DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 17 <-- 17 --> PDF |
kojih okolnosti sastojanja davanje cetinskih drva dopuštaju, uživaocima služnosti samo materijal od manje vrijednosti daje.« »Osobito se ne smije davati četinasto drvo za građenje šimle, dokgod u kotaru ima drugog za to sposobnog drva, bukve i t. d., i dokgod dobavljanje istih nije vezano s nerazmjerno velikim troškovima. Za pokriće potrebe ogrijevnih drva ušumljenika imaju se u prvom redu davati postojeća ležeća drva, otpaci i krčevina; ako takvih u dovoljnoj količini nema i ako se potreba ogrijevnih drva ne može pokriti siječenjem drva manje vrijednosti, kao breza, grabova i t. d., onda se ima pristupiti k obilježavanju stabala za siječenje drva za ogrijev. U ovom slučaju ima šumsko osoblje paziti na to, da se sijeku samo stabla za proizvadanje drvenih sprava nesposobna i da pravac siječenja bude onakav, kako će se pomladenje sastojanja osigurati.« »Izdavanje izvoznica za uživaoce služnosti ima u buduće izostati; ipak je šumsko osoblje dužno, da se prilikom službenog obilaženja uvjeri, da li uživaoci datu im gradu u svoje svrhe upotrebljavaju.« Po §-u 25. upotreba paše za domaća goveda slobodna je, a za trgovačku stoku ima se platiti pašarinska pristojba. Izdavanjem u zakup paše ne smije se ići tako daleko, da bi se time okrnjilo namirenje potreba domaćih. »Koze tuđih na pašu neovlaštenih posjednika ne smiju se ni pod kojim uslovom goniti u državnu šumu na pašu«, dok se šume u kojima je paša marve neumjesna, moraju ograditi. Žirovina bukovog i hrastovog žira ima se kretati također u gornjim granicama (§ 27), dok se žir kestena ima unovčiti putem javne dražbe (§ 26). Rad u smislu propisa gornje naredbe vrši se i danas. Naredbom pak Direkcije šuma u Sarajevu br. 15.597/24. od 9. V. 1924. godine točno je označeno, tko sve ima pravo servituta u državnim šumama.. Ova je naredba izdana povodom jednoga upita, da li i age imaju pravo drvarenja za popravak t. zv. čardaka u državnim šumama, a koje im je pravo drvarenja priznato naredbama tadanje zemaljske vlade sza Bosnu i Hercegovinu br. 80.088/1889. od 16. I. 1890. godine i br. 102.019/1. od 24. VI. 1903. godine, koje su stale na stanovište, da su agama čardaci neophodno potrebni za obrađivanje njihovih seoskih posjeda. Predmetna pak naredba ukida ovako tumačenje pozivajući se na § 5. otomanskog zakona o šumama određujući da se u buduće servitutno drvo ima izdavati samo onim osobama, koje su označene u ovoj naredbi, govoreći: »Kao servitutni ovlaštenici mogu se smatrati samo one osobe, koje su stalno nastanjene na selima, posjeduju zemlju za obrađivanje i same je obrađuju, te se prema tome pretežno bave zemljoradnjom t. j . kod kojih je zemljoradnja glavni izvor prihoda. Prema tome ne može se priznati pravo servituta drvarenja u državnim šumama osobama, koje imaju zemljište za obrađivanje na selu, a ne bave se nikako ili (ne pretežno zemljoradnjom. Kao takve osobe primjerice se navađaju seoski trgovci, gostioničari, učitelji, sveštenici i t. d. Isto tako ne može se parohijalnim zvanjima, župnim uredima, džamijama i t. d. izdavati besplatno drvo pod naslovom servituta. Ako se je do sada tako postupalo, nije osnivano na 61. 5. otomanskog šumskog zakona, koji je i danas na snazi, te stoga takav protuzakoniti postupak ima se odmah obustaviti. Šumskim referentima i šumskim upraviteljima stavlja se u dužnost, da podređeno 403 |