DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 12/1935 str. 20 <-- 20 --> PDF |
IZ UDRUŽENJA Ing, Josîp Marčić (Split): BIVŠE, SADANJE I BUDUĆE ŠUME NA DALMATINSKOM KRŠU.* Jugoslovensko šumarsko udruženje održava svoju 59. redovnu glavnu godišnju skupštinu dne 16. septembra i narednih dana u Splitu i .lelsi na otoku Hvaru. — Kao mjesto održanja ove skupštine izabrana je dakle srednja Dalmacija, kroz koju će tom prilikom biti raznih ekskurzija članova udruženja. Kako vidim, lijep broj članova odazvao se ovom pozivu i došao na naše more, da ga još jače zavoli i da vidi ne samo važnost ove lijepe naše obale, nego da se istodobno stručno upozna s ovim krajevima u kojima šuma ima neprocjenjivu važnost. Ovom prigodom odredila mi je uprava Jugoslovenskog šumarskog udruženja ugodnu dužnost da Vam na skupštini održim jedno .predavanje. Da Vas ne zamaram raznim statističkim podacima, ograničiću se na najnužnije kako bi ipak dobili preglednu sliku o šumarstvu na kršu Primorske banovine, naime o bivšim, sadašnjim i budućim šumama na onom dijelu dalmatinskog krša, koji se sada nalazi u granicama Primorske banovine i na kojem Otsjek za šumarstvo u Splitu izvodi pošumljavanje. Ovaj goli krš, kojega ste prigodom Vašeg dolaska u Split vidjeli i kojega ćete još bolje vidjeti prigodom Vaših ekskurzija, bio je u prastaro doba većim dijelom zaodjenut šumom, koja je bila nakit i štit osobito gorovitim predjelima. Slijedeći podaci, izneseni po profesoru Popariću kao i na temelju raznih dokumenata, daće nam preglednu sliku o bivšim šumama u Dalmaciji. Da je ovaj naš goli krš bio prekrit u staro doba šumom, dokazuje nam: povjest, narodne povelje, narodna predaja i strani suvremeni pisci, a potvrđuju nam podaci, s kojima raspolaže geološka znanost. 6 km daleko od Splita, nalaze se iskopine grada Solina. Solin je bio stari grčkoilirski gradić, kojeg kasnije Rimljani učiniše glavnim gradom provincije Dalmacije. U njemu življaše oko 60.000 stanovnika. Oko god. 614., za seobe naroda, Solin bijaše porušen. Godine 1647. po naredbi Mlečana, sravnjeni su bili sa zemljom zadnji ostaci nekadašnjeg slavnog grada Solina da se Turci ne bi u istima ugnjezdili. Naplave su tekom stoljeća zasule ruševine grada Solina, tako da se iste sada nalaze mjestimično za više metara ispod zemlje. Taj naneseni materijal, naime te naplave koje su zasule ruševine grada Solina, ne dadu se drugačije protumačiti, nego da su bujice i vjetrovi — poslije ogoljenja brda Mosora i Kozjaka na podnožju kojih je podignut bio grad Solin — raznjele zemlju u nizine. Brzo oticanje vode na ogoljenim zemljištima pomaže razornom djelovanju vje tra, pa je spiranje plodne zemlje sa strmih zemljišta u uvale obična pojava. Slično vrijedi i za Naronu, nedaleko Metkovića, koja je za rimsko doba bila glasovita luka, a sada se ruševine ovog grada nalaze — uslijed upliva atmosferilija ria ogoljenim okolnim brdima, naime uslijed nanesene zemlje — nekoliko kilometara daleko od morske obale. Iz povijesti dalje vidimo, da su drevni Iliri, Liburni i Dalmati- koji prije Rim ljana obitavahu istočnu obalu Jadranskog mora, bili ne samo stočarski narod, nego da su raspolagali mnoštvom lađa napravljenih od domaćeg materijala. I ovo je jedan -dokaz o bivšim šumama, koje su prekrivale dalmatinska brda, jer bez šuma nema stočarstva, a ni brodogradnje. ´´ " * Predavanje održano prigodom svečanog otvorenja 59. glavne skupštine Jugoslovenskog šumarskog udruženja u Splitu 15. septembra 1935. 564 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1935 str. 21 <-- 21 --> PDF |
