenih dijelova nastaju zemljišne zajednice, za koje važi zakon od 25. aprila 1894. o uređenju zemljišnih zajednica. Vrlo je karakteristično, da se (i pored mogućnosti dijeljenja u manja privredna tijela) ipak do danas, poslije 60 godina, nijedna imovna općina nije podijelila (osim izdvojenja triju sela iz dviju imovnih općina), već su naprotiv nekoje od njih i svoje sadanje posjede znatno proširile. Z. z. može odrediti, da se stanovito vrijeme njezina nekretna imovina ne dijeli. Dioba šuma dozvoljena je samo po privoli državne vlasti, a dioba posjeda samo iz narodno-gospodarskih obzira, kad to zaključi glavna skupština sa većinom od % glasova ovlaštenika. Oni, koji neće da se dioba vrši, mogu činiti i nadalje zemljišnu zajednicu. Upravu sa posje dom vrše organi političke općine, u koliko z. z. ne može da postavi vla stitu upravu. Kad se dijeli zemljišna zajednica u individualno vlasništvo, dobi vaju ovlaštenici onu vrijednost, koja odgovara veličini njihova prava, makar su se svi koristili jednako svojom zajednicom. Ako je donesen zaključak za diobu, a državna vlast to ne odobri, vrlo često zbog uskrate ciiobe nastane takvo psihičko raspoloženje kod naroda, da redovito za nemari svoje zajedničko dobro i u kratkom vremenu dovede ga u takvo stanje (šumske štete, uzurpacije, paljevine, paša, prodaja ovlaštenih prava), da vlasti ne preostane drugo, nego da diobu konačno dozvoli. Dodati treba, da ima zemljišnih zajednica, koje se sastoje samo iz pašnjaka. Imali smo pred očima diobu šuma z. z., dok je pitanje pašnjaka 67 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 22 <-- 22 --> PDF |
z. z. zaseban predmet, o kojem se u Hrvatskoj danas vodi borba, jer´ su mišljenja o tom podijeljena. Pašnjaci z. z. najvećim su dijelom, osobito u brdskim i planinskim krajevima, površine obrasle grmljem i šumskim drvećem. Jer se krupnije drvo posiječe, pašnjaci su šikare stalno jednakog izgleda ili su ispasišta i plandovališta stoke i od male koristi za stoku, jer se o kakovoj racionalnoj obradbi ili postupku s pašnjakom ne može govoriti. Napadno je stoga, da je stočarstvo na najvišem stepenu razvoja upravo ondje, gdje takvih pašnjaka ima najmanje, dok je stoka najgora ondje, gdje takvih pašnjaka ima najviše. Ne ulazeći ovdje u to, kako će se u budućnosti razvijati kultura takovih pašnjaka, u koliko se kao takovi pašnjaci održe, fakat je, da tendencija za diobom pašnjaka z. z. povlači za sobom i diobu šuma, a to pitanje u najviše slučajeva ne vodi dobru- IV. KOMUNALNO ŠUMARSTVO I AGRARNA REFORMA. I ako su feudalni odnosi odavna razriješeni, ipak seljaštvo u agrarnoj zemlji teži za proširenjem svoga komunalnog šumskoga posjeda, ne samo zbog potreba na šumskim produktima nego i zbog pašnjaka, livada i oranica, do kojih u mnogo slučajeva dolazi kasnijom diobom zajedničkih šuma u individualno vlasništvo. Kod seljaka, koji se brzo množi, ta je težnja instinktivna zbog brige za potomstvo. Tako su n. pr. u krajevima bivše Austro-Ugarske postojale neprestane rekriminacije zbog nepravedno provedene segregacije šuma. Dok se prijašnja država nije na taj zahtjev obazirala, u novoj je državi prethodnim odredbama za pripremu agrarne reforme od 25. II. 1919. godine određeno, da će svi veći šumski posjedi prijeći u vlasništvo države, a u tim će šumama zemljoradnici imati pravo na drvo za ogrijev, gradu i popašu. Veći šumski posjedi nisu prešli u vlasništvo države, već je zakonom o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima od 19. juna 1931. godine izvršena eksproprijacija šuma velikih šumskih posjeda u sjeverozapadnom dijelu države uz državnu granicu u Sloveniji i Hrvatskoj. U Savskoj banovini, dakle na sjevero-zapadnoj granici države, eksproprisano je sedam velikih šumskih posjeda i to: Thurn-Taxis sa 41.662 kat. jut., dok je vlasniku ostalo 1607 k-j. ; Ohyczy Dr. Kaiman sa 17.092 kat. jut., dok je vlasniku ostalo 1135 k. j. ; Qhyczy lika i dr. sa ..323 kat. jut., dok je vlasniku ostalo 1964 k. j. ; Auersperg Karlo sa 4.343 kat. jut., dok je vlasniku ostalo 2769 k-j. ; Neuberger Sara sa 1.666 kat. jut., dok je vlasniku ostalo 1073 k. j. ; Neuberger Josip sa 1.025 kat. jut., dok je vlasniku ostalo 1000 k. j. ; Petrović Nikola sa 110 kat. jut., dok je vlasniku ostalo 2202. Ukupno iznosi ekspropriisana površina 73.221 kat. jut- U dravskoj banovini od jedanajst velikih šumskih posjeda ekspropriisano je 67.630 kat jut. i to od veleposjednika: Auersperg, Windischgrätz Hugo, Dr. A Labeo, Thurn Vincens, Thurn Douglas. Dr. F. Atliems, Hervard Auersperg, Dr. Born, Dr. Perger Artur, Hošek Rudolf, Herberstein Josip. Kako su vlasnici nekojih od ovih posjeda strani državljani, eksproprijacija u pogledu odštete nalazi se još sub judice. Dotle sa tim šumama upravljaju zasebne Privremene državne uprave ekspropriisanih Šuma u Delnicama i Ljubljani, od kojih se prva sastoji od 4, a druga od 3 člana uprave. 68 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 23 <-- 23 --> PDF |
