DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 12/1935 str. 47 <-- 47 --> PDF |
SAOPĆENJA KRŠ I NJEGOVO POŠUMLJAVANJE.* I. Stvaranje krša. Dok su u posljednje ledeno doba u Evropi ledenjaci pokrivali Alpe i dio Balkana,. nalazile su se zemlje oko Sredozemnog mora u pogledu klime -u umjerenom pojasu, sa mnogo topline i obilnim kišama, te su se pod najpovoljnijim prilikama u njima . razvile lijepe i bogate šume. Od tih šuma viđamo danas te-k njihove kržljave ostatke. O postojanju šuma imamo dovoljno dokumenata u pisanoj istoriji (u Homeru, bibliji Ltd.). Sredozemlje bilo je kolijevka mnogih starih kultura i bogatih civilizacija ođ Krete i Helade do Rima. Osnov toj civilizaciji dale su šume, koje su podmirivale ogromne potrebe na drvu za ogrev, građevine, velike mornarice i trgovinu. Narodi su se množili, a potrebe za drvom i za poljoprivrednim tlom stalno su rasle. Šuma je uzmicala i ustupala tlo poljoprivredi. Kako uzgoj šuma onda nije bio poznat, to se ona nije samo iskorišćavala, nego i upropašćivala. Propast šume donijela je sa sobom i pogoršanje klimatskih i zemljišnih prilika, opiistošcnje obala i općenito osiromašenje. Sa šumom propala je skoro i civilizacija, koja nije mogla da shvati, da je njezin opstanak usko vezan sa opstankom šume. I ako je naše Primorje sastavni dio Mediterana, ono je ostalo prilično odijeljeno od starih civilizacija, te je spasilo svoje šume skoro do u novi vijek. No da ni ova obala Jadrana ne bude neka iznimka od ostalog Mediterana, pobrinule su se prilike, koje su zavladale u tim predjelima. Od dolaska našega naroda na more do danas najviše se zapaža u našem Primorju utjecaj Venecije. Venecija je za svojih povremenih vladavina našim obalama utisnula pečat,, koji se tek postepeno i polagano gubi. Pod Venecijom naš je seljački narod živio teškim životom, kao rob tuđe zemlje i tuđeg gospodara, kmet, koji je gospodaru morao često da daje i polovicu svih prihoda zemlje. Natapajući svojim znojem tuđu zemlju morao je da je proklinje i svom dušom mrzi, jer ga je zemlja stvarala,, robom. Kao pastir živio je ipak slobodnijim životom, te je ništio šumu pašom i vatrom stvarajući vještačku pašnjačku površinu, jer pravih prirodnih pašnjaka nije bilo. Venecija je vodila računa o našim šumama, jer je svoje velike potrebe na drvu podmirivala baš na našim obalama, no ona ih je čuvala samo za sebe, te ih je najstrožim kaznama branila od naroda. Takove su´prilike skrivile dvostruko zlo: seljak (kmet) nije imao ljubavi za zemlju, jer je morao u glavnom da radi za svog gospodara, a zamrzio je i šumu, koja nije bila njegova. Ovaj neprijateljski odnos naroda prema zemlji i šumi ispoljuje se u pojedinim predjelima još i danas, a predstavlja veliku kočnicu napretku. Bilo je nastojanja, da se šume spase od uništavanja pod mletačkim upraviteljem Grimanijem (g. 1756.) i pod francuskim generalnim upraviteljem Dandolom (1806.— 1809.), koji je osnovao u Ninu i rasadnik za pošumljavanje sadnicama. No uspjeha nije bilo. Šuma se uništavala vatrom, zbog zabrane paše u njoj, da se po paljevini može slobodno da pase. Šume su i nadalje išle u susret svojoj propasti, pa su tek najudaljeniji predjeli mogli da ostanu donekle pošteđeni. Pustošenje i ogoljavanje šumovitih predjela možemo i danas da promatramo. Ono nastaje ovako: Sječa ili šumski požar sruše postojeću šumu. Paša, koja odmah iza toga na toj površini slijedi, onemogućuje podizanje mlade lisnate šume iz panja,. te mjesto lijepo uzrasle šume ponaraste šikara. Stalna sječa šikare i kopanje panjeva te neprekidna paša ogole zemljište. Na izloženo i nezaštićeno golo tlo u jakoj * Iz predavanja održanog 25. I. i 1. II. 1934. u H. P.D . »Mosor« u Splitu. 591 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1935 str. 48 <-- 48 --> PDF |
