DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 43 <-- 43 --> PDF |
Ing. OMANOVIĆ SALIH (SARAJEVO): IZLUČIVANJE MERA I BALTALIKA U BOSNI I HERCEGOVINI (SÉGRÉGATION DES FORETS EN BOSNIE ET EN HERZÉGOVINE) Žiteljstvo Bosne i Hercegovine, koje se bavi isključivo ratarstvom, imalo je iz najstarijih vremena pravo služnosti na državnom zemljištu sa povlačenjem drveta i koriščenjem paše. Ovo običajno pravo sastojalo se u tome, da bi dotični zemljoradnik za svoje gospodarske potrebe dobivao drvo potrebno za podizanje i popravak gospodarstvenih zgrada, za izradu gospodarstvenog oruđa (plugova, brana, vila, grabalja i t. d.) i za ogrijev. »Baltalik« dolazi od turske riječi »balta«, t. j . sjekira, dakle u prenesenom smislu šuma, a riječ »mera« znači ispaša, bila to opštinska ispaša, kojom se na izvjesnom državnom zemljištu služila neka opština u svome ataru, ili pak veći kompleksi golog državnog zemljišta, obično udaljenog od ljudskih naseobina iz kojih su poslije nastali t. zv. visoki alpinski pašnjaci (planine), stavljeni za vrijeme austro-ugarske uprave pod izvjesne norme iskorišćavanja. Još u stara vremena bilo je ovo pravo protegnuto na svakoga zemljoradnika, da može po miloj volji tim se pravima služiti, bilo u kojoj šumi i u kojoj paši. Za otomanske vladavine nije se tnrne stavljalo nikakvih zaprjeka. Zakoni o pašama (merama) iz godine 1858 \bili su samo mali početak, da se tobože pod izvjesnu zakonsku normu stavi iskorišćavanje državne paše. na tu već vidimo razlikovanje pravih opštinskih paša i visokih t. j . alpinskih paša. Ove su se obično nalazile u visokim regijama Hercegovine, u nekim dijelovima istočne, srednje i zapadne Bosne, gdje se porodio od starih vremena pravni ipojam iskorišćavanja paše po planinštarima, i to samo za vriieme ljetne sezone. Ta je sezona prema klimatskim i meteorološkim prilikama traiala samo tri do četiri mjeseca, a nakon toga bi se ova vrst paše prepustila nai iskliučivo iskorišćavanje po susjednim opštinama, u koliko ove nisu previše udaljene od dotičnih paša. Porastom pučanstva i stoke u pojedinim susjednim opštinama obujam ovakovih državnih pašnjaka često se mijenjao, a može se reći, nije nikada ni bio stalan. Po spomenutom otomanskom zakonu sve državno zemljište, koje se nalazilo u jednoj onštini, moglo se od dotične iskorištavati sve do onih daljina, do kojih se je čuo ljudski glas. Dakle vrlo neizvjestan pojam, dok je ostalo zemljište bilo tako rekuć bez gospodara. Otomanska uprava pod vladavinom Omer paše izdala je godine 1869 Šumski zakon, kojim se htjelo samo u pojedinostima staviti red u šumi i donekle provesti policajne mjere. Ovaj je zakon uredio pitanje vlasništva šume. Po njemu su šume bile državne, vakufske (crkvene), općinske i privatne, a ovo je stanje tim zakonom bilo i zatečeno. Po tome zakonu imaju se državne šume ograničiti i u prirodi označiti. Za iskorišćenje mera i baltalika osobito ie važan § 5 ovog zakona, koji govori,;´da su seljaci ovlašteni, da iz državne šume dobivaju potrebno drvo za gradnju i popravak svojih zgrada i staja kao i drvo za izradu domaće drven« 429 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 44 <-- 44 --> PDF |
industrije. Zemjoradnici su dobivali i drvo za ogrijev i za ograde. Na dalje ovaj zakon govori o besplatnoj paši na državnom zemljištu istoga sreza, dok je za dotjerivanje stoke iz tuđih srezova bilo obavezno pla ćanje izvjesne takse. Otomanska je uprava zakonom iz 1858 godine prvi put gledala da obuzda samovolju i prekomjerno iskorišćavanje državnih šuma i paša po žiteljstvu dotičnih krajeva. Ovaj je zakon služio za temelj bivšem austro-ugarskom iz godine 1913, koji je važio sve do donošenja našeg današnjeg zakona o šumama. U sadašnjem našem zakonu u §-u 184 predvideno je, da će