Na osnovu novele zakona o likvidaciji agrarne reforme od 24. juna 1933. godine stav 9 izvršena je eksproprijacija šuma i na preostalom području države do 25% onih šumskih zemljišta, koja na pojedinom posjedu ukupno premašuju 1000 kat- jutara. Na daljnjih 17 velikih šumskih posjeda ekspropriisano je svega 17.206 Ha ili 29.924 kat. jut. i to za 82 kolonije i 265 sela. Od ovih 17 posjeda 16 ih leži na području savske banovine (bivše Hrvatske) i jedan u Južnoj Srbiji, a dio jednog posjeda u dunavskoj banovini (bivšoj Vojvodini) i to od velikih posjeda: suvlasnici Milekić, braća Turković, Wiener-Bank Verein (Slaveks), Drašković Ivan, Našička tvornica tanina i paropila, Pejačević, Norman, GutmanNašička (Podravina), S. H. Qutman d. d., jedini industrijalizovani šumski posjed, Krapinska tvornica pokućstva, Otenfels, Aninger, Bombelles, Eltz, Thurn Taksis, čiji posjedi leže u srezovima: Slav. Požega, Pakrac, Podravska Slatina, Osijek, Darda, Virovitica, Našice, Valpovo, Donji Miholjac, Krapina, Pregrada, Ivanec, Varaždin, Vukovar, Karlovac i Sisak (t. j . u 15 srezova Savske i 1 srezu Dunavske banovine). Svega je ekspropriisano 170.775 kat. jutara. Eksproprijacija je vršena u korist agrarnih kolonija, zatim u korist pojedinih sela. pazeći pri tom po mogućnosti na arondaciju kako preostalog velikog šumskog posjeda tako i ekspriisanih objekata i eventualnog ranijeg šumskog posjeda dotičnog sela. Korisnici su zemljoradnici, dakle ona lica, čije je glavno zanimanje zemljoradnja, a ostali rad sporedno- Eksproprijacija je vršena uz odštetu razmjerno manju od odštete za ekspropriisano poljoDrivredno zemljište, a uz 30 godišnju odplatu kupovine. Vlasniku zemljišta isplaćuje kupovninu država. Bilo je slučajeva, da su se i mimo eksproprijacionog riješenja obje strane dobrovoljno sporazumjele, da se to riješenje mijenja u obostranom interesu. Nekoji su veliki šumski posjednici po sporazumu odstupili izvjesne manje šumske površine od ekspropriisanih besplatno korisnicima eksproprijacije ili su im vraćene ekspropriisane površine, a veliki posjed opterećen servitutom. Državna je vlast sporazume odobravala na osnovu § 133. Zakona o opštem upravnom postupku. Eksproprijacija se stvarno odnosila na bivšu Hrvatsku i Sloveniju. U južnoj Srbiji izvršena je samo za jedan posjed, jer latifundija tamo nema. U izvršenju ekspropriacionih riješenja imaju se ekspropriisane nekretnine prenijeti u zem. knjigama na ime odnosnih sela kao diielova dotične upravne općine u smislu § 110—120 Zakona o općinama. U koliko ta sela nisu još organizovana kao pravna lica, imaju se organizovati po zakonu o općinama, a dok se ne srede potpuno vlasnički i posiedovni odnosi u pogledu ekspropriisanih šuma. ima privremeno za sticatelje upravljati ekspropriisanim šumama sreski šumarski referent u snorazumu sa nadležnim sreskim načelnikom u smislu čl. 35 Pravilnika o upravi ekspropriisanih šuma br. 20753/VI/a od 29. marta 1934. Ekspropriisane nekretnine predala je banska uprava u upravu nad ležnim sreskim šumarskim referentima. U izvršenju eksproprijacionih riješenja nastala je poteškoća u tomu, što se selima i kolonijama ne može priznati pravo na miesni zbor i mjesnog starješinu u smislu §§ 110 do 120 zakona o općinama, jer svi 69 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 24 <-- 24 --> PDF |
seljani ili kolonisti nisu agrarni subjekti u smislu Pravilnika o upravi ekspropriisanih šuma, t. j . ne može se priznati pravo samo onim licima, koja su upisana u glavni popis zemljoradničkih domaćinstava, već se to pravo može priznati cijelom selu, tako da bi mjesni zbor sačinjavala lica navedena u biračkom spisku, a ne samo lica upisana u glavnom popisu zemljoradničkih domaćinstava- Posebni su dijelovi općina po §§ 110—120 Zakona o općinama i u teritorijalnom i populacionom pogledu zaokružene i zatvorene jedinice, koje imaju značaj javno-pravnih korporacija i koje su pravna lica po javnom i privatnom pravu, dok je skupina agrarnih ovlaštenika pravni subjekt po privatnom pravu. Slijedi iz toga, da bi na mjesnom zboru neovlaštenici t. j . ona lica, u čiju korist nisu šume ekspropriisane, mogla nadglasati korisnike eksproprijacije, iz čega bi se izrodile nesuglasice i trzavice. Prema tome treba naći drugi izlaz za organizaciju onih skupina korisnika eksproprijacije, koji ne čine selo u upravno-političkom smislu, već korisnici eksproprijacije čine veći ili manji dio sela, a za koje je ustanovljena potreba na građevnom i ogrijevnom drvetu i na ispaši. Ako su korisnici ekspropriisanih šuma samo one skupine lica, radi kojih je izvršena eksproprijacija, tad će se te skupine organizovati kao šumske zadruge ili zajednice korisnika ekspropriisanih šuma, čim je ujedno i riješeno pitanje organizacije uprave i snašanja troškova. Treba utvrditi odnos takvih korisnika eksproprijacije međusobno i prema njihovoj organizaciji i trećim licima kao i pitanje nasljeđivanja za slučaj smrti korisnika eksproprijacije, odnosno za slučaj diobe pojedinog domaćinstva, i primanje novih članova u organizaciju. Pobliže odredbe mogu se propisati pravilnikom, koji se ima donijeti na osnovu .51. 