DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 27     <-- 27 -->        PDF

RÉSUMÉ. Dans cet article, l´auteur traite le probleme des forets de l´Etat en
Bosnie et en Herzégovine dans lesquelles les paysans ont le droit de servitude de tout
le bois de l´utilité pour leur maisons. L´auteur dit qu´il est le plus rational de ségréger
ces forets-servitudes en créant d´elles un type de forets communales.


Ing. TEODOR ŠPANOVIĆ (SARAJEVO):


RAZRJEŠENJE SERVITUTNIH ODNOSA U
BOSNI I HERCEGOVINI


(DISSOLUTION DE L´ÉTAT DE SERVITUDE DES FORETS
EN BOSNIE ET EN HERZÉGOVINE)


Pred sastanak najavljene komisije, koja ima da izradi zakonski
projekat o razrješenju servitutnih odnosa u Bosni i Hercegovini, iznijećemo
nekoliko napomena, koje ne bi trebalo ispustiti iz vida.


Zakon o šumama u §-u 184 određuje, da se donese zakon o otkupu
baltalika i mera u Bosni i Hercegovini. Do danas taj zakon još nije
donesen.


Razlučenje ili izdvajanje šuma, odnosno otkup prava služnosti, čeka
već decenije. Otomanska uprava htjela je da uredi u Bosni i Hercegovini
pravne šumsko-posjedovne odnošaje, ali nije dospjela. Austrijska okupatorska
vlast je riješila privatne zahtjeve i potraživanja na državne
šume, izlučila privatne i vakufske šume, te sa vrlo malim izuzetkom i
ograničila preostale državne šume. Ona je bila u §-u 27 gruntovnoga
zakona od 13 IX. 1884 predvidjela i izručenje baltalika i mera. Posao je
započela, ali ga nije dovršila, jer ju je omeo rat.


Za otkup ovlaštenja i izdvajanje seoskih baltalika i mera postoji i
više nacrta, ali nijedan nije postao zakonom. Tako postoji: 1) nacrt bivše
zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu o otcjepljenju opštinskih šuma
i pašnjaka od erarnoga posjeda, predložen bivšem Saboru za B. i H. na
prihvat, 2) nacrt bivšega Bosansko-hercegovačkoga Sabora, koji je Sabor
1914 i prihvatio, ali nije sankcionisan, 3) nacrt Gavre Gašića i dr. u
bivšem Bosansko-hercegovačkom Saboru, 4) nacrt Ministarstva Šuma i
Rudnika od 1935 godine izrađen uz konzultovanja Direkcija šuma u Sarajevu
i Banjoj Luci. To je zakonski projekt o izdvajanju opštinskih šuma
i ispaša. Upravni odbor jugoslovenskog šumarskog udruženia izjasnio se,
da ne bi bilo oportuno, pored današnjih prilika i shvatanja, taj zakon
sada donositi bez ikakovoga potanjega obrazloženja. I taj je projekt
odbačen.


Sada se sprema, kako čujemo, jedna komisija, koja bi imala da
izradi projekt zakona za razrješenje servitutnih odnosa u Bosni i Hercegovini.
Da bi ta komisija mogla imati tačniji pregled i da bi njen rad
mogao biti što uspješniji, a pitanje odcjepljenja šuma i pašnjaka što
bolje i pravednije riješeno, svakako je potrebno da komisija što bolje
upozna današnje faktične prilike i današnju praksu, da pregleda nekoliko
ovakovih šuma, da se u komisiju uzme i nekolicina šumarskih stručnjaka,
koji su u praksi vršili taj posao. Pored toga komisija će morati da ima
u vidu i slične otkupe na drugim mjestima, te na koncu posljedice, koje
ce nastati kod upotrebe pojedinih načina otkupa prava službenosti,


413




ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 28     <-- 28 -->        PDF

Osnovi servitutnog prava u državnim šumama Bosne i Hercegovine.
Pravo servituta — besplatno korištenje drveta i paše u državnim šumama
— zasniva se na običajima, na zakonima otomanskim, na zakonima
austrijske okupatorske vlasti i našim, na dosadanjoj praksi, na današnjem
faktičnom stanju, na načinu života i potrebi seljaka, te na stanju i potrebi
samih šuma.


Seljak se od davnine besplatno i nesmetano drvario iz državne šume
i besplatno i nesmetano pasao svoju stoku u državnoj šumi. To običajno
pravo nitko ne može da mu spori, jer je ono jače i od svakoga
pisanoga zakona. Običajno pravo besplatnoga korištenja drveta i
paše u državnim šumama Bosne i Hercegovine priznato je kasnij
e sami m zakonim a otomanskim (ramazanskim i ševalskim),
zakonima i zakonskim naredbama bivše austrijske okupatorne vlasti i
našim zakonima.


Prema ramazanskom su se zakonu šumska zemljišta kategorisala
kao: a) m i r i j s k a s državnim vrhovnim vlasništvom, dok su mirijskim
vlasnicima predana u tesaruf sa pravom korištenja, b) b a 1 t a 1 i č k a
(pašnjaci — mere), koja su spadala u erazi metruke ili takova zemljišta
koja su bila prepuštena za javnu upotrebu i c) m e v a t zednljišta, udaljene
nekultivirane površine (dobra bez vlasnika), kamo spada i mu´bah
ili velike šume, gdje je svaki smio drva sjeći, a koja se zemljišta nijesu
mogla dobiti u tesaruf. Kasnije je ševalski zakon mevat-mubah-zemljišta
zajedno sa baltalicima i merama proglasio državnim.


Ramazanski zakon od 7 ramazana 1274 (13 V 1858) govori o zasebnim
baltalicima i merama. On već prvi reguliše zakonski u §§ 5, 91, 97
besplatno izdavanje drveta i besplatnu pašu. Po njemu su mogli i gradovi
da se koriste pravom servituta.


Otomanski zakon o šumama od 11 ševala 1286 (1869) dijeli šume
na državne šume opterećene pravom servituta, opštinske šume prepuštene
opštinama, vakufske i privatne šume. Isti zakon već tačno reguliše pravo
na besplatno drvarenje i pašu u državnim šumama. On već gradovima
ne priznaje pravo na besplatno drvo i pašu. Čl. 5 istoga zakona kaže, da
seljaci (sela) imaju pravo na besplatno građevno i ogrijevno drvo iz
državnih šuma za podmirenje vlastitih kućnih potreba. Isti mogu besplatno
uzeti iz državne šume i ono ogrijevno drvo i ugalj, što ga na vlastitim
kolima i tovarnim konjima dogone na prodaju na svoju najbližu
pijacu. Za izuzimanje građevnoga drveta uopće u svrhu prodaje i ogrijevnoga
drveta u svrhu prodaje na tuđim (daljnjim) pijacama, ima se
platiti kod šumske uprave određena taksa.


Čl. 13—17 istoga zakona priznaje pravo besplatne paše u državnim
šumama i reguliše način samoga pašarenja.


Seljak ima pravo na trajno podmirivanje opravdanih
potreba na drvetu i na paši iz državnih šuma, u koliko
nema vlastitih šuma ili ne uživa pravo drvarenja i paše iz privatnih šuma
javno-pravnoga karaktera, iz kojih može namirivati svoje potrebe.


Austrijska vlast naredbom od 19 XII 1881 propisuje postupak oko
utvrđivanja prava vlasništva, posjeda i službenosti u šumama, a prednju
naredbu nadopunjuje zakonskom naredbom broj 5907 od 20 II 1884 o
davanju tapija na šumska zemljišta rješavanjem privatnih zahtjeva na
državne šume i izlučenjem vakufskih i privatnih šuma.


