DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1/1937 str. 33     <-- 33 -->        PDF

Odbor, videći veliki značaj toga ugovora, ipak nije zaključio taj ugovor sam, već
je konačna utanačenja ponovo izneo pred zbor Središnje uprave u Novom Sadu 18. X.
1936. god. Na tome zboru rešeno je, da se prihvati najpovoljnija ponuda osiguravajućeg
društva »Jugoslavija« u Beogradu, a odbor da se zamoli, da još jednom prede brižljivo
stilizaciju ugovora, da pregleda opšte tipizirane uvjete i sa zastupnicima »Jugoslavije«
utvrdi formalnosti same provedbe, t. j . rokove prijave i uplate, postupak prilikom nesuglasica,
utanačenja lica, koja su osigurana, od kada i do kada, te ispunjenje obaveza
društva u slučajevima nesreće i jemstva.


Tako prodiskutovan i sa punim shvatanjem odgovornosti izrađen i konačno formulisan
ugovor došao je 5. XII. 1936. u Beogradu na potpis između napomenutih
kontrahenata. Po mišljenju i uputstvu odbora postignuti su neočekivano povoljni uslovi,
koji u najširem obimu osiguravaju koristi svih organizovanih lovaca. Qlavni ravnatelj
društva »Jugoslavija«, izašao je našim zahtevima u susret sa punim razumevanjem
svih naših bitnih interesa.


Obligatorno osiguranje za nesretan slučaj predviđa isplatu od 5.000 dinara za
slučaj smrti i od 10.000 dinara za slučaj trajnog invaliditeta. U slučaju delimične ozlede
isplaćuje se osiguranome izvjestan procenat ove sume. Godišnja premija za sve ovo
iznosi samo Din. 2´90.


Na ovo biće od 1. januara 1937 osiguran obligatorno svaki član naših lovačkih
udruženja pod okriljem Središnje uprave. Ugovoreno je, da se može svaki član osigurati
višestruko, n. pr. deseterostruko, pa onda plaća godišnje premiju od n. pr.
29 dinara i time je uz neznatan izdatak osiguran na 50.000 odnosno 100.000 dinara.


Uz ovo smo zaključili i osiguranje protiv zakonske dužnosti odštete. Ovo međutim
nije obavezno, već je ostavljeno slobodnoj volji svakog učlanjenog lovca. Ali
uz minimalnu premiju od 7 dinara godišnje osigurava se lovac na iznos do 30.000
dinara za slučaj ozlede ili usmrćenja više lica, do 10.000 din. za svaku ozledu ili smrt
pojedinog lica i do 5.000 dinara za oštećenje tuđih stvari i životinja. I tu se predviđa
mogućnost višestrukog osiguranja jedne te iste ličnosti uz srazmerno povećanje isplative
sume. To znači, da se sa 70 dinara godišnje premije svaki lovac može osigurati
na iznos do 300.000 dinara za slučaj ozlede i usmrćenja više lica, do 100.000 dinara za
pojedina lica ili 50.000 dinara za oštećenje tuđih stvari.


Još u boljem svetlu prikazuje se uspeh lovaca, ako se zna, da su prve ponude


za osiguranje od nesreće tražile godišnju premiju od 10 dinara po licu, a 60 dinara za


osiguranje od zakonske dužnosti jemstva.


Predaleko bi me odvelo, ako bih navodio i sva ostala preimućstva ugovora, koja


su lovcima osigurana preko inače uobičajenih obaveza ostalih društava. Čak i od stal


nih »opštih uvjeta«, primljenih od Saveza osiguravajućih društava, koji su bitni za


dalje uzajamno osiguranje samog društva, učinjene su nama izvesne koncesije, koje


se imaju po sporazumno utvrđenom tekstu uneti u samu policu. Tako se konačni spo


razum »Središnje uprave« sa direkcijom »Jugoslavije« sastoji iz: a) specijalnog ugo


vora, b) opštih uslova, c) modifikovanih napomena u polici i d) provedbenih utanačenja


za proceduru.


Tragika naših poslednjih smrtnih slučajeva u lovu neka bude stalan »mémento«


svima lovcima, kadgod im ruka zahvati lovačko oružje. A delo »Središnjeg Saveza«,


naš opšti osiguravajući ugovor, neka pruži svima onu skrajnju uzajamnu pomoć, koju


može ljudska slabost dati u teškim okolnostima stvarno neizbežnih nesreća.


Ing. Vojko Koprivnik
ZA SMANJENJE ŠUMSKIH ŠTETA.


Šumske se štete penju u našoj državi svake godine do vrlo velikih iznosa (nekoliko
desetaka milijuna dinara). Trošak podnošenja, evidencije i presuđivanja prijava
šum. štete iznosi još toliko, ako ne i više.


