DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1936 str. 24 <-- 24 --> PDF |
mokovskoj i drugdje, predstavljaju najvjerojatnije rezultate postepenog isušivanja vodenih bazena, koji su negda tu bili. Inače su doline odavna uzete za ispašišta i oranice. Zbog toga možemo reći, da je tu nestalo prvobitne vegetacije. Izgleda da je prvobitna šumska vegetacija bila ona, koja dolazi na obalama, a to je Ulmus campestris, Q. peduncu1 i f 1 o r a, zatim Acer campestre, Acer tataricum, Populus tremula, Salix, Alnusglutinosaa kao donja sastojina Coryllus avellana, Crataegus monogyna, Evonymus europeu s, Rubus caesius i dr. A kao povijuša Clematis vitalba. Na nižim dijelovima padina dolaze mješovite sastojine lišća r a, a onda bukove sastojine, približno slično kao i na padinama Stare Planine. Međutim na sjevernim padinama Stare Planine, gotovo po dužini čitavoga toga planinskoga lanca, dolaze reliktn i floris tički tipovi higrotermičnog karaktera kao jedan od rezultata obilnijih oborina i vjerojatno veće atmosferske vlage, a to su primjerice Castanea vesca, Prunus laurocerasus, Aesculus hyppocastanum, Cercis siliquastrum, Fagus orientalis, Ilex aquifolium. Tih elemenata ovdje nema. Naprotiv reliktni elementi, koji su blizu hekistotermičnima, nalaze ovdje svoje predstavnike i to poglavito u vrstama Pinus peuce i Pinus leucodermis. Rajon bukove šume ima ovdje dva podrajona: Umjereno visoki podrajon redovito je mnogo razvijen i tu bukva često dostiže visoko vertikalno prirodno rasprostranjenje: na sjevernoj padini Vitoše gornja joj je granica oko 1700 m., nad Dragalevcima 1.500—1.600 m., na južnim padinama kod Čupetlova 1.400—1.500 m., a pojedini strukovi dosegnu i 1.600—1.700 m. Donja granica bukve leži kod Kujačeva oko 700 m., kod Dragalevaca oko 800 m. Na Vitoši je medü prirodnom gornjom granicom bukove šume i planinskim golim pojasom razvijen slabi pojas četinara. Na Osogovskim planinama bukva čini gornju granicu šumske vegetacije i na sjevernoj ekspoziciji dosiže 1.700 m., pa i 1.800 m. nadmorske visine. U Rilo-Rodopskom i Sjeverno-Pirinskom masivu, koji čini visoki planinskipodrajon u Jugozapadnoj Bugarskoj, imamo određene kontinentalne fitoklimatske odnose: obilje četinjara, koji zauzimaju srednji dio tih masiva, ograničava širenje bukve. Četinari tu čine redovito gornju granicu šume. Prirodna granica bukve leži kod Sitnjakova na 1.600 m, a kod Obesenika na 1.900 m nad morem. U Centralnim Rodopima, kod Bele Crkve, pojas hrasta dolazi do 600—800 nadmorske visine, a pojedini strukovi penju se sve do 1.600 m. Buko v poja s započinje kod 700 m., a gornja mu granica siže do 1.500 m. Pojas bora, koji je na mnogo mjesta miješan s bukvom i izgleda da je s njome u stalnoj borbi oko zauzimanja areala, leži između 1.300—1.600 m. Jako razvijeni pojas četinara daje karakterističan biljeg fitoklimatskim odnosima i vidnu razliku između visoko- planinskog podrajona u Jugozapadnoj Bugarskoj i onoga u Staro- Planinskom rajonu, u kome je pojas četinara slabo razvijen i gdje je na gornjoj granici vrlo često bukva . Druga fito klimatska karakteristika u ovom visokoplaninskom podrajonu očituje se u tomu, što je gornja granica šume raz 22 |