DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1936 str. 74 <-- 74 --> PDF |
pasivnih imovnih općina i to navlastito onih, kojih šume leže na apsolutnom šumskom tlu, više je nego sigurno, da su te šume predestinirane za propast. Jedna od najslabijih imovnih općina (otočka) predložila je zaključak zastupstva, kojim se odriče svoje autonomije i moli, da ju država preuzme u svoje ruke i pomogne. S obzirom na ovu molbu spomenute imovne općine osvrnut ćemo se na neke činjenice, koje su se desile prigodom segregacije, a koje su bitno utjecale na razvoj te imovne općine, te su prauzrokom stanju, u kojem se ona danas nalazi. Neupuštajući se u detaljno razlaganje pitanja same segregacije sa pravne strane kao ni u razlaganje osnovnih principa, po kojima je ona pred 60 godina provadjana, te puštajući po strani pitanje nepravičnosti njene u samoj biti njezinoj, moramo konstatovati, da temeljna pogreška segregacije leži u diobi po polovini vrijednosti, jer za razrješenje servitutnih obaveza nije važna vrijednost objekta, na kojem se vrše servitutna prava, već obujam servituta i način njegovog vršenja. Osim toga kod odredjivanja vrijednosti nijesu uopće uzeti u obzir mnogi po šumsko gospodarenje važni momenti, kao npr. arondacija šumskog posjeda, suvislost kompleksa za segregirane šume itd. Ipak je po tom postupku odlukom od 9. septembra 1878. godine pripalo otočkoj imovnoj općini 137.658 kat. jutara šumske površine, a kraljevskom eraru 97.221 kat. jutro, što je najeklatantniji dokaz za slabu kvalitetu šuma dodijeljenih ovlaštenicima, kad je kraj iste novčane vrijednosti imovnoj općini dana površina, koja je za cea 40.000 jutara veća od površine državnih šuma i to kraj pomenutog načina procjene. Uzme li se k tome u obzir, da je ta površina dana u preko 80 raštrkanih kompleksa, jasno je, kako je nepravedno po krajišnike provedena dioba, te da novo ustrojeni organizam nije mogao biti najsposobniji za život. Radi raštrkanosti posjeda morala je imovna općina odmah u početku postaviti velik broj stručnog i čuvarskog osoblja, što je za te šume bio velik teret, kraj kojeg je naravski stručno gospodarenje mnogo trpjelo. Tome se odmah pridružila i teškoća snabdijevanja pravoužitnika drvom. Pokazalo se, da osnove ukotarenja ne odgovaraju svrsi, pa se moralo pravoužitnike prebacivati u daljnje predjele. Kako nije bilo dobrih puteva, ostale su te odredbe na papiru, a seljak je sjekao, gdje mu je bilo najbliže. K tome je pridošao velik natalitet tih krajeva sa stalnim diobama starih zadruga, što je pospješilo umnožavanje broja domova. Stoga je imovna općina stalno umanjivala kompetenciju, čemu je pomagala krutost katastra i premalena površina faktične šume. Premalo dodijeljena količina drveta (a mnogo puta u nepogodnim kompleksima) kao i broj, potajno podijeljenih uzrokovali su, da se je dug do danas popeo na vrijednost od 12,839.596 Din., a kod svih imovnih općina na 50,000.000 Dinara. Sa druge strane morala je imovna općina za pokriće troškova uprave prodavati velike količine drveta, pri čem je također morala odustajati od osnova, jer u tu svrhu predviđene i izlučene matične šume ležale su u udaljenim predjelima bez izgrađenih puteva, pa se nijesu mogle unovčiti. Prodavalo se ono, što je bilo bliže, te je moglo da se proda. Radi nesrazmjerne udaljenosti od tržišta sastojine su prodavane jeftino, pa je tako 660 |