DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1936 str. 97 <-- 97 --> PDF |
po običnim normama nasljednog prava jedva dva jutra. Srednji stalež je udvostručen, ali prihodi su smanjeni na polovicu: obaveze su dvostruke, a sloboda ideal. Kozarčeva generacija došla je sa programom, da moramo otvorenih očiju pronaći uzroke naše bijede i nevolje predlažući, nove metode rada. Djalski, Kovačić, Kozarac, Novak i Kranjčević, svaki na svoj način, osvjetljuju narodni život ističući kako preporod može doći samo od povezanosti sa zemljom i narodom iz nas samih. Kozarac pristupa kao liječnik tražeći lijekove učenjački trijezno, kako to ističe njegov zemljak i poštovalac pokojni Josip Bogner. On svuda traži najkraći put k boljku i napretku makar stradala umjetnina, jer mu je život preći. Pričaju kako je Gustav Flaubert jednom kazao, da su ga upozorili, da mu neki pr djev kvari smisao: »Time gore po smisao«. Njemu je bilo više do harmonije rečenice´ nego do smisla. Kozarac nije nikada mogao da žrtvuje smisao ljepoti rečenice, jer nas po riječima njegova ljubomorna junaka Rossija ne radja »Ljubav, ona neobuzdana sila, dvaju u nadzemaljskoj slasti rastapajućih se bića, nego cjenjkanje životom: hoćemo li izaći na kraj ili ne?« Ova borba za goli život, koja nas prati kao narodna sudbina kroz stoljeća, mučila je Josipa Kozarca cijeli život. On je medju prvima kod nas uočio, da književnost mora gledati čovjeka kao čovjeka sa svih strana organski kao i samu prirodu. Intimno srašten sa svojom šumom, oslobodjen fraza palanačkog društva i gradskih salona, u svojoj lipovljanskoj samoći, on je dolazio do dna problema. Selo, šuma i duševno zadovoljstvo su temelj njegova stvaranja uz potpunu iskrenost prema sebi i drugima, otkrivanje1 svake laži, makar kako ugodna i ugledna bila. Možda je bitno u Kozarčevoj prirodi ona lirska povezanost čovjeka sa prirodom, utapanje u opći tok stvari i života, kako on sam veli za mladost svoje Tene: ona nije znala da živi, a to je vrhunac ljudske sreće. Da je bilo sreće, možda bi i on završio kao i njegov djed, onaj prekrasni lik starca, koji se još uvijek nalazi po našim selima, koji nije nikada u životu zla drugome učinio, a pomogao, kadgod je mogao. Stara seljačka krv osjeća taj izgubljeni raj kličući: »Ej, rodni moj dome, jesi li mi još gdje u životu? — Bože moj, divna li života, kad daješ Bogu božje, a caru carevo, te za ništa više ne mariš, niti koga moliti niti pred kim plaziti moraš! Tada znadeš, da zbilja živiš. Ćutiš i živiš sa nebom i sa zemljom onako, kako Bog a ne kako ljudi hoće«. Medjutini sudbina mu je odredila, da otvorenim očima gleda oko sebe, da ne iznosi vlastitu nevolju nego da bude liječnik i pomoćnik zemlje i šume, na kojoj se je rodio i braće na njoj. Opazivši da jedna trećina napreduje, a dvije trećine nazaduju i propadaju on se zaprepašteno p onu jednu trećinu nroždrijeti i uništiti? Trideset godina iza njegove smrti mi danas vidimo, da se je ona trećina onih, koji napreduju na veliko suzila i da više nije niti tridesetina. Boreći se svojom bolešću Kozarac promatra po čitave dane i godine1 svoju okolinu kao bolesno stablo postavljajući diagnoze. — Pati se po danu, a brini se po noći, namiri marvu, daj prasetu i piletu, daj psu i mački, a tebi ako što ostane! Marše sluša i služi jednog gospodara, a ti desetoricu. — — Prolijevali su krv, pa što imadete od toga? Poreza, prireza, dohodarine, školarine, potrošarine, kućarine i što Vam ja znam ... . Seljak pisac Pavlek Miškina izražava današnje prilike na našem selu skoro istim riječima, jer se ta nevolja već jednako vuče stoljećima. Kozarčev seljak Marko pripovijeda, kako je trideset dana odležao u zatvoru: 14 dana radi šume, 3 dana, što nijesam živice krčio, 2 dana što nijesam šljivik od gusjenice očistio, 3 dana što mi dijete nije išlo u školu, jer je moralo za marvom, dok sam 683 |