DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9/1936 str. 39 <-- 39 --> PDF |
pravcu i na taj način lakše dolaze do hrane, odnosno zemljište bolje iskorišćavaju. Takovo je drveće: bagrem, eleagnus, tamarix, bijela topola. Isto tako ima i trava, koje uspijevaju ne samo na dobrom nego i na rdavom zemljištu, dapače ima i takovih, koje izbjegavaju dubar. Najveća nedaća zemljišta na Deliblatskom Pijesku jest pomanjkanje vode, brzo upijanje i odvođenje putem descendentnih tokova i opet brzo izdavanje vlage putem ascendentnih tokova isparivamjem i transpiracijom. Nedostatak vlage u zemljištu izbjegava se konzervisanjem vlage. Konzervisanje vlage postizava se zastiranjem površine zemlje, dakle uzgojem šuma, jer je poznato da šumsko zemljište i zemljište obraslo grmljem izdaje 2.5—3 puta manje vlage nego zemljište sa travnim formacijama, pošto je temperatura u šumi manja, a relativna vlaga veća, pa je spriječeno suviše jako isparivanje. Konzervisanje vlage postiže se pokrivanjem površine, dakle opet uzgojem šume, koja daje šumsku prostirku. Dobro obrađeno zemljište, kome je obradom dat bolji sklop i struktura, gubi tek jednu trećinu one vlage, što je gubi zemljište sa travnim formacijama. Povećanjem sadržaja humusa u zemljištu postiže se i bolja struktura, a time i sposobnost daljega zadržavanja vlage, bolji razvitak mikroorganizma i nitrifikacija. Nedostatak vlage donekle se pairališe kod biljnih formacija uzgojem kserofitnih biljki, koje se za svoj razvitak zadovoljavaju i s manjom količinom vlage ili bolje mogu podnijeti sušu. Dakle šuma (grmlje) u prvom je redu sposobna, da zemljištu, osobito površinskom sloju lošijih pjeskovitih zemljišta, sačuva što više vlage, da bi se mogli obavljati dinamički procesi. Konzervisanje vlage putem obrade tla dolazi u obzir, kada se u aridnim predjelima trebaju da sade, podižu i njeguju kulture do njihovoga sklopa, kada će se moći i same braniti od jakoga izdavanja vlage. Jača se vezivost ili adhezija pijeska postiže povećanjem humusa i vlage, te vezanjem pomoću žilja, dakle uzgojem biljnih formacija (šume i trava). Do sada nemamo načina, kako da odstranimo neprobojne tvrde slojeve, konkrecije ili scementirane pješčane ploče blizu površine, koje priječe razvitak bilja, a time i popravljanje produktivnosti tla. Takovi bi se tvrdi neprobojni slojevi mogli samo onda rastvoriti i učiniti probojnima, ako se izlože daljemu uticaju atmosferilija. Slojevi u većoj dubini zemljišta ne škode razvitku bilja, nego su nekada i od koristi, jer zadržavaju brzo oticanje vode na niže. Kod vrela, gdje voda izbija na površinu, izgleda da postoje takovi slojevi, pa se tamo zato i vide ljepši dijelovi šume. Zemljište se Deliblatskoga Pijeska kao pijesak vrlo zagrije, što je štetno za uzgoj biljaka na njemu, po zimi je opet vrlo hladno. Visoka temperatura pospješuje isparivanje i rdavo djeluje na uzgoj biljnih formacija, suviše niska temperatura opet uzrokom je smrzavanju i pronirzavanju pojedinih vrsta biljki. I insolacija i radiacija je na otvorenom vrlo velika. Ekstreme temperature izbjegavamo uzgojem šume. Djelovanje prejakoga svjetla izbjegava se zasjenjivanjerrt ili sadnjom šume. Vidimo, da se sve mjere za poboljšanje produktivnosti sastoje u tome, da osobine zemljišta Deliblatskoga Pijeska kao anormalnoga zemljišta približimo osobinama normalnoga zemljišta, da bi bilo sposobno za uspješan razvitak kulturnih biljki. Mjere, kojima se to može postići, idu, 497 |