51 Pravilnika o upravi eksproprisanih šuma br. 20753/Vl/a/34 ili posebnim zakonom. Treba dakle propisati specijalnom zakonskom odredbom, da se korisnici eksproprijacije organizuju ili po zakonu o općinama na bazi glavnog popisa zemljoradničkih domaćinstava ili kao zajednica korisnika ekspropriisanih šuma ili kao šumska zadruga, tako da prvi članovi budu lica upisana u glavnom popisu. Selo ili kolonija ima se organizirati u smislu zakona o općinama, tako da zas lučaj diobe ili smrti ovlaštenog domaćinstva novo-nastala domaćinstva imaju jednaka prava kao već postojeća, t. j . da se sva domaćinstva koriste u jednakoj mjeri, a prema stvarnoj potrebi u granicama redovitih prihoda šuma salva rerum substancia. te da u tom razmjeru snašaju i dužnosti. Prema tome koristit će se šumama na jednak način i novi član sela ili kolonije unesen u birački spisak- ako ispunjava uslove iz 51. 36 Pravilnika o upravi ekspropriisanih šuma. Šuma postaje imovina sela i upravljanje tom imovinom podpada pod udar zakona o općinama, a stručna pod Zakon o šumama. Pojedino selo i koloniju treba ovlastiti, da u izvršenju prednjega na mjesnom zboru prihvati Statut, koji će podležati odobrenju banske uprave s pravom žalbe na Ministarstvo šuma i rudnika, koje će u sporazumu sa Ministarstvom poljoprivrede odlučiti- Ondje gdje treba organizovati zajednicu korisnika ekspropriisanih šuma, neka se to učini analogno zakonu o zemljišnim zajednicama i zakonu o zadrugama, odnosno trgovačkom zakonu. Ograničavanje državnih šuma u Srbiji. Južnoj Srbiji i Crnoj Gori. strogo uzeto, ne spada pod ovaj naslov. Ipak se ograničavanjem držav 70 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 25 <-- 25 --> PDF |
nih šuma u našim južnim krajevima t. j . konačnim utvrđenjem državnog šumskog vlasništva izdvajaju šume potrebne selima i općinama i u onim slučajevima, ako stanovnici općine ili sela nisu imali prava servituta u državnim šumama. Zato tu radnju ovdje napominjem. Na osnovu zakona o ograničavanju državnih šuma u Srbiji, Južnoj Srbiji i Crnoj Qori od 27. marta 1930. godine završava se definitivno ograničavanje državnih šuma i tom se prilikom prema pravnom naslovu pojedinih fizičkih lica ili potrebi općina ili sela izlučuju (segregiraju) za njih državne šume i predaju u nesporni posjed i vlasništvo pojedincima odnosno općinama i selima izdavanjem tapija po Zakonu o izdavanju tapija na području kasacionog suda u Beogradu i velikog suda u Podgorici od 30. maja 1930. godine. Kao i kod reambulacije meda šumskih posjeda, kad su poremećeni pravno,posjedovni odnosi, tako i u ovom slučaju dolaze međaši ili posjednici enklava da manifestuju i pred specijalnim sudom dokažu svoja posjedovna prava na izvjesno zemljište. I pojedina općina ili selo, na čijem se teritoriju nalazi državna šuma, koja se ograničava, može zatražiti segregaciju potrebnog dijela državnih šuma besplatno, ako dokaže, da nema vlastite općinske ili seoske šume ili zemljišta za podizanje šume ili ako nema dovoljno prostora za napasivanje stoke, ali uz stanovite obaveze. Pojedino selo može dobiti najviše 200 Ha. Opštine i sela po izvršenom razgraničavanju ne mogu više imati nikakve službenosti drvarenja u ograničenoj državnoj šumi. Po tom će slijediti organizacija, uprava i gospodarenje sa stečenim šumama po propisima, koji važe za općinsku imovinu po zakonu o općinama, jer je eksroprijacija izvršena u pravilu za općine, kolonije, sela, kao dio političke općine, a izuzetno za dio sela ili pojedine seljakeŠumsko gospodarstvo vodice se po zakonu o šumama. S vremenom slijediće najprije kolaboracija, a potom stapanje svih tih novih šumskih agrarnih tvorevina sa srodnim ili istim ustanovama., jer se u najviše slučajeva radi o istim licima, koja su korisnici i jedne f druge ustanove. V. ŠUMSKO-PRIVREDNI PROPISI. Šuma je naročita vrst zemljišne kulture, koja se decenijima izgrađuje, dok se ne stvori šumski kapital (u koliko već otprije ne postoji), koji će odbacivati izvjestan prinos u drvu, koji odgovara prirastu šume. Da se zbog trajnosti svrhe, koju imaju šume komunalnih ustanova, koliko toliko zagarantuje produkcija, t. j . da šumski kanital u približno normalno izgrađenoj drvnoj masi može odbacivati približno jednake godišnje drve mase, zakonodavstvo svih kulturnih zemalja, gdje šumarstvo zauzima odgovarajuću ulogu u nacionalno-ekonomskom životu naroda, propisalo je i odgovarajuće norme. I ako su te norme rezolutivne, ipak njihova primjena često ovisi o zasebnim prilikama, o vrsti i izgradnji produktivnog objekta, o općem privrednom i kulturnom stanju, o stanju i potrebama samih korisnika kao i o tom, da je zajednička imovina ipak djeliva na sadanje korisnike. Jugoslavenski zakon o šumama od 21. decembra 1929. godine u glavnom je recepcija austrijskog zakona o šumama sa izvjesnim primje 71 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 26 <-- 26 --> PDF |
