DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 13 <-- 13 --> PDF |
u velikom dijelu nema šta) siječe godišnje oko 3,5 mil. m3 drvne mase za potrebe svoga zgradarstva i svoga kućanstva. Podvlačimo stvarnim, budući da se Zakon o šumama od 21. decembra 1929. godine u §-u 73 ogradio od toga, da se tu radi o servitutu, jer veli: »Dosadanje davanje šumskih proizvoda iz državnih šuma po odrebama specijalnih zakona i uredaba ne smatra se kao pravo službenosti.« Stvarno međutim ovo pravo nije zanijekano, jer se govori o državnim šumama »opterećenim službenostima« (§ 67.) i predviđa se donošenje specijalnog zakona za »novo uređenje državnih šuma opterećenih službenostima u Bosni i Hercegovini « (§ 184.). Analogno ostalim krajevima države i bosansko-hercegovačkom seljaku morat će se priznati pravo drvarenja u šumama, u kojima se godine i godine drvari i u kojima se drvari i danas. Današnje stanje drvarenja jednako je prvotnome, samo naravski svedeno u nužne granice, t. j . seljak se prema veličini svojih potreba drvari u šumama njegovom selu najbližim, kako su to činili i njegovi djedovi. Država je danas nosilac tolikog šumskog posjeda s razloga što je svojedobno za sebe okupirala sve zemljište, koje se smatralo »res nullius«, a medu koje je u prvom redu spadalo u svom najvećem dijelu i zemljište obraslo šumskim drvećem.1) Današnje stanje posljedica je i dugogodišnje turske vladavine, koja je donijela i posebne pravne odnose u pogledu zemlje. Tako je tursko zakonodavstvo poznavalo mulk, mirije i vakuf.2) Pod oznakom »mulk«razumijeva se ono zemljište, s kojim je njegov vlasnik raspolagao potpuno slobodno u svakom pogledu. Međutim je mulk bio vrlo malen opsegom: u prvom redu kućište, dvorište i vrt u ukupnoj površini od najviše 500 m2 (pola dunuma); zatim ona zemljišta, koja je država kao takova nekome poklonila. »Vakuf« su zemljišta, koja su namijenjena javnim ili vjerskim svrhama; vakuf se smije upotrebljavati jedino u onu svrhu, kojoj je namijenjen, te kod ovoga teoretski nema mjesta ni eksproprijaciji. Sve ostalo zemljište smatralo se državnim u najširem smislu i nazivalo se »mirijsko« zemljište. Mirijsko zemljište ustupano je kao »tesaruf« s desetinom »vjernicima« i borcima, dok su »nevjernici« t. j . kršćani takvo zemljište dobivali uz otštetu, koja je iznosila 1/10—. godišnjeg prihoda (harač). Neustupljeno zemljište su ili »metruke« ili »mevat«. U »metruke« ubraja se zemljište3), koje služi za javne svrhe (kao ceste, putevi i ostale površine potrebne za takve ili slične javne svrhe), zatim površine šuma (baltalik) i pašnjaka (mera), koje su imale služiti za namirenje potreba pojedinih sela (naselja). »Mevat« je pusto, nekultivirano zemljište. Nosilac mulk-zemljišta kao i tesarufa može biti ili fizičko ili pravno lice, kao što i vakuf može biti ili mulk ili mirijsko zemljište. Pretežni dio zemljišnog posjeda mirijskog je porijekla, kako o tom govore i gruntovne knjige. Što se tiče same šume, ona je prvu svoju zaštitu dobila u otomanskom temeljnom »Zakonu o zemljišnom posjedu« (od 7. ramazana 1274. god. odnosno od 3. V. 1858. god.), koji je Zakon posljedica pobjede carigradskog dvora (Omer paše) nad bosanskim feudalcima. U tom za *) Dr. Jovo Zu b ov i ć: Iz istorije šumske privrede u Bosni i Hercegovini). 2) Dr. A. von Wich : Gutsadministration und Güterschätzung in Oesterrelich, in Ungarn und in Bosnien und der Herzegovina, Wien 1897. 3) L. D i m Hz : Die forstlichen Verhältnisse Bosniens und der Herzegovina Wien 1905. ....f. 399 |