Dalmati su preko 150 godina branili svoju slobodu -proti rimskom orlu dok konačno nijesu pali pod rimsko gospodstvo poslije raznih izgubljenih bitaka, prigodom kojih su rimske legije morale posjeći šume da bi iz njih istjerale Dalmate. Malo godina poslije doseljenja Hrvata u Dalmaciju povijest bilježi, da su oni imali veliko brodovlje sagrađeno na dalmatinskim obalama iz drvlja izsječenog u primorskim šumama. Kad je Dalmacija prešla pod gospodstvo Mlečana, brda su još bila većim dijelom zaodjenuta gustom šumom. Nu Mlečani su odmah počeli devastacijom istih, odnosno obešumljenjem primorskih a kasnije i zagorskih brda, opravdavajući ovaj postupak time da Turci neće ni poželjeti, a kamo li nastojati, da osvoje goli krš, na kojem begovi i spahije ne bi mogli niti dovoljno da napasu svoje konje. Geslo je mletačke republike bilo: rade neka sve propadne, nego li da se poboljša sudbina njezinih podanika. Naravno da kod provađanja spomenute glavne tačke svoje politike, naime osiromašenja Dalmacije, Venecija nije zaboravila na svoju korist. U XV. vijeku podizale su se silne građevine u Mlecima. Ovim građevinama trebalo je stvoriti čvrste temelje u blatnim lagunama. Stoga Mlečani dadoše posjeći najljepše dalmatinske šume i drvo prenijeti u Mletke, gdje se i dan danas nalazi u lagumama, pod veličanstvenim crkvama i sjajnim palačama. Na primjer za temelje same crkve »Santa Maria della salute« upotrebljeno je bilo oko 1,200.000 balvana. I za gradnju svojih galija i drugih ´brodova Mlečani su dobavljali potrebito drvo iz Dalmacije, tako da je već početkom XVI., a osobito pak polovicom XVII. stoljeća, kad je Mletačka vlada proglasila šume javnim dobrom, ponestalo većeg dijela dalmatinskih šuma. Naravno da pri tome dalmatinski seljak nije ostao skrštenih ruku, nego je i on dosta harao šume prekomjernom pašom i neurednom sječom, što i dan danas, žalibože, nastavlja. Na ovaj način nestale su šume sa dalmatinskih brda, a s njima, pod uplivom atmosferilija, i plodna zemlja koja je zasula stare porušene rimske gradove, rimske ceste, vinograde i polja, a na ušću rijeke Krke, Cetine, Neretve i solinskog .ladra nastali su nasipi koji su prouzročili nezdrave močvare. Dalnji dokaz da su jednom dalmatinska brda bila šumom zaodjenuta imamo u činjenici, da duž cijele Dalmacije nailazimo na naslage kamenog ugljena. Eksploatacija ugljena u Dalmaciji vrši se već 100 godina. Dalmatinska su brda, dakle, bila u staro doba pošumljena. U protivnom slučaju ne bi Rimljani bili podigli veličanstvene gradove na obalama Dalmacije, koja je u ono doba bila jedna od najbogatijih rimskih pokrajina. Pri padu Mletačke republike Dalmacija je pretstavljala sliku zapuštene, ogoljene i osiromašene zemlje, u kojoj su ljudi umirali od gladi. Poslije mira u Pažunu (26. XII. 1805. god.), francuska je vojska zaposjela Dalmaciju u Napoleonovo ime, a glasoviti Vicko Dandolo bio je imenovan proveditorom iste. Iz njegovih izvještaja caru Napoleonu vidi se kako su onda izgledale dalmatinske šume uslijed devastacije istih sa strane mletačke republike. U izvještaju od 31. XII. 1807. god. opiše žalosno stanje šuma u pojedinim okružjima. Za Split .. pr. navodi da su sve stare šume na brdu Mosoru i Marjanu, kao i one na otoku Ciovu, oko Klisa i na Kozjaku