DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1937 str. 4 <-- 4 --> PDF |
Ing. ANTE PREMUŽIĆ (ZAGREB): RJEŠAVANJE KRAŠKOG PITANJA NA SELJAČKOJ OSNOVICI (SOLUTION DU PROBLEME DE CARST SUR LA BASE PAYSANNE) Apsolutno šumsko tlo kao pojam svakako je čisto racionalističkog značaja. Čovjek i njegovo dobro s racionalističkog su gledišta mjera sviju stvari na zemlji. Kao olinu treba stoga tom mjerom mjeriti i pojam apsolutnog šumskog tla. Kako je i čovjek sam po svojoj prirodi evolutivno biće, a ni njegove potrebe nisu konstantne, to logički ni pojam apsolutnog šumskog tla ne može imati nikako apsolutni, već samo relativni značaj. Što je čovjek neinteligentniji, to radije barata sa apsolutnim pojmovima. Za racionalne pak sudove iz relativnih pojmova treba najviše oštroumnosti, duševne gipkosti i svestranog poznavanja stvari. Rješavanje pitanja golih površina krša, kao i općenito rješavanje ponovnog kultivisanja deteriorisanih i opustjelih brdovitih terena, smatra se većim dijelom skoro uopće čistim šumarskim zadatkom. Nazor je taj racionalistički tendenciozan, pa je u toliko baš i dobar. Slabija mu je strana, što je i pored očite spomenute relativnosti čovjekovih prilika i stvari često suviše generalan i ekskluzivistički. »Svlvae montibus restituendae« opće je priznato geslo nacionalnih ekonoma, a redovno je to borbena zastava i šumarskih stručnjaka. No baš poradi istaknute relativnosti čovjekovih prilika i stvari potrebno je možda odmah već ovdje u početku postaviti barem kao poluantitezu poznatu izreku oštroumnog njemačkog šumara P f e i 1 a: »Nesretan je, tko mora puno drveta proizvoditi, a budala, tko ga proizvodi i više, no što mora!« ... I ako pokojni Pfei l nije tom zgodom imao iste odnose pred očima, kao mi u ovom svojem razmatranju, držali smo oportunim, da se ovdje poslužimo na oko paradoksalnim zvukom ovih dviju rečenica doneke sa istom svrhom, kaošto i dobronamjerni glazbenici harmoničke paradokse katkada upotrijebe u muzici. Kraško pitanje kao šumarsko i i kao naročiti teži slučaj pitanja ogoljelih brda uopće i nastalo je u većini slučajeva baš seljačkom uporabom brdovitih kraških terena. Kušati ga sada riješiti na seljačkoj osnovici, zvuči na prvi pogled zaista paradoksalno. Ipak nam se čini, da ima krajeva i kod nas u Jugoslaviji i drugdje po svijetu, gdje treba izrađujući slične zadatke ići baš tim putem, jer on daje najviše nade u konačni uspjeh. Nije naime uvijek moguće, da pojedina nacija seljačko svoje poljoprivredno gospodarenje vrši samo po nizinskim ravnicama, već su često pojedini dijelovi naroda prisiljeni da sve svoje potrebe podmiruju produktivnim radom isključivo ili najvećim dijelom na brdima. Poljoprivreda je kao praksa i kao nauka danas već vrlo visoko razvijena. Nauka međutim ima pred očima poglavito nizinske predjele kao najpo 2 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1937 str. 5 <-- 5 --> PDF |
´desnije za svoje svrhe. Brda se smatraju prirodnom domenom šume, pa zapravo niti ne postoji svestrano naučno obrađeni i praktički u detalj prokušani sistem brdskoga seljačkog racionalnoga poljoprivrednog gospodarenja. Stoga je, pravo uzevši, brdski seljak još uvijek bez pouzdana kompasa, a njegov rad i posljedice toga rada još su uvijek rezultanta seljačke šablonske primjene opće poljoprivredne tehnike i borbe sa onima, koji sa svoga gledišta o ispravnom načinu iskorištavanja brdskih terena imaju posve oprečno mišljenje. Dakako da su onda šumari sa brdskim seljakom stalno na ratnoj nozi. Često se sukobljuju i školovani agronomi sa stručno spremljenim šumarima. S naučnog gledišta to je anomalija. Što se tiče primjerice davno obezšumljenoga i kamenitog krša u primorskim krajevima Jugoslavije, to su i agronomi i šumari gotovo posve složni u nazoru, da na tim terenima, poznatim vrlo dobro i svjetskoj turističkoj publici i svjetskoj šumarskoj literaturi, ne može biti ni govora o pravoj kakvoj seljačkoj poljoprivredi. No traganja za poljoprivrednim mogućnostima nameće tu životna nužda, jer na tom terenu stanuje i živi (relativno i u srazmjeru sa produktivnom snagom tla) vrlo brojno seljačko pučanstvo, koje je uslijed opće gospodarske krize i poremećenja međunarodnih gospodarstvenih odnošaja ekonomski ostalo upućeno na sama sebe. Prema prilikama, kakve jesu, ta upućenost na same sebe znači upućenost na podmirivanje životnih potreba poljoprivredom sa terena, koji se općenito i kao brdo i kao goli kameniti krš smatra asolutnim šumskim tlom. Unutarnja domaća kolonizacija siromašnoga, svjetskoj radničkoj pečalbi priviklog pučanstva u nizinske predjele nije lak problem;, a nikako nije ni konačno riješenje problema, uzme li se u obzir neprestano umnažanje pučanstva i praktička nemogućnost, da prostrani krajevi ostanu posve bez stanovništva. Očito je dakle, da treba ozbiljno pristupati metodičkoj naučnoj razradi i praktičkom prokušavanju i primjeni jednoga novog, potpuno zaokruženog sistema seljačke poljoprivredne produkcije na brdima, pa i na onima sa područja krša, kakav je u jugoslovenskom jadranskom primorju, a često (u sličnom obliku) i na mnogim tačkama ostalih zemalja oko mediteranskog bazena. Na primorskom brdskom mediteranskom terenu kušala je seljačka> poljoprivreda učiniti travu glavnom osnovicom gospodarske proizvodnje. Krčila se ili palila šuma, a debela naslaga plodne zemlje pretvarala u livadu, pašnjak ili njivu. Stoka se tjerala i u šumu pomažući i tamo bo ljoj paši krčenjem i paljenjem. Bilo je to šablonsko oponašanje rav ničkoga nizinskog načina seljačkog gospodarenja, da se pomoću trave kao glavne stočne hrane i pomoću trave za ljudsku hranu (u obliku žitarica i drugog zeljanog poljoprivrednog bilja kao produkcio nih elemenata), podmire bolje i u većem opsegu ljudske životne potrebe, nego što je to mogla učiniti sama šuma, koja je dotada po prirodi oku pirala bila čitav taj teren. Što je međutim bilo u ravnicama i nizinama dobro, pokazalo se u brzo na brdima posve naopako. Nestajanjem šume poremetila se labilna statika brdskog tla i njega je rapidno počela odno siti živa energija oborinskih brdskih voda uz ogromnu pripomoć žesto kog vjetra (bure). Reparacija tih prilika na jugoslovenskom primorskom kršu poku šala je opet jedno šablonsko sredstvo — ponovno pošumljavanje. I bez 3 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1937 str. 6 <-- 6 --> PDF |
