DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1936 str. 98     <-- 98 -->        PDF

ja sjedio u zatvoru. I još zato, što ga je župnik tužio, da je u svetak vozčić sijena pobacao
u štagalj.
Ostavljen od Boga i ljudi, taj seljak ne vidi nigdje spasa nego u pijanstvu, pa
odlazi Judi na litru, jer »dat će Juda na rovaš!«


Čak i oni, koji mu žele pomoći, škode mu svojom nespretnošću naturujući mu
po tudjim receptima bikove plemenite pasmine, lenhornske kokoši i umjetni gnoj, vjerujući,
da treba samo malo da se upnemo, pa da izbrišemo razliku između sebe i tudjina.
Medjutim doskora se i ti dobronamjerni novotari primiruju i najčudnovatije stvari
postaju im posve naravnima, a stari život teče dalje.


Pitanje je samo, do kada. To je pitanje mučilo već Kozarca:


— Još je sva sreća da taj narod nije naobražen, da je tako rekavši resignirao
na svoj boljak, inače bi se morao dignuti kao plamen, te sebe i sve pred sobom uništiti
. . . —
Nad tim i takvim narodom dolazi takozvani srednji stalež, bjegunci zemlje, proletarci,
školovana gospoda, trgovci, vojnici i svećenici. Kozarac ih prati u stopu i fiksira
jednom za uvjek sa rečenicom: Dok je djedovima i očevima bilo geslom: rad i
poštenje, to je´ sinovima sada: što manje napora, što više udobnosti. U tome prelomu,
gdje se vlastiti narod smatra kao kolonizatorsku područje, gdje stara pravila više ne
važe, lomi se sve. Kozarac uzalud traži od svojih junaka ono nešto u čovjeku, što se
neda zlatom otkupiti.


— Ti si se držao onoga nesretnoga načela, da novac daje čovjeku cijenu, pa
kamo si dospio! A da si radio obratno, da si se držao lozinke, da čovjek novcu udara
vrijednost, to ako već ne bi bio bogatiji, ali svakako bi bio sretniji i zadovoljniji. Ti
si živio u krivom mnijenju, da vlast i moć daje čovjeku ugled i snagu, a zaboravio si,
da to dvoje radja takodjer, isto toliku mržnju: nešto ružnoga nemože nikada roditi lijepoga
i plemenitoga. —
Lijepo i plemenito provlači se kao strast u ovom tankoćutnom, umjetničkom srcu


i on se ne žaca ničega, da obrani ono, što voli. Njegova šuma, u kojoj je otkrio Boga


i prirodu, njegovo selo, koje bi moralo biti lijepo i napredno, samo da ima ljudi, koji


bi mu pomogli, za nj su najveće svetinje. On točno znade za cijenu svakoga kubika


njegove hrastovine i tko ga uživa. Zato se obara na Leone Jungmanne, »koji nijesu


došli u Slavoniju, da ostanu u njoj, da budu članovi te zemlje, da s njom dišu i izdišu:


Ne, on je došao, da se okoristi onim, što je u njoj lijepoga i vrijednoga, on je došao,


da se obogati u toj zemlji, a kada se obogati, onda da rekne: zbogom ostaj lijepa zem


ljo, ja te više ne trebam, ja idem u s v oj kraj, u svoj rod, da potrošim ono što sam


u tebi ubrao«.


Gospodo šumari, koji znadete površinu i kubaturu naših šuma, priznat ćete m´,
da je Vaš drug Kozarac još uvijek savremen pisac!


Medjutim moj kratak prikaz Kozarceva rada bio bi nepotpun, kad bih istaknuo
samo njegove analize i diagnoze. Kozarac je kao dobar liječnik predlagao i lijekove.
Lijek je u tome, da svi postanemo sluge svoje zemlje. Treba da se svi složimo, da
svaki sa svoga mjesta pomogne, što može, da se ne izgovara jedan na drugoga. Mrtvi
kapitali Kozarčevi moraju postati živi kapitali. To se može ostvariti samo povezanošću
sa narodom iz koga smo nikli. Napredak postoji u povezanosti živih narodnih snaga,
pa je danas čudna Kozarceva rečenica: »Ko bi imao smjelosti njegove seljake, koji
neznaju, ni što je izbor, ni što je sabor, nagovarati, da čine nešto, što njemu, načelniku
nebi po volji bilo«.


Narod usprkos svoje bijede traži lijeka svojoj nevolji i ja nebih mogao bolje
završiti, rego riječima Kozarčevima, koje s u nam svima upućene u razgovoru Jakova
Klarića i Josipa Ratkovića nad zipkom Josipova sinčića i jakovljeva unuka:


684