DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9/1936 str. 21 <-- 21 --> PDF |
Ing. ZLÄTKO TURKALJ (OGULIN); PRILOG BIOLOGIJI VELIKOG TETR1JEBA (CONTRIBUTION A LA BIOLOGIE DU TETRAO UROGALLUS) Proučavajući život i životne prilike velikoga tetrijeba na staništu Velike i Male Kapele došao sam do pojedinih rezultata, koji mijenjaju dosada poznate strane iz života velikoga tetrijeba i prema tome mijenjaju lovnu i općenitu zoologiju te ptice. Dosadanja svoja istraživanja na tome području objelodanio sam u »Lovačko-ribarskom vjesniku«, organu Saveza lovačkih društava savske banovine u Zagrebu, u člancima: »Ö velikom tetrijebu« (L. R. V. br. 1, 2, 3 i 5 — 1930), »Biološki uslovi za velikoga tetrijeba na staništu Velike i Male Kapele« (L. R. V. br. 1 — 1934), »Najnovije iz života našega tetrijeba« (L. R. V. br. 4 — 1934), »Veliki tetrijeb« (L. R. V. br. 4 — 1935). Kako su ti članci pisani većinom u obliku lovačkih doživljaja, a djelomice i u polemici sa drugim piscima, svrha je ovoga članka, da stručno prikaže znanstvene rezultate moga dosaidanjega istraživačkoga rada. Kapelski tetrijeb je vanredno sjajnih boja perja sa žarko-crvenim ružama iznad očiju. Glava i vrat je boje tamnosive kao škriljevac. Oboje je isprutano uskim crnim krivudaivim prugama. Brada je crna. Pleća, pokrilje i krila su kestenjasta i iscrtkana tamno smeđim prugama. Bijele pe*e, inače samo na trbuhu, dolaze i na prsima i javljaju se čalk do štita (albinizam). Bijele peče na repu dolaze i kod starih pijevaca. Staništa Velike Kapele, kao izrazito vapnenasta, pružaju naime velikom tetrijebu bogatu hranu i sve uvjete potrebite za život, te on slijedeći zakone prirode živi iz pradavnih vremena u vrlo pogodnim prilikama. Upravo stoga je ta divljač lijepo razvijena, jaka i otporna (bolesti nisu uopće poznate), tako da joj nema premca u čitavoj Srednjoj Evropi. Dosljedno tome zaključujem, da je kapelski tetrijeb praidivljač i pratip velikoga tetrijeba (Urhahn), nenatrunjen nikakovim umjetnim uzgajanjem ili kakovom prinovom krvi, već je direktni potomak pradivljači iz prvotnih vremena. Primjerci kapelskog (jednako i velebitskogai) tetrijeba mjere u dužinu do 114 cm, a u težini dosižu do 7.5 kg. Ustanovio sam dalje, da kapelski tetrijeb kod pjevanja za vrijeme parenja, kad ispjeva glavni udarac »tlok«, onda odmah i brusi i time dovrši pjesmu odnosno kiticu pjesme. Naprotiv dosadanja lovačka literatura navodi slučajeve, da pijevac ispjeva glavni udarac »tlok«, ali da prestane sa pjesmom i ne brusi. Dosljedno tome ili taj navod u literaturi ne stoji ili ako stoji, onda moja opažanja govore za tezu »kapelski tetrijeb« odnosno »pratip tetrijeba«. Utvrdio sam 21 maja 1934 u Bijeloj Kosi (kr. šum. uprava Ravnagora), da veliki tetrijeb ispjeva i dovrši kiticu sa brušenjem bez ubrzanja i b e z glavnog a u d a c ai »tlok«, dakle: —pede-pede-pede-hau-hauhau! To isto je opazio i šef Kr. šum. uprave ravnogorske g. Ing. Rasim Bećiragić. Konačno u članku »O velikom tetrijebu« u Lov. rib. vjesniku g. 1930 na str. 7 napisao sam: »Prsti su goli i sve do nokata provideni po stratnama sa resastim čekinjama (priperci), koje nisu ništa drugo nego rudi 479 |
| ŠUMARSKI LIST 9/1936 str. 22 <-- 22 --> PDF |