nestale. — Za otok Hvar i Vis navodi da imadc dragocjenih ostataka pored uništenog pustog šumskog blaga. Za otok Brač navodi da su spalili na više mjesta šume, da učine plodnijim pašnjake. Dandolo je stoga odmah počeo pošumljavanjemi dalmatinskog krša, te je već prve godine, naime 1806., naručio u tu svrhu iz Italije preko 100.000 raznih sadnica, a istodobno osnovao je u Zemuniku kraj Zadra prvi šum. rasadnik. — Naredbom 16. XI. 1806. god. strogo je zabranio svako krčenje šume, sječu mladica, loženje vatre u šumi kao i svaki izvoz drva. — Da bi pošumljenje što bolje uspjelo i što brže 565 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1935 str. 22 <-- 22 --> PDF |
napredovalo, naredio je osnivanje t. zv. »svetih gajeva«. U tu svrhu u svakom selumorali su težaci na zgodnom položaju ograditi prostor od 10 do 20 kanapa (3.5 do 7 ha) i zašumiti ga. Svaka šteta u ovim uzornim šumicama bila je najstrože kažnjena, a za istu odgovaralo je cijelo selo. Glavna svrha ovih »svetih gajeva« bila je ta, da težaci uvide kako u istima šuma napreduje da bi kasnije sami po sebi osnovali drug& gajeve. U tu svrhu raspisao je šest nagrada: 2 po 800, 2 po 500 i 2 po 300 mletačkih libara za župnike i seoske starješine koji prvi budu dokazali da su u njihovim selima osnovani »sveti gajevi«. Iste godine povisio je travarinu za stoku, a osobito pak za koze. Travarina za koze morala se je postepeno svake godine povećavati dok se. kozama ne zametne trag, a to iz razloga što je uvidio da su koze veoma pogibeljne za svaki pokušaj zašumljivanja. Uprava Vicka Dandola, i ako je trajala manje od 4 godine, ostala je i u šum. pogledu zabilježena zlatnim slovima, jer je Dandolo prvi, koji je počeo pošumljavatt dalmatinski krš, on je prvi koji je u tu svrhu osnovao šum. rasadnike i uopće prvi koji je nastojao prosvjećivati pučanstvo u cilju podizanja, njegovanja i učvršćivanjaljubavi za šumu. Mletačka vlast harala je dalmatinske šume, a austrijska je za vrijeme prve kupacije (1797—1805), kao i odmah poslije ponovne okupacije (1809) nastavila haranjem šuma i to osobito u vojničke svrhe ne štedeći pri tom ni »svete gajeve«, a ne brineći se ni da postojeći strogi zakoni, izdani za vrijeme kratke francuske . ,adavine, u svrhu čuvanja i uzgoja šuma, budu izvršivani, tako da je i u šumarskom pogledu Dalmacija bila osobito u prvim decenijama zadnja pokrajina bivše monarhije. Nakon ovih historijskih podataka o bivšim dalmatinskim šumama, prelazim na slijedeće podatke o sadašnjim šumama kao i na predlog za buduće pošumljavanje. ´Područje Primorske banovine uglavnom je oskudno šumama, jer i ono šuma što ih ima (594.710 ha), najvećim su dijelom niske šume {283.394 ha = 47,6%) i šikare (143.7)24 ha = 24,2%), a ima i srednjih šuma (47.734 ha = 8%). Visokih je šuma razmjerno malo (119.858 ha = 20:2%). Iznimku čine srezovi: Bugojno, Konjic, a donekle Mostar, Prozor, te Livno i: Korčula, jer u tim srezovima ima neštj visokih šuma većih površina. Po vrsti drveća dijelimo ove šume na: 1. četinare 52.005 ha = 8,7%; 2. hrastove šume 30.723 ha = 5,2% ; 3. bukove šume 46.961 ha = 7,9% ; 4. mješovitelistače 282.433 ha = 64,3%; 5. mješoviti četinari i listače 82.588 = 13,9%. Svega 594.710 ha. Najviše je državnih šuma (220.989 ha), pak privatnih (208.001 ha) i općinskih« (156.939 ha), a najmanje crkvenih i vakufskih (5.544 ha), samostanskih (2.311 ha), štedionica (688 ha) i zaklada (238 ha). Na apsolutnom