se novo uređenje državnih šuma opterećenih služnostima (dakle pitanje mera i baltalika u Bosni i Hercegovini) propisati specijalnim zakonom. Stoga ću ovdje ponešto se zabaviti i sa ovim veoma aktuelnim i interesantnim pitanjem, koje je potpuno već sazrelo, da !se skine sa dnevnoga reda jednim specijalnim zakonom. Bez donošenja takvog specijalnog zakona za Bosnu i Hercegovinu bilo bi iluzorno svako kažnjavanje za šumski kvar u državnim šumama Bosne i Hercegovine, koje su gotovo sve opterećene servitutima. Bivša austro-ugarska uprava je prilike šumarstva (šuma i pašnjaka) donekle regulisala. Ona je ograničila servitutna prava na popis i doznaku drveta prema izvjesnoj potrebi i u smislu izvjesnih regula, označila je i komplekse državnih šuma, u kojima bi se imalo pravo služnosti, a posebno je označila i one državne šume, koje bi služile samo za eksploataciju po državi. Ta mjera bivše austro-ugarske uprave nije ´bila dostatna, jer je manjkala svijest pučanstva o potrebi da se šuma čuva. Najviše se gledalo, da pojedina opština ima pravo servituta samo u svojim granicama, ali to se pravo radi umnožavanja stanovništva i stoke Imoralo proširiti, te su stara ograničavanja državnih šuma i paša — uzeta kao temelj kod izlučenja mera i baltalika — bila´ iluzorna. Mjere bivše austro-ugarske uprave bile su ove: 1) uvođenje odmjerivanja i doznačivanja potrebnog građevnog i ogrijevnog drveta servitutnim ovlaštenicima u državnim šumama; 2) ograničenje paše na državna zemljišta, koja nisu bila potrebna susjednim općinama za vlastito iskorišćavanje, te tako stvaranje uobičajenih visokih alpinskih pašnjaka; 3) da žitelji izvjesnih općina i srezova nemaju prava servituta u izvjesnim šumskim kompleksima; 4) zabrana paše koza u nekim šumskim predjelima; 5) uspostava zabranjenih (zagajenih) šuma; 6) ograničenje servituta samo na izvjesno drvo, od čega se isključuju plemenite vrsti drveća; 7) ograničenje držanja koza udaranjem velikog poreza na njih (1 K po komadu), koji bi se porez imao upotrebiti za pošumljavanje golih površina i zakržljalih šikara. Bivša a´ustro-ugarska uprava pokušala je već godine 1913 da skine sa dnevnog reda pitanje mera i baltalika i već je napravila bila projekat, ali su nastupile ratne neprilike, te je ovaj pothvat sasma zaspao. Ova objašnjenja (razmatranja) imaju u glavnom dva cilja: 1) Da bi se razdijelilo državno zemljište (šuma i paša) između pojedinih općina, t. j . da se zna, šta će se u pogledu šume i paše ostaviti´ pojedinim općinama na uživanje, a šta će se od toga državnog zemljišta ostaviti kao isključivo pravo države. 430 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 45 <-- 45 --> PDF |
2) Po posebnim komisijama trebalo bi na licu mjesta ustanoviti faktičnu potrebnu masu drveta za pojedinca i za cijele općine kao i nužne prostore paše, te odrediti godišnji etat drveta i paše. Tako bi se zemljište gruntovno knjižilo kao služnost dotične općine i stavilo bi se pod opšte šumske policajne propise. Na ovaj bi se način dakle svi drugi kompleksi državnog zemljišta oslobodili od prave služnosti naseobina i općina. Šumski kompleksi izlučeni od pojedinih općina ostali bi na isključivo pravo države, određeni eventualno za eksploataciju odnosno za kolonizaciju siromašnog žiteljstva. Da bi se ove mjere mogle provesti, bezuvjetno bi bilo potrebno, da se i državne šume i one, koje će se dati općinama na isključivo uživanje, stave u smislu novog zakona o šumama pod izvjesne norme (gospodarstveni planovi), a tako isto i paše, bile one općinske ili državne. Da bi se ustanovilo, koji će se šumski kompleksi prema prednjem izlučiti za općine, bezuvjetno je potrebno da se naredi privredni (plan i utvrdi godišnji doprinos šume (etat), koji će prema lokalnim prilikama i s obzirom