mentarna pera sa spojenim zastavicama«. To sam napisao tada tako, jer su i drugi zoolozi i lovački pisci o tome tako pisali. Međutim kad sam poslije promatrao naročito u Bijeloj Kosi (Kr. šum. uprava Ogulin), kako se tetrijeb brzo i vješto penje po granama i kad sam potanje proučio te rese na prstima, napisao sam u m a j u 1934 god . (a što je štampano u L. R. V. tek u aprilu 1935, u broju 4 na str. 168) slijedeće: »da te rese na prstima nogu nisu nikakova rudimenta i zaostaci, nego ih je priroda dala tetrijebu baš zato, da može i po tanjim granama sigurno hodati i na njima se stabilnije i čvršće držati, ai to je i potrebno za njegovo dosta krupno i teško tijelo«. Na tu tvrdnju oborio se urednik L. R. V. g. Dr. Š. u svom članku »Veliki tetrijeb« u broju 7 — 1935 L. R. V., str. 303, slijedećim: »Što se tiče priperaka na prstima tetrijeba to su oni rudimenti, no držim da osim što povećaju plohu prstiju nemaju nikakvu drugu zadaću. Sumnjam da bi mogli imati bilo kakovog upliva na sigurnost pijevca na granama, jer su jedno preslabi i prekratki i ne stoje u nikakvoj vezi sa aparatom prstiju, to jest sa tetivama, koje na! pritisak sa donje strane automatski privuku prste dolje i oni obuhvate podnožje. Držim dalje da nemaju priperci te zadaće i radi toga, jer i oni ispadaju kao i drugo perje za vrijeme mitarenja, pa bi logično bilo da tetrijeb kad mu ispadnu priperci ne bi sigurno mogao stati na grani. A to nije slučaj, jer on baš tako stoji na granama i debljim i tankim sa i bez priperaka.« Na ovo sam odgovorio g. Dr. Š. i napisao u julu 1935 slijedeće: »Što se tiče priperaka na prstima velikog tetrijeba, za koje g. Dr. Š. drži, da osim što povećaju plohu prstiju nemaju nikakovu drugu zadaću« napominjem, da je tom rečenicom g. Dr. Š. u cijelosti moju tezu potvrdio, samo toga nije ni sam bio svjestan. Baš time, što je ploha prstiju resama povećana, sve je kazano. Fizički je zakon, da ako jedno tijelo sa većom plohom na drugom leži ili na njega pritište, da je otpornost pomicanja odnosno stabilitet veći. Kod penjanja po granama i kod šetnje po tanjim golim granama svakako mu te rese služe više na korist, nego na štetu, to je jasno ;i o tome nema pogovora. A je li kada promatrao g. Dr. Š. trag velikog tetrijeba na mekom i južnom snijegu (poznato je da tetrijeb veći dio dana proboravi na tlu tražeći hranu) i je li opazio, kako tetrijeb unatoč svojih dosta velikih koraka i svoje znatne težine srazmjerno vrlo malo propada u snijeg. Jamačno je to vidio, ali to nepropadanje u snijeg nije pripisao povećanoj plosi prstiju uslijed gustih resa, koje mu služe u ovome slučaju kao male krpljice da ne propada dublje u snijeg. Ništa u prirodi nije bez svrhe, pa tako ni ptice močvarnice i patkarice nemaju bez svrhe medu prstima opne.« Rese dakle služe tetrijebu za penjanje po krošnji, za sigurnije hodanje i popinjanje po granama i kamenju, za hodanje po snijegu itd., a nekada, dok je tetrijeb kao i ostale koke bio ptica nizina i polja, otkuda ga je sve gušće naseljavanje i napredujuća kultura potisnula postepeno u visine sve do današnje njegove postojbine, služile su mu te rese da ne propada dublje u pijesak po pješčarama i sličnom terenu. Nažalost taj moj odgovor g. Dr. Š. nije sve do danas štampan u L. R. V. i ako sam ga redakciji toga lista poslao ravno pred godinu dana. Ove godine uzeo sam si naročito za zadaću, da na ubijenom primjerku vel. tetrijeba to sve još jednom dokažem i to fotografijama i slikom prstiju vel. tetrijeba i da detaljno proučim te rese. Tetrijeba sam ustrijelio 4,40 |
| ŠUMARSKI LIST 9/1936 str. 23 <-- 23 --> PDF |
