DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 46 <-- 46 --> PDF |
Ovo bi bile mjere od zamašne vrijednosti, da se mogne osigurati podmladak, čime bi veći kompleksi sadanjih državnih šuma bili lakše izlučeni ispod dosadanjeg neracijonalnog vršenja prava služnosti po zemljoradnicima, a od toga bi i opštine i država imale ogromne koristi. U većem dijelu Bosne ove će se mjere lakše provoditi, jer se tu u većini srezova na domak općina nalaze još očuvane državne šume, koje bi se trebale staviti pod privredni plan, a negdje pod zabrane i prirodno odnosno umjetno pošumljavanje. Ovo je pitanje, kako rekoh, za bosanske krajeve lakše, to više što su stanovnici krša Hercegovine i nekih srezova Bosne u većini slučajeva vezani jedino na koristi od produkata stočarstva. U ovim će krajevima biti nužno izlučivanje mnogih šikara za općinsku pašu. Izlučenje mera osobito za kraško stanovništvo ići će puno brže, jer su tu prilike mnogo nepovoljnije nego pri izlučivanju baltalika. Važno je ovdje pitanje, da li se provada izlučenje mera u šumovitim krajevima Bosne ili u kraškim krajevima Hercegovine i nekih srezova Bosne (Duvno, Livno, Glamoč. Foča i t. d.). Da bi se ovo pitanje u principu riješilo, moramo ponajprije biti na čistu, da se od ovih mjera izluče t. zv. visoki alpinski pašnjaci (planine) srezova Nevesinje, Foča, Gacko, Konjic, Sarajevo, Travnik, Prozor, Glamoč, Livno i Tomislavgrad, te da se ovi u smislu §-a 89 zakona o šumama ne proširuju. Gdje postoje sporovi između susjednih općina i ovih pašnjaka, a to je u većini slučajeva, trebalo bi ove riješiti po posebnim lokalnim komisijama, imajući pricipijelno u vidu, da su ti sporovi nastali uslijed privredne nužde, te bi se imale riješiti po mogućnosti u korist susjednih općina. Za ovo govore u glavnom ove činjenice. Kako smo već rekli, otomanska uprava u glavnom nije vodila nikakva računa o iskorišćavanju suvata (pašnjaka), te je tek bivša austrougarska uprava prema zatečenim prilikama i uzuelnim iskorišćavanjima iste ograničila predajući ih na ljetna iskorištavanja t. zv. planinštarima iz tuđih (susjednih ili drugih) srezova radi njihovog stečenog prava služnosti. Tu je austro-ugarska uprava određivala za svakog planinštara (kolibara) izvjestan broj stoke, koji smije pasti na tim planinama. To stanje, kako je austro-ugarska uprava već prije 40 godina u mnogim planinama odredila, nije bilo oportuno za susjedne općine, jer su ove povećanjem žiteljstva morale mnoge državne parcele radi socijalne nužde pretvarati u poljoprivredna tla. Povećavanjem žiteljstva povećavao se je i broj stoke, a pošto je u dotičnoj općini razmjerno prema većem broju stoke bivalo sve manje državnog zemljišta potrebnog za pašu, to su ove općine morale radi očuvanja svoje egzistencije prelaziti granice visokih alpinskih pašnjaka, čime su nastajali dugotrajni i teški sporovi. Da sporove oko visokih alpinskih pašnjaka treba likvidirati u korist susjednih općina, govori i ta činjenica, što su visoki alpinski pašnjaci zauzimali ogromne prostore državnog zemljišta od više hiljada hektara, gdje se paša samo ekstenzivnim načinom iskorišćavala. Kada se ovo iskorišćavanje stavi pod izvjesni privredni plan, nastaće intenzivno iskorišćavanje, pa će i sa istim brojem stoke planinštari moći za vrijeme ljetne sezone da izdrže lakše i bolje svoj broj stoke. U koliko je potrebno da se uspostavi privredni plan iskorišćavanja za t. zv. planine, isto je to potrebno i za t. zv. općinske paše, koje će se izlučiti za iskorišćavanje opštinara i kađ će se moći mnoge parcele državnog zemljišta 432 |