DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9/1936 str. 37 <-- 37 --> PDF |
zemljišta i s time u vezi rad žilja.. Žilje je organ, koji dovodi hranu iz dubljih slojeva, te je daje stabljici i lišću. Uginućem ovih obogaćuju se gornji slojevi humusom. Poznato nam je, da izvjesne vrste drveća i najveći dio trava može da uspijeva i na suhom zemljištu, odnosno te vrste mogu bolje od ostalih da podnesu sušu ili se za svoj razvoj zadovoljavaju sa minimumom vode. To je kserofitno bilje. Ovakove biljke ostanu većinom preko čitave vegetacione periode u životu i radu. Kserofitno bilje razvija redovito i u prvom redu horizontalno žilje, a u koliko mu je potrebno i može doći do vlage i hrane i u dubljim slojevima, razvija poslije toga žilje u vertikalnom smjeru. Jedna druga vrst bilja jest pseudo-kserofitno bilje, koje se održala u životu preko čitave vegetacione periode tako da razvija i pušta žilje u potrazi za hranom i vodom jače u dubinu, u vertikalnom smjeru. U aridnim predjelima ovakovo bilje razvija nevjerojatno jako i duboko žilje. Biljke na pjeskovitom zemljištu imaju većinom duboko žilje i dublje nego na drugome zemljištu u potražnji za vodom i hranom. Po ispitivanjima Dr. Magyar a Pâl a na lošem pjeskovitom zemljištu trave gramineje Festuca vaginata, Štipa cajpillata, Koeleria glauca razvijaju čuperasto razgranato žilje i dosegnu sa žiljem dubinu od 60—70 cm. Jedna vrsta kserofitnih biljaka, kao Euphorbia Gerardiana, Syrenia cana, Tragopogon flocossus, imaju više žilje sa srčanom žilom, ono se slabije razgranjuje, ali ide već dublje u zemlju (80—100 cm). Do 2 m dubine ide sa žiljem Funana vulgaris, Centaurea Tauscheri, Silone otites i Plantago maritima. I preko 2 m dubine imaju žilje vrste Marrubium peregrinum, Artemisia campestris, Eringium campestre, Euphorbia cyparissius. Iskopano žilje Gypsophile paniculate bilo je do 10 m dugačko i ako nadzemni dio dostigne tek oko 1 m visine. Sasvijem je jasno, da prodiranje žilja zavisi od samih slojeva dotičnoga zemljišta, od dobrote zemljišta i od daljine sloja sa vodom. Po istima se ispitivanjima žilje bijele topole u dubini od 60—100 cm razgranjuje i dostiže dužinu od 40.5 m u potražnji za hranom i vlagom, ma da je stablo malo i kržljavo. Odatle nam je razumljivo, kako se bijela topola i na vrlo lošim bonitetima može da održi. Isto se tako može i kod bagrema konstatovati horizontalno širenje žilja u dubinu od 20—25 cm. Ono je kod 8-godišnjega bagrema dostiglo dužinu od 11 m dok je visina stabla bila 12 m. Razumije se, žilje se rasprostrlo i po susjednim redovima. Kod bagrema iz horizontalnoga žilja izbija! vertikalno žilje, koje kod boljega boniteta ide više u dubinu, odnosno ako voda nije suviše daleka, sve do sloja vode, jer bagrem isto traži potrebnu vlagu. Suvišna voda škodi postranom horizontalnom, a ne vertikalnom žilju. Na lošem boni tetu uz loš uzrast i vertikalno je prodiranje žilja slabo. Znači dakle, da žilje može više hrane i vode uzeti zemljištu, što je zemljište bolje, jer ima i veće fiziološke potrebe i funkcije, više lišćai, veću masu, veću po trebu u vodi i veću transpiraciju. Vertikalno žilje može dospjeti 5—6 m dubine kod pjeskulja uz rijeke, gdje je voda bliže. Ta će dubina na zem ljištu Deliblatskoga pijeska biti veća. Fiziološki procesi kserofitnoga i pseudokserofitnoga bilja traju sve dotle, dok žilje može da nade dovoljno vlage i hrane. Kad je žilje pro 495 |