DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 20 <-- 20 --> PDF |
3. Za segregaciju šuma potrebnih za seljačke potrebe. Besplatno drvarenje seljaštva u državnim šumama na teritoriju Bosne i Hercegovine ima i pravnu podlogu. Postoji stvarni Servitut, koji se i neprekidno izvršuje. 1 ako ovaj nije proveden kroz gruntovne knjige, ipak je tokom vremena i naknadno zakonski priznat.6) Pa kada i ne bi bilo sa strane države nikada priznato to pravo, ipak bi s opće strane bilo nelogično s razloga, da je drvarenje provadano sa strane seljaka stoljećima ne samo na raspravnom području nego po Europi uopće, a i država je postala vlasnica tih šuma jednostavnom okupacijom. Zakon o šumama od 21. XII. 1929. godine u §-u 2. veli: »Državne šume su . . . i one, na koje niko zakonitim putem nije pribavio pravo svojine«. I svojatajući takav posjed za svoj, državu je rukovodila misao, da ga sačuva za zajednicu i u slučaju potrebe da ga dade na služenje onome, kojemu je to stvarna potreba. Ova je misao konačno oživotvorena i u decembarskom zakonu o šumama (§§ 52. i 53). Tu potporu najbrojnijeg našeg staleža, seljačkog, rukovodila je i odredba čl. 41. Vidovdanskog Ustava. Taj član naime kaže, da će se zakonom o šumama odrediti uslovi, »pod kojima se zemljoradnici i oni, koji se uzgred bave zemljoradnjom, mogu koristiti sječom drva za gradnju i ogrev, kao i za ispašu stoke u državnim i samoupravnim šumama.«7) Kada nastupi dakle čas zadovoljenja tih potreba, onda se njihovom riješenju treba i pristupiti. Država, kojoj je zadaća pomagati svoje građane, u svim onim slučajevima, kojih je riješenje izvan dohvata njihove pojedinačne moći, nema razloga gomilati materijalna dobra, a pogotovo ako ova služe za korist jednoga skupa (ili teritorijalnog ili staleškog) kao cjeline i ako takvi gospodarski objekti ne daju ni toliko prihoda, koliko je potrebno za najnužnije njihovo izdržavanje. Kod posjeda izvjesnih dobara može država da ima i neke naročite intencije ili da izvršuje neku naročitu zadaću, a takva se zadaća u izvjesnoj mjeri nameće i kod posjeda šuma. A kada je osigurano podmirenje tih naročitih zahtjeva (koje osiguranje ne može se namiriti po svom karakteru ni u jednoj drugoj instituciji) i kada je državni posjed slobodan od svih tereta, tada ostaje jedina zadaća: sa što manje troška, u što kraće vrijeme proizvoditi dobra od što veće vrijednosti, ali i te vrijednosti iskorištavati za povoljnih konjunktura. Prelazeći preko drugih razloga, koji govore u prilog posjeda šuma po državi, treba da se podvuku ova tri: 1. osiguranje sortimenata, koji su po računu rentabiliteta možda i nerentabilni, ali koji su neophodno potrebni za državne potrebe; 2. višak šuma akumulirati u svojim rukama, da u danom slučaju posluži podmirenju potreba, koje imaju karakter općenitosti; 3. gospodarenje u šumama po principima svakog preduzeća, po principima rentabiliteta. Dakle, kada nastupi čas pod t. 2 t. j . zadovoljenje označenih potreba, tada država treba da odnosne komplekse šuma (sastojina) namijeni samo zadovoljenju tih potreba. Tada za ove šume prestaje važiti princip računskog rentabiliteta, njihovo se gospodarenje ima upravljati prema svrsi, koju joj nameću okolnosti. Kako se ovo odvajanje može vršiti samo u slučaju namirenja potreba izvjesnog broja državljana odnosno domaćinstva, to je dana i smjernica gospoda e) »Zakon o zaštiti šumskog vlasništva« za Bosnu i Hercegovinu, koji je u cjelosti otštampan u »Šumarskom Listu« za 1913 godinu. 7) Po Ugrenović : »šumarsko-politička osnovica zakona o šumama«, Ljubljana 1923, str. 101. 406 |