sama srpskoga zakona o šumama s obzirom na specijalne prilike u Srbiji (korišćenje šumama, ispaša). Zakon o šumama propisuje za komunalne šume ove naročito šumsko-privredne mjere: Šumsko se gospodarstvo ima voditi po načelima stroge trajnosti, a da se to može i vršiti, ima se gospodariti na temelju u određenom roku izrađene i po vlasti odobrene gospodarske osnove. Ako šuma nije veća od 300 Ha obrasle površine ili ako je šuma jednostavnih gospodarskih prilika, dovoljan je privredni program za period od 10 godina ili čak i samo inventarisanje sa sječnim redom. Po odobrenju gospodarske osnove ima posjednik šume svake godine nadležnoj vlasti, banskoj upravi, predložiti drvosječni predlog u granicama odobrenog privrednoga plana radi znanja i evidencije. Dok se ne izradi odnosno ne odobri privredni plan, iskorišćavanje šume može se vršiti samo na osnovi drvosječnog predloga, koji sastavlja kvalificirani šumarski stručnjak, a odobrava banska uprava. Vanredno iskorišćavanje šume potrebno zbog kakove samoupravne investicije, a koje nije predviđeno privrednim planom ili programom ili koje se preduzme mimo odobrenog drvosječnog predloga, kao i svako otstupanje od odobrenog privrednog plana i programa može uslijediti samo na osnovu odobrenja vlasti- Ako posjednik šume dva puta za vrijeme od 2 godine povrijedi koji propis privrednog plana, može vlast uzeti njegovu šumu u privremenu državnu upravu na njegov trošak. Ta uprava ne može trajati duže od 5 godina. Upravu u komunalnim šumama vrši dotična komuna, koja već prema veličini šumske površine, vrijednosti šuma odnosno intenzitetu gospodarenja treba da postavi stručnu upravu za svoje šume ili se više malih šumoposjednika ima udružiti i tako udruženi postaviti zajedničku upravu. Vlasnici komunalnih šuma mogu povjeriti upravu svojih šuma i organima državne šumske uprave ili šumarskim referentima opće opće upravne vlasti, čemu državna vlast rado izlazi u susret. Za takvo vođenje državne uprave plaća vlasnik šume u državnu kasu u pravilu izvjesnu svotu per tangentem et possibilitatem. Čuvari šuma moraju imati lugarski ispit i odsluženi vojni rok, a moraju položiti zakletvu kod upravne vlasti, čim dobivaju karakter organa javne bezbijednosti. U šumskom gospodarstvu onih komuna, čiji članovi žive na dohvatu državnih šuma, od gospodarske je važnosti gospodarski i poslovni odnos zemljoradnika prema državnim šumama. Po § 52 Zakona o šumama može se iz državnih šuma bez licitacije, a po naplati šumske takse prodati: U drvo za ogrjev i gradu, između ostalih i onim zemljoradničkim domovima, koji svoje potrebe ne mogu da podmire niti iz vlastitih niti iz selskih, općinskih ili zadružnih šuma; 2) drvo potrebno seoskim zanatlijama, koji izrađuju drvene predmete i od toga zanata žive; 3) drvo onim zemljoradnicima, koji se pored zemljoradnje bave i izrađivanjem poljoprivrednih sprava, alata, drvenog suda i slično kao u |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 27 <-- 27 --> PDF |
kućnom industrijom, kao i onima, koji se bave paljenjem ćumura u malom Po § 53 siromašnim zemljoradnicima, koji plaćaju godišnje manje od 50 Din cjelokupnog poreza sa svima prirezima, davaće se drvo besplatno. Te su ustanove recipirane iz Zakona o šumama, koji je važij za Kraljevinu Srbiju, fakultativne su prirode, važe ad personam i niKO na to nema subjektivno pravo. Pravilnije bi bilo, a i mnogo olakšano p)slovanje obim stranama, da ta zakonska mogućnost nije dana ad personam nego samim komunalnim ustanovama kao pravnim iicima, u onim slučajevima, kad redovni prihodi šuma ne dostaju za pokriće potreba članova. Ipak, i ako državni šum. erar nije obavezan podavati drvo, može se u tom zapaziti zametak novog stvarnog opterećenja državnih šuma u korist zemljoradnika. Mnogi se članovi komuna služe ovom zakonskom mogućnošću, a služiće se u većoj ili manjoj mjeri prema tomu, mogu li u državnim šumama potrebno drvo nabaviti uz iste ili povoljnije uslove nego u komunalnim. VI. NEKOJE MJERE ZA REGULISANJE ODNOSA U KOMUNALNOM ŠUMARSTVU. 1) Od svih vrsta šumskog vlasništva komunalne su šume najviše izložene oštećivanju i smanjivanju osnovnog šumskog kapitala. Izuzetak čine šume onih gradskih općina, čijim se šumama građani ne koriste neposredno. U naprednijim krajevima države kao i onima, ~dje je svijest o potrebi zajednice razvijena, ne postavlja se pitanje čuvanja komunalnih šuma, jer narod sam čuva svoje šume. U ostalim je krajevima to pitanje akutno. Zato je zadatak valjane šumarske politike da sprečava propadanje i nestajanje onih komunalnih šuma, kod kojih se postavlja pitanje sačuvanja šuma, a koje sve i pored pravilnog rada i štednje (a zbog nedostatka prihoda iz svojih šuma) ne mogu valjano plaćati vlastito čuvarsko osoblje. Što je šumska komuna manja ili manje vrijedna, to jače dolaze do izražaja ti troškovi. Za valjano čuvanje općinske ili selske šume često se općinskim budžetom ne predviđa dovoljan kredit. Sve komunalne šume bez razlike treba da čuva stalno namješteno čuvarsko osoblje, valjano plaćeno, s pravom na penziju i što manje zavisno od svojih poslodavaca. Manji posjedi ne mogu to vršiti vlastitim snagama. Zato je potrebna intervencija državne vlasti, jedna prisilna mjera, koja mora doći do punog izražaja u zakonodavstvu. Pitanje je financij ske prirode. Tko je sve dužan da participira? Oni, koji se šumama i šum. zemljištima koriste neposredno i posredno. Posredna je korist u zaštiti javnih interesa, zatim općih lokalnih i privrednih interesa, koji traže trajnu zaštitu. Dakle participiraće u prvom redu sama ustanova, zatim selo ili čitava općina, banovina, država i ostali šumski posjednici sa teritorija općine. 73 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 28 <-- 28 --> PDF |
