DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-7/1936 str. 58 <-- 58 --> PDF |
Ing. TEODOR ŠPANOV1Ć (SARAJEVO): DELIBLATSKI PIJESAK (LES SABLES DE DEL1BLAT0) (Nastavak — Suite) H. ISTORIJAT DELIBLATSKOGA PIJESKA Donji dio Banata kao sastavni dio panonske nizine bio je po Cvijiću i Schafaržiku u diluvijumu također pod vodom. Rijeke Karaš, Nera i Morava čineći neke vrste deltu donosile su veće količine pijeska sa brda i taj su pijesak taložile u donjemu jugoistočnome dijelu Banata. U diluvijumu prokrčuje voda sebi put kod Željeznih Vrata i voda Panonskoga jezera počinje oticati. To se oticanje dalje produžuje u aluvijum dok se ne počnu javljati i veće visoravni u Panonskoj nizini. Dunav si stvara korito i u donjemu se Banatu odbija više na srbijansku stranu, što znači da je više nanosa taložio na banatsku stranu. Međutim ima nešto pijeska i na srbijanskoj strani počam od Golubca i Gradišta. Da je taj dio zemljišta zbilja erozijski sedimenat ili nanos, svjedoče nam pužići, koji se nađu na pijesku, kao i izgled onoga pijeska, koji nije kasnije nošen od vjetra, pošto mu površina nije glatka, nego hrapava. Današnja površina Deliblatskoga Pijeska, kao i sva okolišna zemljišta sve do Dunava i do Alibunarske močvare, predstavljala je ritu sličan predio ili nešto viši dio opkoljen ritom, sa pješčanim erozijskim nanosom, sa bogatom florom i faunom, svojstvenima samo nanosima ritova. Da je tome tako, imamo više dokaza. Tako nalazimo često zatrpanoga drveća ili panjeva iz vremena kad je još Pijesak bio pod šumom, naročito hrastovih panjeva. Isto se tako nalazilo jelenjskih i srnećih rogova. Jeleni su se u prvom redu zadržavali i zadržavaju se u ritovima i pored njih. Površina topolovih šuma, naročito Populus nigra i P. alba, bila je, dok nije bagrem umjetno kasnije zasađen i dok ih požar nije uništavao, najveća. Ona je još i danas druga po redu, ma da se kod umjetnoga zašumljivanja uvijek išlo zatim, da se na štetu topola sadi i forsira tvrdo drvo, u prvom redu bagrem. I crna i bijela topola je ritsko drvo, koje se u glavnom umnožavalo svojom reproduktivnom snagom iz žila i iz sjemena. Obje vrste topole imaju silnu moć samoodržanja baš zbog svoje dobre reproduktivne snage i zbog svojih minimalnih uslova za opstanak. I ako se kod današnjih prilika, poslije regulacija rijeka, uslijed suhoće Pijeska i nakon mnogobrojnih požara, površina topolovih šuma smanjuje unatoč njihovoj otpornosti, to su one još uvijek dosta velike. Ostatak i prisustvo topola najbolji su znak, da su šume, gdje se danas nalazi Deliblatski Pijesak, u glavnom bile ritske ili ritskima slične još u srednjem vijeku. Stari dokumenti i zapisci, u prvom redu tadanjih parohijskih zvanja iz 13, 14 i 15 stoljeća, svjedoče nam o tome, da je današnja površina Deliblatskoga Pijeska sa okolišom svojim sačinjavala okrug Districtus Maxond. Ta je površina već tada bila obrasla šumom i prilično napučena. Prve zapiske nalazimo o tome iz 1385 god., gdje se spominje Districtus 274 |