DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-7/1936 str. 59 <-- 59 --> PDF |
Maxond. U ljetopisu Matice Slovenske godine 1454 naziva se jednostavno imenom Maxond. Godine 1538 zovu ga Campus Maxons, kako je zabilježen i na mapi. Na istočnom dijelu Maxonda, oko Karaša, nalazio se kraljev posjed sa utvrdom Ersomlyo ili Erd Somlyo. O tome svjedoče zapisci iž 1343 godine. Godine 1390 kralj Sigismund poklonio je taj posjed Perenyu Miklošu i kasnije je posjed prelazio iz ruke u ruku. Tako je u posjedu ove utvrde bio i despot Branković godine 1451, 1455 i 1458. Godine 1390 u posjedu Erd Somlyoa spominje se i utvrda Vizvar, koja se otprilike nalazila na zemljištu, gdje se danas nalazi selo Jabuka. Nedaleko odatle spominje se 1343 godine i Feketevizvar. Sjeverni dio Maxonskoga polja otprilike između Moravicë i Bfzäve sačinjavao je drugi posjed i utvrdu, koja se naziva 1270 godine Mezeusomlov, a kasnije Mezewsomlo, Mezewsomlow, Mezeusomplou, Mezö Somlyö ili Nagysomlyo. Tamo se još i danas nalazi Alibunarska močvara. Na sjevernom i zapadnom dijelu Maxonskoga okruga evala su prema starim zapiscima naselja: Szelleus, Ilonch, Petre, Puchs, današnji Seleuš, Ilanča i Petrovo Selo. Godine 1323 spominje se utvrda Dombo, koja se nalazila gdje je danas Dubovac. Nekadanja utvrda Horom ili Haram, koja se spominje u 1483 godini, zauzimala je mjesto današnje Banatske Stare Palanke. Utvrda nalazila se je preko od Banatske Nove Palanke. Iz svega se ovoga vidi, da je današnji Deliblatski Pijesak pripadao posjedu Erd Somlyö. Na tome su se posjedu nalazile utvrde Vizvar i Feketevizvar, što svjedoči, da je okolica bila močvarna. Pijesak je bio većim dijelom pod šumom, sa kojom se racionalno gospodarilo sve dotle, dok nijesu počele najezde Turaka u 14 i 15 stoljeću, pa je kralj morao pomenute posjede radi obrane podariti velikašima. Izgleda da je na Maxonskom polju, pustari ili okrugu bilo i naselje Maxond, što bi odgovaralo baš današnjemu centrumu Deliblatskoga Pijeska. Godine 1691 spominje se, da je potpukovnik Antonio u vanjskom dijelu šume pored Banatske Palanke potukao mnogo Turaka, što znači, da je tada ondje još uvijek bilo dosta šume. Povlačenjem Turaka iz Donjega Banata naselja, koja su dotada vršila obranu, počela su se baviti intenzivnije poljoprivredom i stočarstvom. U tu su svrhu ljudi počeli da sijeku i krče šumu, pale džbunje i travni pokrov samo da bi na taj način došli do oranice i pašnjaka. Tome pustošenju pripomoglo je i isušivanje površine, pošto je suvišna voda iz vlažnih i močvarnih dijelova odvadana, a voda dospjela u obliku oborina nije se mogla na pijesku u pomanjkanju pokrova i šume zadržavati pri površini i time vezati i spriječiti pijesak od raznošenja. I gdje zemljište nije orano, nego je samo pašeno, usljed neprestane sječe vrednijega i manje otpornoga drveta i paljenja drvećem obraslih površina, nestalo je svega vrednijega drveta, a mogle su se jedino održati topole sa svojom većom reproduktivnom snagom i otpornošću i ono grmlje, koje se je moglo svojim bodljikama braniti od blaga ili ga blago ne grize, kao glog, ruj i slično. Na naredbu princa savojskoga napravljena je 1723—1725 mapa donjega dijela Banata i na njoj je današnji Deliblatski Pijesak predočen 275 |