daljeg razlaganja očit je circulus vitiosus: šuma je smetala dobrom i´ potpunom zadovoljavanju životnih ljudskih potreba, a šuma se želi natrag povratiti ostavivši te potrebe nezadovoljene. I akciju i kontraakciju vodi skup ljudi, kojima je konačno isti cilj: njihovo zajedničko´ dobro. Logički je dakako, da se kola sa spregom uz dva nasuprotna ruda ne miču s mjesta, ako je snaga amo i tamo jednaka, a fatalno je, da u ljudskim stvarima stajanje na mjestu nije čista statika. Ovdje je stilizacija provedena tako, kao da bi krivica ostajala na našoj šumskoj strani. Lako bismo iz toga povukli konzekvence, kad na drugoj strani ne bi praktički postojao isto takav, ali još fatalniji circulus vitiosus: šuma se odstranjuje, da se iz tla izvuče veća korist poljoprivrednom obradbom, a skidanjem šume s kraških brda dolazilo je do sada do neminovnog posvemašnjeg nestajanja zemlje, toga temelja poljodjelske privrede uopće, pa konačno izlazi na to, da na deterioriranom terenu ratarsko zanimanje po staroj uobičajenoj šabloni daje uza svu muku i ulaganje velike količine rada i kapitala još manje, nego bi nosila´ šuma. Seljačka su poljoprivredna nastojanja svršila sa katastrofom i nastavljena dalje u dosadanjem svom obliku vode potpunoj sterilizaciji — pretvaranju u posve goli kamen — sviju današnjih još kakvih takvih produkcionih površina i najgorem mogućem stanju klimatskih odnosa. Kad osim dosadanjega seljačkog gospodarenja na primorskim kraškim´ površinama i osim dosadanje ideje o ponovnom pošumljavanju toga terena ne bi bilo i trećega nekog puta, tada bi problem primorskog krša trebao da ostane čistim šumarskim zadatkom. Šumarstvo bi bilo jedini izlaz, da se spasi, što se još spasiti dade, i jedini put, da se pokvarene prilike tla i podneblja povrate u prijašnje moguće prirodno stanje. Šumarski bi stručnjaci tada imali samo da nastoje, kako će usavršiti tehniku pošumljavanja kraškog terena pod izuzetno nepovoljnim prilikama tla i podneblja sa svrhom, da buduća produkcija drveta bude što rentabilnija ili barem da reparacija dosadašnjih grešaka svrši sa što manje ekonomskih žrtava. Zamisliti, pa u zgodnim prilikama i ostvariti, mogla bi se i čista šumska privreda na seljačkoj osnovici. Pojedina seljačka porodica, recimo, podiže i goji šumu na svoj račun, te ju iskorišćuje u svoje gospodarske svrhe, a prima, u tom svome radu upotrebljuje i dalje razvija znanje o šumskom gospodarenju. Prelaz na taj način privređivanja do neizvedivosti otežava činjenica, što šuma donosi svoj prvi veći prihod dugo vremena iza sadnje, a traži na primorskom kraškom terenu odmah veliko ulaganje rada i kapitala, i to od pučanstva, koje je do kraja siromašno, a glavnu svoju radnu snagu mora nuditi daleko od svoga doma, da uzdrži na životu sebe i porodicu. Šuma općenito manje nosi od poljoprivrede, a na težem kraškom terenu moraju prve šumske generacije biti relativni kržljavci i pigmejci. To i jest neposredni povod, što smo pri početku misaonih izvoda uzeli u obzir i spomenutu izreku istaknutog šumara P f e i 1 a. Život dakle kategorički traži veći jedan intelektualni napor, da se iznađe jedan nov način iskorišćavanja primorskog kraškog terena, koji će korist donositi odmah ili što prije, a više od dosadanjeg seljačkog poljoprivrednog gospodarenja i od kakvegod šumske privrede, ostvarive tu na temelju sadanjega šumarskog naučnog i praktičkog, znanja. 4 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1937 str. 7 <-- 7 --> PDF |
Ri jesen je očekujemo od novog sistema racionalne kraške poljoprivrede na seljačkoj osnovici, logički izgrađenog na uvažavanju prirodnih prilikaprimorskokraškog tla i podneblja. Ovdje ćemo prije prelaza na prikaz toga sistema kratko napomenuti, zašto držimo, da taj sada na oko čisto agronomski problem interesuje u velikoj mjeri i šumarske stručnjake. Loše je poljoprivreda na seljačkoj osnovici sa poznatim poraznim rezultatima na primorskom kršu djelovala, dok je brdski seljak imao protiv sebe i užasni komplicirani splet nepovoljnih kraških prirodnih prilika i djelotvornu kritiku školski obrazovane moguće opozicije, koja je nad njegovim stručnim znanjem i elementarnim ljudskim htijenjem jednostavno prelomila štap, a pred njegovim zbiljskim potrebama (makar i u neprilici) zatvarala jedno oko. Novi je ovaj poljoprivredni sistem izlaz iz dosadanjih fatalnih kontradikcija i ujedno reparacija počinjenih pogrešaka, a treba toliko upotrebe šumarske znanosti i saradnje šumarskih stručnjaka, da bi u ovom novom vidu ostao praktički barem toliko šumarski, koliko je i agronomski. Šta više, potreba je i jednoga i drugoga rada tako međusobno isprepletena, uvjetovana i jedna o drugoj toliko ovisna, da ne može biti govora o nekoj koliziji, već je zajednica rada neophodna i sama po sebi razumljiva. Šumarska znanost u svojem dosadanjem opsegu daje i prve misli vodilje (ideje), na kojima se zasniva i dalje razrađuje taj novi sistem racionalnog seljačkog gospodarenja na primorskom kršu. Već poradi toga je potrebno, da šumarski stručnjaci udare temelje toga novog sistema, a oživotvorenju njegovom da po svete toliko pažnje i požrtvovnim idealizmom prožetog truda, koliko su do sada davali rješavanju pitanja kraških i ostalih golih i privremeno pustinjskih terena, kad su to smatrali čistim šumarskim zadatkom. Glavni principi racionalnog seljačkog gospodarenja na mediteranskom primorskom kršu. Glavni postulat racionalnog gospodarenja uopće jest, da se sa jednog terena trajn o dobiva najveći mogući suvišak nad radom i kanitalom uloženim u produkciju. Jugoslovenski primorski krš po nijednoj svojoj nepromjenljivoj osobini nije prirodna "ustinja. On je šta više sav, izuzev posve strme i okomite brdske stijene, te predjele iznad visinske šumske granice, prirodno područje visoke šume, pa je ona tamo svuda i bila i opet bi se prirodnom okupacijom terena povratila, da nema protivne intervencije čovjekove. Prema tome je, općenito govoreći, svakako moguća i neka racionalna gospodarska (rentabilna) produkcija. Ipak je dugotrajna nezgodna intervencija čovjekova dala nerazmjerno većem dijelu terenskog kompleksa privremeni pustinjski karakter. Krš kao geološki fenomen nema pustinjskog značenja. Prema tome privremeni pustinjski karakter našega primorskog krša nije uvjetovan geološkom podlogom tla, premda je geološka podloga olakšavala primanje, a usporavat će gubljenje momentanog privremenog pustinjskog karaktera. Privremeni pustinjski karakter primorskog krša izražen je najjače time, što se velik dio terenske površine sastoji od gologa ili! mrtvog 5 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1937 str. 8 <-- 8 --> PDF |