mjeri djeluje vjetar i voda odnošenjem zemlje, pomognuti djelovanjem mraza, koji zemlju rahli, i sunca, koje je isušuje. Sloj zemlje na strminama i nagnutim zemljištima postaje sve tanji, dok ga konačno ne nestane. Pojavljuje se sterilno tlo, kamen, gdje je paša vrlo slaba. Stoga su za ispašu stoke potrebne vrlo velike površine. Zbog loše paše i stoka daje malo prihoda, te se s toga njezin broj povećava, što opet nužno dovodi do uništavanja nove šume, do stvaranja nove pustoši. Zato ima u mnogim predjelima stoke, koja je zbog loše ishrane potpuno degenerisana, pa treba po 8 pa čak i 12 ovaca, da se namuze dnevno po 1 litra mlijeka. Do toga očito ne bi došlo, da su se pašnjaci meliorisali, livade uređivale za košnju, broj stoke racionalizirao, smanjio, tako da bude stočarstvo zaista privredna grana, a ne silan gospodarski minus za cjelinu, a za račun nekolicine čo bana, koji drže velika stada. Baca se direktna krivnja za opustošenie naših šuma na Mlečane no kamo sreće, da su nam ostale sačuvane barem šume iz doba propasti mletačke vladavine! Provedbom agrarne reforme težak dolazi do vlastite zemlje i postaje seljak, gospodar zemlje, koju obraduje. II. Mjere za spas propadajućih šikara i golijeti. Pored agrarne reforme, koja se provodi za ziratne zemlje, treba provesti individualnu diobu propadajućih općinskih šuma (šikara) i ostalih golijeti općinskog i državnog vlasništva. Za individualnu diobu propadajućih općinskih šikara govore mnoge činjenice. Te su šikare bez stručne uprave, te njima upravljaju sjekira, kosor i koza onoga, koji prvi stigne. Općine nemaju od njih nikakovog stvarnog prihoda. Čuvarski personal za te šume je bez znanja, bez stalnosti u službi, vrlo lose ili skoro nikako plaćen, bez penzije, te izložen partijskim i ličnim razmiricama u općini i u selu. U najboljem slučaju zbog loše plaće slabo vrši službu, a u najgorem slučaju vrši tihu rasprodaju povjerene mu šume. Kako se kazne po presudama za šumske krivice ne izvršuiu u dovoljnoj mjeri, postoji uvjerenje u narodu, da može općinske šume bez kazne da ruši. K tome moramo još pridodati okolnost, da je smisao za zajedničko dobro u zadnje vrijeme silno opao. Uništavanje općinskih šuma povlači za sobom i krade u šumama privatnog vlasništva, kada prvih nestaje pod udarcem štetočinaca. Stoga su privatni šumovlasnici često prisiljeni da sijeku svoje za sječu još nezrele šume, da ih drugi ne bi pokrali, umjesto da provode u njima šumskouzgojne mjere pročišćivanja i proredivanja. Individualnom diobom komunalnih šikara dobio bi svaki zemljoradnik pripadajući dio, ogradio bi ga i odgajao. Spas ovih šikara od njihove posvemašnje propasti nije samo pitanje šumara i agronoma, već je pitanje opstanka naroda. Riješenjc njegovo nije još došlo, i ako su generacije šumara to tražile i još uvijek traže, jer je javnost prema tome pitanju ostala pasivna i jer su bile na djelu sakrivene sile, kojima je u računu, da se održi današnje stanje. Postoji međutim mišljenje suprotno izloženome: Šuma, kao