414




ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 29     <-- 29 -->        PDF

Gruntovni zakon za Bosnu i Hercegovinu od 13 IX 1884 priznaje
baltalike i mere, samo propisuje poseban postupak za izlučenje (§ 27).
Ograničenje preostalih državnih šuma propisano je vladinom naredbom
broj 43.958/1 od 2 IX 1886. Od 1907 god. počelo se sa rješavanjem izlučenja
baltalika i mera, dok nije nastupio rat i posao omeo.


Naše zakonodavstvo priznaje zatečeno stanje. Ono dijeli šume na
državne (opterećene i neopterećene servitutom) i na privatne (fizičkih
ili pravnih lica), kamo spadaju i čiflučke šume (kmetijska selišta).


Ramazanski i ševalski otomanski zakoni još su i danas formalni
pravni izvori, te oni i danas, ma da su zapravo zakonom o šumama od
1929 ukinuti, vrijede prema §-u 1 gruntovnoga zakona za Bosnu i Hercegovinu
od 13 IX 1884 i prema §-u 87/5 Zakona o unutarnjem uređenju,
osnivanju i ispravljanju zemljišnih knjiga od 18 V 1930 godine.


Dosadanja praksa kod izdavanja besplatnoga drveta i paše
(baltalici i mere) ovako je izgledala:


Sela unutar svoje katastarske opštine dobivaju potrebno drvo iz najbližih
dijelova državne šume, gdje drveta ima. Ispočetka kompleksi servitutnih
šuma nijesu bili veliki i šume su se nalazile uz sama naselja, jer
nije bila tolika potreba, a raspoloživog je drveta bilo dosta. Danas međutim
šume, u kojima se pravoužitnici koriste besplatnim drvarenjem
i pašom, zapremaju ne 70—75% (kako mnogi misle) nego i 80—90%
svih državnih šuma u Bosni. Seljak je sa drvarenjem, a isto tako i sa
pašom sve dalje zalazio u nekadanji mevat mubah ili res nullius, on je
i sve daljnje nove dijelove okupirao, a da mu to nije branjeno. Dok se
još nekako može i naći ogrijevnoga drveta bliže naseljima, dotle se za
dobijanje potrebne grade moralo sve dalje i dalje ići iz razloga, jer je
šuma u blizini uništena i slabo se vodila briga za njeno podizanje, kao
i jer se stanovništvo usljed jake populacije višestruko umnožilo. Dapače
cjepko drvo danas izdaju šumske uprave u Bosni za servitutne ovlaštenike
iz ugovorima rezervisanih područja. Izuzev još neka (ne sva) ugovorna
odnosno rezervaciona područja, na čitavoj se površini državnih
šuma u Bosni i Hercegovini vrši izdavanje ovlašteničkoga drveta. Nekoja
sela već danas nemaju (i pored velike površine šumskoga zemljišta)
drveta za podmirenje svojih potreba, te su počeli iskrsavati i zahtjevi
da im se drvo izdaje iz obližnjih katastarskih opština, čemu su se
razumljivo, usprotivile dotične katastarske opštine.


Ogrijevno drvo seljak si je do sada u najviše slučajeva uzimao sam.
Građevno i cjepko drvo izdavao mu je lugar ondje gdje je seljak htio.
Izdavano mu je drva takovog i toliko, kokavog i koliko je seljak trebao
i htio uzeti.


Po dosadanjoj praksi davalo se drvo seljanima sela, ali su ga zato
djelomično dobivali i seljani varošica, ma da je zadnjih pet decenija u
većini varošica i u gradovima obustavljeno svako izdavanje servitutnoga
drveta i samim zemljoradnicima, jer im to ševalski zakon nije bio priznao.
Uzuelno pravilo za priznanje servitutnoga prava bilo je u Bosni,
da se dotični pretežito bavi zemljoradnjom, da mu je to glavno vrelo
prihoda (ne mora uvijek da posjeduje zemlju), da su mu stari (odnosno
on) dotle uživali servitutno pravo, odnosno da je bio ubilježen u katastru
ili barem registru servituta, ako se vodio, da nema vlastite šume,
ili ako je ima, da ne može svoje potrebe pokriti iz nje. Naprotiv gubio
je neko pravo servituta, čim mu zemljoradnja nije više bila glavno za


415




ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 30     <-- 30 -->        PDF

nimanje i glavno vrelo prihoda, što ga je dotle imao. Ako se jedan servitutni
ovlaštenik preselio u drugo mjesto Bosne i Hercegovine, onda
je na doseljenom mjestu uživao pravo servituta. Pored seljaka iz Bosne
prema finansijskim zakonima zadnjih godina imali su pravo na besplatno
drvo i naseljenici Ličani i Dalmatinci.


Uobičajeno je da se priznaje pravo servituta bratu, sinu, ili članu
porodice čim se odijelio iz zadruge, čim je osnovao zasebno ognjište,
(po dimu), a bez obzira na gruntovnu diobu.


I kod ovakovoga načina priznanja servitutnih prava razumije se, da
se je moralo praviti otstupanja, te da je bilo i zloupotreba i svaki se
slučaj opet zasebno morao tumačiti. Ako se sin od oca odijelio i nije
imao više (ili nije dobio) zemlje, a otac mu je uživao pravo servituta,
priznato je ono bilo i sinu bez obzira na to, što nema zemlje, samo ako
je bio težak, dakle zemljoradnik ili radnik. Ponekad, ako je otac želio
da dobije više drveta, a od uprave nije mogao dobiti onoliko, koliko je
tražio, on je jednostavno izjavio sa bratom ili sa sinom, da se je ovaj
odijelio i da mu treba građa za njegovo ognjište, jer se nije moralo i
gruntovno dokazivati da se dotičnik odijelio. Ima i opravdanih razloga
da se kod diobe nije tražilo da se to i gruntovno dokazuje, jer bi troškovi
bili za seljaka dosta skupi. Priličan broj seljaka sa vlastitim šumama
uživao je servitutno pravo i u državnim šumama, a naročito su takovi
seljaci dobivali iz nje građu i cjepko drvo. Što se dogodilo i što se događa?
Seljak je vrednije i za sječu dozrelo drvo iz svoje šume jednostavno
prodao ili možda šumu i iskrčio i sam provodio kolonizaciju. A zašto i
ne bi, kad je potrebno drvo dobio besplatno iz državne šume? Kod toga
se nije ispitivalo u svakom pojedinom slučaju, da li je dotičnik zbilja
i morao i smio drvo u svojoj šumi posjeći. Mnogi šefovi uprava nijesu
bili na čistu, kome se ima, a kome nema priznati pravo servituta. Posao
su oko davanja servituta u glavnom vršili samo lugari, koji pogotovo
nijesu s tim ni danas na čistu. Lugar je iz neznanja dao servitutno drvo
i onome, kome nije smio dati. Dotični je zapisan u servitutni registar
u par godina i već ga se tretiralo kao ovlaštenika, koji je dotle uživao
servitutno drvo. Šefovi uprava, suviše opterećeni šablonskim Disarničkim
poslovima, nijesu mogli svaki pojedini slučaj ni da ispituju. Pri tome se
mora navesti, da se neke evidencije o izdavanju servitutnoga drveta vode
tek od zadnjega vremena.


O besplatnoj paši uopšte se ne vodi ni danas nikakova evidencija,
pa se besplatnom pašom u mnogo slučajeva služe i oni koji na to nebi
imali nikakova prava. Isto se tako do sada nije vodilo računa ni o paši
koza, koja je zasebnim propisima regulisana, a koja je najviše šume u
Bosni i Hercegovini zatrla.


