DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 14     <-- 14 -->        PDF

konu traži se pravni temelj svakog posjeda, a što je u stvari državna
isprava, da je izvjesnu zemlju dotičnik dobio u posjed. Ovim je naročito,
veli Dr. Zub o vi ć na str. 8. cit. djela, suzbita »navala moćnih spahija
i begova koji, čim su vidjeli da šume mogu biti predmet unosne eksploatacije,
počeše ih od reda svojatati za sebe«. Isti zakon zabranjuje dijeljenje
baltalika, a krčenje ograničava na daljinu od ljudskih naselja,
dokle se još iz šume čuje ljudski glas. Korak dalje u šumarskoj politici
jest Zakon o šumama od 11. ševala 1286. god. (iz 1869. god.). Ovaj se
Zakon odnosio na državne, općinske i vakufske šume, dok za privatne
šume vrijede propisi temeljnog zakona. Vakufske šume po ovom Zakonu
prelaze u državnu upravu. Općinskom šumom (baltalik) Zakon smatra
onu šumu, koja je od svoga iskona prepuštena na uživanje pojedinom
selu ili gradu (čl. 21. Zakona).4) Za državne šume 51. 3. veli, da »proti
ustanovama ovoga zakona ne smije nitko u državnim šumama drva
sjeći«. Čl. 5. dotadanje stanje drvarenja seljaka u »državnim« šumama
uzakonjuje, te veli: |


»Seoski stanovnici ovlašteni su na besplatno dobivanje građe, tvoriva
i ogrjeva, što ga trebaju za gradnju i popravak vlastitih kuća, suša, i
sličnih zgrada, za priugotavljanje svojih kola i ratarskog oruđa, te za
kućne ogrijevne svrhe.


Isto vrijedi i za sve ono ogrijevno drvo i ugalj, što ga seoski stanovnici
na vlastitim vozilima ili tovarima na prodaju dopremaju na ona
tržišta, koja su za njih određena.


Za građevno i tvorivo drvo, koje je za prodaju namijenjeno, imaju
seoski stanovnici svakako platiti pristojbu, što će ju ustanoviti šumska
uprava, a za ogrijevno drvo i za ugalj imaju platiti otpadajuću pristojbu
samo onda, ako ga namjeravaju prodati na kojem drugom tržištu, a ne
na onom, koje je za njih određeno i to bez irazlike, da . foni to ´drvo
dopremaju na vlastitim ili tuđim prometnim sredstvima.


U tome su oni izjednačeni sa trgovcima, te se moraju ravnati po
ovim postojećim propisima.«


0 drvarenju govori još i čl. 17.: »Stanovnici imaju pravo unutar
hatara svoje općine uz dozvolu šumske uprave besplatno si uzeti iz
državnih šuma drvo, koje se je uslijed naravnih uzroka srušilo.«


1 pravo besplatnog pašarenja za domaće potrebe uzakonjeno je, kako
to izlazi iz čl. 16.: »Stranci i trgovci blagom dužni su za tjeranje svojega
blaga na pašu u državne šume ishoditi si od šumske uprave posebnu
dozvolu. Za to blago ima se otkazati odijeljeno pašište i platiti običajna
pašarinska pristojba.«


Odredbama ovog zakona »turski je zakonodavac prihvatio u glavnom
faktično pravno stanje, koje je zatekao«, konstatira Dr. Z u b o-
v i ć. Za dalji razvoj D. Veseli 5 ) veli: »Austrijska je uprava nastojala
da, ne povrijedivši ova stečena prava, pretvori neuređeno korištenje u
uređeno . . .«


Nakon donošenja decembraskog Zakona o šumama moglo bi se
pomisliti, kako je to i u početku navedeno, da je to pravo besplatnog
drvarenja bosanskog seljaka ukinuto. Međutim citiranim §-om ukinuto
je samo značenje servitutnog prava, kako proizlazi iz §-a 184. i tuma


4) Po »Šumarskom Listu« iz 1913. godine, u kojem je odštampan cio zakon,1
3) D, Vese|i ; Bosanski Šumar, br. 10—12 god. II., Sarajevo 1924-,


400