dobro cjelokupnog naroda, što ima da služi generacijama, neka ne postane vlasnost pojedinaca, već države kao najšire zajednice. Ovo bi i bio ideal, kome nema drugog prigovora nego kruta stvarnost. Uzimanje ovih šikara u vlasnost države iziskivalo bi opravdano po većanje šumarskog i čuvarskog osoblja (jače opterećenje državnog budžeta) i odštetu za oduzeti općinski šumski posjed. S druge strane vidimo, kako u Bosni narod vrši uzurpaciju državnih šuma i njihovo uništavanje. Prigovor diobi, da će privatnik svoj dio šume, čim ju dobije u vlasnost, potpuno uništiti, ne odgovara, jer vidimo upravo protivno, t. j . da su baš šume privatnog vlasništva u Primorju u mnogo boljem redu nego općinske. Spas propadajućih šikara mora se postaviti kao prvo i najkrupnije pitanje šumarstva na Kršu, i ako se ono zbog nepoznavanja stvari općenito zapostavlja prema skupocjenom vještačkom pošumljavanju. 592 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1935 str. 49 <-- 49 --> PDF |
Na isti način imaju se podijeliti prostrane golijeti, da se u individualnom vlasništvu privedu šumskoj kulturi. III. Vještačko pošumljavanje. U najnovije vrijeme u zemljama oko Sredozemnog mora pridaje se pošumljavanj. u golijeti velika važnost, koja je potakla sve interesirajte države, da osnuju međunarodnu ustanovu »Silva Mediterranea« sa sjedištem u Rimu, da zajedničkim znanstvenim radom doprinese praktičnom riješenju toga krepnog problema. I ako pošumljavanje naših obala vuče svoje porijeklo još iz francuskog vremena (Dandolo), te ima 125 godišnju tradiciju, ukazala se potreba, da se pošumljavanje krša postavi na zakonsku osnovu u našem Zakonu o šumama od 29. XU. 1929., u V. njegovom dijelu, koji je posvećen unapređenju šumarstva i kulture tla na kršu i golijeti. Zakon predviđa i naređuje, da se sva zemljišta (golijeti), čije pošumlienje traži opći javni interes (klimatski obziri, zaštita od vjetrova, bujica, turizam i t. d.), u vremenu od 1930. do 1940. godine izdvoje i popisu, a u roku od najviše 50 godina (do 1980 g.) pošume. Komisiju za izdvajanje zemljišta za pošumljavanje imenuje ban, a sastoji se iz šumarskog referenta, agronoma, sreskog načelnika i općinskog pretsjednika. Komisija odlučuje, šta ima da se pošumi, vodeći računa o potrebama stočarstva, te da li se ima pošumljenje izvršiti na trošak države ili banovine i u koliko ima u tome da učestvuje vlasnik zemljišta. Vlasnik zemlje ima protiv odluke komisije pravo žalbe, a konačnu odluku donosi ban. Izvadanje poslova na pošumljavanju spada u nadležnost sreskih šumarskih referenata. Posve je prirodno, da će vlasnici zemljišta svakako nastojati da zbace sa sebe dužnosti učestvovanja kod pošumljavanja, te će takove odluke ili teretiti državu (banovinu) ili će pak ostati neprovedene, premda imaju zakonsku osnovu. U izvršenju i unapređivanju radova oko pošumljavanja krševa, golijeti i živog pljeska učestvuje država: 1) cjelokupnim pošumljavanjem izvjesnih površina; 2) davanjem sadnica i sjemena besplatno; 3) davanjem upustava i nadzorom nad radovima putem svojih stručnih organa; 4) oslobađanjem posjednika zemljišta izdvojenog za pošumljavanje od plaćanja prinosa za upravu po državnim šumarskim organima, dok od podignute šume ne bude počeo crpsti koristi; 5) davanjem novčane pomoći i nagrada za uspješno pošumljavanje; 6) oslobađanjem od plaćanja poreza za pošumljeno zemljište za 40 godina; 7) davanjem