u Crnoj Kosi dne 24 aprila 1936. Primjerak bio je star 4—5 godina, dugačak od vrha kljuna do kraja repa 93 cm, ai bio je težak 4 kg. Tom prilikom utvrdio sam, da ne stoji već citirani navod g. Dr. Š. »držim da nemaju priperci te zadaće i radi toga, jer i oni ispadaju kao i drugo perje za vrijeme mitarenja.« Dokaz za to jest, da na primjerku ustrijeljenom po meni 24 IV 1936 već manjkaju rese na vanjskom prstu s unutarnje strane posve, na unutairnjem prstu s iste strane djelomično i na srednjem prstu djelomično (vidi sli. 1). Prema tome jasno je, da te rese ispadaju već za vrijeme pjevanja (parenja), dakle mnogo prije nego li tetrijeb mijenja perje (mitari), i to je jasan dokaz, da te rese nemaju SI. 1. Noga pijevca ustrijeljenoga 26 IV 1936. ništa zajedničko sa perjem niti su u svom razvoju prošle stadij pera. Dosljedno tome u našu literaturu po meni uveden naziv »priperak« napuštam i ostajem kod izraza »rese« ili po pok. naidlugaru Mihelčiću »čekinje«. Iz priležeće skice (si. 2), koju sam nacrtao, vidi se srednji prst noge kapelskoga tetrijeba u stanju koncem aprila. Tu se jasno vidi, da prst ima po svojoj širini od korijena do nokta niz ljusaka visokih cea 2 mm, a širokih, kolik je i sam prst. Ispod tih ljusaka dolazi sa obje strane još po jedan red kraćih vanjskih ljusaka, a ispod svake te vanjske ljuske nalazi se kaio najkrajnji rub prsta po jedna resa ili čekinja svjetložute 481 |
| ŠUMARSKI LIST 9/1936 str. 24 <-- 24 --> PDF |
boje, dok su same ljuske svjetlosive boje. Na mjestu otpalih resa nalaze se već badrljice smeđe boje, šiljate poput oštrih dlačica u dužini rese. Nažalost nisam imao pri ruci povećala i nisam mogao za sada ustanoviti, da li su te dlačice već izrasle osnove buduće rese ili je to okosnica otpale rese, oko koje se stvara prirastom nova resa. Svakako utvrdio sam, da te rese ne otpadaju najedamput, već se postepeno obnavljaju nezavisno od perja. Pa kako pijevac osim glavnih ljusaka ima na prstima još jedan red vanjskih ljusaka i ispod njih rese ili čekinje, a na mjestu otpalih resa već oštre dlačice ili badrljice, to mu ta izmjena resa gotovo i ne umanjuje plohu prstiju ili tek tako neznatno, da se tetrijeb (s obzirom na svoju dosta veliku težinu i dosta jake i ovisoke noge, koje imaju prste proširene redom vanjskih ljusaka i još resama) može uvijek slobodno i si SrQ<$iaji p.rst &ef. žcirijeba ....... tna ljuska na-pr-stu — vanj-i&ct ljuskabadrljica. rese. resa .../ôet/ Ogulio. SO./K /936 Si. 2. Srednji prst noge vel. tetrijeba. gurno kretati i trčati i po snijegu i po kopnu i po kamenju i po glatkim grainama. A to je sve još jedan dokaz više, da mu je sve to priroda namjerice dala i tako udesila. Iz toga izlazi zaključak, da te rese nisu nikakova rudimenta, kako je do sada bilo pisano u zoologijama, već da je to vanjski rub tabanske ljuske. Ne trebam ni da spominjem, jer je to i otprije poznato, da je uz to i čitav taban odozdo po prstima, a naročito peta, obrašten bubuljičaistim bradavicama (izbočinama) smeđe boje, te je time pogotovu osigurano hodanje i stabilitet vel. tetrijeba na granama. Kako do sada preko ljetnih mjeseci ili bar za vrijeme lova (april i maj) još nisam zatekao na prstima vel. tetrijeba sve rese na vanjskoj i nutarnjoj strani prstiju čitave i u potpunom broju, moje je lično mišljenje, da se te rese (čekinje) tijekom čitave godine (ako se izrabe ili 482 |
| ŠUMARSKI LIST 9/1936 str. 25 <-- 25 --> PDF |
bilo kako oštete) obnavljaju jednako kao kod drugih životinja nokti. No kažem, da je to tek moje mišljenje, pak bi trebalo to dokazati na primjercima ubijenim ljeti i u jesen (a u to je vrijeme lovostaja na tetrijeba). Nakon što sam već konstatirao i zabilježio činjenicu, kako je gore navedena, dobio sam u tom pogledu potvrdu izvana, iz strane literature, i to iz časopisa »Deutsch e Jagd« , zvaničnog organa njemačkih lovnih vlasti (broj 3 od 17 aprila 1936, kojega sam primio i pročitao tek koncem aprila 1936). U članku »Zur Biologie des Auerwildes« Joachim Steinbache r piše doslovce ovo: »Die Zehenfransen werden meist als umgebildete Federn betrachtet, aber zu Unrecht. Aller Wahrscheinlichkeit nach haben sie nie ein Federstadium durchgemacht, sondern sind eine Abänderung der äussersten Reihe der Sohlenschuppen, wie wir sie etwa an den Zehen vieler Eidechsen ähnlich vorfinden. Federn und diese Fransen leiten sich wohl beide von Schuppen reptilartiger Vorfahren ab, schlugen aber frühzeitig schon getrennte Entwicklungswege ein. So viel von den Angaben obengenannter Forscher, die ich durch Mitteilungen deutscher Gewährs- Sl. 3. Tetrijebsko stanište Bjeljak (Kr. šum. uprava Ogulin). leute ergänzt habe.