na intezitet iskorišćavanja (visoke, srednje i niske šume, te šikare) biti veoma različiti. Pri tome se mora imati u vidu, da su prilike krša Hercegovine i nekih dijelova Bosne veoma različite. Mi naime znamo, da kraško žiteljstvo s obzirom na same terenske prilike u mnogom pogledu zavisi od prihoda stočarstva, dok se dijelovi srednje i sjeverne Bosne bave najviše ratarstvom, pa bi se s obzirom na ovo morao imati u vidu momenat stočarstva i momenat poljoprivrede (obrađivanja tla). Svi ovi izlučeni šumski kompleksi morali bi se staviti pod policajne šumsko-gospodarstvene mjere (norme), koje propisuje novi zakon o šumama, kao na pr. u pogledu iskorišćavanja, čuvanja i odgoja podmlatka. Kod ovog je važno da se istakne činjenica, da su državne šume u blizini ljudskih naseobina radi neprekidnog iskorišćavanja sjekirom i stokom najviše propale i u većini slučajeva postale zakržljale šikare, koje bi se u izvjesnom i vrlo kratkom vremenu mogle vrlo lako prirodno podmladiti (osobito zakržljale hrastove, bukove i grabove šikare). Takovi kompleksi morali bi se sukcesivno i u izvjesnim turnusima stavljati pod zabranu, pa kad bi se jedan dio podgojio, imao bi da se otvori, (a pod zabranu da se stavi drugi. To bi bio jedini korisni način izlučenja šuma, jer bi se tako narod naučio na racijonalno i intenzivno gospodarenje, a odučio od pustopašnog i ekstenzivnog dosadašnjeg gospodarenja. Napominjem, da bi se izvjesnom zakonskom odredbom trebala bezuvjetno zabraniti upotreba drvenog materijala, a naročito mladog hrasta za ograđivanje zemljišta. Poljoprivredne referente trebalo bi obvezati, da narod u tome smislu podučavaju i da ga za slučaj neophodne potrebe ograđivanja upute na podizanje živica. Za ograđivanje zemljišta do sada se putem servitutnog prava trošila ogromna masa drvenog materijala, a naročito mladog hrasta. To bi trebalo apsolutno isključiti iz prava služnosti. Što se tiče dobivanja same drvene grade, ta bi se trebala svesti na minimum, pa gdjegod se može na mjesto drveta upotrijebiti kamen, cigla ili opeka, da se tako i učini. Jedino bi trebalo da se ostavi upotreba drveta za popravak već postojećih zgrada. I samo gospodarstveno oruđe (lijes) moglo bi se sukcesivno upotrebljavati iz željeza kao i racionalne sprave za obrađivanje zemlje, u čemu bi narod trebao da bude po poljoprivrednim referentima poučen. 431 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 46 <-- 46 --> PDF |
Ovo bi bile mjere od zamašne vrijednosti, da se mogne osigurati podmladak, čime bi veći kompleksi sadanjih državnih šuma bili lakše izlučeni ispod dosadanjeg neracijonalnog vršenja prava služnosti po zemljoradnicima, a od toga bi i opštine i država imale ogromne koristi. U većem dijelu Bosne ove će se mjere lakše provoditi, jer se tu u većini srezova na domak općina nalaze još očuvane državne šume, koje bi se trebale staviti pod privredni plan, a negdje pod zabrane i prirodno odnosno umjetno pošumljavanje. Ovo je pitanje, kako rekoh, za bosanske krajeve lakše, to više što su stanovnici krša Hercegovine i nekih srezova Bosne u većini slučajeva vezani jedino na koristi od produkata stočarstva. U ovim će krajevima biti nužno izlučivanje mnogih šikara za općinsku pašu. Izlučenje mera osobito za kraško stanovništvo ići će puno brže, jer su tu prilike mnogo nepovoljnije nego pri izlučivanju baltalika. Važno je ovdje pitanje, da li se provada izlučenje mera u šumovitim krajevima Bosne ili u kraškim krajevima Hercegovine i nekih srezova Bosne (Duvno, Livno, Glamoč. Foča i t. d.). Da bi se ovo pitanje u principu riješilo, moramo ponajprije biti na čistu, da se od ovih mjera izluče t. zv. visoki alpinski pašnjaci (planine) srezova Nevesinje, Foča, Gacko, Konjic, Sarajevo, Travnik, Prozor, Glamoč, Livno i