Uređajnih elaborata za servitutne šume ima malo i oni osim toga
ne vrijede, jer su se prilike uslijed uništavanja šume i velike populacije
sasvim izmijenile, pa prema tome ni etatni računi za servitutne šume ne
vrijede. Mnoge uprave nemaju još ni danas katastra servitutnih ovlaštenika.


Današnje stanje servitutnih šuma poražava. Ono je
često očajno. Najveći dio državnih servitutnih šuma danas je pretežito
bezvrijedna, kržljava, upropaštena i unakažena šikara hrasta, bukveponešto graba bez ikakove drvne mase (šikare predstavljaju neki oblik
šume). Gdje još ima stare šume, ta je opet prestara i odavna je već tre-.


416




ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 31     <-- 31 -->        PDF

bala biti iskorištena. (Takova stara stabla neće seljaci ni da uzimaju).
Sve su servitutne šume danas pasivne, jer se u njima, može se mirne duše
reći, uopće ne vodi nikakovo gospodarenje i ako se ovakovo gospodarenje
i dalje nastavi, za par godina nestaće i ono šuma, što ih još ima
u Bosni.


Oštećivanje stabala je svakidanja pojava u šumama Bosne i Hercegovine.
Skoro svako stablo oštećeno je od pastira, prolaznika i okolišnih
seljaka. Smrekova i jelova stabla zasijecana su (tapirana) radi probe, da
li su cjepka. Mnoga su stabla potpaljena i osušena. Sa bukovih mladih
stabala pastiri gule koru radi sisanja mezgre i soka. Stabla pored čistina
(čaira) i uzurpacije podbjeljuju se, potpaljuju i krče sa ciljem, da bi se
čistine i uzurpacije mogle proširiti. Pastiri iz obijesti prevršuju mlada
stabla. Za brst se stabla sijeku, a za lisnik krešu i prevršuju. Pored svega
toga što seljak dobiva drvo za gradu i ogrijev besplatno, štete od nepovlasnog
prisvajanja drveta vrlo su velike.


Pašu servitutni ovlaštenici vrše po čitavoj šumi i svuda. Stoka se
pušta ne samo u servitutne, nego i u državne šume na ugovornim područjima.
Stoka ne pase samo po šikarama, po visokim šumama, nego
i po tek iskorištenim sjecištima, po mladim kulturama, po krševima, a
često i po samim zaštitnim šumama i zagrađenim kulturama. Za par
dinara vrijednosti, koju daje brst stoke preko zime, seljak posiječe i
ostavi u šumi na stotine do hiljade dinara štete. Površina zabrana u
državnim šumama u Bosni i Hercegovini morala bi se da kreće između
15—30% čitave površine jedne šumske uprave. Ona međutim iznosi tek
oko 0.5—3%. Broj stoke, koji se pušta u drž. šume, suviše je velik spram
kapaciteta pašnjaka i šumske paše, pa nije ni čudo da stoka ne valja,
da nema paše, a negdje već nema ni listinca.


Seljak je u Bosni i Hercegovini i u kulturnom i u
ekonomskom pogledu jako zaostao iza ostalih dijelova
našega naroda. On živi skoro nomadski, sa kućama i naseljima
porazbacanim po svima stranama, gdje je samo mogao naći, okupirati
i uzurpirati nešto obradive zemlje. Glavno zanimanje seljaka je
najekstenzivnija zemljoradnja i stočarstvo bez ikakova znanja, bez melioracije
zemljišta i travnika i bez selekcije stoke. Seljak se uz to bavi
i sa radom u šumi. Inače on je neprosvijećen, a u higijenskom pogledu
on je potpuno zaostao.


Upotreba i iskorištavanje drveta, naročito tehničkoga skroz je neracionalna
i neekonomična, jer seljak za 1 m3 šindre posiječe smreku ili
jelu od 10—15 m3, a sve ostalo drvo ostavi u šumi da sagnjije. Seljak za
gradnju upotrebljava samo drvo, ma da ima dosta kamena i ma da mu
je zgrada od kamena kud i kamo dugotrajnija, pa nekad i jeftinija. Za
kuhanje i grijanje upotrebljava seljak isključivo otvorena ognjišta, jer
uzima drveta za ogrijev iz državne šume onoliko, koliko treba i hoće.
Koze seljak samo zato drži, jer ih ne mora zimi hraniti, nego ih tjera
u brst u državnu šumu. Uopće seljak ne zna da cijeni vrijednost i korist
šume i drveća. Mora se međutim uzeti u obzir, da mu to nije bilo ni potrebno.


Životni standard seljaka u Bosni i Hercegovini je minimalan, pa je
i to razlogom, da dalje nikamo ne ide niti traži bolje vrelo zarade. Dok
se seljak još može da koristi besplatno drvetom, koga uzima iz državne
šume po volji, dok može još da uzurpira državnu zemlju, dok se zakoni
ne počnu striktno primjenjivati, dok se on kulturno ne počne podizati


417




ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 32     <-- 32 -->        PDF

i prosvjećivati, dok njegovi zahtjevi ne postanu veći, ne može da bude
ni govora o poboljšanju njegovoga ekonomskoga stanja.


Svrha izlučenja. Da bi se mogli jednom da pravno urede šums´koposjedovni
odnosi, da bi se mogla jedared i konačno regulisati dosadanja
korištenja u državnim šumama na drvetu i paši, da bi se jedared moglo
prijeći na uređivanje samog šumskog gospodarenja, koje kao prvi uslov
traži uređenje pravno-posjedovnih odnosa, potrebno je ove odnose regulisati,
a to se može ili na taj način da se regulišu obostrana prava i dužnosti
(kako države kao vlasnika tako i korisnika pravoužitnika) ili da
se pravo servituta razriješi i otkupi u naturi, kako bi se država mogla
riješiti tereta i kako bi njoj preostali dio bio sasvim slobodan i bez
tereta.


Baltaličke šume stvarno već postoje, samo one nijesu do sada bile
i prostorno odijeljene, nijesu bile vidljivo označene niti granice postavljene
(ramazanski ih je zakon kao takove i tretirao). Donošenjem
zakona o izlučenju baltalika i mera imala bi se urediti pitanja mjesta,
količine, kakvoće i načina samoga daljnjeg budućeg korištenja.


Otkup službenosti u državnim šumama Bosne
valja čim prvo provesti, jer će samo tako t> ij t i
moguće kako kod preostalih državnih šuma tako
i kod izlučenih šuma (već prema njihovoj namjeni)
odrediti načela trajnoga gospodarenja, racionalnoga
is k oriš davanja i pomnoga čuvanja Šume.
Samo tako bit će moguće povećati proizvodnju,
poboljšati zemljište ili drugim riječima prijeći
na jedno smišljeno i racionalno gospodarenje.
Uredba o organizaciji Ministarstva Šuma i Rudnika predviđa izradu
10-godišnjega plana za uređenje državnih šuma. Plan se može
samo onda provesti, ako su dotle i pravno-posjedovni
odnosi reguli s an i. Naše šume u I Bosni i Hercegovini
danas spadaju u najneuređenije. Donošenjem
zakona o otkupu baltalika i mera stvori će
se zakonska podloga za unapređenje šumskog i
poljskog gospodarenja.