šumskom zemljištu ima 564.289 ha, a na relativnom šum. zemljištu ima 30.421 ha. Površina koja se po odredbama zakona o šumama (§§ 12, 13 i 92) ima da pošumi iznosi 134.175 ha. Primorska banovina zauzima veći sjeverni dio Dalmacije sa najvećim dijelom Jadranske obale i ostrva. Na ovoj teritoriji najrašireniji je Quercus pubescens (dub)´ koji, skupa sa Quercus Ceriš (cer) i Quercus pedunculata (hrast lužnjak) kao i s. drugim listačama, pravi često šume većih dimenzija. Ove su većim dijelom mlade šume, budući da su starija stabla odavno posječena. Nu najkarakterističnije šume za: naš Jadran jesu vazdazelene šume poznate pod imenom »makija«. Naš uvaženi botaničar, dubrovčanin, sveučilišni profesor Dr. Lujo Adamović, u svojim djelima: »Die Pflanzenwelt Dalmatiens« od god. 1911 i u »Die Pflanzenwelt der Adrialänder« od god. 1928, kaže da nema karakterističnije slike za Jadran i za: zemlje oko Sredozemnog Mora do makije, koja je u neku ruku njihovo obilježje. 566 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1935 str. 23 <-- 23 --> PDF |
Pod imenom makija (francuski maquis) pođrazumjevamo onu prirodnu zajeđinjcu, naime onu asocijaciju biljnih elemenata sa kožnatim i vazdazelenim lišćem, koji -djelomično iprave neprohodne šikare, a djelomično i rijetke sastojine, pridržavajući pri tome ipak onaj monotoni, smeđe zeleni ton, naime onu jednoličnost koja je karakteristična za naš Jadran. Usprkos ovoj prividnoj jednoličnosti, makija pretstavlja jednu mješovitu šumu veoma bogatu različitim elementima, koji većim djelom, ako ne isključivo, imaju sklerofilno lišće. Makija pretstavlja zapravo preostali podstojni dio onih šuma jadranske flore, koje su privukle naše praoce na ove naše obale. Na Jadranu je ljeto suho i vruće, a zima kišovita i vjetrovita. Ovoj karakterističnoj klimi, kao i uopće ekološkim prilikama primorskog krša, prilagodili su se elementi makije, tako da mogu njihovim sklerofilnim lišćem lako da odole i najvećoj suš. i vrućini tim više što onda ne vegetiraju. Ovaj period ljetnog mirovanja makije ima se, dakle, smatrati kao sredstvo obrane od prevelike ljetne suše. U ovom periodu makija naravno ne cvjeta, osim Myrtus communis (mirta) i Nerium Oleander (leandra) -koji prave iznimku. Neki elementi makije počinju da cvjetaju već u´ jeseni, te se broj procvalih elemenata postepeno povećava preko zime i proljeća, tako da je makija najljepša i najsvečanija u mjesecu aprilu i maju kad obiluje cvjetovima raznih boja i mirisa. Onda je ona privlačiva za svakog ljubitelja prirode i za mnoge pjesnike i slikare. I jedna sama općenita analiza u pogledu bioloških oblika, daje nam jasnu sliku o velikom polimorfizmu makije, naime o nejednako razvijenom lišou kod pojedinih elemenata. Ovaj se polimorfizam može također smatrati kao sredstvo obrane makije od prevelike ljetne suše. Makija, u koliko je ima oko sjevernog Jadrana, rijetka je i jednostavna. Prema jugu dobiva postepeno sve to više elemenata, te je bujnija i više privlačiva. Preko sto raznih elemenata sačinjava makiju, a od ovih je četrdesetak glavnih. Najrašireniji i pri tome najotporniji elemenat makije je Juniperus Oxycedrus (smrika) "koji često pravi čiste sastojine velikih dimenzija. Sa ovim elementom skupa nalazimo više puta, i to osobito na otocima i u primorju, Juniperus macrocarpa (pukinja) i Junipcrus Phoenicea (somina), koji također prave skoro čiste sastojine, ali manjih