kamenja,* pa nema uopće supstrata za nastamku običnog višeg bilja. Medu tim kamenjem negdje na površini uopće nema plodne zemlje, ali je ipak na većem dijelu površina ima sad u manjoj, sad u većoj mjeri. Ima još predjela i sa potpunom prevlakom debljeg sloja plodne zemlje. Dio ovih potonjih terena sačinjavaju njive, vrtovi i livade privatnog vlasništva, dok su svi ostali goli tereni zajednička (priznata ili silom prilika trpljena) ispasišta za stoku. Na golim kamenim površinama oborinska se voda najkraće vrijeme zadržava, kamene plohe ižarivanjem sunčane topline pomažu osušivati vodu i u slojevima zemlje između njih, a malo se (relativno) vode zadržava i na površinama sa debljom kontinuiranom naslagom plodne zemlje: poradi fizikalnih svojstava te zemlje same i kraške geološke podloge tla. Uz periodičko pomanjkanje oborina za ljetnih mjeseci sve to doprinosi, da primorski krš pati kao i prave pustinje od ljetne suše. Pustinjski karakter ojačava djelovanje čestog i veoma žestokog i suhog vjetra, koji odnosi nevezanu zemlju, a iz zemlje i( bilja vlagu, oštećujući mehanički i hladnoćom bilje i smetajući ga u rastu. Na mnogim mjestima kopna neposredno uz more, a na otocima i dalje u unutrašnjosti, raznosi bura u obliku sitnih kapljica slanu morsku vodu (»posolica«, »slana«), te zaslanjuje tlo i oštećuje žive nadzemne dijelove bilja, ako kiša doskora soli ne sapere. Snaga je bure neobuzdana, jer je ne lomi nikakav šumski pokrov tla. Sve ove neprijatne osebine nisu trajna i nepomjenljiva svojstva primorske kraške stojbine, pa se trajna produkcija ekonomskog bilja može osigurati, čim se na gole kamene površine novrati potrebni sloj plodne zemlje i humusa, dotično čim se na zemljom providenoj stojbini odabere nova tehnika obrade tla i takve vrste raslina, koje podnose relativnu sušu i pouzdano čuvaju stvorenu ili postojeću zemlju, a ta nova vegetacija zaštiti od mehanički i fiziološki štetnog utjecaja bure. Novi sistem racionalnog kraškog seljačkog gospodarenja mora da bude što potpuniji i neovisniji, t. j. treba da pučanstvu domaćom produkcijom na vlastitom zemljištu i u vlastitoj režiji osigura hranu, odijelo i krov nad glavom, jer su brda, a specijalno na kršu, već poradi teških komunikacionih prilika najnepodesnija za gospodarenje bazirano na opsežnoj zamjeni dobara, pogotovo na trgovačkoj osnovici. Uzevši sve to u obzir treba za bolju budućnost primorskog krša: 1. Ogledati se za brzim tvorcima humusa i nove zemlje, da se gospodarska produkcija što prije obnovi i ondje, gdje je danas goli kamen ili je plodne zemlje premalo. 2. Odabrati glavnu osnovicu budućega seljačkog kraškog gospodarenja i glavne grane toga gospodarenja, da se njime trajno zadovolje istaknute glavne životne potrebe pučanstva. 3. Utvrditi tehniku toga gospodarenja iz pravilne ocjene prirodnih prilika tla i podneblja, da se pospješi stvaranje i ojača čuvanje plodne naslage tla, a gospodarsko bilje zaštiti od atmosferskih nepogoda, noglavito od jakih štetnih vjetrova. * Živi kamen ili živac, to je još iieraskidana kamena gromada eruptivnog ili u slojeve povezanog sedimentarnog kamenja. Mrtvi kamen, to je na površini raskomadano eruptivno ili raskidano i po površini djelomično već pokretano sloievno sedimentarno kamenje. 6 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1937 str. 9 <-- 9 --> PDF |
4. Da se izrade smjernice, po kojima bi se u vremenu i prostoru uvodio novi sistem gospodarenja u život, jer prelaz na novo zahtijeva izvjestan period vremena bez mogućnosti, da se sa starim u jedan mah prekine, a novom se načinu gospodarenja mora osigurati prosperitet uz razmjerno dosta teške prilike tla i podneblja i vrlo nepovoljne konfigurativne prilike terena. Tvorci humusa. U šumarskim krugovima vrijedi kao najboji i najpouzdaniji tvorac humusa šuma, pa se u tu svrhu i pošumljavalo gole brdske površine kulturama crnog bora, kad se radilo o vrlo lošim i neplodnim predjelima. Šuma je međutim za stvaranje humusa u poljoprivredne svrhe spor radnik. Trebaju za to čitave šumske generacije, jer se u mediteranskoj sunčanoj suhoj klimi ne stvara ni pod crnim borom´ humus onako brzo, kao u vlažnijim predjelima hladnijih zona. Gdje je pustinjski karakter krša najjače izražen i površina terena goli kamen ili sa vrlo malo loše zemlje medu kamenjem, tu bi šuma pored sporosti bila i vanredno skup tvorac humusa, jer je tu šumu vrlo teško i podići. Priroda si u takvim slučajevima pomaže pionirima nižih biljnih vrsta, a u prvom redu odmah u početku, da tako kažemo, čistim pustinjskim elementima i postepeno čitavom skalom bilja sve većih zahtjeva, koje propadajući stvori konačno dovoljan supstrat za šumu, koja je kruna i najsavršeniji član prirodnog zaodijevanja zemaljske površine i njene nekoristoljubive produkcije. Iskonski logično ovo prirodno odabiranje pionira putokaz je i za nas, samo mi nismo lokalno vezani i sputani kao priroda, već možemo da tražimo ono, što najbolje toj svrši odgovara, gdjegod se to na svijetu našlo. Razumljivo je, da je priroda u smislu evolucije živih bića odgojila sebi najsposobnije pionire za borbu protiv pustinjskih pojava ondje, gdje ih tako reći neprestano treba. Sami po sebi ne mogu često ti pioniri da dospiju onamo, gdje se neprijaznim zadiranjem čovjeka u prirodni poredak stvari stvore izuzetno privremene pustinjske prilike i gdje to nije rezultat trajnih prirodnih osebina tla i podneblja. Prirodnom selenju pustinjskih biljnih pionira redovno su nepremostive zapreke pored visokih gora i širokih mora ogromne oaze nepustinjske bujne vegetacije. Pri izboru pionira uputno je tražiti one, koji kod nas istodobno rješavaju nekoliko zadataka i pored svoje pionirske službe u nekoliko željenih smjerova mogu odmah da daju i gospodarsku veliku korist. Uz inače jednak tok godišnjih promjena temperature ima na svijetu predjela sa vapnenačkom geološkom podlogom, gdje su od pamtivijeka i veće suše, no što je naša mediteranska ljeti, pa ti krajevi imaju gospodarsko bilje, za koje se priroda selekcijom ili evolucijom pobrinula baš zato, jer su neprijatne prilike tla i podneblja tamo trajne. Naša domaća crassulacea Sempervivum tectorum, čije gospodarsko iskorišćenje poradi patuljastog rasta nitko ne pokušava, svakako bi bio jedan domaći mogući pionir za stvaranje humusa i na goloj površini kamena, kad ostaje živa i širi se po krovovima kuća od crijepa. U ovom su smislu istraživanja još vrlo mršava, a pokusima utvrđene mogućnosti još malobrojnije, no one izvan svake sumnje postoje, a prenos nekojih pustinjskih biljnih elemenata i prirodnih pionira moguć je barem u tolikoj mjeri, koliko je moguće prenositi šumsko drveće raznih vrsta iz jednoga dalekog kraja u drugi. 7 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1937 str. 10 <-- 10 --> PDF |