Član 105 uredbe o organizaciji Ministarstva Šuma i Rudnika predviđa
odjeljivanje šumskih uprava od šumskih referenata u Bosni i Hercegovini
u roku od tri godine, a to je stvarno moguće samo onda, ako se servitutne
šume dotle i razluče, jer će kompetencija jednih uvijek zasijecati
u kompetenciju drugih, kao što je to i slučaj kod već do sada izlučenih
uprava. Šef uprave ne može se brinuti o gospodarenju i zaštiti interesa
kako države tako i pravoužitnika, jer su oni u mnogo slučajeva međusobno
oprečni.


Seljak državnu šumu kao zajedničku imovinu
uništava i devastira, jer je ona >s v a č i j a i ničija.
On nastoji izvući iz nje što više koristi za sebe, a bez ikakove brige o
podizanju šume, dok svoju šumu već čuva. Ovome se mora stati
jedared na put, ako se želi sačuvati još ono, što
se može sačuvati.


Broj servitutnih ovlaštenika ogromno se je povećao uslijed velike
populacije, a pri tome je šume nestalo. I to se ne može ostaviti


418




ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 33     <-- 33 -->        PDF

da ide in infinitum. Tačka se jedared mora napraviti,
jer će nestati šum a "sasvim, pa se ne će onda imati više ;šta
da otkupljuje niti će državi šta još preostati. To je naravski trebalo već
odavna da se učini ili barem odmah poslije našega ujedinjenja.


Svakako i mi moramo da držimo korak sa vremenom,
napretkom i kulturom i ne bi trebali uvijek da budemo
zadnji. Ekstenzivno i primitivno gospodarenje seljaka treba da krene
naprijed. Baš n e u r e đ e n j e toga p i t ´a n |,a do sada jedan
je od glavnih razloga nazatku i zaostalosti naše:jgia
seljaka.


Razlučenjem šuma država će se s jedne strane odteretiti od stanovitih
izdataka, a imaće i koristi od privatnih šuma, koje će se pokazivati
u obliku poreza, prireza, taksa, carina i drugih dažbina. Do sada su
servitutne šume pokazivale na svakom mjestu samo negativan bilans
gospodarenja.


Razlučenjem šuma nestaće političkih i nestručnih upliva, a olakšati
će se i državna administracija.


Zakonski nacrt, pretpostavljajući otkup, treba da uzme za bazu sve
ono što je naprijed spomenuto, na čemu se zasniva samo pravo servituta
u državnim šumama Bosne i Hercegovine.


Od ogromne je važnosti da se u projektu zakona postave
dobra i tačna načela, kako bi se pitanje razrješenja
servitutnih odnosa moglo konačno riješiti u čitavome
svome opsegu, a ne da se opet moraju praviti
stanovite ispravke. Naročito je važno, da se
odredi tačno sam način otkupa ili razriješenja,
zatim subjekt, objekt i količina servitutnih korištenja.


Način, kako bi se imao provesti otkup, nije baš tako lako izabrati,
jer se moraju svi mogući momenti uzeti u obzir. Obično se zastupa mišljenje,
da bi otkup službenosti trebalo provesti prema današnjem faktičnom
stanju i prema dosadanjoj praksi, ali s obzirom na nastojanje da se
pitanje jedared i konačno riješi i likvidira i s obzirom na potrebe šuma
moraće se u mnogome od toga i otstupiti. Kod rješavanja ovoga pitanja
svakako bi bilo potrebno i samoga seljaka konzultovati, jer se to njega
tiče. i


Otkup besplatnog prava drvarenja i paše može biti prema diobenim
metodama samo u naturi; ton može da bude pojedinačan (singularna ili
individualna podjela), a može da bude i zajednički (generalno ili komunalno
odcjepljenje). Moguća je i kombinovana diobena metoda, da se
selima ili opštinama komunalno izluči njihova pripadnost i njima se samim
prepušta na volju da izaberu, da li hoće da se s tim šumama i pašnjacima
i dalje zajednički gospodari i upravlja ili žele da se one individualno
podijele. O otkupu u novcu ne može biti ni govora, jer to ne bi
odgovaralo ni svrsi.


Za individualnu podjelu (s i n g u 1 a r n i otkup) govore
ovi razlozi:


Individualna je podjela jedini način pored današnjih prilika i shvatanja,
ako hoće da se sačuva još ovo šume, što je ima. Mentalitetu
i težnji našega seljaka odgovara individualizam


419




ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 34     <-- 34 -->        PDF

privatna svojina, Zajedničko dobro (državno, opštinsko ili inače
komunalno) seljak ne cijeni i ne poštuje, nego ga uništava i nastoji iz
njega izvući što više koristi. Naprotiv on svoje privatno vlasništvo i pazi
i čuva. Da je tome tako, vidimo to na svakom koraku i u Bosni. Lijepo
uzgojena naročito mlada hrastova, borova i jelova šuma privatna je,
dok pored nje državne šume uopće i nema, nego se vide samo ostaci
uništenih i unakaženih šikara. Ne može se reći, da je to neko pravilo,
jer će se svakako naći 10—20% privatnika, koji će i svoju šumu uništavati,
ali će jezato 80—90% podići i sačuvati i neće je
uništiti svih 100%, što bi bilo, kad bi šume ostale državne i komunalne.
Da je tome tako, imamo dokaza i u drugim krajevima, a naročito
u Sloveniji, gdje je šuma skoro sva privatna svojina i gdje se
vodi intenzivno gospodarenje. Šume zemljišnih zajednica u Hrvatskoj,
kao zajedničke, upropaštene su, a kad su i gdje su podijeljene, počeo je
svaki sam da uzgaja šumu, jer mu ona treba i jer je to sad njegovo.
Opštinske se šume u Srbiji uništavaju, dok se privatni zabrani čuvaju.


Kod privatne svojine svaki će vlasnik prema svome najboljemu znanju
i mogućnosti unapređivati i podizati gospodarenje, je r privatn i
interes i privatna inicijativa najveći je pokretač
progresa i kulture. Zemljište će se na taj način moći
najbolje iskoristiti prema svojoj sposobnosti. Relativno
šumsko zemljište moći će se upotrijebiti za vrednije vrste kultura,
a šume će zadržati svoje prirodne areale — apsolutno šumsko zemljište.


Individualnom podjelom zemljište dobiva već u vrijednost , ono
se promeće i nije više mrtav kapital. Razmjera dobara tako je veća.


U interesu držanja koraka sa naprednijim narodima, u interesu
držanja koraka sa našim naprednijim krajevima potrebno je i u Bosni
prijeći na racionalniju obradu, na melioraciju zemljišta i selekciju stoke,
naučiti seljaka na ekonomisanje, potrebno je prosvjećivati ga, podići
njega i njegov standard na onu visinu, koju on treba da ima, a to je
u današnjim prilikama jedino moguće kod individualne svojine. Prv i
uslov za podizanje sela je individualna svojina.


Individualnom se podjelom odmah rješavaju i
druga pitanja, koja će svakako i kasnije iskrsavati
kod komunalnoga izlučenja šuma. Tako sa singularnom
ili individualnom diobom odmah je riješeno jednom za svagda
i pitanje unutarnje kolonizacije u Bosni i Hercegovini. Kod generalne
diobe, sve ako se prethodno provede i unutarnja kolonizacija, poslije
stanovitoga kratkoga perioda uslijed obilnog množenja pučanstva nastaće
opet potreba nove kolonizacije. Gdje da se ta kolonizacija onda provodi?
U preostalom, državi ostavljenom dijelu šume, koji je najdalji,
najvrletniji i najnepristupačniji.