Tomislavgrad, te da se ovi u smislu §-a 89 zakona o šumama ne proširuju. Gdje postoje sporovi između susjednih općina i ovih pašnjaka, a to je u većini slučajeva, trebalo bi ove riješiti po posebnim lokalnim komisijama, imajući pricipijelno u vidu, da su ti sporovi nastali uslijed privredne nužde, te bi se imale riješiti po mogućnosti u korist susjednih općina. Za ovo govore u glavnom ove činjenice. Kako smo već rekli, otomanska uprava u glavnom nije vodila nikakva računa o iskorišćavanju suvata (pašnjaka), te je tek bivša austrougarska uprava prema zatečenim prilikama i uzuelnim iskorišćavanjima iste ograničila predajući ih na ljetna iskorištavanja t. zv. planinštarima iz tuđih (susjednih ili drugih) srezova radi njihovog stečenog prava služnosti. Tu je austro-ugarska uprava određivala za svakog planinštara (kolibara) izvjestan broj stoke, koji smije pasti na tim planinama. To stanje, kako je austro-ugarska uprava već prije 40 godina u mnogim planinama odredila, nije bilo oportuno za susjedne općine, jer su ove povećanjem žiteljstva morale mnoge državne parcele radi socijalne nužde pretvarati u poljoprivredna tla. Povećavanjem žiteljstva povećavao se je i broj stoke, a pošto je u dotičnoj općini razmjerno prema većem broju stoke bivalo sve manje državnog zemljišta potrebnog za pašu, to su ove općine morale radi očuvanja svoje egzistencije prelaziti granice visokih alpinskih pašnjaka, čime su nastajali dugotrajni i teški sporovi. Da sporove oko visokih alpinskih pašnjaka treba likvidirati u korist susjednih općina, govori i ta činjenica, što su visoki alpinski pašnjaci zauzimali ogromne prostore državnog zemljišta od više hiljada hektara, gdje se paša samo ekstenzivnim načinom iskorišćavala. Kada se ovo iskorišćavanje stavi pod izvjesni privredni plan, nastaće intenzivno iskorišćavanje, pa će i sa istim brojem stoke planinštari moći za vrijeme ljetne sezone da izdrže lakše i bolje svoj broj stoke. U koliko je potrebno da se uspostavi privredni plan iskorišćavanja za t. zv. planine, isto je to potrebno i za t. zv. općinske paše, koje će se izlučiti za iskorišćavanje opštinara i kađ će se moći mnoge parcele državnog zemljišta 432 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 47 <-- 47 --> PDF |
podjeljivati putem kolonizacije siromašnim opcinarima. Na ovaj će se način prinos na travi najmanje podvostručiti, čime će se pridonijeti, kako smo naprijed spomenuli, da će se na istom kompleksu moći dva puta više stoke držati, nego što je do sada uslijed ekstenzivnog iskorišćavanja državne paše bilo. Mi ćemo dakle u ovome uvesti intenzivno iskorišćavanje paše. Da ovo polučimo, razdijeljićemo paše na kategorije, što će nam biti mjerilo, kako da koju pašu s obzirom na njenu privredu prema prednjem uredimo. Za tu svrhu uvešćemo 4 razreda paše. I. razred. Srednje paše za goveda. To su ravne i ne sasvim strmo ležeće površine sa zatvorenim pokrivalom zemlje, u kojem se nalazi dosta korova. Iznos hrane po jednom hektaru, reducirano u sijenu, iznosi 2.6 do 2.8 kvintala, sa kojom se hranom može prehraniti 1.4 do 1.5 komada goveda sa težinom od 350 do 400 kg ili 10.1 do 10.9 komada ovaca. II. razred. Slaba paša za goveda. To su suhe paše u ravnicama i na brežuljcima sa malo boljim pokrivalom zemlje nego kod trećeg razreda. Iznos hrane, reducirano u sijeno, po jednom hektaru iznosi 1.6 do 2.4 met. centa, a za jedno normalno goveće od 300 do 400 kg, te se može kroz 200 dana prehraniti 0.8 do 1.3 komada goveda ili 6.2 do 9.3 komada ovaca. III. razred. Mršave paše za ovce. Ovdje je kameniti krš, pijesak i šljunak sa pokrivalom, dakle strme strane, te iznos hrane reduciran u sijeno iznosi po jednom hektaru 0.8 do 1.2 met. centi, sa kojom se hranom mogu prehraniti 3.5 do 5 komada ovaca. IV. razred. Najslabije