Prisiliti treba male šumske posjede da udruženi na teritoriji jedne političke općine postave zajedničkog čuvara šuma, obezbijede mu plaću i budućnost, a ostale vrsti vlasnika šuma zakonskim putem obavezati, da njihov čuvar čuva i komunalne šume, u koliko to bude potrebno. Država financijski već participira ispomažući komunalno šumarstvo tim, što sreski šumarski referenti u mnogo srezova upravljaju i komunalnim šumama svoga teritorija. Ali to je filius ante patrem, jer u prvi red dolazi pitanje očuvanja šuma, a po tom stručna uprava. Stručna uprava bez osiguranoga čuvanja šuma ostaje bez svoje bitne pretpostavke i zato sadanji sistem državne uprave komunalnih šuma (import sa strane) ne može postići očekivani ekonomski efekt- Takva državna uprava ima da dođe ili poslije ili barem uporedo sa već valjano riješenim pitanjem čuvanja komunalnih šuma. Pri regulisanju toga pitanja može se uzeti za bazu politička općina kao osnovna i najvažnija stanica u narodnom i državnom životu, kao organ državnoga bića, po mojem mišljenju na slijedeći način: Državna nadzorna vlast, koja odobrava budžet općine i njezinih zasebnih imovinskih dijelova može i mora osigurati novčana ili druga sredstva za očuvanje općinske ili selske šumske imovine, koja po zakonu o općinama mora ostati neokrnjena. Čuvanje šuma ostalih manjih komunalnih šumskih ustanova treba državna vlast organizovati preko općinske uprave — bez obzira na to, ima li ta općina ili selo u toj općini svoju vlastitu općinsku ili selsku šumu — tako, da se Uredbom o općinskim službenicima odnosno statutom općine osigura potreban broj stalnih općinskih službenika čuvara šuma, koji će čuvati te šume. Na ime odštete za čuvanje svojih šuma treba da komune doprinose izvjesnu svotu novca u općinsku kasu ili po odredbi državne vlasti. Gdjegod to bude, neka državna vlast svoju intervenciju kombinuje i sa ostalim većim šumskim posjednicima, državnim šumskim erarom, imovnim općinama, privatnicima i obaveže ih. da čuvari njihovih šuma čuvaju i one manje šumske komunalne posjede, koji ne mogu postavit; stalnog čuvara. U vardarskoj banovini postoji već propis, da se komunalne šume imaju čuvati zadružno. Za teritorij zetske, primorske i savske banovine izrađen je projekat zakona, po kojem bi čuvanje komunalnih šuma na kršu u pomenutim banovinama imala banovina preuzeti u svoje ruke. Vlasnici komunalnih šuma plaćali bi banovini tangentu DO mogućnosti, a ostatak plaćala bi banovina iz svojega budžeta. U savskoj se banovini isto tako radi na organizaciji zadružnoga čuvanja komunalnih šuma. 2) Mnoge ekonomske organizacije, koje nemaju ni javni ni trajni karakter, kod kojih kraj normalnog razvoja stvari nema opasnosti da će se poremetiti ravnoteža u njihovom gospodarstvu, stvaraju za svaki slučaj rezerve. U šum. privredi rijetko nailazimo na rezerve. U Jugoslaviji, gdje je natalitet vrlo povoljan, osnivaju se novi domovi, nova ognjišta, nove gospodarske jedinice, a zbog toga dnevno rastu notrebe na šumskim produktima. Kod onih komunalnih šuma, gdje se članovi koriste šumama neposredno, ne mijenja to na stvari ništa, jer se u pravilu smije trošiti samo redovni godišnji etat, od kojega se dio unovči za podmirenje re~ 74 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 29 <-- 29 --> PDF |
dovnih troškova gospodarstva, ostatak se etata podijeli korisnicima. Dok su redovni troškovi obligatni i stalni, a moraju biti u prvom redu podmireni, ostatak etata posljednji je i promjenljiv, jer njegov kvantum i kvalitet zavisi o utrošku drvne mase za napomenutu prvu i stalnu obavezu. Gdje se korisnici množe, taj je kvantum ili sve manji ili ga korisnici plaćaju sve skuplje, kako bi se naplaćenom taksom prikupila novčana sredstva za podmirenje troškova uprave i gospodarstva odnosno da se naplatom takse smanji kvantum drveta, koji bi se inače morao unovčiti za podmirenje troškova gospodarstva. Zbog te sve manje koristi iz svojih šuma apstiniraju se članovi od korišćenja svojim šumama i ispomažu se kako im je lafcše, tako da ili nabavljaju drvni materijal sa strane ili nelegalno iskorišćuju vlastite komunalne šume. Ovo potonje je najčešća pojava ondje, gdje su korisnici upućeni jedino na komunalne šume. Na jaču ili slabiju primjenu sankcija zbog protupravnih radnja u vlastitim šumama uplivišu često neodgovorni i nepozvani faktori. Stvarni rezultat toga vidi se u razbijanju postojećega reda u eventualno izgrađenom šumskom kapitalu, u smanjivanju i nestanku osnovne šumske glavnice, konačno u propasti same ustanove. Dakle komunalne šume treba bolje i trajnije osigurati, a to može uslijediti tako, da se zakonom propiše obligatno prikupljanje novčane rezerve u cilju proširenja šum. produktivne površine. Danas je najmanji riziko u gospodarstvu, ako se nabavljaju nove šum. proizvodne površine. U kojem obimu, na koji način i kroz koje vrijeme da se to čini, treba propisati detaljno, što ovisi o pojedinom slučaju. 