beskamatnih pozajmica u tu svrhu; 8) t´.redenje pašnjaka, koji su u vezi sa pošumljenim površinama kao i sa površinama odleđenim za pošumljavanje i davanje pomoći u tu svrhu (§ 101 Zakona o šumama). Sredstva za izvođenje spomenutih radova davaju: redoviti državni i banovinski budžet te fond za pošumljivanje, u koji ulaze svakovrsni prihodi sa strane države i privatnika prema postojećem pravilniku. Postoji neki predlog za pošumljivanje svih krševa i golijeti u našoj državi, kojih se površina cijeni na 2,300.000 ha, sa troškom od samih 10O0 Din po ha, sa ukupnim troškom od 2.3 milijarde Dim, koji bi se rad izvršio u 20 godina, sa godišnjim izdatkom od 115 milijona Dinara, svotom, koja iznosi triputa toliko, koliko cjelokupni budžet Primorske banovine. Predviđa se zarada narodu, otkup koza i davanje ovaca, gradnja puteva, cisterna i t. d. (Madarević: »Naše šume«). Bez obzira na to, što ovaj amerikanski projekt traži i amerikanskih sretstava, kojih mi nemamo, zahvalni bi narod sigurno slabo ocijenio podarene mu šume, pa bi nastojao da ih uništi, da opet dođe do zarade kod ponovnog pošumljavanja. Uz to vidimo, kako se finansijska sredstva za pošumljavanje krša iz godine u godinu stežu, te stupamo -pred zamršen ogroman problem finansijske, ekonomske i socijalne prirode. Prije nego dademo prikaz riješemja ovog problema, predočićemo dva klasična primjera, koji imaju s našim dosta sličnosti. 593 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1935 str. 50 <-- 50 --> PDF |
1) P r i m j e r francuskog L a n d a. Jugozapadni dio Francuske između Atlantskog oceana te rijeka Garonne i Adour zove se Land. Predjel velik 1,200.000 ha, veći od polovice Primorske banovine, bio. je pred 80 godina ogromna pješčana ravnica s malim nagibom, neplodan, zamočvaren, nezdrav, nenapučen i skoro neprohodan. Sredinom prošlog vijeka građevni inženjer Chambrelent predložio je osnovu za melioraciju Landa, koja je izgledala neizredivu, te nije prihvaćena. Chambrelent je izveo pokus u malom sa punim uspjehom, tako da je zemljište (pokusnu površinu) odvodnio i pošumio, te dokazao da je njegova osnova posve izvediva. Provedbom kanalizacije nestalo je močvare i groznice, a u razdoblju od 1857. do 1877. izvršeno je pošumljenje cijelog Landa bez državne pripomoći. Danas idu kroz Land željeznice, asfaltirane ceste, digli su se gradovi, lječilišta i kupališta. Šumovitost te pokrajine iznosi 72%, od čega ima ´% privatnih šuma. U Landu nalazi se blizu 1000 pilana sa oko 10.000 radnika, a dvostruki je broj radnika zaposlen .*akupljavanjem smole u tamošnjim borovim šumama. Smola opet dala je uslova za razvoj industrija, koje su u vezi sa destilacijom smole i drveta. Land spada među najbogatije pokrajine francuske, gdje je vrijednost tla u roku od 10O godina poskočila na 150-orostruki iznos. Land predstavlja najveće šumarsko djelo svijeta, pogotovo jer mu nema primjera u istoriji. Zanimljivo je, da sačinjavaju tamošnje šume dvije vrste bora, primorski i alepski, koji uspijevaju i u našem Primorju. Francuzi ih nazivaju zlatnim borom, i atlantsku obalu Zlatnom obalom. Usporedimo li pošumljeni Land i obešumljeni Mediteran i sve njihove dobre i zle prilike u prošlosti i u sadašnjosti, moramo priznati, da su oni najjači argumenat poznatoj izreki: »Gdje nema (nestane) šume, nema napretka; a gdje napretka nema, nestane i šume (Ohne Forst keine Kultur, ohne Kultur kein Forst)«. 