paše za ovce. To su predjeli kao pod III sa vrlo rijetkim pokrivalom, dakle strme strane i suhi obronci. Iznos hrane po jednom hektaru iznosi 0.3 do 0.6 met. centi, iz čega se mogu prehraniti 1.5 do 2.2 komada ovaca sa težinom od 30 do 35 kg, a kroz 200 dana. Prema tome ćemo imati tri vrste paša i to paše visoravni, paše brežuljaka i paše nizina, koje ćemo prema gornjem lako moći svrstati u jednu od gore spomenutih kategorija, pa ćemo na broj stoke u dotičnoj općini, a poznavajući površinu svega državnog zemljišta određenog za pašu, odrediti kapacitet paše i prostorno je razdijeliti s obzirom na iskorišćavanje. Kod slabijih paša uzećemo odjeljke veće, a kod boljih manje, da mognemo eventualno višak na državnom zemljištu upotrijebiti u druge (kolonizacijone) svrhe. Kako vidimo, ispostavom privrednog plana za pašnjake općinske i visoke polučuje se dvoje: Intenzivno iskorišćavanje i dobivanje zemljišta za kolonizacijone potrebe siromašnog žiteljstva. Radi uređenja paša općinskih (planina) biće mužno progovoriti o slijedećim mjerama i faktorima, koji će utjecati na sam intezitet paše s obzirom na kraj i sastav tla kao i s obzirom na klimatske, orografske, hidrografske i druge prilike. Izračunavanje doprinosa na hrani na izvjesnoj površini paše s obzirom na jedinicu, broj sitne odnosno krupne stoke, može se samo praktičnim načinom za pojedine paše ustanoviti, koje ćemo načine niže opisati. Da se tome pristupi, moramo uzeti u obzir slijedeće razloge i upoznati se sa karakterom pojedinih paša. 433 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 48 <-- 48 --> PDF |
Za razliku od livada na pašama nastaje jaka reprodukcija trave uslijed neprestanog ogrizavanja po stoci, pa za to je trava na pašama puno gušća nego li na livadama. Prema tome paše daju kud i kamo viši prihod na travi nego livade. Reprodukcija trave na paši zavisi dakle najviše od samog načina paše kao i od gajenja paše, o kojim će momentima zavisiti i prihod iste. Iskorišćavanje paše mora onda uslijediti, kada je životna energija trave sasma probuđena i kada biljke hranu iz korijenja u punoj mjeri primaju. Ovaj se princip pri iskorišćavanju mora imati u vidu, jer se je na tome mnogo štetilo, pošto su najprije najbliži krajevi paša iskorišćavani, pa onda tek sve udaljeniji i udaljeniji, na kojima je trava već prezrela i odrvenila bez sokova i bez kakve važnosti za prehranu. Dakle pravo iskorišćavanje paše i ne postoji, nego samo lutanje stoke, bez ikakva plana tako da se veći dio trave pregazi i uništi, uslijed čega može nastati oskudica na travi odnosno prehrani. Kod izlučenja mera i baltalika moramo ovo zlo iskorišćavanje paše imati u vidu, te ga sa najvećim srestvima pobijati. Da se to postigne, moraćemo paše koje bilo vrsti razdijeliti, kako smo rekli, na odjeljke radi sukcesivnog iskorišćavanja, te kad se jedan odjeljak iskoristi, da se prijeđe na drugi. Izračunavanje potrebne hrane. Za izračunavanje potrebne hrane uzima se trava reducirana na sijeno tako, da jedno normalno goveče treba dnevno 9 kg, a za normalnu ovcu 1.12 kg sijena. Jedno normalno goveče uzelo bi se kao 8 komada ovaca ili troje junadi ispod jedne go~ dine ili dvoje junadi iznad jedne godine dana. Potpuna hrana za jednu vrst stoke jednaka je produktu iz dnevnog potroška hrane i dana, za koje vrijeme stoka probavi na paši, a koje je vrijeme prema meteorološkim i klimatskim prilikama između 120 do 200 dana. Na pr. 200 dana X 9 kg (dnevni potrošak) jednako je 1.800 kg za jedno goveče; za jednu ovcu 230 dana X 1.12 kg jednako je 250 kg sijena. Ako je na pr. za jednu pašu od jednog hektara nađeno 1400 kg godišnjeg doprinosa u sijenu, to je za prehranu jednog govečeta potrebno prema gornjem 1800 : 1400 = 1.28 ha, a za jednu ovcu 257 : 1.400 = 