3) Nastojati, da prinos u novcu članova korisnika zajedničkoga dobra za uzdržavanje toga dobra bude što manji, a potrebna novčana sredstva da se namiču intenzivnim gospodarenjem, radom u režiji, aktivnim učešćem korisnika u tom radu i participiranjem u dobitku, zatim da korisnici pomažu upravu u ostalim gospodarskim radovima, konačno u čuvanju šuma. Jedino ovakovom internom kolaboracijom počeće se razvijati normalni odnosi u zajednici, čime će se vremenom ne samo znatno smanjiti dosta veliki tereti uprave i gospodarstva nego i učiniti zajedničko šumsko dobro onim, što ono uistinu ima da bude: zajedničko i trajno. 4) Istovremeno nastojati oko toga da se barem na jednoj privrednoj, a po mogućnosti i političkoj cjelini postigne i eksterna kolaboracija, a zatim stapanje onih agrarnih asocijacija — šumskih i pašnjačkih ustanova, u kojim su uživaoci ista lica (krajiške zem. zajednice i krajiške imovne općine s jedne i eksproprisane ili agrarne šume i zemljišne zajednice s druge strane). Imovne općine, koje se protežu na više političkih srezova, treba ne samo sačuvati nego im i omogućiti da se uzadruže u cilju međusobne pomoći i zaštite. Te su ustanove poučan primjer, kako se seljačke šume mogu ne samo sačuvati nego i svoj zadatak bolje vršiti samo u većim grupacijama, u upravnoj i po mogućnosti gospodarskoj kolaboraciji više skupina seljačkih šuma, koje im omogućavaju držanje valjane stručne uprave, čuvanje šuma i rentabilnije gospodarenje šumama. 5) Nastojati, da se komunalne šume u Jugoslaviji izuzev gradske šume vraćaju postepeno starim slavenskim formacijama, općini i selu 75 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 30 <-- 30 --> PDF |
da se stvaraju i jačaju općinske i seoske šume. Članstvo i obim korišćenja pojedinoga člana treba preobražavati u pravcu likvidiranja ličnih Nasljednih prava i izjednačenja prava, kako bi se zajedničke, stvarno seljačke šume raznoga imena i oblika, približile po svojem ustrojstvu općinskom šumarstvu. Treba dakle da šume plemenske, bratstveničke, zemljišnih zajednica i imovnih općina svoju unutrašnju strukturu postepeno preobražavaju u pravcu, da lično (i nasljedno) pravo slabi, a daje se prvenstvo realnom pravu, dakle zemljištu onoga zemljoradnika ili opcinara, koji je upućen na šumu, t. j . da neposredno koriščenje šumama bude vezano barem sa posjedom kuće, koja treba ogrjev i gradu, a u drugom redu sa posjedom zemlje, zbög koje se drži stoka, za koju treba ispaše i nastora, dakle bez obzira na istorijski razvoj toga prava vezanog samo na stanovito ovlašteno lice i samo na stanovito ovlašteno zemljište- Osim toga treba da se pravo korišćenja članova glavnim šumskim produktima izjednači i da prema tomu svi članovi, koji se koriste šumama, ako ustreba, prinose jednake takse za uzdržavanje uprave i gospodarstva. Tim izjednačenjem prava i plaćanjem taksa za šumske užitke, pogotovo ako te takse odgovaraju stvarnoj vrijednosti šum. produkta, znatno će oslabiti taj šumski beneficij. Jer u koliko član uz jednake uslove može svoje potrebe podmiriti van svoje komunalne šume, taj beneficij stvarno prestaje, a članovi nisu više zatvoreni krug intercsovanih lica. Taj je krug s tim oslabljen, a u zajednicu ulaze i nova lica, zemljoradnici ili i ostali općinari. Na taj način dolazi do postepenog pretvaranja posebnog zapravo privatnog vlasništva u vlasništvo šire zajednice, koja se već potpuno približava općini ili je postala zajedničko vlasništvo svih opcinara ili vlasništvo općine, s kojim se tad mogu koristiti svi općinari po postojećim propisima za općine. Ove sugestije nisu bez osnova, one imaju svoj osnov u tomu, što se život raznih zajedničkih šumskih dobara u tom pravcu već počeo razvijati i izgrađivati. Danas se n. pr. kod zemljišnih zajednica, gdje su prava pojedinaca bila tačno po sesiiama ili dijelovim sesija odmjerena, razvojem života, dijeljenjem obitelji, umnožavanjem domova, naseljivanjem stranog elementa stvarno već izjednačava koriščenje šumama i pašnjacima. Isto je tako i kod većine imovnih općina pored nejednakih prava pojedinih članova izraženih u selištima, koriščenje šumama, ispašom i ostalim produktima stvarno izjednačeno. One se u tom pravcu i dalje izgrađuju. Takovom razvoju stvari nije na putu činjenica, da se u slučaju diobe zemljišnih zajednica u individualno vlasništvo imovina dijeli po veličini prava, dok kod imovnih općina nije zakonom predviđena direktna dioba u individualno vlasništvo već prije dioba na sela i općine. Dakle u korišćenju prihoda provađa se izjednačenje, dok se za slučaj diobe imovina dijeli po veličini prava. Sve većim dijeljenjem seljačkih domova odnosno umnažanjem naroda razlike u pravima sve više nestaje. Tom proširivanju i izjednačivanju obima prava korišćenja šumama i pašnjacima dosta doprinosi i sve jača klasna svijest seljaka, koji ne ostaje indiferentan prema sadanjem socijalno-ekonomskom strujanju u svijetu, već i on teži za popravkom ekonomskog stanja svoje klase, 76 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 31 <-- 31 --> PDF |