dimenzija. Najljepši elemenat makije je svakako Arbutus Unedo (planika) sa svojim svjetlim, kožnatim i prilično velikim lišćem, koji na osobiti način resi makiju u jeseni i zimi, kad su planike krcate crvenim i žutim plodom poznatim pod imenom maginja i bijelim cvijetovima koji su slični durdicama. Iako je planika tipični i izraziti elemenat sredozemne flore, ona ipak uspjeva u južnoj Francuskoj i u južno - zapadnoj Irlandiji. Jedan veoma karakterističan elemenat makije, koji obično nalazimo skupa sa planikom, je Myrtus italica (mrča). Ovaj grm je dosta osjetljiv i dolazi stoga samo u vrućim primorskim predjelima, naime na otocima, a na kopnu južno od Splita. — Od velike važnosti za makiju je također Pistacia Lentiscus (tršlja), i Quercus Hex (česmina). Phillyrea media (zelenika) je također jedan česti elemenat makije, koji nalazimo duž cijele obale Jadranskoga mora, a u zagorju dapače i do 1.000 m nadmorske visine. U makiji je dosta raširen Rosmarinus officinalis (ružmarin), od kojeg na otoku Hvaru i Braču prave ružmarinovo ulje, kao i razne vrsti vrijesa (Erica arborea, Erica veiticillata, Erica multiflora), koje su veoma karakteristične za makiju. Viburnum Tinus (lemprika) ljubi predjele manje izložene suncu. Stoga ovaj grm /nalazimo skoro isključivo u lijepo razvijenim makijama, a osobito pak u mediteran 567 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1935 str. 24 <-- 24 --> PDF |
skim šumama. Calycotome infesta (kapinika) spada medu rijetke elemente makije, a-. Spartium junceum među još rijeđe. Osim ovih grmova, koji pretstavljaju glavne elemente makije, postoji još takovilv koji zapravo ne spadaju među bitne sastavne dijelove makije, a koje više puta. u istoj nalazimo, kao na pr.: Olea Oleaster (divlja maslina), Ceratonija Siliqua (rogač), Ouercus eoceifera (divlja komorika), Quercus Suber, Nerium Oleander (leandar) i t. d. U makijama nalazimo doduše više puta i takovih elemenata kojima preko zime., opada lišće, a to su oni elementi, koji su se uselili iz drugih zona, kao n. pr.: Ouercus. pubesces, Ouercus Cerris, Ostria carpinifolia, Corylus Avellana, Fraxinus ornus itd.. Za makiju su također mnogo karakteristične razne penjačice kao: Smilax aspera, Rosa sempervirens i razne padačice kao Clematis flammula, Vitis silvestris, Lonicerai implexa itd. Uz razne biološke elemente makije, koje smo do sada spomenuli, nemožemo a da ne spomenemo također da u ovoj formaciji nalazimo više stotina raznih jednogodišnjih i višegodišnjih travolikih biljaka. Važnost makije ne sastoji se samo u tome što ona vrši neko mehaničko´ vezivanje zemljišta, koje bi inače bilo izloženo kišama i vjetrovima te prema tome de-nudacij´i, nego je makija veoma korisna također u poljoprivredi i obrtu. — Makija sa svojim elementima ima faktično znatnu važnost u poljoprivredi bilo radi različitih^ proizvoda kojim ooskrbljiva (kolje, motke, građu za razno poljoprivredno oruđe itd.), bilo radi tješnjih odnošaja koji postoje u pogledu othranjivanja blaga. Naročitoje od koristi za pčelarstvo, koje je važna grana narodne privrede. Prije nego li je čovjek počeo da u negativnom smjeru upliviše na ovu prirodnu zajednicu, palenjem, prekomjernom pašom i krčenjem, makija je bila prostranija i bujnija, te prema tome i mnogo vrijednija, nego ii je danas. Nu i danas ona pretstavlja veliki neiskorišćeni narodni kapital, jer zaprema velike površine. Da bi se i stojbina na kojoj se makija nalazi mogla što bolje da iskoristi, treba vještački pošumiti ne samo sve one čistine, koje se u makiji obično nalaze, nego i sve one predjele u .kojima nalazimo manje vrijedne elemente. Ovo vještačko pošumljavanje treba po mogućnosti izvoditi onim vrstama visokog rasta, koje imadu svoj optimum u zoni »lauretuma« (Pinus halepensis, Pinus Pinea, Pinus Laricio itd.)