0.16 ha ili 1.6 dunuma ove paše potrebne za godinu dana. Eto tako bi bili u stanju lako. izračunati potrebu hrane na paši po pojedinim kategorijama. Ovo obračunavanje u glavnom zavisi od trajanja paše, koja je o mnogim momentima ovisna, pa će se za svaki pojedini kraj morati uzeti posebni broj dana trajanja godišnje paše, koji će s obzirom na razne prilike u Bosni i Hercegovini biti veoma različiti. Napominjem, da što se tiče izlučenja paša u sjevernim krajevima Bosne, da će ovo izlučenje malo zasijecati u stvarna pitanja, jer zapravo ima vrlo malen broj paša, na koje bi se ovo uređenje odnosilo, pa će se ovo pitanje ticati najviše krajeva Hercegovine, srednje, istočne i zapadne Bosne. Pri završetku napominjem, da namjerno nijesam nigdje pomenuo držanje i prehranu koza, jer sam njih isključio uopšte iz držanja na državnom zemljištu, što i novi zakon o šumama predviđa sa mnogiim svojim odredbama, pa bi kod izlučenja mera i baltalika u Bosni i Her 434 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 49 <-- 49 --> PDF |
cegovini, a naročito u ovoj posljednjoj, trebalo ovu vrst stoke sasma dokinuti ili da je zemljoradnik zamijeni sa drugom kojom vrstom, na pr ovcom. RÉSUMÉ . En traitant la question de ladite ségrégation, l´auteur a dans la vue le coté spécialement technique du probleme. Prof. Dr. P. GJORGJEVIĆ (BEOGRAD): XL ISTORIJE PANČIĆEVE OMORIKE (PICEA OMORICA, UNE DATE HISTORIQUE) U broju 11 Šumarskog Lista za novembar 1935 godine objavljen je članak g. P. Fukarek-a pod naslovom: »Picea omorica, njezina vrednost u šumarstvu i pitanje njenog areala«. Pa kako se u tom članku nalaze i nekoje nepotpunosti u pogledu vremena njenog otkrića, smatramo za potrebno da te praznine ovim dopunimo. Tako na str. 494 citiranog članka g. Fukare k saopštava: »Prvu vijest o postojanju neke naročite konifere u graničnim krajevima ondašnje Kneževine Srbije nalazimo u izvještaju beogradskog botaničara profesora Josipa Pančića« ... U svojoj knjizi »Flora kneževine Srbije« izdanoj u Beogradu 1874 godine pozna on za te krajeve samo običnu smreku i jelu, te neke borove, dok »omoriku« još ne spominje. Godine 1876 nakon istraživanja užičkog kraja (Zlatibor, Zaovina, Rastište, Crvena Stijena) navodi on taj svoj nalaz i kasnije, 1884 godine, u »Dodatak flori Kneževine Srbije« popunjava rod Pinus novom vrstom »Pinus omorica«. Iz ovih navoda moglo bi se zaključiti, da je Pančić otkrio omoriku tek 1876 godine, kada je objavio i svoju prvu raspravu o omorici pod naslovom »Eine neue Conifere in den östlichen Alpen. Beograd 1876.« Međutim iz publikacije samog Pančića uverićelmo se, da je Pančić imao saznanja o postojanju omorike još 1855 godine, a da ju je dobio i u svom botaničkom institutu proučavao već 1865 godine, kada je mogao nesumnjivo utvrditi »da omorika i jela nisu ista stvar, šta više da je omorika mnogo srodnija sa smrčom, nego sa jelom«. Ove podatke nalazimo u Pančićevoj monografiji omorike, pod naslovom »Omorika, nova fela četinara u Srbiji«, koja je štaimpana u »Težaku« 1887 godine strana 1—9, sa Tab. I—II. Pa kako izgleda da ova retka publikacija nije poznata mladoj generaciji botaničara, smatramo za korisno i interesantno, da te manje poznate podatke ovde saopštimo detaljnije. Tako na str. 2. ove monografije Pančić saopštava sledeće: »Već prvi put, godine 1855, kada sam po užičkom okrugu putovao, doznao sam za omoriku, da negde u tom kraju raste, ali mi niko nije umeo da pokaže to drvo, a kad bih pitao na šta ona liči, jedni bi mi odgovarali da liči na jelu, drugi da više liči na smrču, a većina je bila mišljenja, da je jela i omorika jedno isto drvo. Godine 1865 dosetim se, da ću za najpouzdanije doći do poznavanja omorikovog drveta, ako vlast zamolim, da se za našu Veliku Školu na 435 |