Dvije su međutim biljke, koje već danas možemo barem u primorju južne Dalmacije i po dalmatinskom otočju upotrijebiti kao brze stvaraoce zemljanih naslaga i humusa, a ujedno i kao elemente seljačke gospodarske produkcije. To su opuncija Ficus indica i Agave americana. Ficus indica sposobna je da i najsušnije stijene i kamenjare tvorbom humusa povrati kulturi. Sa sitno isjeckanim njenim lišćem (kladodijima) hrani se stoka. U tu je svrhu najpodesnija vrsta bez bodljika odgojena selekcijom po glasovitom amerikanskom voćaru Burbanku . Po cijeloj obali sjeverne Afrike ona hrani i osvježuje plodom kroz četiri jesenska mjeseca čitavo pučanstvo. Crveni i kao obična krupnija smokva veliki plodovi obilno se zameću po debelim velikim listovima te kakteje, a dozrijevaju u Dalmaciji polovicom septembra. U Dalmaciju je ona godine 1907. uvedena direktno iz Kalifornije i to u okolicu većih gradova od Boke Kotorske sve do Zadra. Dosada se međutim nije kušala uvoditi u seljačko gospodarstvo kao ekonomska biljka, a ni kao tvorac humusa na kraške kamenjare, već se sa prvotno nasađenih površina preuzela u javne i privatne parkove kao biljka egzotična i vrlo markantnog izgleda. U nasuprotnoj Italiji širi se međutim njena upotreba rapidno u sva tri spomenuta smjera, pa naročito njeni plodovi (koji služe i svježi i suhi za jelo i za preradu u pekmez i alkohol) čine predmet žive trgovine. U Dalmaciji danas ipak njeni primjerci imaju po lišću rijetke tanke bodljike, no nije utvrđeno, da li je to poradi oporije klime ili uslijed eventualnog rasplođivanja sjemenom, premda ju inače razmnažaju svuda najradije odrescima lišća.* Produkcija je biljne mase i u Dalmaciji obilna, jer daje godišnje četiri generacije lišća. Otpalo lišće stvara nove biljke i na goloj kamenoj kraškoj vapnenoj ploči, ako samo ima pukotina, a kad sastojina pogusti, da više nema mjesta za nove žive biljke, stvara se od ugušenih individua i od inače otpalog lista obilno humus. Na inače sterilnom kamenitom kraškom tlu moguće ju je dakle upotrijebiti: 1) kao voćnjak, u kojoj je formi ujedno i izdašan i brz tvorac humusa; 2) kao »livadu« svoje vrste za dobivanje obilne stočne hrane. Sve to može da se izvede i na površinama, koje radi sterilnosti i premalo vlage zadaju najteže i najskupocjenije pošumljivačke zadatke ili od kojih i šumar otkreće glavu. Šteta je dakako, da ne može uspijevati po čitavom (i sjevernijem) primorskom kršu Jugoslavije i po zonama znatnije nadmorske visine, no uza sve je to barem za toplije dijelove primorskog krša dragocjen elemenat budućega racionalnog kraškog seljačkog gospodarstva kao i prvoklasno melioraciono sredstvo. U sjevernijim i visinskim zonama treba je pokušati nadomjestiti sa vrstama opuncija, koje i u južnoj Njemačkoj prezimuju na slobodnom vani (»Winterharte Opuntien« njemačkih vrtljarskih tvrtki). Stvaraju li i one dosta brzo humus, pregorjeti * Nije dakako ničim pouzdano utvrđeno, da sve indijske smokve sa vrlo malini bodliikama potječu baš od spomenutih nasada iz god. 1907. Viđaju se na prozorima u loncima primjerci i sa vrlo malim, a i sa dosta velikim bodljikama. To su možda privatnici prije ili poslije od kojekuda nabavljali, a onda i vani rasađivali i umnožili. Svakako bi bilo važno i potrebno ustanoviti, imamo li indijskih smokava i posve bez bodljika, te da li primjerci daju i sjemenom potomke bez bodljika, a pogotovo osteju li trajno bez bodljika barem onda, kad se razmnažaju odrezanim listovima i odrescima lišća. Naši pokusni nasadi na Rabu (preneseni sa Hvara) imaju vrlo sitne i male bodljike po lišću (kladodijima). 8 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1937 str. 11 <-- 11 --> PDF |
će se, što nisu ujedno i voće i stočna hrana poput njihove srodnice Ficus indica. Od tih otpornijih vrsta ima rasprostranjeno ponešto i u okolici Sušaka, i to Opuntia nana ili O. vulgaris. Ficus indica služi pored ostaloga i za stvaranje jeftinih sigurnih ograda osobito u bodljikavoj svojoj odlici, a i to je od velike važnosti i vrijednosti u seljačkom gospodarstvu. Agave americana rasprostranjena je po čitavom jugoslovenskom primorju, a pored stvaranja humusa na sterilnom kamenitom tlu, može u toplijim zonama služiti za dobivanje vlakna za užeta i druge svrhe. Možda bi u najjužnijim primorskim predjelima mogla da uspijeva i najvr jedni ja Sisalagava? Daljnjim neumornim i svjesnim traganjem jamačno će se broj tvoraca humusa još povećati, kad se rješavanje restitucije i meliorisanja mediteranskih sterilnih terena uputi tim novim putem. Nikako naime priroda nije još u svim smjerovima istražena. Nove potrebe stvaraju nove napore, a ovi nove tekovine. Glavna osnovica budućeg seljačkog gospodarenja. Trava za stočnu i ljudsku hranu ne može biti glavna osnovica ovoga gospodarenja. Ona je kao osnovica na kršu opasna, jer ne stvara dovoljno novu i ne čuva već stvorenu zemlju ni protiv vode ni protiv bure. Ona je gospodarstveno nepouzdana, jer ne podnosi suše, pa je na primorskom kršu suha kao slama često od sredine juna do kraja septembra, u kojem razdoblju mnogih godina ne padne ni kapi kiše. Stoga ne može ni dosadanje pašnjačko stočarstvo ostati jednom od glavnih grana seljačkog gospodarenja, jer stočara nestalnost paše pretvara u nomada, a taj je za svaki smišljeni ustrajni gospodarski rad najnepodesniji i najnesposobniji. Na primorskom kršu može da bude glavn a osnovica gospodarstva jedino drvo, i to stoga, što može da raste svuda, gdje je ostalo (ili se ponovice stvori) ma išta plodne zemlje. Uz to ono podnosi krašku primorsku mediteransku sušu i ostaje živo i zeleno. Drvo pomaže stvarati (a stvara i samo) od kamena zemlju. Stvorenu zemlju žiljem i krošnjom čuva, a trulim svojim otpadcima poboljšava i obogaćuje. Čista šumska privreda međutim mogla bi postati lakše glavnom privrednom granom seljačkog gospodarenja na kršu tek onda, kad bi iz drveta kao organske tvari potpuno uspjelo stvarati dobru i zdravu ljudsku ili barem stočnu hranu, a tehnika te prerade kad bi bila tako jednostavna, da se njom mogu služiti i širi narodni slojevi. I voćke su međutim drveće sa velikim brojem osebina, koje ima šumsko drveće. Voće je dobra i zdrava ljudska hrana i u svježem i u osušenom stanju, i pečeno i kuhano i konzervirano, a napokon i u obliku različitih vrsta sirupa i pekmeza. Na jugu Dalmacije uspijevaju limuni i naranče, a na još širem njenom području rogač (Ceratonia siliqua). Svuda uz more i po nižim predjelima mediteranske zone raste maslina, smokva i badem. Još šire područje mogu da obuhvate kruške, šljive, breskve, kajsije, trešnje, višnje, dunje, orah, lješnik, pitomi kesten, mušmula, oskoruša, ribizi, ogrozd, dud i različite jagode. S uspjehom se rasprostranjuju nove uvedene vrste: žižule, japanski loti i kaki, mogranj, japanska mušmulica, a voće je zapravo i domaći grm planika kao i bor pinija. Jabuke traže predjele s većom vlagom u tlu i zraku, pa spa daju na više položaje brda i u doline sa većim trajnim vodama. 9 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1937 str. 12 <-- 12 --> PDF |
