DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 29 <-- 29 --> PDF |
Gruntovni zakon za Bosnu i Hercegovinu od 13 IX 1884 priznaje baltalike i mere, samo propisuje poseban postupak za izlučenje (§ 27). Ograničenje preostalih državnih šuma propisano je vladinom naredbom broj 43.958/1 od 2 IX 1886. Od 1907 god. počelo se sa rješavanjem izlučenja baltalika i mera, dok nije nastupio rat i posao omeo. Naše zakonodavstvo priznaje zatečeno stanje. Ono dijeli šume na državne (opterećene i neopterećene servitutom) i na privatne (fizičkih ili pravnih lica), kamo spadaju i čiflučke šume (kmetijska selišta). Ramazanski i ševalski otomanski zakoni još su i danas formalni pravni izvori, te oni i danas, ma da su zapravo zakonom o šumama od 1929 ukinuti, vrijede prema §-u 1 gruntovnoga zakona za Bosnu i Hercegovinu od 13 IX 1884 i prema §-u 87/5 Zakona o unutarnjem uređenju, osnivanju i ispravljanju zemljišnih knjiga od 18 V 1930 godine. Dosadanja praksa kod izdavanja besplatnoga drveta i paše (baltalici i mere) ovako je izgledala: Sela unutar svoje katastarske opštine dobivaju potrebno drvo iz najbližih dijelova državne šume, gdje drveta ima. Ispočetka kompleksi servitutnih šuma nijesu bili veliki i šume su se nalazile uz sama naselja, jer nije bila tolika potreba, a raspoloživog je drveta bilo dosta. Danas međutim šume, u kojima se pravoužitnici koriste besplatnim drvarenjem i pašom, zapremaju ne 70—75% (kako mnogi misle) nego i 80—90% svih državnih šuma u Bosni. Seljak je sa drvarenjem, a isto tako i sa pašom sve dalje zalazio u nekadanji mevat mubah ili res nullius, on je i sve daljnje nove dijelove okupirao, a da mu to nije branjeno. Dok se još nekako može i naći ogrijevnoga drveta bliže naseljima, dotle se za dobijanje potrebne grade moralo sve dalje i dalje ići iz razloga, jer je šuma u blizini uništena i slabo se vodila briga za njeno podizanje, kao i jer se stanovništvo usljed jake populacije višestruko umnožilo. Dapače cjepko drvo danas izdaju šumske uprave u Bosni za servitutne ovlaštenike iz ugovorima rezervisanih područja. Izuzev još neka (ne sva) ugovorna odnosno rezervaciona područja, na čitavoj se površini državnih šuma u Bosni i Hercegovini vrši izdavanje ovlašteničkoga drveta. Nekoja sela već danas nemaju (i pored velike površine šumskoga zemljišta) drveta za podmirenje svojih potreba, te su počeli iskrsavati i zahtjevi da im se drvo izdaje iz obližnjih katastarskih opština, čemu su se razumljivo, usprotivile dotične katastarske opštine. Ogrijevno drvo seljak si je do sada u najviše slučajeva uzimao sam. Građevno i cjepko drvo izdavao mu je lugar ondje gdje je seljak htio. Izdavano mu je drva takovog i toliko, kokavog i koliko je seljak trebao i htio uzeti. Po dosadanjoj praksi davalo se drvo seljanima sela, ali su ga zato djelomično dobivali i seljani varošica, ma da je zadnjih pet decenija u većini varošica i u gradovima obustavljeno svako izdavanje servitutnoga drveta i samim zemljoradnicima, jer im to ševalski zakon nije bio priznao. Uzuelno pravilo za priznanje servitutnoga prava bilo je u Bosni, da se dotični pretežito bavi zemljoradnjom, da mu je to glavno vrelo prihoda (ne mora uvijek da posjeduje zemlju), da su mu stari (odnosno on) dotle uživali servitutno pravo, odnosno da je bio ubilježen u katastru ili barem registru servituta, ako se vodio, da nema vlastite šume, ili ako je ima, da ne može svoje potrebe pokriti iz nje. Naprotiv gubio je neko pravo servituta, čim mu zemljoradnja nije više bila glavno za 415 |