DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9/1936 str. 22 <-- 22 --> PDF |
mentarna pera sa spojenim zastavicama«. To sam napisao tada tako, jer su i drugi zoolozi i lovački pisci o tome tako pisali. Međutim kad sam poslije promatrao naročito u Bijeloj Kosi (Kr. šum. uprava Ogulin), kako se tetrijeb brzo i vješto penje po granama i kad sam potanje proučio te rese na prstima, napisao sam u m a j u 1934 god . (a što je štampano u L. R. V. tek u aprilu 1935, u broju 4 na str. 168) slijedeće: »da te rese na prstima nogu nisu nikakova rudimenta i zaostaci, nego ih je priroda dala tetrijebu baš zato, da može i po tanjim granama sigurno hodati i na njima se stabilnije i čvršće držati, ai to je i potrebno za njegovo dosta krupno i teško tijelo«. Na tu tvrdnju oborio se urednik L. R. V. g. Dr. Š. u svom članku »Veliki tetrijeb« u broju 7 — 1935 L. R. V., str. 303, slijedećim: »Što se tiče priperaka na prstima tetrijeba to su oni rudimenti, no držim da osim što povećaju plohu prstiju nemaju nikakvu drugu zadaću. Sumnjam da bi mogli imati bilo kakovog upliva na sigurnost pijevca na granama, jer su jedno preslabi i prekratki i ne stoje u nikakvoj vezi sa aparatom prstiju, to jest sa tetivama, koje na! pritisak sa donje strane automatski privuku prste dolje i oni obuhvate podnožje. Držim dalje da nemaju priperci te zadaće i radi toga, jer i oni ispadaju kao i drugo perje za vrijeme mitarenja, pa bi logično bilo da tetrijeb kad mu ispadnu priperci ne bi sigurno mogao stati na grani. A to nije slučaj, jer on baš tako stoji na granama i debljim i tankim sa i bez priperaka.« Na ovo sam odgovorio g. Dr. Š. i napisao u julu 1935 slijedeće: »Što se tiče priperaka na prstima velikog tetrijeba, za koje g. Dr. Š. drži, da osim što povećaju plohu prstiju nemaju nikakovu drugu zadaću« napominjem, da je tom rečenicom g. Dr. Š. u cijelosti moju tezu potvrdio, samo toga nije ni sam bio svjestan. Baš time, što je ploha prstiju resama povećana, sve je kazano. Fizički je zakon, da ako jedno tijelo sa većom plohom na drugom leži ili na njega pritište, da je otpornost pomicanja odnosno stabilitet veći. Kod penjanja po granama i kod šetnje po tanjim golim granama svakako mu te rese služe više na korist, nego na štetu, to je jasno ;i o tome nema pogovora. A je li kada promatrao g. Dr. Š. trag velikog tetrijeba na mekom i južnom snijegu (poznato je da tetrijeb veći dio dana proboravi na tlu tražeći hranu) i je li opazio, kako tetrijeb unatoč svojih dosta velikih koraka i svoje znatne težine srazmjerno vrlo malo propada u snijeg. Jamačno je to vidio, ali to nepropadanje u snijeg nije pripisao povećanoj plosi prstiju uslijed gustih resa, koje mu služe u ovome slučaju kao male krpljice da ne propada dublje u snijeg. Ništa u prirodi nije bez svrhe, pa tako ni ptice močvarnice i patkarice nemaju bez svrhe medu prstima opne.« Rese dakle služe tetrijebu za penjanje po krošnji, za sigurnije hodanje i popinjanje po granama i kamenju, za hodanje po snijegu itd., a nekada, dok je tetrijeb kao i ostale koke bio ptica nizina i polja, otkuda ga je sve gušće naseljavanje i napredujuća kultura potisnula postepeno u visine sve do današnje njegove postojbine, služile su mu te rese da ne propada dublje u pijesak po pješčarama i sličnom terenu. Nažalost taj moj odgovor g. Dr. Š. nije sve do danas štampan u L. R. V. i ako sam ga redakciji toga lista poslao ravno pred godinu dana. Ove godine uzeo sam si naročito za zadaću, da na ubijenom primjerku vel. tetrijeba to sve još jednom dokažem i to fotografijama i slikom prstiju vel. tetrijeba i da detaljno proučim te rese. Tetrijeba sam ustrijelio 4,40 |