Poznati supstituent žitarica — pitomi kesten omogućuje i kruh s drveta. Da li je on uistinu kalcifuga, nije još moguće definitivno ni potvrditi ni osporiti. Na našem primorskom kršu češće pogiba pod znacirnrt kloroze, ali i na tako reći golom vapnencu u neposrednom međusobnom susjedstvu jedni primjerci pogibaju još za mlada, a drugi zdravi uspijevaju dalje i rode plodom. Za to pitanje zastarjela je već rasprava Nedeljka Koš an i na: »Pitomi kesten u nas« u spomenici »Pola stoljeća šumarstva 1876—1926« (Zagreb 1926. Str. 569...), a zastarjela je i velika talijanska monografija Picciolijeva . Novija opažanja talijanskog profesora Aida Pavarij a (i o primorskom boru kao kalcifugi) koja on češće objelodanjuje u talijanskom šumarskom listu »L´Alpe«, a pogotovo vrlo važni referat u »Revue internationale des renseignements agricoles« (No 1, god. 1928. Str. 38 i 39), potvrđuju ne samo, da su raniji nazori bili zasnovani na tek malom broju posve preciznih opažanja, pa da stoga nisu posve pouzdani i tačni, već da šumarski i poljoprivredni stručnjaci sve jasnije spoznavaju ogromnu važnost pitomog kestena kao supstituenta žitarica u mediteranskim zemljama. Razumljiva je stoga i žurba i ustrajnost francuskih i talijanskih stručnjaka da konačno pouzdano ustanove, hoće li pitomi kesten i dalje bježati sa zemljišta, koja sadrže i preko 10% kalcijeva karbonata, ili će se napokon i tu smiriti i pripitomiti, kad to ljudima tako jako treba. Naša naprijed spomenuta opažanja na kršu Hrvatskog Primorja (od Kastva do Lukova Šugarja i po otocima), a zatim konstatovane i pedološkim novijim istraživanjima stranih stručnjaka utvrđene činjenice, da pitomi kesten negdje podnosi i 25 do 50% kalcijeva karbonata u tlu, daju potpuno opravdanje za odluku, da ga forsirano sadimo po kršu svuda, gdje dubljeg tla na kamenoj podlozi ili u kamenim pukotinama ima, pa gdje propadne — propadne, a gdje ostane, biti će to svakako stvarni dobitak i ujedno nova jedna podloga za znanstveno osvjetljenje toga jednako interesantnoga kao i važnog pitanja. Svakako bi bilo neuputno, kad bismo svaki naš neuspjeh sa pitomim kestenom na primorskom kršu objašnjavali njegovim nadimkom »calcifuga«, umjesto da najprije sve pokušamo, kako bismo na kršu primanje biljaka uopće, pa i kestenovih, izforsirali uporabom čitave oštroumnosti i domišljatosti uperene protiv notornog kraškog protivnika, suše. Pčelarstvo bi bilo na primorskom kršu vrlo rentabilno zanimanje, da je paša pčelinja stalna. Ona se međutim dade učiniti stalnom i neprekidnom kroz čitavu godinu sadnjom medonosnog grmlja i drveća ad hoc. Izbor toga grmlja i drveća omogućen je blagom mediteranskom klimom, koja dopušta i pčelama sabiranje meda kroz čitavu godinu izuzev kišne i burne dane. Grmlje i drveće za pčelinju pašu zazelenit će osim toga znatno ogoljela kraška brda i vršiti ostale korisne uplive na kraško tlo i podneblje svojstvene drveću kao najjačem bilju. Na drveću kao produkcionim elementima treba u duhu ovoga sistema zasnovati, šta više, i dobivanje stočne hrane. Prostor za nasađivanje najbolje odovarajućih vrsta drveća u tu svrhu treba da dadu poglavito današnji zajednički »pašnjaci«, koji su većim dijelom zapravo jadni kamenjari. U mnogo slučajeva trebati će da »drvene livade« slijede i odmijene na lošijim terenima prethodne tvorce humusa, kad je melioracija kamenjara već provedena, zasnivanje »drvenih livada« olakašno i njihova jača produktivnost zajamčena. Čiste »drvene livade« 10 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1937 str. 13 <-- 13 --> PDF |
trebale bi1- u svrhu što boljeg pokrivanja i zaštite tla da se sastoje ?z nadstojnog i podstojnog drveća za kresanje grančica s lišćem ili za ošmrcavanje samog lista. Kombinovana travnata i drvena livada sastojala bi se iz visokog rjeđe stojećeg drveća za kresanje, pod kojim bi u zaštiti i na povezanom tlu rasla trava. Stručna produkcija stočne hrane ljudskim radom i uz spremanje u silosima za prehranu ljeti i zimi zamijenila bi dosadanje šiljanje stoke same za hranom na pusti kamenjar ili na očitu štetu u šumu. Drvene livade, čiste i kombinovane, još bi više zazelenile danas goli krš i doprinosile postepenom stvaranju i gomilanju nove naslage plodnog tla među kamenjem i povrh njega. Osim toga stvorili bi se tako uvjeti za mliječno kravsko stočarstvo i eliminiranje opasne koze, i ako je ona inače najrentabilnija vrsta mliječne stoke. Produktivnost voćarstva i pčelarstva dopuštala bi i smanjivanje broja ovaca, čija važnost ostaje inače za primorski krš neumanjena već poradi vune, potrebne za domaću izradu najvećeg broja* odjevnih predmeta za kraško pučanstvo. Konoplju i lan nizinskih ravnica može u racionalnom primorskom kraškom gospodarstvu nadomjestiti leptirnjača žuka ili brnestra (Sarothamnus junceus), koja je drvenast grm, a može se uzgajati sjetvom sjemena i sadenjem mladica. Otpada tada i kupovanje pamuka nabavom iz inozemstva. Noviji postupci pri močenju i preradi žuke omogućuju i upotrebu nuzprodukata i ostatka (celuloza, papir i t. d.). (Inače što se tiče topline i trajanja vegetacionog perioda, naši bi primorski kraški krajevi bili sposobni i za kultivaciju pamuka). Napokon je seljaku potrebno (dakako) i drvo za ogrjev i gradu, pa i osnivanje novih seljačkih šuma u tu svrhu, jer su preostale šume na kršu visoko i od naselja daleko, pa dobivanje drveta bez izrađenih komunikacija odnosi danas strahovito mnogo vremena i stoji nevjerovatnog truda. Parcelacijom današnjih nesrazmjerno velikih, ali neproduktivnih zajedničkih pašnjaka i ogoljelih površina državnog i općinskog bivšeg šumskog zemljišta i predajom u vlasništvo kraških seljačkih porodica dobio bi seljak prostora i za tu važnu granu svoga gospodarstva, a šumu bi podizao, gojio, čuvao i iskorištavao sam na svoj pojedinačni račun. Tipično seljačko gospodarstvo na primorskom kršu imalo bi prema tome četiri glavne gospodarske grane: voćarstvo, preudešeno stočarstvo, prihodno ustaljeno i osigurano pčelarstvo i seljačko šumarstvo za domaće svoje potrebe. Uvažujući potpuno prirodne i postojeće prilike tla i podneblja glavni je elemenat sveukupne gospodarske proizvodnje drvo, koje evo pučanstvu treba i može da dade: hranu, odjeću i krov nad glavom. Razumljivo je samo po sebi, da nije ni trava i ostalo zeljano bilje posve isključeno iz procesa proizvodnje, ali za to moraju postojati preduvjeti, a nriie svega sigurnost, da produkcija pomoću tih elemenata može da bude i ostane trajna, a to je samo onda, kada ne povlači za sobom kobnu posljedicu — nestajanje plodne zemlje. Tehnika rada pri osnutku i vođenju gospodarstva. a) Uzgoj i njega drveća. Sadnja i njega drveća i voća bila bi najpotrebnija vještina seljaku u opisanom sistemu gospodarenja. Šumarski 11 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1937 str. 14 <-- 14 --> PDF |