teži stvaranju i jačanju zadrugarstva, emancipuje se od raznih štetnih predrasuda, protivan je privilegijima i t. d. Kako se dakle vidi, potrebno je podupirati ovakovu evoluciju vlasničkih odnosa shodnom primjenom i tumačenjem postojećih zakonskih propisa, a forsirati ju novim zakonodavstvom. I unutrašnji politički život Jugoslavije teži k izrađivanju širokih samouprava počam od općina, prvih i za seljački narod najvažnijih samoupravnih jedinica. 6) Nastojati, da se izvrši reforma oporezovanja šuma uopće, a napose šuma onih posjedovnih oblika, koji su obavezni da svojim šumama strogo trajno godišnje gazduju, a to su u najvećem dijelu komunalne šume. Sadanji se poreski sistem sastoji u linearnom plaćanju poreza za čitavu površinu prema prosječnoj vrijednosti čistog novčanog prihoda na jedinici površine (osnovni porez) i u zasebnom oporezovanju većih šumskih posjeda (dopunski porez). Sistem, istina, vrlo jednostavan, ali ne može ostati bez prigovora, jer šumska privreda ima svoju naročitu, od poljske različitu, privrednu strukturu. Kod šumske privrede postoji naročiti način uzimanja plodova sa zemljišta po vremenu i prostoru. Zato bi pravilnije bilo oporezovati realizovane godišnje ili periodičke prihode iz šuma na osnovu valjano vodenog knjigovodstva, koje treba propisati za sve šumovlasnike. Dopunski porez nije opravdan za one posjedovne oblike, koji imaju kolektivni karakter, jer vlasnik takvih šuma nije privatno fizičko lice, već skup zemljoradničkih familija, sela, općina ili plemena, čiji odnos prema šumama znači stvarno popunu poljoprivrednog seljačkog gospodarstva. Vlasnici takvih šuma ne mogu iz svojih šuma postizavati onoliku korist, koliku mogu da postizavaju slobodna privatna lica, jer u najviše slučajeva nemaju izgrađen normalan drvni kapital, već gospodare prema potrebama svojih članova, često bez obzira na sječnu zrelost šume, dok privatno lice može postizavati najveću moguću šumsku rentu. Ono je prema tomu i poreski sposobnije za plaćanje dopunskog poreza. Iz ovoga prikaza vidimo, kako je na razvoj šumarstva utjecalo kulturno i političko stanje naroda i da ono s obzirom na oblik vlasništva pojedinoga kraja prelazi od državnoga ka komunalnom, a od komunalnoga k individualnom, što — istina — odgovara današnjem ekonomskodruštvenom poretku, ali ne odgovara stvarnoj trajnoj potrebi i iskonskom gledanju našega naroda na šume, U sadanjem socijalno-ekonomskom previranju kao da se gubi orijentacija i pravo gledanje na razvoj ljudskoga života. Qdje se već takav proces ne može da spriječi, državna će šumska politika nastojati, da se taj prelaz izvrši sa što manje potresa odnosno gospodarskih gubitaka za šumu i narod. Ostvarenje težnje čitavoga svijeta za pravednijom podjelom ekonomskih dobara kraj hiperprodukcije tih dobara, odnosno težnje za unašanjem socijalnih elemenata i funkcija u privredni život čovjeka, naroda i države značilo bi za šumarstvo vraćanje k starom primarnom kolektivnom vlasništvu šuma, ali sa današnjim načinom korišćenja šumama. Upravo zato treba komunalnim šumama posvetiti što veću pažnju, čuvati ih i uvećati, da se ne bi kasnije velikim žrtvama morale stvarati. Koristimo se iskustvom iz prošlosti, a računajmo s vremenom, koje dolazi. 77 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 32 <-- 32 --> PDF |
RÉSUMÉ I. De meme que dans la législation germanique, la propriété forestiere des peuples slaves était des antiquités toujours collective. Plus tard, le régime féodal-militaire avait sensiblement changé ces anciens droits posséssoires. Mais ensuite, apres la chute de la période féodale-militaire, le peuple redevient maître des forets dans différentes formes de propriété, qui tout de meme avaient toutes en fond une structure analogue, de sorte que de ce temps la les forets communales appartenaient aux paysans. La superficie de nos forets communales est de 2,111.920 hect. ce qui fait 27% de la superficie forestiere totale.. Les forets communales se composent de 1,273.260 hect. des propriétés collectives c´est-a-dire appartenant aux banovines, aux villes, aux établissements publiques, aux communes proprements dit et aux villages. II. Dans les régions, ou régnait le régime féodal-militaire, l´économie forestiere se trouve avancée et organisée, par contre dans celles qui étaient en guerres presque perpétuelles jusqu´aux années 1912—1918, l´économie des forets est arriérée et se trouve actuellement dans un état d´organisation. Dans la plupart du pays les forets ne servent pas exclusivement a la production du bois, mais aussi — eu partie importante — au pâturage du bétail et au fourage par le ramas des ramilles. Cette économie combinée n´est pas au profit de la sylviculture, elle sert plutôt a l´élevage du bétail. D´une maniere générale, ces forets servent a la production du bois de chauffage et du bois d´oeuvre pour les besoins des paysans. On remarque une forte tendence a diviser, entre les habitants individuellement, telles parties