I sadanja uredba o unutarnjoj kolonizaciji u Bosni i Hercegovini
predviđa, da se šume i pašnjaci opterećeni servitutnim korištenjima mogu
samo onda upotrijebiti u svrhe unutarnje kolonizacije, ako se ovlaštenicima
može dati naknada u drugim kompleksima, a da iskorišćavanje
servitutnih prava ne bude otežano. Danas su u 80—90% čitave površine
katastarskih opština opterećene servitutnim korištenjima i kad se jedan
dio uzme za kolonizaciju, nema se odakle dati naknada u
drugim kompleksima, što bi značilo na takovim mjestima´
ili uopće ne vršiti kolonizaciju ili je § 5


420




ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 35     <-- 35 -->        PDF

uredbe sasvijem iluzorain, jer se kolonizacija
mora izvršiti.


Ako se zasebno vrši kolonizacija, a zasebno otkup baltalika i mera,
mora se napraviti nepravda na jednoj strani, bilo državi bilo seljaku.
Ili će se ostali seljaci za toliku površinu prikratiti ili će država pored
dosadanjih baltalika i mera morati kod otkupa dati više šume. Kad individualne
diobe toga nema.


Sa individualnom je diobom je dared za svagda
riješeno i pitanje uzurpacija, jer seljak ne ;id ai jiu
svoje dirati.


Individualnom podjelom može i treba istodobno i odjednom
da se provede i komasacija i arondacija posjeda,
a s time u vezi može da se pristupi i ,u . b a n izaciji
i dislokaciji sela i ušoravanju naselja, izgradnji
puteva i željeznica, što prvo nije bilo moguće, a
niti će kod generalnoga otkupa biti moguće. Kod ovakove podjele biti
će granice posjeda odmah fiksirane, jer će ih seljak sam
čuvati i neće biti kasnije povrede granica.


Kod individualne podjele otpada i pitanje kasnije diobe i
otuđivanja zemljišta, jer je ono odmah riješeno. Ne dozvoliti
vlastito otuđiti, prodati, kupiti, dijeliti, značilo
bi opet negirati rad, natjecanje i n a p r ei d a )k i podržavati
negativne članove društva, a ograničenja, u koliko bi bila potrebna,
mogu biti samo djelomična.


Individualnom podjelom bilo bi odmah riješeno
i pitanje paše, pašnjaka, unapređenja stočarstva
i selekcije stoke i krme, jer bi seljak na to bio prisiljen. Dosadanja
je neracionalna paša stoke u državnim i zajedničkim šumama
najviše zatrla šume. Time bi otpala i dužnost da se donesu posebni pravilnici
o iskorištavanju pašnjaka. Svoju šumu seljak neće htjeti ni dati
zatrti ne samo zato što je to njegovo vlastito, nego ni zato što zna da
ne može više nigdje besplatno ništa dobiti. Time i uz ostale mjere odmah
bi bilo riješeno i pitanje koza, jer bi seljak dobiveno zemljište mogao
korisnije upotrijebiti i pribaviti na njemu potrebnu krmu, pa bi mogao
da drži ovaca ili ako već i hoće koza, a ono sanskih koza, koje se zadovoljavaju
sa pašom i ne treba im brst. Hrastove unakažene i kržljave
šikare nakon resurekcije mogu dati vrlo lijepe i vrijedne hrastove šume.


Individualnom podjelom olakšaće se i državna administracija
i upravni i drugi troškovi. Država kao cjelina
imaće naprotiv od šuma više koristi, jer će
uz intenzivnije gospodarenje biti i čisti katastarskiprihodveći,
a prema tome veći i porezi (koje država uopće nije
plaćala), takse, carine kod izvoza drveta i druge javne dažbine.


Država, jer ne može sama da izvrši pošumljavanje kaškoga zemljišta,
želi to prebaciti na privatnu inicijativu podjelom krša u
cilju p o š u m 1 j a v a n j a, a da ne bi došlo do stvaranja krasa i u
Bosni, treba to odmah preduprijediti i šumu na vrijeme sačuvati.


Opšti interesi kao i interesi trećih lica nijesu oštećeni primjenom
individualne diobe.
Država je uvijek u boljem položaju, kad nadzire
i zapovijeda, nego kad sama mora da izvršuje.


421 3




ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 36     <-- 36 -->        PDF

I tu se vide eklatantni primjeri baš u Bosni. Za sječu nekoliko stabala u
vlastitoj šumi mora svaki vlasnik da traži dozvolu, gdje se ocjenjuju svi
momenti, da li se može dozvoliti sječa i čega. Zakon o šumama prisiljava
privatnika sa većom površinom da izradi privredni plan, dok to država
sama ne čini.


Individualnom podjelom nestaje svake protekcije, zavisti,
žalba, političkih kortešacij a, jer tada više nema čime
da se prave obećanja.


Poremećeni autoritet vlasti i vjera u zako,n
povratiće se u slučaju individualne podjele, a zloupotrebe,
oštećivanja, krade i uzurpacije prestaće. Ne samim šumarima,
nego i svakom stanovniku poznat je danas vapaj šumara (naročito baš
onih iz Bosne), da se stane na put uništavanju i upropašćavanju državnih
šuma i državnih zemljišta u Bosni, koje je uzelo upravo katastrofalne
razmjere.


Stručna uprava šuma, kakove su današnje naše
prilike kod države i kod zajedničkih šuma, nedovoljna
je i slaba iz raznih razloga, au prvom redu iz
pomanjkanja materijalnih sredstava i osoblja. Kod slab e stručn e
uprave jedino još ima uspjeha privatna1 svojina,
do koje se dolazi individualnom podjelom.


Ne stoji na putu seljaku ništa da se on u interesu unapređenja svoga
gospodarstva udružuje u zadruge i na taj način postizava sve ono, što
mu zadrugarstvo može da dadne.


Nekoji će možda stvatiti prigovor, da individualna podjela nije oportuna,
jer ne odgovara istorijskom razvitku ni današnjim prilikama i u
tom pravcu već postojećem zakonodavstvu. Koj a na m međuti m
korist, kad je sve to dalo samo negativne rezultate.


Staviće se prigovor, da bi individualna dioba trajala duže. Međutim
i to ne stoji, a ne stoji naročito onda, ako se još uzme u obzir, da su
time i sva druga pitanja odmah riješena, te će trajati neuporedivo kraće
vrijeme, nego kad se uzmu zajedno svi poslovi, koji se imaju posebno
da obavljaju kod komunalnog izlučivanja. Uostalom, državno šumarstvo
ima samo da odcijepi cjelokupno područje sela i opština, a one će poslije
toga same o svome trošku da ga podijele.


Mogao bi se čuti i prigovor, da je opasno iz konzervativnoga sadanjega
gospodarenja seljaka prijeći odmah na prečac na jedno intenzivno
gospodarenje. No i bez našega učešća biće pregaženi oni,
koji su zaostali za vre im eno m. Vrijeme gazi svakog,
k o j i n e d r ž i k o r a k s n j i m e. Pa to se i danas događa. Uzeti treba
samo naseljenike Nijemce i Čehe. I baš zato, da se to ne bi dogodilo,
treba tome parirati isto takovom mjerom. Mora
se pri tome uzeti u obzir, da dosadanji način životakorištenja nije našem seljaku ni dao prilike da se
razvija.


Mogao bi se čuti prigovor, da šuma treba da ostane suvisla cjelina,
a kod individualne diobe ona bi se rasparčala. Ako se međutim uzme u
obzir već dosadanje stanje i mapa, vidi se, da je seljak već danas šumsko
zemljište sa naseljima išarao i rasparčao. Drukčije i ne može, ako hoće
do relativnog šumskog zemljišta. Tome vodi i kolonizacija.