stručnjaci znaju iz iskustva, da je to na primorskom kršu težak, dugotrajan i skup posao. Novčanih sredstava kraški seljak nema, a i radna snaga i vrijeme biti će mu pri tolikom preokretu nadasve dragocjena. Čini se, da će prilikama na našem kršu najbolje odgovarati metod uzgoja voćnih i šumskih, te uopće drvnih biljaka u cijevima šupljih biljevnih stabljika, kako ga je prvi započeo kap. B e d d o n u Istočnoj Indiji pojednostavnjujući poznati uzgoj presadnica u loncima.* Pokusi provedeni na našem primorskom kršu, a koji se dalje nastavljaju, dali su unatoč suše u godini pokusa izuzetno jake (6 mjeseci) neočekivano povoljne rezultate. Primilo se 93% sadnica postavljenih zajedno sa cijevima u jednostavne rupe izbušene u terenu željeznom okruglom motkom u dužini i debljini cijevi odgovarajućih dimenzija. Za prilike na našem primorskom kršu najzgodniji je taj metod uzgoja sadnica i presađivanja njihova u teren naročito poradi toga, što odgoj sadnica može "doma na vrlo malom prostoru u sanducima od drveta ispunjenom biljnim cijevima vršiti seljakova žena i djeca u ono vrijeme, kad je muškarac kao glavna radna snaga na nadničarskom poslu poradi zarade daleko od doma. Prenos biljaka sa cijevima u teren i sadnja vrši se u jesen ili u proljeće, a tada je (barem u sadanjim prilikama) privremeno i glavna muška radna snaga doma. Uostalom i sama je terenska sadnja tako laka i jednostavna, da je može uspješno i lako svršiti i ženska radna snaga. Praktički uzevši ovo je uzgoj voćaka i šumskog drveća bez presadnje, a to je po nazorima voćara po voćke uopće od velike prednosti, jer su tada voćke jače, zdravije, otpornije, dugovječnije i bolje rode. Napose je na kršu važno, da tako gojeno voće i drveće razvija najbolje i najdublje korijenje, pa je osigurano.i bolje primanje vlage i hrane iz tla. Zadaća je u prvom redu agronoma, da eventualno metodama ru skog glasovitog voćara M i č u r i n a prigajaju nove sorte i vrste voćki imajući u vidu, da voćka na kršu poradi zaštite od bure i obrane od štetnika treba da ima niski čvrsti rast, da bude otporna protiv suše i zadovoljna sa plićim i mršavijim tlom, a rodnost da bude što veća uz čvrsto sjedenje plodova na granama. Sličnim ili Mičurinovo j ana lognim metodama trebali bi šumarski stručnjaci nastojati da dobiju otporno i s malim zadovoljno šumsko drveće i da primjerice proizvodi vrlo velike količine lišća i mekih tankih mladica za stočnu hranu ili medonosnog cvijeta sa vrlo mnogo nektara i praška za pčelinju pašu. Mogućnosti su jamačno nepregledne, a svaki uspjeh na tom polju učinio bi šumara dobročiniteljem višega jednog ranga i povezao bi ga u radu * Opisao sam potanki postupak opetovano u nekim dnevnim novinama i tjednicima, a moj prijevod jednoga članka iz neke španjolske poljoprivredne revije dostavljen je svima kr. banskim upravama, koje imaju kraških područja. Na području Savske banovine imaju taj prijevod u prepisu svi sreski šumarski referenti na kršu. Rezultat je bio, koliko sam dosada doznao, da je taj metod pokušalo u čednim razmjerima nekoliko šumarskih stručnjaka, a izvode se pokusi i na zagrebačkom šumarskom fakultetu. Dne 13. X. 1936. posadio je tim metodom g. lng. Josip M a r č i ć, viši šum. savjetnik banske uprave, u Splitu, 240 komada sadnica raznih vrsta borova i eukaliptusa na brdu-parku Marjanu. Seljaci već pokušavaju sami odgoj voćaka na taj način. 12 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1937 str. 15 <-- 15 --> PDF |
i neposrednom interesu baš sa onim slojem pučanstva, koji ga danas u mnogo slučajeva smatra neprijateljem i vršiocem nerealne sekature.* b) Zaštita i stvaranje seljačkih gospodarstvenih površina. O zaštiti zemlje protiv odnošenja vodom vodilo se računa već pri izboru glavne osnovice kraškog seljačkog gospodarenja. Jednako je važan vanjski oblik produkcionih površina. Najsvrsishodnije je u tom smislu za brdska seljačka gospodarstva način formiranja terena u terasama. Zaveden velikim obiljem kamena, a vodeći od nužde računa o postojećem sistemu stočne pustopašice seljak sa našeg primorskog krša ne pozna načina postepene tvorbe terasa pomoću strmo priklonjenog zemljanog nasipa i pokosa njegovog učvršćenog travom ili korisnim grmljem (n. pr. jagodama, dunjama u obliku šikare, pčelarski korisnim grmljem i t. d.). On pozna samo redovno podziđivanje terasa nedostatno gustim suhozidem, što zahtijeva izgradnju terase u jedan mah, propušta zemlju između kamenja i ne vodi računa o potrebnom priraštaju zemlje u visinu (debljinu). Jednako pogrešno i većim dijelom bezuspješno pokušava seljak hvatati vodom nošenu zemlju i mutljag »mrežama«, da tako kažemo, od šupljikavog i rupama previđenog suhozida. Treba stoga da primi pouku o hvatanju te zemlje i mutljaga pomoću gustih zemljanih nasipa zaštićenih od deranja vodom primjenom popločenih kineta ili uporabom umjetnog »ponorskog« otjecanja vode uz osigurano slijeganje zemlje i mutljaga. što ga voda sa gornjih terenskih površina nosi. Učiniti kraškog seljaka svjesnim upotrebljavačem ovih na prvi mah sporednih oostupaka i vještina, presudno bi bilo za kraški gospodarski preporod. Tu je do krajnih konsekvencija u pogledu čuvanja i stvaranja novih naslaga zemlje i humusa predviđeno načelo: veliki uspjesi sa malim sredstvima pomoću planskog postepenog i ustrajnog rada. Bur a je kao žestoki, suhi i hladni vjetar u stanju da za par dana raznese na hektare do 2.00 m duboke zemlje, da isuši tlo u tvrdu koru p;ar sati iza obilne kiše, a sa voćaka da strga i ljeti sve do jednoga ;i lišće i plodove, da promrzne pupove, mlade izbojke i cvijet i t. d. Bez praktički neškodljivog obuzdavanja bure nema ni govora o uspješnom i trajnom seljačkom gospodarskom iskorišćavanju prostranih kraških površina. Sigurnu i jeftinu zaštitu u tom pogledu može seljaku da dade samo otporno zimzeleno šumsko drveće. Dosadanja šumarska istraživanja o uplivu šume na klimatske odnose zahvaćala su redovno ili predaleko od šumske sastojine ili suviše blizu u sastojinu samu. Što se tiče zaštite protiv vjetra šumskim drvećem, za seljačko je gospodarstvo u glavnom bez interesa veliko prostranstvo šume. Obranu daje gustoća i visina drveća. Par gustih redova visokog drveća sa gu * Poznato je, da mnogi hibridi šumskog drveća vrlo brzo rastu. To je valjda i potaklo Talijane, da osnuju posebnu stanicu za uzgoj topola iz sjemena i za stvaranje topolovih hilprida različitih tipova, koji se onda bez daljih promjena lako razmnažaju ključicama. Ne bi bilo smiješno, a danas već ni fantastično, kad bismo sebi postavili zadatak, da odgojimo takve hibride šumskog drveća, koji će svu snagu moćnog i razgranjenoga svog korjenovog sistema upotrebiti poglavito baš u produkciju lista, tankih grančica ili krupnih plodova. Takvoga rada za naš krš upravo i treba. Preveo sam s ruskoga Mičurinov u knjigu o metodima i načinu njegova rada i nadam se, da ću je doskora moći objelodaniti. 13 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1937 str. 16 <-- 16 --> PDF |