´ kao i onim egzotama koje se lako aklimatiziraju ili su već aklimatizirane kao što su razni cedri, čempresi itd., koji davaju odlično drvo za gradu. Na ovaj način dobićemo mješovitih šuma četinara sa makijom kao podstojno drveće, kao što je to slučaj u mnogim mediteranskim šumama. Kako smo već vidjeli, Vicko Dandolo je prvi koji je otrag 130 godina počeo* pošumliavati dalmatinski krš. Bivša monarhija nastavila je ovaj rad tek u drugoj polovici 19. vijeka i to najprije u sjevernoj Dalmaciji, jer je sjedište tadašnjeg pokrajinskog šumarskog nadzorništva bilo u Zadru. Kasnije su ovi radovi bili prošireni po cijeloj Dalmaciji, naime nakon što je 1884. god. ondašnji pokrajinski šumarski nadzornik u Zadru, Zikmundovsky, proputovao južnu Francusku. Svrha ovog putovanja bila je ta, da na licu mjesta prouči način izvođenja: vještačkog pošumljenja bujičkih područja, koje se pošumljenje sa veoma dobrim uspjehom izvodi u Francuskoj već od 1860, god. — Poznato je da su šume najbolji regulator bujica. Stoga je s uređenjem bujica postavljen temelj vještačkom pošum- Ijavanju u Dalmaciji, budući da je Dalmacija bila medu prvim pokrajinama bivše Austro-Ugarske monarhije u kojoj se je, uporedo sa podizanjem raznih tehničkih naprava, počelo vještački pošumljavati bujična područja. Prva vještačka pošumljavanja izvođena su raznim borovim sadnicama odgo jenim u loncima. U zadnje doba pošumljava se skoro isključivo po Hollovoj metodi. 568 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1935 str. 25 <-- 25 --> PDF |
Pod gospodarstvom Mlečana nestale su dakle uglavnom sa dalmatinskih brda, šume, a s njima i plodna zemlja koja je osobito na ušću rijeke Krke, Cetine, Neretve, i solinskog Jadra prouzročila nezdrave močvare. Ove su močvare širile malariju (groznicu), tako da je Dalmacija, uz Makedoniju, Albaniju, Grčku i Italiju, bila zemlja, koja je u Evropi najviše trpila na malariji. — Stoga je već 1872. god. bivše c. ,kr.: dalmatinsko namjesništvo u Zadru počelo vještački pošumljavati također i močvarne predjele u Stonu, Metkoviću, Solinu, Trogiru, Skradinu, Ninu itd. raznim vrstama eukaliptusa, osobito sadnica Eucaliptus globulus. — Eukaliptusi djeluju u zdravstvenom pogledu u dvostrukom smislu: naime sa svojim žilama upiju velike količine vode i time presuše močvare, tako da se ličinke i čahurice od malaricnog komarca (Anofel) ne mogu više da razviju, i time se uništava njihov porod; istodobno iz aromatičnih lišća ispariva antiseptičke mirise odalečujuć time komarce. Pošumljavanjem malaričnih predjela raznim eukaliptusima htjelo se je barem donekle stati na put ovoj narodnoj pošasti, naime groznici. — Osim rijetkih egzemplara koji su se do danas uzdržali u životu u zaštićenim i toplim položajima, ovo pošumljenje, koje je trajalo više godina, nije uspjelo. Adamović se osvrće u već spomenutim svojim djelima na ove neuspjehe te kaže, da ovi kao i svi ostali pokušaji oko pošumljavanja močvarnih predjela na obalama Jadrana nijesu većim dijelom uspjeli iz razloga, što Eucaliptus globulus, kao i sve