DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 13     <-- 13 -->        PDF

u velikom dijelu nema šta) siječe godišnje oko 3,5 mil. m3 drvne mase
za potrebe svoga zgradarstva i svoga kućanstva. Podvlačimo stvarnim,
budući da se Zakon o šumama od 21. decembra 1929. godine u §-u 73
ogradio od toga, da se tu radi o servitutu, jer veli: »Dosadanje davanje
šumskih proizvoda iz državnih šuma po odrebama specijalnih zakona i
uredaba ne smatra se kao pravo službenosti.« Stvarno međutim ovo
pravo nije zanijekano, jer se govori o državnim šumama »opterećenim
službenostima« (§ 67.) i predviđa se donošenje specijalnog zakona za
»novo uređenje državnih šuma opterećenih službenostima u Bosni i Hercegovini
« (§ 184.).


Analogno ostalim krajevima države i bosansko-hercegovačkom seljaku
morat će se priznati pravo drvarenja u šumama, u kojima se godine
i godine drvari i u kojima se drvari i danas. Današnje stanje drvarenja
jednako je prvotnome, samo naravski svedeno u nužne granice,


t. j . seljak se prema veličini svojih potreba drvari u šumama njegovom
selu najbližim, kako su to činili i njegovi djedovi. Država je danas nosilac
tolikog šumskog posjeda s razloga što je svojedobno za sebe okupirala
sve zemljište, koje se smatralo »res nullius«, a medu koje je u
prvom redu spadalo u svom najvećem dijelu i zemljište obraslo šumskim
drvećem.1) Današnje stanje posljedica je i dugogodišnje turske vladavine,
koja je donijela i posebne pravne odnose u pogledu zemlje. Tako je
tursko zakonodavstvo poznavalo mulk, mirije i vakuf.2) Pod oznakom
»mulk«razumijeva se ono zemljište, s kojim je njegov vlasnik raspolagao
potpuno slobodno u svakom pogledu. Međutim je mulk bio vrlo malen
opsegom: u prvom redu kućište, dvorište i vrt u ukupnoj površini od
najviše 500 m2 (pola dunuma); zatim ona zemljišta, koja je država kao
takova nekome poklonila. »Vakuf« su zemljišta, koja su namijenjena
javnim ili vjerskim svrhama; vakuf se smije upotrebljavati jedino u onu
svrhu, kojoj je namijenjen, te kod ovoga teoretski nema mjesta ni
eksproprijaciji. Sve ostalo zemljište smatralo se državnim u najširem
smislu i nazivalo se »mirijsko« zemljište. Mirijsko zemljište ustupano je
kao »tesaruf« s desetinom »vjernicima« i borcima, dok su »nevjernici«
t. j . kršćani takvo zemljište dobivali uz otštetu, koja je iznosila 1/10—.
godišnjeg prihoda (harač). Neustupljeno zemljište su ili »metruke« ili
»mevat«. U »metruke« ubraja se zemljište3), koje služi za javne svrhe
(kao ceste, putevi i ostale površine potrebne za takve ili slične javne
svrhe), zatim površine šuma (baltalik) i pašnjaka (mera), koje su imale
služiti za namirenje potreba pojedinih sela (naselja). »Mevat« je pusto,
nekultivirano zemljište. Nosilac mulk-zemljišta kao i tesarufa može biti
ili fizičko ili pravno lice, kao što i vakuf može biti ili mulk ili mirijsko
zemljište. Pretežni dio zemljišnog posjeda mirijskog je porijekla, kako
o tom govore i gruntovne knjige.
Što se tiče same šume, ona je prvu svoju zaštitu dobila u otomanskom
temeljnom »Zakonu o zemljišnom posjedu« (od 7. ramazana 1274.
god. odnosno od 3. V. 1858. god.), koji je Zakon posljedica pobjede
carigradskog dvora (Omer paše) nad bosanskim feudalcima. U tom za


*) Dr. Jovo Zu b ov i ć: Iz istorije šumske privrede u Bosni i Hercegovini).
2) Dr. A. von Wich : Gutsadministration und Güterschätzung in Oesterrelich,
in Ungarn und in Bosnien und der Herzegovina, Wien 1897.
3) L. D i m Hz : Die forstlichen Verhältnisse Bosniens und der Herzegovina


Wien 1905. ....f.


399