DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 27 <-- 27 --> PDF |
RÉSUMÉ. Dans cet article, l´auteur traite le probleme des forets de l´Etat en Bosnie et en Herzégovine dans lesquelles les paysans ont le droit de servitude de tout le bois de l´utilité pour leur maisons. L´auteur dit qu´il est le plus rational de ségréger ces forets-servitudes en créant d´elles un type de forets communales. Ing. TEODOR ŠPANOVIĆ (SARAJEVO): RAZRJEŠENJE SERVITUTNIH ODNOSA U BOSNI I HERCEGOVINI (DISSOLUTION DE L´ÉTAT DE SERVITUDE DES FORETS EN BOSNIE ET EN HERZÉGOVINE) Pred sastanak najavljene komisije, koja ima da izradi zakonski projekat o razrješenju servitutnih odnosa u Bosni i Hercegovini, iznijećemo nekoliko napomena, koje ne bi trebalo ispustiti iz vida. Zakon o šumama u §-u 184 određuje, da se donese zakon o otkupu baltalika i mera u Bosni i Hercegovini. Do danas taj zakon još nije donesen. Razlučenje ili izdvajanje šuma, odnosno otkup prava služnosti, čeka već decenije. Otomanska uprava htjela je da uredi u Bosni i Hercegovini pravne šumsko-posjedovne odnošaje, ali nije dospjela. Austrijska okupatorska vlast je riješila privatne zahtjeve i potraživanja na državne šume, izlučila privatne i vakufske šume, te sa vrlo malim izuzetkom i ograničila preostale državne šume. Ona je bila u §-u 27 gruntovnoga zakona od 13 IX. 1884 predvidjela i izručenje baltalika i mera. Posao je započela, ali ga nije dovršila, jer ju je omeo rat. Za otkup ovlaštenja i izdvajanje seoskih baltalika i mera postoji i više nacrta, ali nijedan nije postao zakonom. Tako postoji: 1) nacrt bivše zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu o otcjepljenju opštinskih šuma i pašnjaka od erarnoga posjeda, predložen bivšem Saboru za B. i H. na prihvat, 2) nacrt bivšega Bosansko-hercegovačkoga Sabora, koji je Sabor 1914 i prihvatio, ali nije sankcionisan, 3) nacrt Gavre Gašića i dr. u bivšem Bosansko-hercegovačkom Saboru, 4) nacrt Ministarstva Šuma i Rudnika od 1935 godine izrađen uz konzultovanja Direkcija šuma u Sarajevu i Banjoj Luci. To je zakonski projekt o izdvajanju opštinskih šuma i ispaša. Upravni odbor jugoslovenskog šumarskog udruženia izjasnio se, da ne bi bilo oportuno, pored današnjih prilika i shvatanja, taj zakon sada donositi bez ikakovoga potanjega obrazloženja. I taj je projekt odbačen. Sada se sprema, kako čujemo, jedna komisija, koja bi imala da izradi projekt zakona za razrješenje servitutnih odnosa u Bosni i Hercegovini. Da bi ta komisija mogla imati tačniji pregled i da bi njen rad mogao biti što uspješniji, a pitanje odcjepljenja šuma i pašnjaka što bolje i pravednije riješeno, svakako je potrebno da komisija što bolje upozna današnje faktične prilike i današnju praksu, da pregleda nekoliko ovakovih šuma, da se u komisiju uzme i nekolicina šumarskih stručnjaka, koji su u praksi vršili taj posao. Pored toga komisija će morati da ima u vidu i slične otkupe na drugim mjestima, te na koncu posljedice, koje ce nastati kod upotrebe pojedinih načina otkupa prava službenosti, 413 |
ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 28 <-- 28 --> PDF |
Osnovi servitutnog prava u državnim šumama Bosne i Hercegovine. Pravo servituta — besplatno korištenje drveta i paše u državnim šumama — zasniva se na običajima, na zakonima otomanskim, na zakonima austrijske okupatorske vlasti i našim, na dosadanjoj praksi, na današnjem faktičnom stanju, na načinu života i potrebi seljaka, te na stanju i potrebi samih šuma. Seljak se od davnine besplatno i nesmetano drvario iz državne šume i besplatno i nesmetano pasao svoju stoku u državnoj šumi. To običajno pravo nitko ne može da mu spori, jer je ono jače i od svakoga pisanoga zakona. Običajno pravo besplatnoga korištenja drveta i paše u državnim šumama Bosne i Hercegovine priznato je kasnij e sami m zakonim a otomanskim (ramazanskim i ševalskim), zakonima i zakonskim naredbama bivše austrijske okupatorne vlasti i našim zakonima. Prema ramazanskom su se zakonu šumska zemljišta kategorisala kao: a) m i r i j s k a s državnim vrhovnim vlasništvom, dok su mirijskim vlasnicima predana u tesaruf sa pravom korištenja, b) b a 1 t a 1 i č k a (pašnjaci — mere), koja su spadala u erazi metruke ili takova zemljišta koja su bila prepuštena za javnu upotrebu i c) m e v a t zednljišta, udaljene nekultivirane površine (dobra bez vlasnika), kamo spada i mu´bah ili velike šume, gdje je svaki smio drva sjeći, a koja se zemljišta nijesu mogla dobiti u tesaruf. Kasnije je ševalski zakon mevat-mubah-zemljišta zajedno sa baltalicima i merama proglasio državnim. Ramazanski zakon od 7 ramazana 1274 (13 V 1858) govori o zasebnim baltalicima i merama. On već prvi reguliše zakonski u §§ 5, 91, 97 besplatno izdavanje drveta i besplatnu pašu. Po njemu su mogli i gradovi da se koriste pravom servituta. Otomanski zakon o šumama od 11 ševala 1286 (1869) dijeli šume na državne šume opterećene pravom servituta, opštinske šume prepuštene opštinama, vakufske i privatne šume. Isti zakon već tačno reguliše pravo na besplatno drvarenje i pašu u državnim šumama. On već gradovima ne priznaje pravo na besplatno drvo i pašu. Čl. 5 istoga zakona kaže, da seljaci (sela) imaju pravo na besplatno građevno i ogrijevno drvo iz državnih šuma za podmirenje vlastitih kućnih potreba. Isti mogu besplatno uzeti iz državne šume i ono ogrijevno drvo i ugalj, što ga na vlastitim kolima i tovarnim konjima dogone na prodaju na svoju najbližu pijacu. Za izuzimanje građevnoga drveta uopće u svrhu prodaje i ogrijevnoga drveta u svrhu prodaje na tuđim (daljnjim) pijacama, ima se platiti kod šumske uprave određena taksa. Čl. 13—17 istoga zakona priznaje pravo besplatne paše u državnim šumama i reguliše način samoga pašarenja. Seljak ima pravo na trajno podmirivanje opravdanih potreba na drvetu i na paši iz državnih šuma, u koliko nema vlastitih šuma ili ne uživa pravo drvarenja i paše iz privatnih šuma javno-pravnoga karaktera, iz kojih može namirivati svoje potrebe. Austrijska vlast naredbom od 19 XII 1881 propisuje postupak oko utvrđivanja prava vlasništva, posjeda i službenosti u šumama, a prednju naredbu nadopunjuje zakonskom naredbom broj 5907 od 20 II 1884 o davanju tapija na šumska zemljišta rješavanjem privatnih zahtjeva na državne šume i izlučenjem vakufskih i privatnih šuma. 414 |
ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 29 <-- 29 --> PDF |