2) P r i m j e r Južne S r b i j e. Za cara Dušana imala je Južna Srbija dosta dobre propise za upravljanje šumama, što ukazuje, da je bila šuma u cijeni Invazijom Turaka zavladala je puna sloboda uništavanja šume paljenjem, sječom i pašom, što je turska vlast i podupirala, jer su šume krile njoj opasne borce za slobodu. Zakona za zaštitu šuma nije bilo, a stručnjacima također ni traga, što je sve skupa dovelo do strahovitog opustošenja Južne Srbije. Tek god. 1919. dolaze prvi malobrojni šumari pioniri, da pod najtežim uslovima utru puteve restauraciji šume, koja se kroz pet vjekova samo uništavala. Novo doba nastupilo je tekar godine 1929. osnivanjem Kr. Banske uprave i Odsjeka za šumarstvo kod iste u Skoplju, koji je nastojao da što prije popuni kadar šumara na Jugu. Uvida u rad i uspjeh tamošnj.h šumara dobićemo, ako čitamo Ing. Lj. Markovića: »Šume i šumarstvo našega Juga« iz god. 1931. »Po našem mišljenja u šumarstvu se nalazimo na prekretnici, a bolje rečeno, na tački izjednačenja dveju sila, koje su u dejstvu, sila ništenja i podizanja šuma. Neodložno se nameće dužnost, da prvo sprečimo uništavanje i umanjenje šumskog domena, zatim da sa poznatim sretstvima u šumarskoj nauci poboljšamo postojeće šume i šumarke, a istovremeno da vratimo šumskoj privredi one mnogobrojne : tužne površine, koje su danas mrtve za svaku proizvodnju i štetne za ostalu privredu. Ovo je pravac, kojim će se probijati šumarstvo na Jugu, a za brži i siguran uspeh potrebna je saradnja svih slojeva naroda na Jugu, kao i ćele države. Smišljenom propagandom uspjelo je podići u narodu smisao za pošumljavanje, te je on godine 1930 posadio preko 2/4 milijona šumskih sadnica na 540 ha površine, dok se u državno; režiji pošumilo u isto vrijeme samo 258 ha. I ako su se šumske sadnice izdavale besplatno samo onima, koji su prethodno iskrpali rupe za sadnju biljaka i obavezali se, da će sadnice posaditi i okopavati, pokazala se potražnja sa strane naroda preko svakog očekivanja. Sam Higijenski Zavod u Skoplju izdao je te godine 1% milijona sadnica bagrema iz svog šumskog rasadnika. »Privatna lica su najviše zasadila, a nisu zaostala ni sela kao celine, a i 594 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1935 str. 51 <-- 51 --> PDF |
vojne i građanske ustanove. Ovakav nagli polet naroda je za svaku pohvalu i njegovi napori u ovome pravcu ubrzo će postići cilj, da se mnogo brda i doline, sada bez. zelenog drveća, za kratko vreme zazelene i dopune prirodnu lepotu našega Juga. Higijenski zavod, vojne i građanske ustanove, kao kulturne institucije; pored šumske uprave, određene su po svome pozivu za široku saradnju na ovom svetom delu, ali narod, koji je pod udarcima ropstva i mraka bio jedino sposoban da šumu koristi do satiranja, kada se taj narod, za ovako kratko vreme, preobrazio u pošumljavača, za^ služuje puno poštovanje i zahvalnost kako Nacije, tako i njegovih potomaka. Približuje se vreme, kada će pošumljavanje goleti preći u vredne i sigurne ruke našeg zemljoradnika, a država će taj rad podržavati kako upustvima i besplatnim sadnicama tako i novčanim premijama kao i davanjem u svojinu delova kolektivnih goleti, onima koji su h pošumili« (iMarković). Sa Markovićem slaže se i izvještaj tadanjeg šefa Otsjeka za šumarstvo Ban. uprave u Skopliu Ing. M. Pećine: »Povremeno kani Banska uprava cijeli rad oko pošumljavanja golijeti prenijeti na privatnu inicijativu, učestvujući u tome samo: davanjem besplatno sadnica i sjemenja; davanjem nadzora i upustava; oslobođenjem posjednika pošumljenih zemljišta od plaćanja poreza za 40 godina. Tek najmanji dio radova vodiče Banska uprava u svojoj režiji.