422




ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 37     <-- 37 -->        PDF

Druga diobena metoda ili drugi način otkupa bio
bi generalni, zajednički ili komunalni. On može biti zajednički
za čitavu dosadanju teritoriju, on može biti zajednički za jednu
čitavu upravnu jedinicu, za jednu šumsku upravu, može biti zajednički
po političkoj podjeli za jedan srez, po upravnim i po katastarskim opštiiiama.
Svakako i u svakom slučaju osnovna zajednička jedinica morala bi
da bude kao i do sada katastarska opština.


Sve ono, što je naprijed prikazano kao prednost individualnoga otkupa,
bila bi nama kod zajedničkoga (komunalnoga) otkupa.


Jedina možda dobra strana komunalnoga otkupa mogla bi biti ta,
da se kod zajedničkoga izlučenja mogu da uzgajaju vrjednije šume, ali
to dolazi samo u obzir uz pretpostavku da je narod prosvijećen, da zna
cijeniti vrijednost zajedničkoga dobra, da se zakoni poštuju i striktno
izvršuju i da se raspolaže sa potrebnim materijalnim sredstvima i sa potrebnim
osobljem, što kod nas na žalost nije slučaj.


Moglo bi se reći, da se kod komunalnoga otkupa mogu bolje zaštititi
opći interesi, unoseći odredbe da se servitutne šume ne mogu ni dijeliti
ni otuđivati, što bi opet ostalo sve po starom i značilo bi samo negaciju
progresa, kao što je to već rečeno.


Razumije se, da se uz komunalno izlučenje mora još i posebno da
donese zakon o unutarnjoj kolonizaciji (donesena uredba sa zakonskom
moći), zakon o arondaciji i komasaciji posjeda, zakon o uređenju i iskorištenju
običnih i planinskih pašnjaka, eventualno zakon o diobi, zamjeni
i otuđivanju odvojenih površina. Podjedno bi se imao donijeti zakon ili
barem pravilnik na osnovu zakona, u kome bi bila regulisana korištenja
ovlaštenika: način, mjesto, količina i kakvoća.


Količinu servitutnih potreba, koje se trebaju otkupiti i koje bi imale
biti mjerilo za otkup, isto tako nije lako ustanoviti, a da se pri tome ne
bi nekome napravila nepravda ili ne bi neko bio prikraćen. Pitanje je, da
li bi se te količine imale ustanoviti na bazi sadanjega uzuelnoga gospodarenja
i dosadanje prakse ili se ima uzeti za bazu normalno uređeno
gospodarenje? Ni u kom slučaju buduće se potrebe ne mogu uzimati u
obzir.


Ako se pri ustanovljenju količine drži načela dosadanjega običajnoga
gospodarenja i korištenja, to bi oni seljaci-, koji stanuju blizu gradova
i koji su imali prilike da u njima prodaju iz državne šume uzeto besplatno
drvo, dobili veću količinu nego oni, koji to nijesu imali prilike. Kod otkupa
se ne može uzeti u obzir niti konkretno stanje s obzirom na raspoloživu
masu sastojina, jer država ne bi uopće imala u 80% dosta šume
za trajno podmirivanje pravoužitničkih potreba ni za same ovlaštenike,
a da pri tome za nju ne bi ništa ostalo. Isto se tako ne može uzeti za
podlogu ni normalno stanje šuma (masa i prirast), jer se ono i pored
najboljega gospodarenja ne može postići. Procjena masa može biti samo
približna i aproksimativna, jer bi se uz tačno procjenjivanje posao jako
zavukao.


I kad bi se potrebe htjele ustanoviti prema dosadanjem uzuelnom
gospodarenju i kad bi se želio ustanoviti prosjek od zadnjih 10 godina,
to uopće ne bi bilo moguće, jer ne samo da se prilike svaki čas mijenjaju,
nego i dosadanje vođenje evidencija o izdavanom servitutnom drvetu nije
ni približno tačno. Tako je na pr. kod ogrjeva procjenjivano samo od


423




ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 38     <-- 38 -->        PDF

oka odnosno lugar je uveo ogrijevno drvo u evidenciju, ma da ga nije
nikad ni vidio. Pri tome se dosta drveta i pokrade.


Potreba na šumskoj paši mora se prilagoditi ustanovljenoj potrebi
na drvetu, jer za pašu bi ukupno trebalo dati sve dosadanje šume. Može
jedino doći zasebno ustanovljenje potrebe na samim običnim i planinskim
pašnjacima, gdje je dosada vršena besplatna paša.


Kao baza za ustanovljenje količine mogla bi se uzeti opravdan a
potreba , pretpostavljajući ujedno i prelaz na ekonomičniju upotrebu
drveta i na uređenje samoga poljskoga i šumskoga gospodarenja. Na taj
bi se način i seljak prisilio na bolje gospodarenje. Kod toga bi trebalo
ustanoviti i fiksirati potrebe za pojedina tipična gazdinstva
ili tipična kućanstva (selišta). U koliko ni tako
ne bi bilo dosta šuma, potreba se ima da snizi.


Pri ustanovljenju potrebe mora se dodati i ekvivalent za one
troškove, koje je dotle besplatno vršila država, a koji
bi sada prešli na pravoužitnike.


Ne bi se uopće mogla uzimati kod ustanovljenja potrebe u obzir
ona količina drveta, koju je seljak besplatno uzimao iz državne šume i
prodavao na najbližoj pijaci iz razloga, što bi to bilo nepravedno spram
drugih i što je to korištenje bilo i prije ograničeno i uslovljeno. Praksa
je počela ukidati dogon uglja, zatim kola. Zakon o zaštiti šumskog vlasništva
od 28 VII 1913 predviđa, da se takova korištenja mogu zabraniti
iz šumsko-uzgojnih obzira. Uostalom to drvo svojevremeno nije ništa
ni vrijedilo, pa je seljak dogonom takovoga drveta naplaćivao samo svoj
rad. Čim je drvo izgradnjom prometila i, jer ga je sve manje, dobilo
izvjesnu vrijednost, ne može se više izdavati besplatno, nego se za njega
mora platiti određena taksa.


Ako je naprotiv dosadanji ovlaštenik uživao i namirivao potrebe na
drugom mjestu pod drugim javno-pravnim naslovom, ima mu se taj dio
odbiti.


Sama metoda ustanovljenja potrebe može biti
sintetična i generalna procjenbena metoda, već prema
tome, da li se ustanovljuju potrebe po pojedinim gazdinstvima i onda
zbrajaju ili da li se potreba pojedinaca ustanovljuje iz cjelokupne potrebe
sela ili opština.


Kod individualne podjele dobio bi svaki pojedinac zemljište prema
ustanovljenoj potrebi ili onaj dio koji na njega otpada, a kod komunalnoga
otkupa imala bi se ustanoviti pravoužitnička prava (selišta), koja
određuju maksimum, što ga jedan pravoužitnik u stanovitome periodu
može da dobije pored racionalne upotrebe drveta, kao i tačan broj selišta.