31




ŠUMARSKI LIST 1/1937 str. 34     <-- 34 -->        PDF

A koliko nas stoji čuvarska služba, koja je gotovo samo s tim zaposlena? Ona
je teška i mrska. Šumarska se praksa na svakom koraku zaustavlja pred tim molohom,
koji stalno prijeti da svaki gospodarski čin pretvori u uništavanje gospodarskog objekta.
Zar nije strašno, da se npr. čišćenje šume doznakom loših stabala za servitutno ogrijevno
drvo pretvori u pustošenje? Ili da se na proredu doznakom servitutnog drva ne
smije ni pomisliti? Zar nije žalosno i štetno, da hiljade kub. metara ležećeg drva trune
po šumama, a istodobno stradavaju rubovi šume, koji se pretvaraju u pustoš i golijet?
Nastaju bezvrijedne šikare i krčevine, šuma uzmiče i nestaje baš ondje, gdje bi morala
postojati.


Nije li vrijeme, da se počne misliti o tom zlu i rješavati, kako da ga svedemo
na razumnu mjeru? Da otpočnemo ondje, gdje svako gospodarstvo mora početi: očuvati
ono što se ima, bar u onakvom stanju, kakvo je zatečeno, ako se već ne da popraviti.
Jer istina je, da i narod, sa gledišta pojedinca, ima velike štete od nezakonitog
prisvajanja šumskih proizvoda, sa gledišta zajednice ne treba ni govoriti. Uzmimo samo
gubitak vremena zbog preslušavanja kod sudskih i policijskih vlasti, često baš onda
kad bi ga čovjek najviše trebao. Ili zar nije istina, da naša sela uz šumu najviše oskudijevaju
na drvu? Cesto baš zimi, kad padne duboki snijeg, ostanu uopće bez drva i to
samo zbog komoditeta. Jer znaju, da drva mogu nabaviti, kadgod hoće; ako ne budu
mogli daleko u šumu, oni će na rubu usjeci.


Ne činimo li mi grijeh, što narod ne poučimo na valjano gospodarstvo i poštivanje
zajedničkog dobra, na poštivanje zakonskih propisa i javnih organa? Nismo li
dužni ispitati najprije, da li čovjek čini štetu zato, jer mora ili iz komoditeta, lijenosti
i zle namjere, a možda i iz neznanja?


Pa tko čini tolike štete u našim zajedničkim šumama? Naš seljak, koji stanuje
u blizini šume! Čini ih, da podmiri svoju potrebu na ogrijevnom i sitnom građevnom
drvu ili da zaradi nešto prodajom takvog drva ili opet kao najamnik. Stete, što ih
čine trgovačka i industrijska poduzeća, ne uzimamo u obzir, jer su uvijek naplative.
Štete, što ih čini seljak krčenjem i paljevinom, također puštamo iz razmatranja, jer
su danas rjeđe i dadu se građanskim parnicama potpuno ukloniti (Osobito savjesnim
čuvarskim osobljem).


Istina je nepobitna, da seljaku ogrijevnog i sitnog građevnog drva treba svaki
čas i dosta mnogo i da seljak još za sada niti hoće niti može da takvo drvo kupuje.
Istina je i to, da se od njega to ne smije ni tražiti. Istina je, da on, ako dobiva bilo
po kom pravu ili običaju drva, ne dobiva onoliko, koliko mu treba. Logično je, da on
onda tu potrebu podmiruje nezakonitim putem. Dužnost je države, osobito naše seljačke,
da ovu istinu prizna, te nezakonitost pretvori u zakonitost. Znači, seljaku treba
dati besplatno toliko ogrijevnog i sitnog građevnog drva, koliko mu doista treba za
vlastitu porabu. Jer, dok mu se ne bude davalo, on će sam uzimati i činiti štetu.


Ali istodobno s ´tim povlasticama, s tom susretljivošću države treba od njega


tražiti i nametnuti mu bezuslovnu pokornost zakonskim propisima i bezuslovno pošto


vanje odredaba šumarske službe. To znači, da seljaka treba disciplinovati i putem


zakonitosti odgojiti, kako će istodobno koristiti i sebi i zajednici; da ne vidi samo


svoj lični interes i prema njemu se upravlja. On mora znati, da može i smije upotrije


biti samo ono drvo, koje mu i gdje mu šumarska služba odredi, te u onom vremenu,


kad ona to odredi. U protivnom da će ga bezuslovno stići zakonska kazna i da će


štetu bezuvjetno naknaditi. On mora biti svjestan, da se ogriješio o interese zajednice


i da je zato tako strogo kažnjen; da se ogriješio bez potrebe, iz komoditeta ili lijenosti


ili možda iz pakosti. On mora znati, da je šumarska služba ta, koja svojim odredbama


štiti interese zajednice. Jer jedno od ovoga dvoga (ovlaštenje na besplatno drvarenje


i disciplinovano ljudstvo) ne ide nikako bez drugoga. Postojanje jednog bez drugog


značilo bi velike štete za zajednicu. Najbolji dokaz za to jesu sve zajedničke šume:.


