DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 40 <-- 40 --> PDF |
Gdje nema dosta državne šume i nema se odakle da nadoknadi, može se dati samo onoliko, koliko ima. Ponovno se ne može dozvoljavati drvarenje iz preostale državne šume. Izlučene površine za javne puteve upisale bi se kao javna dobra. Svakako se kod ustanovljenja samoga objekta izlučenja kao i količine valja sporazumjeti i sa seljakom. Slobodan dio, koji će ostati iza podmirenja svih potreba bez ikakovoga tereta, pripao bi državi. Subjekt ili osoba, koja ima1 pravo na otkup, jeste svaki seljak iz sela — fizičko lice, koje je u zadnjem deceniju (a može to biti i više decenija) imalo pravo besplatnoga korištenja u državnoj ili privatnoj šumi javnopravnog karaktera, svako takovo naprijed navedeno lice, koje se u doba donošenja zakona o razrješenju servitutnih odnosa bavilo pretežito zemljoradnjom bez obzira, da li je imalo ili nije imalo zemlje, i svaki onaj koji je vodio vlastito kućanstvo bez obzira na to, da li je bio gruntovno odijeljen ili nije. Ovo se načelo mora prihvatiti zato, jer se takova praksa zatekla. Ovamo se imaju pribrojiti i naseljeni Dalmatinci i Ličani, jer je finansijski zakon i njima to pravo priznao. Dolazi u pitanje, da li se ima priznati kod otkupa pravo i onima, koji su ga zabunom osoblja nelegalno uživali, jer nijesu ispunjavali uslove, koji su prema dosadanjoj praksi bili potrebni. I svakom takovom korisniku može se (ali ne mora) priznati pravo na otkup, ako je prošao izvjestan duži period vremena i ako inače ispunjava sve uslove. Koji to pravo ne uživa više od određenoga perioda, svakako se ima odbiti. Pod istim se naslovom ima priznati pravo na otkup i onim zemljoradnicima malih varošica, koji su se koristili besplatnim drvarenjem u^ državnim šumama zadnjih decenija. Naprotiv ne može se priznati pravo* na otkup onim zemljoradnicima varošica, koji zadnjega decenija nijesu uživali to pravo, bilo to ma zbog kojeg pravnoga naslova. Otkup prava pašarenja uopće ne dolazi u obzir kod zemljoradnika varošana. Autonomna tijela, institucije, udruženja ne mogu biti subjekt, jer im to već ni ševalski zakon nije priznavao. I ako gradovi prema dosadanjoj praksi i ševalskom zakonu nemaju nikakovo pravo na besplatno korištenje iz državnih šuma, to bi im ipak država prilikom uređenja imovinskih odnosa, komasacije i arondacije posjeda mogla dati na besplatno uživanje uži i širi gradski rajon ili još i nešto dalje od državnoga posjeda, što bi služilo gradu za njegovo proširivanje i kao zaštitni pojas. Ove bi površine gradovi vrlo rado sami posumili i dobili bi na taj način parkove, izletišta i svoje šume. Država to već ne može ili je stoji suviše mnogo novaca. Ta najnapadnutija mjesta čuvali bi gradovi i državi bi spao velik teret s vrata. Nerazumljivo je zašto to već i do sada nije učinjeno. Otkup korištenja besplatnom pašom imali bi da dobiju isto tako svi oni, koji su tu pašu uživali kroz duži period vremena. Ona se kod seljaka sa sela i u državnim šumama bez pašnjaka ima vezati sa otkupom korištenja za drvo. Seljanima varošice, koji se nijesu koristili besplatnom pašom, a koristili su se besplatnim drvarenjem, imao bi se kod ustanovljenja količine otkupljene šumske površine odbiti ekvivalent u paši. Nasuprot oni, koji su se koristili (legalno ili nelegalno) besplatno pašom 426 |