Objekt otkupa može biti ona državna šuma, gdje je dosada vršeno
korištenje, od privatnih šuma mogu to da budu one privatne šume javnopravnoga
karaktera, koje su bile opterećene servitutom (bivših kmetova),
dok privatne šume privatno-pravnoga karaktera uopće ovamo ne spadaju.
Gdje su pojedinci imali vlastite šume ili su uživali Servitut osim u državnim
i u privatnim šumama ili su potrebe na ma koji drugi način podmirene,
ove se pripadnosti u površini (otpadajući dio) moraju odbiti od
pripadnosti iz državnih šuma, koje će im biti dane Izdvojiti bi se trebala
tolika površina, čiji etat pored dobrog uređenja odgovara stvarnim i
opravdanim potrebama. (Ako je potrebna i procjena, mora se i ona iz


424




ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 39     <-- 39 -->        PDF

vršiti). Ovamo će otpasti u prvom redu najbliži dijelovi, dakle i upropaštene
šikare, gdje još sada ima samo nešto brsta, i šumsko zemljište
u samoj katastarskoj opštini, po mogućnosti arondirano i komasirano.
Važno je pri tome i to da državi preostali dio ostane neka cjelina, a ne
da bude raspračan u male komade. Granice trebaju po mogućnosti da
budu orografske, hidrografske, cestovne i željezničke.


Koliki će se dio šumskoga zemljišta otstupiti, treba pomno utvrditi
i uzeti sve okolnosti u obzir. Svakako veličina površine, koja se izlučuje,
zavisiće od izračunane količine priznatih potreba za otkup. Ne će se moći
dosadanjim korisnicima dati sva ona šuma, i gdje je on uzimao ogrijev
i gdje je uzimao gradu i gdje je dobivao cjepko drvo, kad je to više puta
prelazilo u drugu katastarsku opštinu eventualno u ugovorna područja,
koja su od izdavanja servituta bila pošteđena i gdje je korištenje cjepkoga,
a nekada i samoga građevnoga drveta, bilo samo parcijalno, a
nekad samo iznimno ili periodično. Površina šulme, gdje je stoka besplatno
pasla, nikada se nije slagala sa površinom, gdje se izdavalo besplatno
drvo, jer je seljak pasao stoku svuda po državnoj šumi, tako da nije
ostao ni jedan kutić, gdje on nije s njome zalazio. Dati mu čitavu šumu,
kud je sa stokom išao, i opet se ne može. Površina otkupljenoga baltalika
i mera može biti samo jedna i jedna ne može biti veća od druge
izuzev zasebne pašnjake, koje treba otkupiti.


U ime troškova, koje je do sada imala država, dok su šume bile u
njenim rukama, imao bi se dati ekvivalent u naturi i za one troškove,
koji će razrješenjem servitutnih odnosa otpasti. To će svakako biti javne
dažbine i drugi do sada činjeni izdaci za te šume, a u slučaju da bude
samostalna uprava, onda i troškovi uprave. Nadzor bi svakako i nadalje
ostao državni, pa se zato ne bi ni davala nikakova otšteta u to ime.


Ne će se moći uzeti u obzir ni korištenje, koje je seljak vršio uzimanjem
besplatnoga drveta iz državnih šuma u svrhu prodaje na najbližoj
pijaci, jer bi to bilo nepravedno spram drugih i jer je uzimanje
toga drveta inače bilo uslovljeno i moglo se i zabraniti.


Kod planinskih pašnjaka dala bi se neophodno potrebna i do sada
uživana veličina pašnjaka ili radi arondacije i komasacije jedan ekvivalent
u bližem zemljištu koji toj vrijednosti odgovara.


Biće slučajeva, gdje se stanoviti dijelovi neće moći otkupiti, na pr.
područja koja u opštem interesu moraju ostati državna, ugovorna područja
(ako nije drukčije ugovoreno), mjesta, potrebna državi za njene
nastambe, naprave, uređaje i režijsku manipulaciju, zaštitna i bujičarska
područja, te eventualno zajednički pašnjaci na bosansko-hercegovačkodalmatinskoj
i crnogorskoj granici, premda bi i njih trebalo što prvo ili
ovom prilikom ili zasebno razdijeliti. Mjesto ovako ostavljenih dijelovaili u pojedinim slučajevima, ako ne bi imali pravoužitnici ni najpotrebnji
minimum, može im se dati šuma ili pašnjak i na drugom mjestu, gdje
su već lokalne potrebe podmirene. Pri tom valja imati i pristanak seljaka.


Nepotrebne enklave radi arondacije posjeda potrebno je zamijeniti
i naknaditi na drugom mjestu. To vrijedi i za uzurpacije. Pitanje će se
moći teže riješiti, ako je na uzurpaciji podignuta kuća* ili se uzurpant
ne smije amovirati, jer je to stara uzurpacija.


Ako se ima da dade sva šuma u čitavom području katastarske opštine,
dosta je to samo ustanoviti i nije potrebno nikakovo računanje.


425




ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 40     <-- 40 -->        PDF

Gdje nema dosta državne šume i nema se odakle da nadoknadi, može
se dati samo onoliko, koliko ima. Ponovno se ne može dozvoljavati drvarenje
iz preostale državne šume.


Izlučene površine za javne puteve upisale bi se kao javna dobra.


Svakako se kod ustanovljenja samoga objekta izlučenja kao i količine
valja sporazumjeti i sa seljakom.


Slobodan dio, koji će ostati iza podmirenja svih potreba bez ikakovoga
tereta, pripao bi državi.


Subjekt ili osoba, koja ima1 pravo na otkup, jeste svaki seljak iz sela


— fizičko lice, koje je u zadnjem deceniju (a može to biti i više decenija)
imalo pravo besplatnoga korištenja u državnoj ili privatnoj šumi javnopravnog
karaktera, svako takovo naprijed navedeno lice, koje se u doba
donošenja zakona o razrješenju servitutnih odnosa bavilo pretežito zemljoradnjom
bez obzira, da li je imalo ili nije imalo zemlje, i svaki onaj
koji je vodio vlastito kućanstvo bez obzira na to, da li je bio gruntovno
odijeljen ili nije. Ovo se načelo mora prihvatiti zato, jer se takova praksa
zatekla. Ovamo se imaju pribrojiti i naseljeni Dalmatinci i Ličani, jer je
finansijski zakon i njima to pravo priznao.
Dolazi u pitanje, da li se ima priznati kod otkupa pravo i onima,
koji su ga zabunom osoblja nelegalno uživali, jer nijesu ispunjavali
uslove, koji su prema dosadanjoj praksi bili potrebni. I svakom takovom
korisniku može se (ali ne mora) priznati pravo na otkup, ako je prošao
izvjestan duži period vremena i ako inače ispunjava sve uslove. Koji to
pravo ne uživa više od određenoga perioda, svakako se ima odbiti.


Pod istim se naslovom ima priznati pravo na otkup i onim zemljoradnicima
malih varošica, koji su se koristili besplatnim drvarenjem u^
državnim šumama zadnjih decenija. Naprotiv ne može se priznati pravo*
na otkup onim zemljoradnicima varošica, koji zadnjega decenija nijesu
uživali to pravo, bilo to ma zbog kojeg pravnoga naslova. Otkup prava
pašarenja uopće ne dolazi u obzir kod zemljoradnika varošana.


Autonomna tijela, institucije, udruženja ne mogu biti subjekt, jer im
to već ni ševalski zakon nije priznavao.


I ako gradovi prema dosadanjoj praksi i ševalskom zakonu nemaju
nikakovo pravo na besplatno korištenje iz državnih šuma, to bi im ipak
država prilikom uređenja imovinskih odnosa, komasacije i arondacije
posjeda mogla dati na besplatno uživanje uži i širi gradski rajon ili još
i nešto dalje od državnoga posjeda, što bi služilo gradu za njegovo
proširivanje i kao zaštitni pojas. Ove bi površine gradovi vrlo rado sami
posumili i dobili bi na taj način parkove, izletišta i svoje šume. Država to
već ne može ili je stoji suviše mnogo novaca. Ta najnapadnutija mjesta
čuvali bi gradovi i državi bi spao velik teret s vrata. Nerazumljivo je
zašto to već i do sada nije učinjeno.