stim krošnjama do tla daje seljačkoj gospodarskoj površini jednaku zaštitu od vjetra kao i kilometrima široka šuma. Za poljoprivredu na primorskom kršu važnija je ta činjenica, nego sva ostala šumarska klimatska istraživanja zajedno . U seljačkom smislu rješava se pitanje primorske bure primjenom pacetvorinastih poljoprivrednih parcela ograđenih relativno uskim živim obrambenim zidom od otpornog, gustokrošnjatog zimzelenoga šumskog drveća, a ne zasnivanjem prostranih kontinuiranih šuma daleko od tih parcela. Prosječno šablonski govoreći štiti šuma na daljinu od pet svojih visina izvan šume od vjetra, a prekomjerna širina šume ne igra tu nikakvu važniju ulogu. Primorski naš kraški seljak ne zna još danas o tom-gotovo ništa, a donesu li mu šumari tu spoznaju i pomognu li mu do ispravne njene primjene, može to biti glavni poticaj i temelj za preporod i procvat seljačkog gospodarstva na primorsko m kršu . Bez te spoznaje sakat je i šumar pri rješavanju zadataka o najracionalnijem iskorišćavanju i meliorisanju opustjelih kraških površina. Smjernice za prostorno i vremensko uvođenje ovoga sistema. Rad i sredstva treba da se najprije ulažu na najboljim terenima, da se što prije poluči najveća moguća korist, kako bi seljak što brže mogao napustiti nadničarenje po svijetu i ostati doma, da radi sebi na svome. Osim toga i od daljeg propadanja treba spašavati najprije najbolje terene, jer su tu i potrebne melioracije u opisanom smislu najlakše, najbrzotečajnije i u najmanjem su opsegu. Zatući se slab i neiskusan u najteže terene značilo bi izgubiti vrapca u ruci i sokola na grani. Najbolje je zemljište danas već u privatnom seljačkom posjedu. Na tom zemljištu treba sa preokretom najprije i početi. Toga je zemljišta premalo. Stoga treba da u privatno vlasništvo seljačkih kraških porodica prijeđu najprije najbolji dijelovi današnjih zajedničkih pašnjaka, i to bez obzira, da li je to danas zajedničko seljačko vlasništvo ili su to krševi i golijeti države, imovnih ili upravnih općina. Radi se naime o rješavanju teškog kraškog problema na seljačkoj osnovici, pa je prije svega najvažnije, da u privatno vlasništvo i u kulturni seljački rad dođe toliko površine, koliko seljačkim porodicama za život treba, a obradit: im je moguće. Stručno izdvajanje i evidentiranje tih površina prvi je posao. Ocjena, šta se i u kojem smislu može i mora od izloženog gospodarskog sistema na tim površinama provesti, odmah je slijedeći zadatak. Najvažnije je međutim provesti ispravnu parcelaciju tili odabranih terena. Dosada su parcelacije na našem primorskom kršu bile čisto geometarski šablonske, do kraja jadne i gospodarstveno pogubne (n. pr. otok Rab i Pag). Već se poznati kraški šumarski stručnjak Wessel y snebivao i tužio na to. Parcelaciju ne može i ne smije piovoditi nigdje onaj, tko nema jasne i sigurne predodžbe, za što će se, za što se može i kako će se najbolje teren upotrebiti. Na primorskom kršu treba uvoditi nov sistem gospodarenja, o kojem seljak za sada ništa ne zna, a gdje će gospodarenje u svakom slučaju biti isprva vrlo teško. Ne koriste ni najfinije geometarske linije ništa, ako se na parcelama neće zgodno i najbolje dati ostvariti sve ono, što je novom sistemu svojstveno i što prilike tla i podneblja neopozivo traže. Prve parcelacije i 14 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1937 str. 17 <-- 17 --> PDF |
prve takve nove kulturne osnove treba dakle da provode u novi sistem valjano uvedeni, u seljačko gospodarstvo uopće i u dosadanje na primorskom kršu napose upućeni, stariji šumarski stručnjaci uz neprestanu saradnju na kršu iskusnih agronoma.* Najbolji šumarski i agronomski stručnjaci trebaju takve osnove nakon točnog pregleda u terenu savjesno prodiskutovati i prije prelaza na provedbu ispraviti i prema rezultatima diskusije dopuniti. Osnova za parcelaciju treba da bazira na mreži gospodarskih puteva, koji će se na danom terenu moći najsvrsishodnije izgraditi. Rang puteva određuje važnost i svrha u budućnosti, a prva se izvedba može zadovoljiti i sa uskim stazama sposobnim za valjan saobraćaj pješaka ili tovarnjaka. Na zasnovanu mrežu budućih puteva redaju se parcele pojedinih seljačkih porodica položene u teren tako, kako će se najbolje moći provesti opisanim načinom zaštita od bure i omogućiti najsvrsishodnija tehnika formiranja detaljnih produkcionih površina pojedinog posjeda i sekundarnih privatnih komunikacija unutar toga posjeda. S obzirom na teško gibanje kraškim terenom uopće najbolje bi odgovarao sistem cjelokupnih posjeda u jednom komadu. No formiranje parcela na više mjesta za istu porodicu mogle bi diktirati lokalne prilike, ako su tereni u većim komadima odijeljeno u tom kraju sposobni isključivo za pojedinu granu budućeg seljačkog gospodarstva po ovom sistemu (voćarstvo, pčelarsko grmlje, drvene i druge livade, seljačke šume). Nakon provedene detaljne parcelacije dolazi detaljna osnova za kultivaciju, melioraciju i sveukupno uređenje nekolicine pojedinih novih posjeda onih porodica, koje svojim osebinama i mogućnostima obećavaju, da će kultivaciju u predviđenom smislu najbrže i najbolje provesti. To bi bili uzori za ostale porodice na tom odsječku terena. Pitanje paše stoke, dok stočarstvo ne zauzme forme, koje logički iz sistema rezultiraju, moglo bi se u glavnom riješiti na dva načina. Pašom na zajedničkom pašnjaku, koji bi se u tu svrhu privremeno izlučio ili pojedinačnom pašom svakoga na svom, kad bi se čitav teren odmah izdijelio. Potonji je način simpatičniji, jer involvira jačanje socijalne discipline, a i autodiscipline i individualne izgradnje svakog pojedinca. Bitna je karakteristika izloženog sistema, da je glavni elemenat gospodarske poljoprivredne produkcije (drvo) opravdan ispravnom deduktivnom ocjenom prirodnih prilika tla i podneblja primorskog krša. Sve je upravljeno na djelovanje oko povratka i čuvanja zemlje na kršu kao glavne podloge za svaku biljnu produkciju. Konstitutivna je osebina sistema prekid sa dosadanjim deterioriranjem sviju prilika i opći njihov popravak, te progres primorskog kraškog čovjeka. * Naviklo povjeravanje ovakvih i sličnih poslova mladim i neiskusnim studentima i apsolventima obično je zgubidanstvo. Seljak mora sa svom ozbiljnošću gledati na te poslove, a koji će zagristi u posao, ako ne vidi, da posao vode potpuno spremni, savjesni i svestrano iskusni stručni ljudi? 15 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1937 str. 18 <-- 18 --> PDF |