Gruntovni zakon za Bosnu i Hercegovinu od 13 IX 1884 priznaje baltalike i mere, samo propisuje poseban postupak za izlučenje (§ 27). Ograničenje preostalih državnih šuma propisano je vladinom naredbom broj 43.958/1 od 2 IX 1886. Od 1907 god. počelo se sa rješavanjem izlučenja baltalika i mera, dok nije nastupio rat i posao omeo. Naše zakonodavstvo priznaje zatečeno stanje. Ono dijeli šume na državne (opterećene i neopterećene servitutom) i na privatne (fizičkih ili pravnih lica), kamo spadaju i čiflučke šume (kmetijska selišta). Ramazanski i ševalski otomanski zakoni još su i danas formalni pravni izvori, te oni i danas, ma da su zapravo zakonom o šumama od 1929 ukinuti, vrijede prema §-u 1 gruntovnoga zakona za Bosnu i Hercegovinu od 13 IX 1884 i prema §-u 87/5 Zakona o unutarnjem uređenju, osnivanju i ispravljanju zemljišnih knjiga od 18 V 1930 godine. Dosadanja praksa kod izdavanja besplatnoga drveta i paše (baltalici i mere) ovako je izgledala: Sela unutar svoje katastarske opštine dobivaju potrebno drvo iz najbližih dijelova državne šume, gdje drveta ima. Ispočetka kompleksi servitutnih šuma nijesu bili veliki i šume su se nalazile uz sama naselja, jer nije bila tolika potreba, a raspoloživog je drveta bilo dosta. Danas međutim šume, u kojima se pravoužitnici koriste besplatnim drvarenjem i pašom, zapremaju ne 70—75% (kako mnogi misle) nego i 80—90% svih državnih šuma u Bosni. Seljak je sa drvarenjem, a isto tako i sa pašom sve dalje zalazio u nekadanji mevat mubah ili res nullius, on je i sve daljnje nove dijelove okupirao, a da mu to nije branjeno. Dok se još nekako može i naći ogrijevnoga drveta bliže naseljima, dotle se za dobijanje potrebne grade moralo sve dalje i dalje ići iz razloga, jer je šuma u blizini uništena i slabo se vodila briga za njeno podizanje, kao i jer se stanovništvo usljed jake populacije višestruko umnožilo. Dapače cjepko drvo danas izdaju šumske uprave u Bosni za servitutne ovlaštenike iz ugovorima rezervisanih područja. Izuzev još neka (ne sva) ugovorna odnosno rezervaciona područja, na čitavoj se površini državnih šuma u Bosni i Hercegovini vrši izdavanje ovlašteničkoga drveta. Nekoja sela već danas nemaju (i pored velike površine šumskoga zemljišta) drveta za podmirenje svojih potreba, te su počeli iskrsavati i zahtjevi da im se drvo izdaje iz obližnjih katastarskih opština, čemu su se razumljivo, usprotivile dotične katastarske opštine. Ogrijevno drvo seljak si je do sada u najviše slučajeva uzimao sam. Građevno i cjepko drvo izdavao mu je lugar ondje gdje je seljak htio. Izdavano mu je drva takovog i toliko, kokavog i koliko je seljak trebao i htio uzeti. Po dosadanjoj praksi davalo se drvo seljanima sela, ali su ga zato djelomično dobivali i seljani varošica, ma da je zadnjih pet decenija u većini varošica i u gradovima obustavljeno svako izdavanje servitutnoga drveta i samim zemljoradnicima, jer im to ševalski zakon nije bio priznao. Uzuelno pravilo za priznanje servitutnoga prava bilo je u Bosni, da se dotični pretežito bavi zemljoradnjom, da mu je to glavno vrelo prihoda (ne mora uvijek da posjeduje zemlju), da su mu stari (odnosno on) dotle uživali servitutno pravo, odnosno da je bio ubilježen u katastru ili barem registru servituta, ako se vodio, da nema vlastite šume, ili ako je ima, da ne može svoje potrebe pokriti iz nje. Naprotiv gubio je neko pravo servituta, čim mu zemljoradnja nije više bila glavno za 415 |
ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 30 <-- 30 --> PDF |
nimanje i glavno vrelo prihoda, što ga je dotle imao. Ako se jedan servitutni ovlaštenik preselio u drugo mjesto Bosne i Hercegovine, onda je na doseljenom mjestu uživao pravo servituta. Pored seljaka iz Bosne prema finansijskim zakonima zadnjih godina imali su pravo na besplatno drvo i naseljenici Ličani i Dalmatinci. Uobičajeno je da se priznaje pravo servituta bratu, sinu, ili članu porodice čim se odijelio iz zadruge, čim je osnovao zasebno ognjište, (po dimu), a bez obzira na gruntovnu diobu. I kod ovakovoga načina priznanja servitutnih prava razumije se, da se je moralo praviti otstupanja, te da je bilo i zloupotreba i svaki se slučaj opet zasebno morao tumačiti. Ako se sin od oca odijelio i nije imao više (ili nije dobio) zemlje, a otac mu je uživao pravo servituta, priznato je ono bilo i sinu bez obzira na to, što nema zemlje, samo ako je bio težak, dakle zemljoradnik ili radnik. Ponekad, ako je otac želio da dobije više drveta, a od uprave nije mogao dobiti onoliko, koliko je tražio, on je jednostavno izjavio sa bratom ili sa sinom, da se je ovaj odijelio i da mu treba građa za njegovo ognjište, jer se nije moralo i gruntovno dokazivati da se dotičnik odijelio. Ima i opravdanih razloga da se kod diobe nije tražilo da se to i gruntovno dokazuje, jer bi troškovi bili za seljaka dosta skupi. Priličan broj seljaka sa vlastitim šumama uživao je servitutno pravo i u državnim šumama, a naročito su takovi seljaci dobivali iz nje građu i cjepko drvo. Što se dogodilo i što se događa? Seljak je vrednije i za sječu dozrelo drvo iz svoje šume jednostavno prodao ili možda šumu i iskrčio i sam provodio kolonizaciju. A zašto i ne bi, kad je potrebno drvo dobio besplatno iz državne šume? Kod toga se nije ispitivalo u svakom pojedinom slučaju, da li je dotičnik zbilja i morao i smio drvo u svojoj šumi posjeći. Mnogi šefovi uprava nijesu bili na čistu, kome se ima, a kome nema priznati pravo servituta. Posao su oko davanja servituta u glavnom vršili samo lugari, koji pogotovo nijesu s tim ni danas na čistu. Lugar je iz neznanja dao servitutno drvo i onome, kome nije smio dati. Dotični je zapisan u servitutni registar u par godina i već ga se tretiralo kao ovlaštenika, koji je dotle uživao servitutno drvo. Šefovi uprava, suviše opterećeni šablonskim Disarničkim poslovima, nijesu mogli svaki pojedini slučaj ni da ispituju. Pri tome se mora navesti, da se neke evidencije o izdavanju servitutnoga drveta vode tek od zadnjega vremena. O besplatnoj paši uopšte se ne vodi ni danas nikakova evidencija, pa se besplatnom pašom u mnogo slučajeva služe i oni koji na to nebi imali nikakova prava. Isto se tako do sada nije vodilo računa ni o paši koza, koja je zasebnim propisima regulisana, a koja je najviše šume u Bosni i Hercegovini zatrla. Uređajnih elaborata za servitutne šume ima malo i oni osim toga ne vrijede, jer su se prilike uslijed uništavanja šume i velike populacije sasvim izmijenile, pa prema tome ni etatni računi za servitutne šume ne vrijede. Mnoge uprave nemaju još ni danas katastra servitutnih ovlaštenika. Današnje stanje servitutnih šuma poražava. Ono je često očajno. Najveći dio državnih servitutnih šuma danas je pretežito bezvrijedna, kržljava, upropaštena i unakažena šikara hrasta, bukveponešto graba bez ikakove drvne mase (šikare predstavljaju neki oblik šume). Gdje još ima stare šume, ta je opet prestara i odavna je već tre-. 416 |
ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 31 <-- 31 --> PDF |
bala biti iskorištena. (Takova stara stabla neće seljaci ni da uzimaju). Sve su servitutne šume danas pasivne, jer se u njima, može se mirne duše reći, uopće ne vodi nikakovo gospodarenje i ako se ovakovo gospodarenje i dalje nastavi, za par godina nestaće i ono šuma, što ih još ima u Bosni. Oštećivanje stabala je svakidanja pojava u šumama Bosne i Hercegovine. Skoro svako stablo oštećeno je od pastira, prolaznika i okolišnih seljaka. Smrekova i jelova stabla zasijecana su (tapirana) radi probe, da li su cjepka. Mnoga su stabla potpaljena i osušena. Sa bukovih mladih stabala pastiri gule koru radi sisanja mezgre i soka. Stabla pored čistina (čaira) i uzurpacije podbjeljuju se, potpaljuju i krče sa ciljem, da bi se čistine i uzurpacije mogle proširiti. Pastiri iz obijesti prevršuju mlada stabla. Za brst se stabla sijeku, a za lisnik krešu i prevršuju. Pored svega toga što seljak dobiva drvo za gradu i ogrijev besplatno, štete od nepovlasnog prisvajanja drveta vrlo su velike. Pašu servitutni ovlaštenici vrše po čitavoj šumi i svuda. Stoka se pušta ne samo u servitutne, nego i u državne šume na ugovornim područjima. Stoka ne pase samo po šikarama, po visokim šumama, nego i po tek iskorištenim sjecištima, po mladim kulturama, po krševima, a često i po samim zaštitnim šumama i zagrađenim kulturama. Za par dinara vrijednosti, koju daje brst stoke preko zime, seljak posiječe i ostavi u šumi na stotine do hiljade dinara štete. Površina zabrana u državnim šumama u Bosni i Hercegovini morala bi se da kreće između 15—30% čitave površine jedne šumske uprave. Ona međutim iznosi tek oko 0.5—3%. Broj stoke, koji se pušta u drž. šume, suviše je velik spram kapaciteta pašnjaka i šumske paše, pa nije ni čudo da stoka ne valja, da nema paše, a negdje već nema ni listinca. Seljak je u Bosni i Hercegovini i u kulturnom i u ekonomskom pogledu jako zaostao iza ostalih dijelova našega naroda. On živi skoro nomadski, sa kućama i naseljima porazbacanim po svima stranama, gdje je samo mogao naći, okupirati i uzurpirati nešto obradive zemlje. Glavno zanimanje seljaka je najekstenzivnija zemljoradnja i stočarstvo bez ikakova znanja, bez melioracije zemljišta i travnika i bez selekcije stoke. Seljak se uz to bavi i sa radom u šumi. Inače on je neprosvijećen, a u higijenskom pogledu on je potpuno zaostao. Upotreba i iskorištavanje drveta, naročito tehničkoga skroz je neracionalna i neekonomična, jer seljak za 1 m3 šindre posiječe smreku ili jelu od 10—15 m3, a sve ostalo drvo ostavi u šumi da sagnjije. Seljak za gradnju upotrebljava samo drvo, ma da ima dosta kamena i ma da mu je zgrada od kamena kud i kamo dugotrajnija, pa nekad i jeftinija. Za kuhanje i grijanje upotrebljava seljak isključivo otvorena ognjišta, jer uzima drveta za ogrijev iz državne šume onoliko, koliko treba i hoće. Koze seljak samo zato drži, jer ih ne mora zimi hraniti, nego ih tjera u brst u državnu šumu. Uopće seljak ne zna da cijeni vrijednost i korist šume i drveća. Mora se međutim uzeti u obzir, da mu to nije bilo ni potrebno. Životni standard seljaka u Bosni i Hercegovini je minimalan, pa je i to razlogom, da dalje nikamo ne ide niti traži bolje vrelo zarade. Dok se seljak još može da koristi besplatno drvetom, koga uzima iz državne šume po volji, dok može još da uzurpira državnu zemlju, dok se zakoni ne počnu striktno primjenjivati, dok se on kulturno ne počne podizati 417 |
ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 32 <-- 32 --> PDF |
i prosvjećivati, dok njegovi zahtjevi ne postanu veći, ne može da bude ni govora o poboljšanju njegovoga ekonomskoga stanja. Svrha izlučenja. Da bi se mogli jednom da pravno urede šums´koposjedovni odnosi, da bi se mogla jedared i konačno regulisati dosadanja korištenja u državnim šumama na drvetu i paši, da bi se jedared moglo prijeći na uređivanje samog šumskog gospodarenja, koje kao prvi uslov traži uređenje pravno-posjedovnih odnosa, potrebno je ove odnose regulisati, a to se može ili na taj način da se regulišu obostrana prava i dužnosti (kako države kao vlasnika tako i korisnika pravoužitnika) ili da se pravo servituta razriješi i otkupi u naturi, kako bi se država mogla riješiti tereta i kako bi njoj preostali dio bio sasvim slobodan i bez tereta. Baltaličke šume stvarno već postoje, samo one nijesu do sada bile i prostorno odijeljene, nijesu bile vidljivo označene niti granice postavljene (ramazanski ih je zakon kao takove i tretirao). Donošenjem zakona o izlučenju baltalika i mera imala bi se urediti pitanja mjesta, količine, kakvoće i načina samoga daljnjeg budućeg korištenja. Otkup službenosti u državnim šumama Bosne valja čim prvo provesti, jer će samo tako t> ij t i moguće kako kod preostalih državnih šuma tako i kod izlučenih šuma (već prema njihovoj namjeni) odrediti načela trajnoga gospodarenja, racionalnoga is k oriš davanja i pomnoga čuvanja Šume. Samo tako bit će moguće povećati proizvodnju, poboljšati zemljište ili drugim riječima prijeći na jedno smišljeno i racionalno gospodarenje. Uredba o organizaciji Ministarstva Šuma i Rudnika predviđa izradu 10-godišnjega plana za uređenje državnih šuma. Plan se može samo onda provesti, ako su dotle i pravno-posjedovni odnosi reguli s an i. Naše šume u I Bosni i Hercegovini danas spadaju u najneuređenije. Donošenjem zakona o otkupu baltalika i mera stvori će se zakonska podloga za unapređenje šumskog i poljskog gospodarenja. Član 105 uredbe o organizaciji Ministarstva Šuma i Rudnika predviđa odjeljivanje šumskih uprava od šumskih referenata u Bosni i Hercegovini u roku od tri godine, a to je stvarno moguće samo onda, ako se servitutne šume dotle i razluče, jer će kompetencija jednih uvijek zasijecati u kompetenciju drugih, kao što je to i slučaj kod već do sada izlučenih uprava. Šef uprave ne može se brinuti o gospodarenju i zaštiti interesa kako države tako i pravoužitnika, jer su oni u mnogo slučajeva međusobno oprečni. Seljak državnu šumu kao zajedničku imovinu uništava i devastira, jer je ona >s v a č i j a i ničija. On nastoji izvući iz nje što više koristi za sebe, a bez ikakove brige o podizanju šume, dok svoju šumu već čuva. Ovome se mora stati jedared na put, ako se želi sačuvati još ono, što se može sačuvati. Broj servitutnih ovlaštenika ogromno se je povećao uslijed velike populacije, a pri tome je šume nestalo. I to se ne može ostaviti 418 |
ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 33 <-- 33 --> PDF |
da ide in infinitum. Tačka se jedared mora napraviti, jer će nestati šum a "sasvim, pa se ne će onda imati više ;šta da otkupljuje niti će državi šta još preostati. To je naravski trebalo već odavna da se učini ili barem odmah poslije našega ujedinjenja. Svakako i mi moramo da držimo korak sa vremenom, napretkom i kulturom i ne bi trebali uvijek da budemo zadnji. Ekstenzivno i primitivno gospodarenje seljaka treba da krene naprijed. Baš n e u r e đ e n j e toga p i t ´a n |,a do sada jedan je od glavnih razloga nazatku i zaostalosti naše:jgia seljaka. Razlučenjem šuma država će se s jedne strane odteretiti od stanovitih izdataka, a imaće i koristi od privatnih šuma, koje će se pokazivati u obliku poreza, prireza, taksa, carina i drugih dažbina. Do sada su servitutne šume pokazivale na svakom mjestu samo negativan bilans gospodarenja. Razlučenjem šuma nestaće političkih i nestručnih upliva, a olakšati će se i državna administracija. Zakonski nacrt, pretpostavljajući otkup, treba da uzme za bazu sve ono što je naprijed spomenuto, na čemu se zasniva samo pravo servituta u državnim šumama Bosne i Hercegovine. Od ogromne je važnosti da se u projektu zakona postave dobra i tačna načela, kako bi se pitanje razrješenja servitutnih odnosa moglo konačno riješiti u čitavome svome opsegu, a ne da se opet moraju praviti stanovite ispravke. Naročito je važno, da se odredi tačno sam način otkupa ili razriješenja, zatim subjekt, objekt i količina servitutnih korištenja. Način, kako bi se imao provesti otkup, nije baš tako lako izabrati, jer se moraju svi mogući momenti uzeti u obzir. Obično se zastupa mišljenje, da bi otkup službenosti trebalo provesti prema današnjem faktičnom stanju i prema dosadanjoj praksi, ali s obzirom na nastojanje da se pitanje jedared i konačno riješi i likvidira i s obzirom na potrebe šuma moraće se u mnogome od toga i otstupiti. Kod rješavanja ovoga pitanja svakako bi bilo potrebno i samoga seljaka konzultovati, jer se to njega tiče. i Otkup besplatnog prava drvarenja i paše može biti prema diobenim metodama samo u naturi; ton može da bude pojedinačan (singularna ili individualna podjela), a može da bude i zajednički (generalno ili komunalno odcjepljenje). Moguća je i kombinovana diobena metoda, da se selima ili opštinama komunalno izluči njihova pripadnost i njima se samim prepušta na volju da izaberu, da li hoće da se s tim šumama i pašnjacima i dalje zajednički gospodari i upravlja ili žele da se one individualno podijele. O otkupu u novcu ne može biti ni govora, jer to ne bi odgovaralo ni svrsi. Za individualnu podjelu (s i n g u 1 a r n i otkup) govore ovi razlozi: Individualna je podjela jedini način pored današnjih prilika i shvatanja, ako hoće da se sačuva još ovo šume, što je ima. Mentalitetu i težnji našega seljaka odgovara individualizam 419 |
ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 34 <-- 34 --> PDF |
privatna svojina, Zajedničko dobro (državno, opštinsko ili inače komunalno) seljak ne cijeni i ne poštuje, nego ga uništava i nastoji iz njega izvući što više koristi. Naprotiv on svoje privatno vlasništvo i pazi i čuva. Da je tome tako, vidimo to na svakom koraku i u Bosni. Lijepo uzgojena naročito mlada hrastova, borova i jelova šuma privatna je, dok pored nje državne šume uopće i nema, nego se vide samo ostaci uništenih i unakaženih šikara. Ne može se reći, da je to neko pravilo, jer će se svakako naći 10—20% privatnika, koji će i svoju šumu uništavati, ali će jezato 80—90% podići i sačuvati i neće je uništiti svih 100%, što bi bilo, kad bi šume ostale državne i komunalne. Da je tome tako, imamo dokaza i u drugim krajevima, a naročito u Sloveniji, gdje je šuma skoro sva privatna svojina i gdje se vodi intenzivno gospodarenje. Šume zemljišnih zajednica u Hrvatskoj, kao zajedničke, upropaštene su, a kad su i gdje su podijeljene, počeo je svaki sam da uzgaja šumu, jer mu ona treba i jer je to sad njegovo. Opštinske se šume u Srbiji uništavaju, dok se privatni zabrani čuvaju. Kod privatne svojine svaki će vlasnik prema svome najboljemu znanju i mogućnosti unapređivati i podizati gospodarenje, je r privatn i interes i privatna inicijativa najveći je pokretač progresa i kulture. Zemljište će se na taj način moći najbolje iskoristiti prema svojoj sposobnosti. Relativno šumsko zemljište moći će se upotrijebiti za vrednije vrste kultura, a šume će zadržati svoje prirodne areale — apsolutno šumsko zemljište. Individualnom podjelom zemljište dobiva već u vrijednost , ono se promeće i nije više mrtav kapital. Razmjera dobara tako je veća. U interesu držanja koraka sa naprednijim narodima, u interesu držanja koraka sa našim naprednijim krajevima potrebno je i u Bosni prijeći na racionalniju obradu, na melioraciju zemljišta i selekciju stoke, naučiti seljaka na ekonomisanje, potrebno je prosvjećivati ga, podići njega i njegov standard na onu visinu, koju on treba da ima, a to je u današnjim prilikama jedino moguće kod individualne svojine. Prv i uslov za podizanje sela je individualna svojina. Individualnom se podjelom odmah rješavaju i druga pitanja, koja će svakako i kasnije iskrsavati kod komunalnoga izlučenja šuma. Tako sa singularnom ili individualnom diobom odmah je riješeno jednom za svagda i pitanje unutarnje kolonizacije u Bosni i Hercegovini. Kod generalne diobe, sve ako se prethodno provede i unutarnja kolonizacija, poslije stanovitoga kratkoga perioda uslijed obilnog množenja pučanstva nastaće opet potreba nove kolonizacije. Gdje da se ta kolonizacija onda provodi? U preostalom, državi ostavljenom dijelu šume, koji je najdalji, najvrletniji i najnepristupačniji. I sadanja uredba o unutarnjoj kolonizaciji u Bosni i Hercegovini predviđa, da se šume i pašnjaci opterećeni servitutnim korištenjima mogu samo onda upotrijebiti u svrhe unutarnje kolonizacije, ako se ovlaštenicima može dati naknada u drugim kompleksima, a da iskorišćavanje servitutnih prava ne bude otežano. Danas su u 80—90% čitave površine katastarskih opština opterećene servitutnim korištenjima i kad se jedan dio uzme za kolonizaciju, nema se odakle dati naknada u drugim kompleksima, što bi značilo na takovim mjestima´ ili uopće ne vršiti kolonizaciju ili je § 5 420 |
ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 35 <-- 35 --> PDF |
uredbe sasvijem iluzorain, jer se kolonizacija mora izvršiti. Ako se zasebno vrši kolonizacija, a zasebno otkup baltalika i mera, mora se napraviti nepravda na jednoj strani, bilo državi bilo seljaku. Ili će se ostali seljaci za toliku površinu prikratiti ili će država pored dosadanjih baltalika i mera morati kod otkupa dati više šume. Kad individualne diobe toga nema. Sa individualnom je diobom je dared za svagda riješeno i pitanje uzurpacija, jer seljak ne ;id ai jiu svoje dirati. Individualnom podjelom može i treba istodobno i odjednom da se provede i komasacija i arondacija posjeda, a s time u vezi može da se pristupi i ,u . b a n izaciji i dislokaciji sela i ušoravanju naselja, izgradnji puteva i željeznica, što prvo nije bilo moguće, a niti će kod generalnoga otkupa biti moguće. Kod ovakove podjele biti će granice posjeda odmah fiksirane, jer će ih seljak sam čuvati i neće biti kasnije povrede granica. Kod individualne podjele otpada i pitanje kasnije diobe i otuđivanja zemljišta, jer je ono odmah riješeno. Ne dozvoliti vlastito otuđiti, prodati, kupiti, dijeliti, značilo bi opet negirati rad, natjecanje i n a p r ei d a )k i podržavati negativne članove društva, a ograničenja, u koliko bi bila potrebna, mogu biti samo djelomična. Individualnom podjelom bilo bi odmah riješeno i pitanje paše, pašnjaka, unapređenja stočarstva i selekcije stoke i krme, jer bi seljak na to bio prisiljen. Dosadanja je neracionalna paša stoke u državnim i zajedničkim šumama najviše zatrla šume. Time bi otpala i dužnost da se donesu posebni pravilnici o iskorištavanju pašnjaka. Svoju šumu seljak neće htjeti ni dati zatrti ne samo zato što je to njegovo vlastito, nego ni zato što zna da ne može više nigdje besplatno ništa dobiti. Time i uz ostale mjere odmah bi bilo riješeno i pitanje koza, jer bi seljak dobiveno zemljište mogao korisnije upotrijebiti i pribaviti na njemu potrebnu krmu, pa bi mogao da drži ovaca ili ako već i hoće koza, a ono sanskih koza, koje se zadovoljavaju sa pašom i ne treba im brst. Hrastove unakažene i kržljave šikare nakon resurekcije mogu dati vrlo lijepe i vrijedne hrastove šume. Individualnom podjelom olakšaće se i državna administracija i upravni i drugi troškovi. Država kao cjelina imaće naprotiv od šuma više koristi, jer će uz intenzivnije gospodarenje biti i čisti katastarskiprihodveći, a prema tome veći i porezi (koje država uopće nije plaćala), takse, carine kod izvoza drveta i druge javne dažbine. Država, jer ne može sama da izvrši pošumljavanje kaškoga zemljišta, želi to prebaciti na privatnu inicijativu podjelom krša u cilju p o š u m 1 j a v a n j a, a da ne bi došlo do stvaranja krasa i u Bosni, treba to odmah preduprijediti i šumu na vrijeme sačuvati. Opšti interesi kao i interesi trećih lica nijesu oštećeni primjenom individualne diobe. Država je uvijek u boljem položaju, kad nadzire i zapovijeda, nego kad sama mora da izvršuje. 421 3 |
ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 36 <-- 36 --> PDF |
I tu se vide eklatantni primjeri baš u Bosni. Za sječu nekoliko stabala u vlastitoj šumi mora svaki vlasnik da traži dozvolu, gdje se ocjenjuju svi momenti, da li se može dozvoliti sječa i čega. Zakon o šumama prisiljava privatnika sa većom površinom da izradi privredni plan, dok to država sama ne čini. Individualnom podjelom nestaje svake protekcije, zavisti, žalba, političkih kortešacij a, jer tada više nema čime da se prave obećanja. Poremećeni autoritet vlasti i vjera u zako,n povratiće se u slučaju individualne podjele, a zloupotrebe, oštećivanja, krade i uzurpacije prestaće. Ne samim šumarima, nego i svakom stanovniku poznat je danas vapaj šumara (naročito baš onih iz Bosne), da se stane na put uništavanju i upropašćavanju državnih šuma i državnih zemljišta u Bosni, koje je uzelo upravo katastrofalne razmjere. Stručna uprava šuma, kakove su današnje naše prilike kod države i kod zajedničkih šuma, nedovoljna je i slaba iz raznih razloga, au prvom redu iz pomanjkanja materijalnih sredstava i osoblja. Kod slab e stručn e uprave jedino još ima uspjeha privatna1 svojina, do koje se dolazi individualnom podjelom. Ne stoji na putu seljaku ništa da se on u interesu unapređenja svoga gospodarstva udružuje u zadruge i na taj način postizava sve ono, što mu zadrugarstvo može da dadne. Nekoji će možda stvatiti prigovor, da individualna podjela nije oportuna, jer ne odgovara istorijskom razvitku ni današnjim prilikama i u tom pravcu već postojećem zakonodavstvu. Koj a na m međuti m korist, kad je sve to dalo samo negativne rezultate. Staviće se prigovor, da bi individualna dioba trajala duže. Međutim i to ne stoji, a ne stoji naročito onda, ako se još uzme u obzir, da su time i sva druga pitanja odmah riješena, te će trajati neuporedivo kraće vrijeme, nego kad se uzmu zajedno svi poslovi, koji se imaju posebno da obavljaju kod komunalnog izlučivanja. Uostalom, državno šumarstvo ima samo da odcijepi cjelokupno područje sela i opština, a one će poslije toga same o svome trošku da ga podijele. Mogao bi se čuti i prigovor, da je opasno iz konzervativnoga sadanjega gospodarenja seljaka prijeći odmah na prečac na jedno intenzivno gospodarenje. No i bez našega učešća biće pregaženi oni, koji su zaostali za vre im eno m. Vrijeme gazi svakog, k o j i n e d r ž i k o r a k s n j i m e. Pa to se i danas događa. Uzeti treba samo naseljenike Nijemce i Čehe. I baš zato, da se to ne bi dogodilo, treba tome parirati isto takovom mjerom. Mora se pri tome uzeti u obzir, da dosadanji način životakorištenja nije našem seljaku ni dao prilike da se razvija. Mogao bi se čuti prigovor, da šuma treba da ostane suvisla cjelina, a kod individualne diobe ona bi se rasparčala. Ako se međutim uzme u obzir već dosadanje stanje i mapa, vidi se, da je seljak već danas šumsko zemljište sa naseljima išarao i rasparčao. Drukčije i ne može, ako hoće do relativnog šumskog zemljišta. Tome vodi i kolonizacija. 422 |
ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 37 <-- 37 --> PDF |
