DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 40     <-- 40 -->        PDF

Gdje nema dosta državne šume i nema se odakle da nadoknadi, može
se dati samo onoliko, koliko ima. Ponovno se ne može dozvoljavati drvarenje
iz preostale državne šume.


Izlučene površine za javne puteve upisale bi se kao javna dobra.


Svakako se kod ustanovljenja samoga objekta izlučenja kao i količine
valja sporazumjeti i sa seljakom.


Slobodan dio, koji će ostati iza podmirenja svih potreba bez ikakovoga
tereta, pripao bi državi.


Subjekt ili osoba, koja ima1 pravo na otkup, jeste svaki seljak iz sela


— fizičko lice, koje je u zadnjem deceniju (a može to biti i više decenija)
imalo pravo besplatnoga korištenja u državnoj ili privatnoj šumi javnopravnog
karaktera, svako takovo naprijed navedeno lice, koje se u doba
donošenja zakona o razrješenju servitutnih odnosa bavilo pretežito zemljoradnjom
bez obzira, da li je imalo ili nije imalo zemlje, i svaki onaj
koji je vodio vlastito kućanstvo bez obzira na to, da li je bio gruntovno
odijeljen ili nije. Ovo se načelo mora prihvatiti zato, jer se takova praksa
zatekla. Ovamo se imaju pribrojiti i naseljeni Dalmatinci i Ličani, jer je
finansijski zakon i njima to pravo priznao.
Dolazi u pitanje, da li se ima priznati kod otkupa pravo i onima,
koji su ga zabunom osoblja nelegalno uživali, jer nijesu ispunjavali
uslove, koji su prema dosadanjoj praksi bili potrebni. I svakom takovom
korisniku može se (ali ne mora) priznati pravo na otkup, ako je prošao
izvjestan duži period vremena i ako inače ispunjava sve uslove. Koji to
pravo ne uživa više od određenoga perioda, svakako se ima odbiti.


Pod istim se naslovom ima priznati pravo na otkup i onim zemljoradnicima
malih varošica, koji su se koristili besplatnim drvarenjem u^
državnim šumama zadnjih decenija. Naprotiv ne može se priznati pravo*
na otkup onim zemljoradnicima varošica, koji zadnjega decenija nijesu
uživali to pravo, bilo to ma zbog kojeg pravnoga naslova. Otkup prava
pašarenja uopće ne dolazi u obzir kod zemljoradnika varošana.


Autonomna tijela, institucije, udruženja ne mogu biti subjekt, jer im
to već ni ševalski zakon nije priznavao.


I ako gradovi prema dosadanjoj praksi i ševalskom zakonu nemaju
nikakovo pravo na besplatno korištenje iz državnih šuma, to bi im ipak
država prilikom uređenja imovinskih odnosa, komasacije i arondacije
posjeda mogla dati na besplatno uživanje uži i širi gradski rajon ili još
i nešto dalje od državnoga posjeda, što bi služilo gradu za njegovo
proširivanje i kao zaštitni pojas. Ove bi površine gradovi vrlo rado sami
posumili i dobili bi na taj način parkove, izletišta i svoje šume. Država to
već ne može ili je stoji suviše mnogo novaca. Ta najnapadnutija mjesta
čuvali bi gradovi i državi bi spao velik teret s vrata. Nerazumljivo je
zašto to već i do sada nije učinjeno.


Otkup korištenja besplatnom pašom imali bi da dobiju isto tako svi
oni, koji su tu pašu uživali kroz duži period vremena. Ona se kod seljaka
sa sela i u državnim šumama bez pašnjaka ima vezati sa otkupom korištenja
za drvo. Seljanima varošice, koji se nijesu koristili besplatnom
pašom, a koristili su se besplatnim drvarenjem, imao bi se kod ustanovljenja
količine otkupljene šumske površine odbiti ekvivalent u paši. Nasuprot
oni, koji su se koristili (legalno ili nelegalno) besplatno pašom


426