Osnovica riješenja kraškog pitanja na ovaj je način seljačka, ideju daje logičkim rasuđivanjem prilika i ljudskih potreba šumarstvo. I na ovaj način zazelenjuje se današnja pusta, gola kamenita površina primorskog krša u onolikom opsegu, koliko tvrda i žuljevita seljačka ruka može svojim radom poklopiti i preporoditi. Na preostaloj površini — poslije iskazane stručne, bratske i ljudske pomoći seljaku — moći će šumar sa manje smetnja i sa više uspjeha slijediti svoje čiste i specijalne šumarske ciljeve i zadatke. Isti ovaj predmet obradio sam bio opširnije i u drugom obliku u referatu za 56. godišnju skupštinu Jugoslovcnskog šumarskog udruženja na Sušaku godine 1932. Glavne misli iz tog referata iznesao sam u slobodnom izlaganju na putu brodom iz Sušaka na Rab. Upravni odbor udruženja saopćio mi je po tom, da bi taj sastavak rado izdao kao brošuru u svrhu raspodjele pučanstvu na kršu. Pokušao sam radi toga razradu ponešto preudesiti, da toj svrsi bolje odgovori. Kako radi zaposlenosti nisam dospio, da preradu do kraja provedem i s njome budem zadovoljan, a prvotni sam sastavak toliko preradom razalatio, da nije više bio za štampu, izostalo je do sada štampanje toga referata U´> Šumarskom Listu«. Mnogi su me drugovi i drugi poznanici više puta i usmeno i pismeno tražili, da u kojemgod obliku objelodanim svoje nazore o rješavanju kraškog problema, jer su, vele, novi, a možda i ispravni. Održao sam u međuvremenu nekoliko pučkih predavanja o tom seljacima na kršu i pred inteligentima, koji se za seljački život i napredak naročito interesiraju. Seljaci stvar shvaćaju i prihvaćaju. I da sam imao više slobodna vremena, da budem ljudima privatno na terenu pri ruci, možda bih mogao ovdje referirati i o prvim opsežnijim primjenama ovoga sistema sa strane pojedinih seljaka. Ovako znam samo za jedan slučaj na otoku Rabu, gdje sam posebice pismeno i skicama uputu dao, ali nisam na terenu provedbu pregledao. Povodom izraženih želja u diskusijama iza predavanja održanih pred inteligentima sastavio sam posebnu pučku obradu predmeta za knjižicu u izdanju hrvatskog prosvjetnog i dobrotvornog društva Seljačka Sloga. (Izaći će do kraja ove godine). Pojedine detalje sistema objelodanio sam djelomice u pučkoj obradi u dnevnim novinama. Dobio sam dosta pisama i upita od pojedinih interesenata. Najviše me je obradovalo, kad je na osnovu takvog jednog članka naš stručni drug gosp. Ing. B e 11 r a m proveo vanredno dobro uspjeli pokus uzgoja i sadnje šumskih biljaka upotrebom cijevi od trstike (Arundo donax) na otoku Braču, a gosp. Ing. Š a v o r na đurđevačkom živom pijesku. Momentano sč slični pokusi vrše na više strana, pa ćemo jamačno doskora čitati o tom prve naučne ocjene, a možda i konačne sudove. Mnogi su kraški pisci naročito naglašavali, da pri rješavanju kraškog pitanja treba velik obzir uzeti seljačko pučanstvo i njegove potrebe. Ističe to dakako i ponajbolji kraški pisac Josip Wessel y u poznatom svom djelu, a od naših Petrovi ć, Kosovi ć, prof. Dr. Baie n i dr. Kao uzgredice donosi o kršu jednu vrlo oštroumnu misao gosp. Mađarevi ć u svojoj knjizi »Naše šume«. Sudeći po rangu misli i sudova, u toj i u drugim njegovim knjigama bit će da je ta napomena konačni rezultat dubljeg jednog razmišljanja. Ja sam svojemu gledanju na stvar pokušao dedukcijom dodati i jedan zaokruženi način praktičke provedbe. 16 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1937 str. 19 <-- 19 --> PDF |
O nekojim razdobljima prirodne povijesti našega krša, te o nekim njegovim sadanjim osebinama imam ponešto ili posve drugačije mišljenje nego mnogi drugi stručnjaci, koji su na kršu duže vremena živjeli i radili. Imam za to i svojih razloga. Ako to nisam ovdje sve ni spomenuo, a ni spomenuto možda dosta argumentima potkrijepio, ne bježim ni od toga u kasnijoj pismenoj diskusiji, ako je — dabome bude. Résumé. L´auteur expose un nouvel aspect du probleme de la reforestation du carst adriatique yougoslave. Cette reforestation devrait tenir compte des besoins principaux de la population paysanne ce qui — en n´exigeant que des dépenses tres modérées — pourrait la rendre beaucoup plus expéditive et beaucoup plus efficace que jusqu´ a présent. Ing. OMANOVIČ SALIH (SARAJEVO): ZLATNI BOR (PINUS SILVESTRIS VARIEGATA „ZLATIBORICA") Zlatibor-planina je nadaleko čuvena radi svoje blage i ugodne klime naročito ljeti, a i zimi, jer je tada vazduh suh i svjež i vrlo ugodan za zimski šport. Klima je dakle kontinentalna sa oštrim promjenama temperature ljeti i zimi. Ljeti rashlađuje ugrijani vazduh vjetar istočnjak i južnjak sa umjerenom jačinom, dok zimi bjesni snažna bura, koja nanosi veće gomile snijega na prevojima i brežuljcima čineći svaki prelaz nemogućim. Radi ovakve klime, koja vlada na Zlatiboru, veoma je ugodan boravak ljeti ,a i zimi osobito za one ljude, koji vole zimski šport ili im ljekari preporučuju, da tu zimu probave. Klima na Zlatiboru spada dakle u klimu Picetuma. Zlatibor se dakle s pravom može nazvati vazdušnom banjom, pa je »Kraljeva voda«, jedan dio ovog predjela, i proglašena u god. 1929. vazdušnom banjom. Tlo je na Zlatiboru dosta slabo, pa je prema tome šumska i poljoprivredna vegetacija ograničena samo na neke vrsti raslina. Ovo vrijedi naročito za šumsku vegetaciju, gdje uspijeva crni i bijeli bor, hrast, cer, breza i donekle jasen. Nekada i u dogledno vrijeme Zlatibor je bio većim djelom pod šumom, ali se još za turske vladavine pristupilo sječi vrijednih crnoborovih i hrastovih sastojina, jer su te prašume davale sigurna skloništa hajducima i nezadovoljnicima, odakle se napadalo na zulumćare i silnike´ potlačenog i pravno neobezbijedenog seljaštva. Sječom ovake vrijedne šume indirektno su se dobivale velike površine za ispašu stoke, a stočarstvo je i otprije u ovim krajevima bilo na zavidnoj visini, te je tako seljaštvo od ove gole sječe imalo direktne koristi, bez obzira na veoma loše posljedice, koje ga očekuju u doglednoj budućnosti. 17 |