Druga diobena metoda ili drugi način otkupa bio bi generalni, zajednički ili komunalni. On može biti zajednički za čitavu dosadanju teritoriju, on može biti zajednički za jednu čitavu upravnu jedinicu, za jednu šumsku upravu, može biti zajednički po političkoj podjeli za jedan srez, po upravnim i po katastarskim opštiiiama. Svakako i u svakom slučaju osnovna zajednička jedinica morala bi da bude kao i do sada katastarska opština. Sve ono, što je naprijed prikazano kao prednost individualnoga otkupa, bila bi nama kod zajedničkoga (komunalnoga) otkupa. Jedina možda dobra strana komunalnoga otkupa mogla bi biti ta, da se kod zajedničkoga izlučenja mogu da uzgajaju vrjednije šume, ali to dolazi samo u obzir uz pretpostavku da je narod prosvijećen, da zna cijeniti vrijednost zajedničkoga dobra, da se zakoni poštuju i striktno izvršuju i da se raspolaže sa potrebnim materijalnim sredstvima i sa potrebnim osobljem, što kod nas na žalost nije slučaj. Moglo bi se reći, da se kod komunalnoga otkupa mogu bolje zaštititi opći interesi, unoseći odredbe da se servitutne šume ne mogu ni dijeliti ni otuđivati, što bi opet ostalo sve po starom i značilo bi samo negaciju progresa, kao što je to već rečeno. Razumije se, da se uz komunalno izlučenje mora još i posebno da donese zakon o unutarnjoj kolonizaciji (donesena uredba sa zakonskom moći), zakon o arondaciji i komasaciji posjeda, zakon o uređenju i iskorištenju običnih i planinskih pašnjaka, eventualno zakon o diobi, zamjeni i otuđivanju odvojenih površina. Podjedno bi se imao donijeti zakon ili barem pravilnik na osnovu zakona, u kome bi bila regulisana korištenja ovlaštenika: način, mjesto, količina i kakvoća. Količinu servitutnih potreba, koje se trebaju otkupiti i koje bi imale biti mjerilo za otkup, isto tako nije lako ustanoviti, a da se pri tome ne bi nekome napravila nepravda ili ne bi neko bio prikraćen. Pitanje je, da li bi se te količine imale ustanoviti na bazi sadanjega uzuelnoga gospodarenja i dosadanje prakse ili se ima uzeti za bazu normalno uređeno gospodarenje? Ni u kom slučaju buduće se potrebe ne mogu uzimati u obzir. Ako se pri ustanovljenju količine drži načela dosadanjega običajnoga gospodarenja i korištenja, to bi oni seljaci-, koji stanuju blizu gradova i koji su imali prilike da u njima prodaju iz državne šume uzeto besplatno drvo, dobili veću količinu nego oni, koji to nijesu imali prilike. Kod otkupa se ne može uzeti u obzir niti konkretno stanje s obzirom na raspoloživu masu sastojina, jer država ne bi uopće imala u 80% dosta šume za trajno podmirivanje pravoužitničkih potreba ni za same ovlaštenike, a da pri tome za nju ne bi ništa ostalo. Isto se tako ne može uzeti za podlogu ni normalno stanje šuma (masa i prirast), jer se ono i pored najboljega gospodarenja ne može postići. Procjena masa može biti samo približna i aproksimativna, jer bi se uz tačno procjenjivanje posao jako zavukao. I kad bi se potrebe htjele ustanoviti prema dosadanjem uzuelnom gospodarenju i kad bi se želio ustanoviti prosjek od zadnjih 10 godina, to uopće ne bi bilo moguće, jer ne samo da se prilike svaki čas mijenjaju, nego i dosadanje vođenje evidencija o izdavanom servitutnom drvetu nije ni približno tačno. Tako je na pr. kod ogrjeva procjenjivano samo od 423 |
ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 38 <-- 38 --> PDF |
oka odnosno lugar je uveo ogrijevno drvo u evidenciju, ma da ga nije nikad ni vidio. Pri tome se dosta drveta i pokrade. Potreba na šumskoj paši mora se prilagoditi ustanovljenoj potrebi na drvetu, jer za pašu bi ukupno trebalo dati sve dosadanje šume. Može jedino doći zasebno ustanovljenje potrebe na samim običnim i planinskim pašnjacima, gdje je dosada vršena besplatna paša. Kao baza za ustanovljenje količine mogla bi se uzeti opravdan a potreba , pretpostavljajući ujedno i prelaz na ekonomičniju upotrebu drveta i na uređenje samoga poljskoga i šumskoga gospodarenja. Na taj bi se način i seljak prisilio na bolje gospodarenje. Kod toga bi trebalo ustanoviti i fiksirati potrebe za pojedina tipična gazdinstva ili tipična kućanstva (selišta). U koliko ni tako ne bi bilo dosta šuma, potreba se ima da snizi. Pri ustanovljenju potrebe mora se dodati i ekvivalent za one troškove, koje je dotle besplatno vršila država, a koji bi sada prešli na pravoužitnike. Ne bi se uopće mogla uzimati kod ustanovljenja potrebe u obzir ona količina drveta, koju je seljak besplatno uzimao iz državne šume i prodavao na najbližoj pijaci iz razloga, što bi to bilo nepravedno spram drugih i što je to korištenje bilo i prije ograničeno i uslovljeno. Praksa je počela ukidati dogon uglja, zatim kola. Zakon o zaštiti šumskog vlasništva od 28 VII 1913 predviđa, da se takova korištenja mogu zabraniti iz šumsko-uzgojnih obzira. Uostalom to drvo svojevremeno nije ništa ni vrijedilo, pa je seljak dogonom takovoga drveta naplaćivao samo svoj rad. Čim je drvo izgradnjom prometila i, jer ga je sve manje, dobilo izvjesnu vrijednost, ne može se više izdavati besplatno, nego se za njega mora platiti određena taksa. Ako je naprotiv dosadanji ovlaštenik uživao i namirivao potrebe na drugom mjestu pod drugim javno-pravnim naslovom, ima mu se taj dio odbiti. Sama metoda ustanovljenja potrebe može biti sintetična i generalna procjenbena metoda, već prema tome, da li se ustanovljuju potrebe po pojedinim gazdinstvima i onda zbrajaju ili da li se potreba pojedinaca ustanovljuje iz cjelokupne potrebe sela ili opština. Kod individualne podjele dobio bi svaki pojedinac zemljište prema ustanovljenoj potrebi ili onaj dio koji na njega otpada, a kod komunalnoga otkupa imala bi se ustanoviti pravoužitnička prava (selišta), koja određuju maksimum, što ga jedan pravoužitnik u stanovitome periodu može da dobije pored racionalne upotrebe drveta, kao i tačan broj selišta. Objekt otkupa može biti ona državna šuma, gdje je dosada vršeno korištenje, od privatnih šuma mogu to da budu one privatne šume javnopravnoga karaktera, koje su bile opterećene servitutom (bivših kmetova), dok privatne šume privatno-pravnoga karaktera uopće ovamo ne spadaju. Gdje su pojedinci imali vlastite šume ili su uživali Servitut osim u državnim i u privatnim šumama ili su potrebe na ma koji drugi način podmirene, ove se pripadnosti u površini (otpadajući dio) moraju odbiti od pripadnosti iz državnih šuma, koje će im biti dane Izdvojiti bi se trebala tolika površina, čiji etat pored dobrog uređenja odgovara stvarnim i opravdanim potrebama. (Ako je potrebna i procjena, mora se i ona iz 424 |
ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 39 <-- 39 --> PDF |
vršiti). Ovamo će otpasti u prvom redu najbliži dijelovi, dakle i upropaštene šikare, gdje još sada ima samo nešto brsta, i šumsko zemljište u samoj katastarskoj opštini, po mogućnosti arondirano i komasirano. Važno je pri tome i to da državi preostali dio ostane neka cjelina, a ne da bude raspračan u male komade. Granice trebaju po mogućnosti da budu orografske, hidrografske, cestovne i željezničke. Koliki će se dio šumskoga zemljišta otstupiti, treba pomno utvrditi i uzeti sve okolnosti u obzir. Svakako veličina površine, koja se izlučuje, zavisiće od izračunane količine priznatih potreba za otkup. Ne će se moći dosadanjim korisnicima dati sva ona šuma, i gdje je on uzimao ogrijev i gdje je uzimao gradu i gdje je dobivao cjepko drvo, kad je to više puta prelazilo u drugu katastarsku opštinu eventualno u ugovorna područja, koja su od izdavanja servituta bila pošteđena i gdje je korištenje cjepkoga, a nekada i samoga građevnoga drveta, bilo samo parcijalno, a nekad samo iznimno ili periodično. Površina šulme, gdje je stoka besplatno pasla, nikada se nije slagala sa površinom, gdje se izdavalo besplatno drvo, jer je seljak pasao stoku svuda po državnoj šumi, tako da nije ostao ni jedan kutić, gdje on nije s njome zalazio. Dati mu čitavu šumu, kud je sa stokom išao, i opet se ne može. Površina otkupljenoga baltalika i mera može biti samo jedna i jedna ne može biti veća od druge izuzev zasebne pašnjake, koje treba otkupiti. U ime troškova, koje je do sada imala država, dok su šume bile u njenim rukama, imao bi se dati ekvivalent u naturi i za one troškove, koji će razrješenjem servitutnih odnosa otpasti. To će svakako biti javne dažbine i drugi do sada činjeni izdaci za te šume, a u slučaju da bude samostalna uprava, onda i troškovi uprave. Nadzor bi svakako i nadalje ostao državni, pa se zato ne bi ni davala nikakova otšteta u to ime. Ne će se moći uzeti u obzir ni korištenje, koje je seljak vršio uzimanjem besplatnoga drveta iz državnih šuma u svrhu prodaje na najbližoj pijaci, jer bi to bilo nepravedno spram drugih i jer je uzimanje toga drveta inače bilo uslovljeno i moglo se i zabraniti. Kod planinskih pašnjaka dala bi se neophodno potrebna i do sada uživana veličina pašnjaka ili radi arondacije i komasacije jedan ekvivalent u bližem zemljištu koji toj vrijednosti odgovara. Biće slučajeva, gdje se stanoviti dijelovi neće moći otkupiti, na pr. područja koja u opštem interesu moraju ostati državna, ugovorna područja (ako nije drukčije ugovoreno), mjesta, potrebna državi za njene nastambe, naprave, uređaje i režijsku manipulaciju, zaštitna i bujičarska područja, te eventualno zajednički pašnjaci na bosansko-hercegovačkodalmatinskoj i crnogorskoj granici, premda bi i njih trebalo što prvo ili ovom prilikom ili zasebno razdijeliti. Mjesto ovako ostavljenih dijelovaili u pojedinim slučajevima, ako ne bi imali pravoužitnici ni najpotrebnji minimum, može im se dati šuma ili pašnjak i na drugom mjestu, gdje su već lokalne potrebe podmirene. Pri tom valja imati i pristanak seljaka. Nepotrebne enklave radi arondacije posjeda potrebno je zamijeniti i naknaditi na drugom mjestu. To vrijedi i za uzurpacije. Pitanje će se moći teže riješiti, ako je na uzurpaciji podignuta kuća* ili se uzurpant ne smije amovirati, jer je to stara uzurpacija. Ako se ima da dade sva šuma u čitavom području katastarske opštine, dosta je to samo ustanoviti i nije potrebno nikakovo računanje. 425 |
ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 40 <-- 40 --> PDF |
Gdje nema dosta državne šume i nema se odakle da nadoknadi, može se dati samo onoliko, koliko ima. Ponovno se ne može dozvoljavati drvarenje iz preostale državne šume. Izlučene površine za javne puteve upisale bi se kao javna dobra. Svakako se kod ustanovljenja samoga objekta izlučenja kao i količine valja sporazumjeti i sa seljakom. Slobodan dio, koji će ostati iza podmirenja svih potreba bez ikakovoga tereta, pripao bi državi. Subjekt ili osoba, koja ima1 pravo na otkup, jeste svaki seljak iz sela — fizičko lice, koje je u zadnjem deceniju (a može to biti i više decenija) imalo pravo besplatnoga korištenja u državnoj ili privatnoj šumi javnopravnog karaktera, svako takovo naprijed navedeno lice, koje se u doba donošenja zakona o razrješenju servitutnih odnosa bavilo pretežito zemljoradnjom bez obzira, da li je imalo ili nije imalo zemlje, i svaki onaj koji je vodio vlastito kućanstvo bez obzira na to, da li je bio gruntovno odijeljen ili nije. Ovo se načelo mora prihvatiti zato, jer se takova praksa zatekla. Ovamo se imaju pribrojiti i naseljeni Dalmatinci i Ličani, jer je finansijski zakon i njima to pravo priznao. Dolazi u pitanje, da li se ima priznati kod otkupa pravo i onima, koji su ga zabunom osoblja nelegalno uživali, jer nijesu ispunjavali uslove, koji su prema dosadanjoj praksi bili potrebni. I svakom takovom korisniku može se (ali ne mora) priznati pravo na otkup, ako je prošao izvjestan duži period vremena i ako inače ispunjava sve uslove. Koji to pravo ne uživa više od određenoga perioda, svakako se ima odbiti. Pod istim se naslovom ima priznati pravo na otkup i onim zemljoradnicima malih varošica, koji su se koristili besplatnim drvarenjem u^ državnim šumama zadnjih decenija. Naprotiv ne može se priznati pravo* na otkup onim zemljoradnicima varošica, koji zadnjega decenija nijesu uživali to pravo, bilo to ma zbog kojeg pravnoga naslova. Otkup prava pašarenja uopće ne dolazi u obzir kod zemljoradnika varošana. Autonomna tijela, institucije, udruženja ne mogu biti subjekt, jer im to već ni ševalski zakon nije priznavao. I ako gradovi prema dosadanjoj praksi i ševalskom zakonu nemaju nikakovo pravo na besplatno korištenje iz državnih šuma, to bi im ipak država prilikom uređenja imovinskih odnosa, komasacije i arondacije posjeda mogla dati na besplatno uživanje uži i širi gradski rajon ili još i nešto dalje od državnoga posjeda, što bi služilo gradu za njegovo proširivanje i kao zaštitni pojas. Ove bi površine gradovi vrlo rado sami posumili i dobili bi na taj način parkove, izletišta i svoje šume. Država to već ne može ili je stoji suviše mnogo novaca. Ta najnapadnutija mjesta čuvali bi gradovi i državi bi spao velik teret s vrata. Nerazumljivo je zašto to već i do sada nije učinjeno. Otkup korištenja besplatnom pašom imali bi da dobiju isto tako svi oni, koji su tu pašu uživali kroz duži period vremena. Ona se kod seljaka sa sela i u državnim šumama bez pašnjaka ima vezati sa otkupom korištenja za drvo. Seljanima varošice, koji se nijesu koristili besplatnom pašom, a koristili su se besplatnim drvarenjem, imao bi se kod ustanovljenja količine otkupljene šumske površine odbiti ekvivalent u paši. Nasuprot oni, koji su se koristili (legalno ili nelegalno) besplatno pašom 426 |
ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 41 <-- 41 --> PDF |
kroz duži period vremena, mogli bi samo onda dobiti u ime otkupa stanovitu površinu, ako ima raspoloživih pašnjaka za diobu ili neki drugi ekvivalent, inače im se uopće ne može to korištenje otkupiti. Prava i dužnosti pravoužitnika nakon razrješenja servitutnih odnosa moraju se tačno fiksirati. Nova pravoužitnička prava kod komunalnoga otkupa poslije otkupa ne mogu se više stvarati. Sa pravoužitničkim se pravom može slobodno raspolagati u granicama zakona, ono se može nasljeđivati, prodavati i dijeliti u granicama zakona da bi moglo biti mobilno i prestavljati veću vrijednost. Kod individualne podjele to isto pravo ima da vrijedi za svaku onu pripadnost, koju je pojedinac dobio. Makar kakav otkup bio, zemljište, koje je dosad bilo upisano na državu (ili privatnika), mora se prepisati i gruntovno u svojinu korisnika; ukupno na pravoužitničko tijelo kao pravno lice, čemu mora biti priklopljen i katastar servituta sa upisanim ovlaštenjima, dok kod individualnoga otkupa na svakoga pojedinca. Dužnosti pravoužitnika moraju biti takove, da korištenj e iz dobivenih šuma ne smije nikad ići na štetu samoga šumskoga gospodarenja i potraj nosti prihoda, nego na njegovo podizanje. Dužnost je pravoužitnika da šume čuvaju, da ih podižu, da ih u cilju prirodne i vještačke obnove i njege sastojina stavljaju pod zabrane, da šume urede i u njima vode potrajno gospodarenje, da drže i vode vlastitu stručnu upravu, da vode katastar pravoužitnika i si. Najviše ovih odredaba sadržano je već u samom zakonu o šumama. Nadalje je dužnost pravoužitnika, ako se svi izdaci ne mogu iz prihoda namiriti, da snose upravne i manipulativne troškove i javne dažbine. Za slučaj potrebe dužni su da plaćaju eventulano neki doprinos u vidu takse za samo drvo ili pašu. Tehnička provedba čitavoga postupka prilikom razlučivanja šuma morala bi biti brza, a postupak što jednostavniji, da se posao što prvo i konačno može završiti i da ne bude ni suviše skup kao na pr. ograničavanje državnih šuma u Srbiji. Posao bi imale odmah na licu mjesta vršiti sreske ili područne komisije već po određenom ključu i donesenom pravilniku o kompetenciji komisije, u kojoj bi bio jedan sudija kao predsjednik komisije, a kao članovi jedan činovnik upravne vlasti, jedan šumarski i jedan poljoprivredni stručnjak. Interese države zastupa za to određeni državni šumarski činovnik, a interese sela delegirani odbornici sela. Ovoj komisiji bi bio stavljen potreban broj šumarskih stručnih lica, koja bi vršila potrebne procjene i pribavila potrebne podatke, osim toga potreban broj geometara, koji bi odmah po izvršenoj odluci komisije vršili razmjeravanje, fiksirali granice i davali potrebne podatke za gruntovni prenos. Za vodenje pregleda i nadzora nad svima radovima i komisijama, za rješavanje nastalih sporova, za davanje potrebnih uputa, tumačenjaobjašnjenja zakona i pravilnika, te za konačno rješavanje podnesenih žalbi ustrojila bi se jedna centralna komisija, u kojoj bi bili članovi sta 427 |
ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 42 <-- 42 --> PDF |
riji, iskusni i dobro verzirani činovnici: sudija kao predsjednik, upravni, šumarski i poljoprivredni činovnik, te ako treba, potreban broj pomoćnog osoblja. Troškovi čitavoga postupka pali bi na državu. Zaključak. U interesu je opšte narodne privrede, u interesu je same šumske privrede, uređenja i unapređenja šumskoga gospodarenja, da se riješe i raščiste u prvom redu pravni šumsko-posjedovni odnosi, koji još do danas nijesu raščišćeni, a medu prve ta kove spada baš ´\ razrješenje servitutnih odnosa u Bosni i Hercegovini. To je pitanje postalo već goruće, ono se ne može više odgađati i ono se što prvo mora riješiti. Pitanje razrješenja servitutnih odnosa i sva s tim uvezi druga pitanja treba riješiti dobro i tako, da ona budu konačno i definitivno riješena, i da poslije ni ona niti druga s njima u vezi pitanja ne uskrsavaju ponovno. I prvo same izradbe zakonskoga nacrta bezuslovno je potrebno da se komisija tačno upozna sa dosadanjom praksom, sa današnjim stanjem šuma, da u tančine ispita želje dosadanjih korisnika, jer će se samo tako moći donijeti dobar nacrt zakona i samo će se tako moći to pitanje i odmah i konačno da likvidira. Prema svemu do sada izloženom i prema današnjim prilikama i s h v a t an j i m a izgledi su, da bi se pitanje razrješenja servitutnih odnosa u Bosni i Hercegovini najbolje dalo konačno riješiti individualnom diobom i da bi s time i sva druga pitanja bila konačno i pravedno riješena i ne bi ih trebalo posebno ni kasnije rješavati, kao na pr. pitanje unutarnje kolonizacije, arondacije i komasacije posjeda, diobe i uređenja planinskih pašnjaka, diobe, zamjene i otuđivanje ovakovih zemljišta, te fiksiranja prava i dužnosti pravoužitnika posebnim zakonom ili pravilnikom. Ne samo da bi i sva druga pitanja uz individualnu diobu bila konačno rješena, nego bi u tom slučaju i seljak bio vrlo rado pripravan da daje stanovite ustupke, pa da i manje zemlje dobije, samo da ona bude njegova, što kod komunalnoga otkupa nikako ne bi htio. Biće i drugih mišljenja za rješenje ovoga pitanja. Može se ono i drugačije riješiti, ali vrijeme će pokazati, da se na kraju krajeva ipak mora opet doći na individualnu diobu, samo na žalost tada i u tom slučaju treba se bojati, daće šume biti sasvijem upropašćene i da ih uopće više ne će biti ni ondje, gdje ih još danas ima, da ćemo1 raširiti površinu krša i golijeti i da će i sve druge) posljedice po svoj prilici biti još i gore, nego što su one danas. RÉSUMÉ. L´auteur traite la meme question que l´auteur de l´article précédent, mais d´un autre point de vue. A son avis, il se´rait raisonnable de permettre que les forets ségrégées puissent etre divisées (individuellement) entre les possédants du droit de servitude. 428 |