des propriétés forestieres collectives. Ainsi il fut impossible de poursuivre, dans l´économie forestiere communale, exclusivement la rentabilité de cette derniere. Néanmoins ces propriétés collectives ont toujours joué un rôle important dans la vie et dans l´économie de la population rurale. III. Les causes principales de la division de propriété forestiere commune dérivent de ce que l´ancienne habitude du peuple slave a la vie collective se perd peu a peu et que la tendance d´obtenir une vie économique parfaitement indépendante pénetre de plus en plus, s´enfonçant meme dans les milieux des villages les plus éloignés ou elle détruit les anciens moeurs de la vie familiale malgré les efforts des autorités dirigeantes de faire revenir la population a ces anciens principes de la vie collective, eu organisant des institutions coopératives dans différentes branches du commerce et de l´industrie rurale. Il est évident que les raisons les plus efficaces de la tendence de division de la propriété forestiere collective sont: le désir d´obtenir, autant que possible, une propriété absolument individuelle; le besoin d´agrandir le terrain d´habitation ainsi que le terrain agricole; les discordes comme suite d´une gérance mal réussie dans l´économie collective. Il en résulte que les forets collectives ne se conservent que dans les cas ou leur division serait clairement contraire a la rentabilité du bien. IV. Dans l´ancienne Monarchie austro-hongroise était favorisé en premiere ligne le grand domaine forestier et agricole, d´origine étranger. Apres les luttes de notre peuple pour la libération nationale, il a été promis au peuple la réforme agraire, qui a été exécutée en ce qui concerne le grand domaine agricole, tandis que les grands domaines forestiers ont été expropriés au profit des ´Communes et des villages jusqu´a un degré de 25% de la superficie forestiere totale ou en somme de 98.227 ha. V. La législation forestiere yougoslave prescrit aux administrations des forets communales un plan d´exploitation de longue durée, strictement suivi. Les forets communales doivent etre dirigées par les personnes ayant une instruction spéciale supérieure. Dans les cas ou il serait impossible d´avoir des spécialistes forestiers, l´administration de la foret doit etre confiée aux organes forestiers de l´État, mais aux frais des propriétaires avec un paiement qui correspond a leur état financier. 78 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 33 <-- 33 --> PDF |
VI. Les gardes forestiers des forets communales doivent disposer des qualifications exigées. Et pour que la surveillance de ces forets puisse etre exécutée avec toute la rigueur nécessaire, il faut que par force d´une loi spéciale les communes soient obligées de recompenser le personel surveillant d´un payement suffisant et qu´aussi ce personel soit le moins possible dépendant du propriétaire. Une collaboration interne des membres de la commune avec le personel forestier spécialement instruit est nécessaire concernant les affaires d´exploitation et de la surveillance des forets. En meme temps une collaboration externe avec les propriétaires des forets du voisinage est aussi d´une grave nécessité en vue de la défense de leur intérets communs. L´auteur. Dr. V. KOUDELKA (ZAGREB): KAKVU NAM KORIST DAJU BOROVICE? (I/ UTILITÉ DES GENIEVRES) Različite vrste borovica rastu skoro po cijeloj državi. One redovno pridolaze na zapuštenim i neobrađenim zemljištima, pašnjacima, šumskim čistinama, devastiranim šumskim površinama i si. Neke od njih rastu samo u visokim planinskim predjelima, a neke su opet vezane na primorje i otoke, dakle na blizinu mora- Najrasprostranjenija je obična borovica. Ona lako podnosi velike razlike u temeperaturi, pa stoga spada medu najraširenije četinjare, i to tim više što su njezini zahtjevi na kvalitet tla veoma skromni. Jedino, što ona u obilju traži, jest svjetlo. Zato je i nalazimo na suhim i toplim mjestima, a uspijeva i na najsušem pijesku i na kamenjarima izloženim suncu. Srednja godišnja temperatura areala, u kojem uspijeva obična borovica, kreće se u velikom razmaku, i to od —2 do +16" C. U tome leži važan razlog njezinog velikog raširenja. Razne vrste borovica razlikuju se međusobno po habitusu,, po obliku iglica, po izgledu plodova itd. Njihova općenita važnost leži poglavito u tome, što su uslijed svoje skromnosti veoma raširene, a rastu i na tlima, koja nisu sposobna za kulturu odnosno na kojima drugo dr, veće teško ili uopće ne uspijeva. One tako zaštićuju tlo od isparivanja. Osobito su borovice od velike važnosti za goli krški teren, gdje služe kao odlična zaštita pri podizanju kultura. Njihove se iglice pretvaraju brzo u humus i poboljšavaju time tlo. Drvo obične borovice crvenkaste je boje, ugodna mirisa, finih vla kanaca, žilavo, teško cjepivo i veoma trajno. Pored toga ono je dosta ´mekano, tako da se lako obrađuje. Radi toga se veoma rado upotreb ljava u rezbarstvu. Narod pravi od njega čibuke, palice, bičeve, razne sudove, žlice itd. Neke vrste borovica daju odlično drvo i odličan drvni ugalj. 79 |