« Na našemu jeziku: »Ove rese na prstima smatraju se ponajviše kao preobražena pera, ali sa nepravom. Po svoj vjerojatnosti nisu one nikada prošle stadij pera, već su jedna izmjena krajnjega reda tabanske ljuske, kao što to primjerice nalazimo slično na prstima mnogih guštera. Pera i ove rese potječu jamačno oboje od ljusaka predaka iz roda gmazova, ali su pošli već rano odijeljenim putem razvoja. Toliko o podacima spomenutih istraživača, koje sam prema saopćenjima njemačkih stručnjaka popunio. Po svemu navedenom jasno je, da stoji ono, što sam o resama na prstima vel. tetrijeba u maju 1934 napisao, a što je tek u aprilu 1935 u 483 |
| ŠUMARSKI LIST 9/1936 str. 26 <-- 26 --> PDF |
L. R. V. objelodanjeno i što je gornjim priopćenjem J. Steinbachera potvrđeno. Do toga i do drugih rezultata došao sam sâm i nezavisno od istraživača, koje spominje Steinbacher. RÉSUMÉ. Quelques renseignements a l´égard des franges Sur les doigts du coq. L´auteur rapporte aussi sur un refrain bizarre a la fin du chant, du coq. Ing. TEODOR ŠPANOVIĆ (SARAJEVO): DELIBLATSKI PIJESAK (LES SABLES DE DELIBLATO) (Nastavak — Suite)* III. KAKOVI IMAJU DA BUDU U BUDUĆNOSTI CILJEVI GOSPODARENJA NA DELIBLATSKOME PIJESKU Vezivanje i smirivanje Deliblatskoga pijeska završeno je 1907 god. Time je postignut prvi i glavni cilj kulture i kulturnih radova na Pijesku, pošto je spriječeno daljnje pokretanje i odnošenje pijeska. Na taj su način zaštićene od odnošenja i zatrpavanja same kulture na Pijesku i susjedne kulture, naseobine, prometila i drugi uređaji. Na taj je način pijesak prestao da bude opasnost. Daljnje kulture i kulturni radovi na njemu moraju se isto tako posmatrati i tretirati, kao što se posmatraju i tretiraju kulture i kulturni radovi svih ostalih pjeskovitih zemljišta aridnih i semiaridnih zona. Cilj svakoga naprednoga gospodarstva je težnja da se postignu što veći stalni prihodi u budućnosti ili kroz što dulji period. Postizavanje toga cilja moguće je samo onda, ako produktivnu snagu zemljišta povećamo do njene najveće moguće granice gajeći pri tome kulturne biljke, koje će dati najbolji prihod i povećati produktivnost zemljišta. Dakle opšti bi cilj gospodarenja u budućnosti na Dehblatskom pijesku bio povećanje produktivne snage zemljišta, postizavanje što veće racionalizacije i povećanje intenzivnosti gospodarenja putem raznih mjera, a naročito kulturnih mjera. U prvom je redu potrebno govoriti o tome, kako se može postići poboljšanje produktivnosti zemljišta, da bi mogli onda doći na osnovu nauke i iskustava do zaključka, kakove sve mjere treba poduzeti za što veću racionalizaciju u gospodarenju. 1. Povećanje produktivne snage zemljišta. Kako je poboljšanje produktivnosti zemljišta uslovljeno uvijek iz vjesnim procesima, to ćemo se pri izvadanju zaključaka, kakove mjere treba preduzimati, da se postignu ili prouzrokuju željeni procesi, poslu žiti Stebutovo m naukom o poznavanju zemljišta. Razna zemljišta imaju i razne sposobnosti za uzgoj i snabdijevanje kulturnih biljki njihovim potrebama, ona različito reagiraju na kulturne mjere. Zemljište će biti najproduktivnije, ako njegove osobine učinimo * Vidi str. 274—281. 484 |