Otkup korištenja besplatnom pašom imali bi da dobiju isto tako svi
oni, koji su tu pašu uživali kroz duži period vremena. Ona se kod seljaka
sa sela i u državnim šumama bez pašnjaka ima vezati sa otkupom korištenja
za drvo. Seljanima varošice, koji se nijesu koristili besplatnom
pašom, a koristili su se besplatnim drvarenjem, imao bi se kod ustanovljenja
količine otkupljene šumske površine odbiti ekvivalent u paši. Nasuprot
oni, koji su se koristili (legalno ili nelegalno) besplatno pašom


426




ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 41     <-- 41 -->        PDF

kroz duži period vremena, mogli bi samo onda dobiti u ime otkupa stanovitu
površinu, ako ima raspoloživih pašnjaka za diobu ili neki drugi
ekvivalent, inače im se uopće ne može to korištenje otkupiti.


Prava i dužnosti pravoužitnika nakon razrješenja servitutnih odnosa
moraju se tačno fiksirati.


Nova pravoužitnička prava kod komunalnoga otkupa poslije otkupa
ne mogu se više stvarati. Sa pravoužitničkim se pravom
može slobodno raspolagati u granicama zakona, ono
se može nasljeđivati, prodavati i dijeliti u granicama zakona da bi moglo
biti mobilno i prestavljati veću vrijednost. Kod individualne podjele to
isto pravo ima da vrijedi za svaku onu pripadnost, koju je pojedinac
dobio.


Makar kakav otkup bio, zemljište, koje je dosad
bilo upisano na državu (ili privatnika), mora se prepisati
i gruntovno u svojinu korisnika; ukupno na pravoužitničko
tijelo kao pravno lice, čemu mora biti priklopljen i katastar
servituta sa upisanim ovlaštenjima, dok kod individualnoga otkupa na
svakoga pojedinca.


Dužnosti pravoužitnika moraju biti takove, da korištenj e iz
dobivenih šuma ne smije nikad ići na štetu samoga
šumskoga gospodarenja i potraj nosti prihoda, nego
na njegovo podizanje. Dužnost je pravoužitnika da šume čuvaju,
da ih podižu, da ih u cilju prirodne i vještačke obnove i njege sastojina
stavljaju pod zabrane, da šume urede i u njima vode potrajno gospodarenje,
da drže i vode vlastitu stručnu upravu, da vode katastar pravoužitnika
i si. Najviše ovih odredaba sadržano je već u samom zakonu o
šumama. Nadalje je dužnost pravoužitnika, ako se svi izdaci ne mogu iz
prihoda namiriti, da snose upravne i manipulativne troškove i javne
dažbine. Za slučaj potrebe dužni su da plaćaju eventulano neki doprinos
u vidu takse za samo drvo ili pašu.


Tehnička provedba čitavoga postupka prilikom razlučivanja šuma
morala bi biti brza, a postupak što jednostavniji, da
se posao što prvo i konačno može završiti i da ne bude
ni suviše skup kao na pr. ograničavanje državnih šuma u Srbiji. Posao
bi imale odmah na licu mjesta vršiti sreske ili područne komisije već po
određenom ključu i donesenom pravilniku o kompetenciji komisije, u
kojoj bi bio jedan sudija kao predsjednik komisije, a kao članovi jedan
činovnik upravne vlasti, jedan šumarski i jedan poljoprivredni stručnjak.
Interese države zastupa za to određeni državni šumarski činovnik, a interese
sela delegirani odbornici sela. Ovoj komisiji bi bio stavljen potreban
broj šumarskih stručnih lica, koja bi vršila potrebne procjene i pribavila
potrebne podatke, osim toga potreban broj geometara, koji bi odmah
po izvršenoj odluci komisije vršili razmjeravanje, fiksirali granice i davali
potrebne podatke za gruntovni prenos.


Za vodenje pregleda i nadzora nad svima radovima i komisijama, za
rješavanje nastalih sporova, za davanje potrebnih uputa, tumačenjaobjašnjenja zakona i pravilnika, te za konačno rješavanje podnesenih
žalbi ustrojila bi se jedna centralna komisija, u kojoj bi bili članovi sta


427




ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 42     <-- 42 -->        PDF

riji, iskusni i dobro verzirani činovnici: sudija kao predsjednik, upravni,
šumarski i poljoprivredni činovnik, te ako treba, potreban broj pomoćnog
osoblja.


Troškovi čitavoga postupka pali bi na državu.


Zaključak. U interesu je opšte narodne privrede, u
interesu je same šumske privrede, uređenja i unapređenja
šumskoga gospodarenja, da se riješe i raščiste
u prvom redu pravni šumsko-posjedovni odnosi,
koji još do danas nijesu raščišćeni, a medu prve ta


kove spada baš ´\ razrješenje servitutnih odnosa u
Bosni i Hercegovini. To je pitanje postalo već goruće,
ono se ne može više odgađati i ono se što prvo
mora riješiti. Pitanje razrješenja servitutnih odnosa
i sva s tim uvezi druga pitanja treba riješiti dobro
i tako, da ona budu konačno i definitivno riješena,
i da poslije ni ona niti druga s njima u vezi pitanja
ne uskrsavaju ponovno.


I prvo same izradbe zakonskoga nacrta bezuslovno je potrebno da
se komisija tačno upozna sa dosadanjom praksom, sa današnjim stanjem
šuma, da u tančine ispita želje dosadanjih korisnika, jer će se samo tako
moći donijeti dobar nacrt zakona i samo će se tako moći to pitanje i odmah
i konačno da likvidira.


Prema svemu do sada izloženom i prema današnjim
prilikama i s h v a t an j i m a izgledi su, da bi se pitanje
razrješenja servitutnih odnosa u Bosni i Hercegovini
najbolje dalo konačno riješiti individualnom
diobom i da bi s time i sva druga pitanja bila konačno
i pravedno riješena i ne bi ih trebalo posebno ni kasnije
rješavati, kao na pr. pitanje unutarnje kolonizacije, arondacije
i komasacije posjeda, diobe i uređenja planinskih pašnjaka, diobe,
zamjene i otuđivanje ovakovih zemljišta, te fiksiranja prava i dužnosti
pravoužitnika posebnim zakonom ili pravilnikom.


Ne samo da bi i sva druga pitanja uz individualnu diobu bila konačno
rješena, nego bi u tom slučaju i seljak bio vrlo rado pripravan da daje
stanovite ustupke, pa da i manje zemlje dobije, samo da ona bude njegova,
što kod komunalnoga otkupa nikako ne bi htio.


Biće i drugih mišljenja za rješenje ovoga pitanja. Može se ono i drugačije
riješiti, ali vrijeme će pokazati, da se na kraju krajeva
ipak mora opet doći na individualnu diobu, samo
na žalost tada i u tom slučaju treba se bojati, daće
šume biti sasvijem upropašćene i da ih uopće više
ne će biti ni ondje, gdje ih još danas ima, da ćemo1 raširiti
površinu krša i golijeti i da će i sve druge) posljedice
po svoj prilici biti još i gore, nego što su
one danas.


RÉSUMÉ. L´auteur traite la meme question que l´auteur de l´article précédent,
mais d´un autre point de vue. A son avis, il se´rait raisonnable de permettre que les
forets ségrégées puissent etre divisées (individuellement) entre les possédants du droit
de servitude.


428