32




ŠUMARSKI LIST 1/1937 str. 35     <-- 35 -->        PDF

državne, imovnih općina i zemljišnih zajednica. Gdje su šume zemljišnih zajednica u
Lici? Nema ih; to su šikare! Kakvi su rubovi državnih šuma i šuma imovnih općina?
Za koliko je porastao procenat šikara i golijeti u tim šumama? A šta bi opet bilo od
seljaka, kad bi morao svaki komadić drveta platiti?


Seljaku dakle treba da damo besplatno onoliko ogrijevnog i sitnog građevnog
drva, koliko mu treba, i onda tražiti i prisiliti ga bez obzira na privredne ili možda
političke prilike da poštuje odredbe šumarske službe i njene organe i da štetu nadoknadi.


Šumarskoj službi treba omogućiti udovoljenje potrebama seljaštva, makar na
štetu drugih gospodarskih interesa. Zato treba izdati stroge i jasne propise, izvršiti
potrebne predradnje i vršiti strogu kontrolu nad osobljem. Od šumarske službe treba
tražiti pravično i savjesno ustanovljenje potreba seljačkih kao i podmirenje njihovo ne
dirajući u princip potrajnosti prihoda. Ona osim toga treba da sa svim svojim odredbama
doista i pravovremeno upozna žiteljstvo.


Nikad se ne smije smetnuti s uma, da je čuvarska služba moguća jedino redovnom
potporom sudskih i policijskih vlasti. Jer samo kazne, koje te vlasti izriču i ovršuju
nad kažnjenima, omogućuju uspješnu i valjanu čuvarsku službu. Šuma nije zatvorena
jedna prostorija, koja se lako pregleda i prelazi, već je čuvanje njeno skopčano s velikim
fizičkim naporom i nemogućnošću višekratnog dnevnog obilaska.


Stvar je šumarske službe, da nade i odredi potrebnu količinu drva za ovu svrhu.
Ne smije doznačivati drvo na istom mjestu i onima, koji nemaju voznog blaga i ne
mogu ga platiti, i onima, koji to blago imaju ili mogu platiti izvoz. Pa dok se očiste
šume od bakrlja i ležećeg drva, od suhostojećih i ozlijeđenih stabala, proći će mnoge
godine. Poslije će prorede i otpaci u trgovačkim sječinama davati opet dosta drva za
tu svrhu. Tvrdo smo uvjereni, da će se uz racionalno gospodarstvo moći lako trajno
podmirivati ova seljačka potreba.


Pomislit će se, pa to je novo opterećenje šumama mi se borimo, kako bismo
otkupili postojeće Servitute! Mišljenja smo, da je bezuspješno otkupljivati Servitut, a
ne opskrbiti seljački elemenat potrebnim mu svakodnevno drvetom, jer ćemo tako
uvijek imati borbu sa štetama, kao što je danas imamo. A disciplinovani servitutlija
može racionalnom gazdinstvu uštediti mnogu paru.


Nikako se ne smije zaboraviti, da ovo ovlaštenje treba dati svakom pravom
seljaku, zemljoradniku t. j . koji živi samo od ili u glavnom od obrađivanja zemljišta
ili stočarstva, bolje reći koji nema nikakve protokolisane radnje.


Drugi je slučaj, da seljak čini štete, kako bi si sa nezakonito prisvojenim drvom
i prodajom tog drveta stekao vanredni prihod. Ako priznamo, da imamo šumovitih
krajeva, gdje seljak zbog neplodnosti obradive zemlje ne može živjeti od njenih prinosa
i da je prisiljen naći si na drugi način prihoda, kako bi prehranio familiju, onda
je naša dužnost pobriniti se, da i opet pretvorimo ovo njegovo nezakonito djelanje u
zakonito. Znači, treba da seljaku damo prilike da zaradi u šumama, treba da omogućimo
svagdje eksploataciju šuma, ako ne na veliko, a ono barem na malo. Je li baš uvijek
potreban veliki kapital za eksploataciju šuma? Zar nam seljačka šumarska zadruga
ne bi mogla zamijeniti malo trgovačko preduzeće? Treba dakle propagirati i osnivati
u t. zv. pasivnim, inače šumovitim krajevima šumske zadruge, dati im po potrebi za
početak šumu na kredit, pomagati ih na sve načine, ali nezakoniti postupak njihovih
članova nemilosrdno kažnjavati.


Treći slučaj, kad seljak čini štetu kao najamnik po narudžbi i slično, treba nemilosrdno
proganjati. Prvo, jer on od toga nema nikakve koristi, a drugo, jer služi
kao zaštita pravom lopovu, kojega pokreće pohlepa za bogaćenjem na račun zajednice.
To su obično trgovci drvom i pilanari. I uvijek treba nastojati otkriti tog, koji je kupio
ili preuzeo ovakvo nezakonito stečeno drvo i njega kao saučesnika i potstrekivača


33