« Primjer Južne Srbije najljepše pokazuje, kako može golema sila naroda, koji je bio naučio da ruši, pokrenuta u drugi, pozitivni, pravac da stvara čudesa. Napomenuti treba još i to, da su klimatske prilike, koje otežuju vještačko pošumljavanje . Južnoj Srbiji, općenito teže nego u našem Primorju, sa dugotrajnijim i žešćim sušama Južna Srbija i Land ukazuju put, kojim se može doći do pošurnljcnja i našeg Krša. IV. Mjere za pošumljenje primorskog Krša Međutim, ako pogledamo naš primorski Krš, moramo priznati, da smo još daleko od toga, a da bismo mogli reći sa Markovićem: »stigli smo na tačku izjednačenja dveju sila, sile ništenja i sile podizanja šuma. Već od nekih 50 godina postoji nešto jača akcija na pošumljavanju našeg golog Primorja. Vide se i lajičkom su oku primjetni uspjesi pošumljavanja kao zelene tačke n sivini kamena. Naročito u našoj je državi taj rad pojačan te se za nj troše znatna sretstva. Kraj svega toga moramo doći do spoznaje, da je narod prema ovome radu pretežno pasivan, da zauzima neprijateljski stav zbog otimanja pašnjačkih površina ili pak uvida korist pošumljavanja u toliko, koliko ima kod tog rada zarade u nadnicama. Interesantno je, da i one općinske uprave, koje dopuštaju uništavanje posljednjih ostataka vrijednih autohtonih općinskih šuma, nalazećih se na samom domaku njihovih sjedišta, kao s nekim pravom traže, da se u njihovim općinama pošumljuje o državnom (banovinskom) trošku, te time hoće da dokazuju neki smisao za šumu, čak i jači smisao, nego ga imaju šumari sami, a da kod toga, naravno, same ništa ne doprinose. Po srijedi je zarada, koju bi htjele svijetu da pribave, dok bi se istinski smisao pokazao time, da se postojeća već šuma zaštiti od uništenja. Premda je pošumljavanju Krša data zakonska osnova, a pošumljavanje se obavlja iz javnih sretstava u velikoj mjeri, te su uspjesi rada vidni, začuđuje velika pasivnost naroda, kojom on te napore već decenijama nehajno promatra, kao da se njega i njegovog boljitka ni najmanje ne tiču. Ovo uporedenje diktuje nam potrebu, da prekinemo s dosadanjim sistemom rada i da pođemo drugim putem. 1) Ukinuti treba t. zv. pripomoći za pošumljavanja, jer one narod demorališu. Baš gdje se sve pošumljuje o državnom ili banovinskom trošku, narod stoji prema pošumljavanju pasivno. Pošumljavanje može narod sam da obavlja, bez ičije pomoći, ako mu se dadu sadnice. Kad bi svaki odrasao čovjek samo jedan dan u godini po 595 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1935 str. 52 <-- 52 --> PDF |
t svetio iposumljavanju, zapazio bi se skoro i bez ikakovih žrtava velik uspjeh. Nikakova bijeda ne može nerad da opravda. 2) Pošumljavanje u režiji treba ograničiti na najnužnije i provoditi ga samo ondje, gdje to zbilja traži opći javni interes (zaštita od vjetrova, bujice, turizam itd.). 3) Prikazati treba narodu važnost šume i uvjeriti ga: da su % cjelokupne povr šine Krša apsolutno šumsko tlo, nesposobno za svaku drugu kulturu, i da je šuma jedina kadra trajno poboljšati teške prilike Krša, ekonomske i klimatske. Ekonomsko poboljšanje donijela bi šuma produkcijom drva, usavišenjem i upotpunjenjem prirodnih ljepota Primorja i pojačanim razvojem turizma. Pod zaštitom šuma mogle bi da se dignu brojne južne kulture, koje danas stradavaju od bura, te zimovališta. I zaštita već postojećih kultura od morske posolice, koja dolazi s burom, bila bi od velike važnosti osobito na otocima. Klimatske prilike poboljšale bi se povećanjem relativne vh´ge uzduha, ljetnih oborina i ublaženjem utjecaja štetnih vjetrova, koji su po vege taciju ubitačniji od samih ljetnih žega. Istaknuti moramo, da ima u narodu i njegovoj inteligenciji neočekivano mnogo nerazumijevanja i predrasuda u pogledu šume i njezine važnosti. Čuju se prigovori od onud, otkud ih miko ne bi ni očekivao, n. pr.: što bude više šume, drvo će biti jeftinije. Šta će nam naše kržljave šume; nisu kao što su vaše bosanske i slavonske šume, visoke po 40 metara. Ne može Krš da se pošumi. Ne može više da bude šume, kao što je nekada bila. Na ovo možemo dati odgovor: Važnost šume ne sastoji se samo u cijeni njegovog drveta, koja će uostalom uvijek biti visoka, jer leže šume na moru, te otpada skupi prerios drveta do tržišta. Radi neracionalnog postupka sa šamama i Bosna nažalost obiluje šikarama, koje mogu opet pod stručnom upravom da se pretvore u visoke šume, ljepše nego što su ikada bile. Nema Krša, koji ne bi mogao da se pošumi, osim vrlo malo potpuno neplodnih terena. Ne može se poricati da se u narodu instinktivno javlja smisao za šumu, ali je taj tempo prepolagan, te mu treba dati poleta. Razviti treba sistematsku propagandu preko državnih ustanova i privatnih udruženja, riječju, slikama i primjerom počam od gradova pa do posljednjeg zabitnog sela. Krediti za šumske svrhe na Kršu imaju više da se troše na propagandu nego za pošumljavanje samo. Propaganda šumarstva i pošumljavanja dobila je zakonsku osnovu: 1) Zakon o šumama predviđa prosvjećivanje naroda s obzirom na šumarstvo putem predavanja, tečajeva, publikacija; unošenje osnove šumarskog znanja u program poljoprivrednih, učiteljskih, bogoslovnih i osnovnih škola; moralnu i materijalnu pomoć Ministarstva šuma i rudnika šumarskom udruženju i ostalim udruženjima, koja unapređuju interese šumarske privrede i šumarstva. 2) Zakon o osnovnim školama naređuje izvadanje dječjeg dana pošumljavanja i osnivanja školskih gajeva u cilju, da se i najmlađa generacija odgoji u ljubavi za šumu. 3) Zakon o neposrednim porezima predviđa oslobođenje od plaćanja poreza za vještački pošumljena zemljišta za 20 do 40 godina. Propagandu za pošumljavanje dužni su provoditi Higijenski Zavod, privredne i nacionalne organizacije. Sokolske čete dužne su osnivati sokolske gajeve. U oblasnom odboru bivše Splitske oblasti imao je jedan član zamisao, da se na južnoj strani Mosor-planine kod Splita podigne u obliku slova »SADI ŠUMU!« šumska kultura, koja bi sama po sebi vršila stalnu i efikasnu propagandu u saobraćajno živom Bračkom kanalu. Naši jevrejski iseljenici u Palestini podigli su živ spomenik Kralju Petru 1 u vidu šume. Emigrantsko društvo »Istra« u Skoplju pošumilo je do sada golu Istarsku glavicu kraj Skoplia. Osim propagande treba narodu dati i sadnice, pa će stoga biti potrebno povećati broj i površinu šumskih rasadnika. Svaki srez trebao bi, barem za početak, da ima 2—4 lugara sa lugarskim tečajem, o banovinskom budžetu za pošumljavanje u režiji.i narodnom snagom, za nadzor nad šumama i ostalim čuvarskim personalom, 596 |