druge odlike eukaliptusa nemaju dovoljno otpornosti protiv studeni. Na primjer 1928. god. pojedina stabla eukaliptusa izgubila su uslijed velike studeni u nekim predjelima ne samo svo lišće, nego i grane. I pi osle zime su eukaliptusi dosta stradali. Iz dosad navedenih kratkih statističkih podataka vidi se, da je vještačko pošumljavanje na dalmatinskom kršu odavna započeto i da prema tome raspolažemo dovoljnim iskustvom u pogledu izvođenja vještačkog pošumljavanja. Nu budući da se tehnika pošumljavanja nalazi u neprestanoj evoluciji, to je neophodno potrebno nastaviti proučavanjem iste, tim više što je ovo proučavanje" na dalmatinskom kršu oteščano uslijed velike razlike u ekološkim faktorima koja postoji između pojedinih vegetacionih pojasa. — Radi geografske strukture tla treba pri ovom proučavanju kao naravno i pri izvođenju vještačkog pošumljenja praviti razliku ne samo između vertikalnih nego i između horizontalnih klimatskih šumskih područja, naime između pomorja, primorja i zagorja, odnosno između otoka, uskog pojasa kopna u prisoju primorskih gora, i nepreglednih golih kamenih pustinja iza bila tih gora. — Prelaz iz primorja u zagorje nije postepen. Dok se n. pr. primorje ističe blagom klimom, dotle su u zagorju druge termičke prilike koje sjećaju na kontinentalnu klimu. Gorske kose primorskih brda, koje su skoro paralelne sa obalom, sačinjavaju granicu između primorja i zagorja. Poznavanje ovih uzdužnih vegetacijonih pojasa važno je dakle radi izbora vrsti drveća kojima kanimo izvesti vještačko pošumljavanje. Budući da je vapnenac (Ca C Os) glavni kamen u svim tvorbama kredne formacije, kojoj u najvećem dijelu spada i dalmatinski krš, to se vještačko pošumljavanje izvodi uglavnom sa vapnovitim biljkama i to osobito onim, koje mogu đa podnesu veliku žegu, koje lakše odoljevaju sjeveroistočnom vjetru (buri) i koje se zadovoljavaju mršavim tlom kao što su to razne vrsti bora, čempresa, cedara itd. Osim alepskog bora, crnog bora, cedara itd., kojim se vrstama uglavim po-, šumljuje dalmatinski krš, i čempres (Cupressus sempervirens), odlično uspjeva uzduž cijele naše obale, gdje ga na jugu nalazimo i kao autohtono stablo, među raznim drugim biljkama sredozemne flore, dajući onim predjelima neki osobiti čar. Stoga je važnost gajenja čempresa sve to veća osobito iz razloga što daje izvrsno vrlo tvrdo i trajno drvo za građu. Guste živice čempresa su vrlo dobra ubrana za one kulture, koje stradaju od velikih vjetrova, .ledina je mana čempresa 569 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1935 str. 26 <-- 26 --> PDF |
ta, što ne stvara ispod sebe skoro nimalo crnice. Stoga nije uputno na kršu´ osnovati čiste čempresove sastojine. Popunjavanje borovih kultura vrši se po mogućnosti listačama i to osobito onim vrstama, koje se eventualno nalaze na kulturnim plohama ili u blizini istih, da bi na ovaj način dobili mješovite sastojine, koje — osim ostalih1 poznatih prednosti — manje trpe od vanjskih upliva naime od vatre, od štetnih zareznika itd. pa ne samo to, nego i poljepšavaju okolinu, što je sa estetskog gledišta od velike koristi, osobito u neposrednoj blizini poznatih naših ljetovališta. Otsjek za šumarstvo u Splitu izvodi vještačko pošumljavanje samo na nedržavnom zemljištu, naime na teritoriji bivše pokrajine Dalmacije, dok na teritoriji bivše Bosne i Hercegovine izvode nadležne Direkcije šuma. Površina, koja je sa uspjehom pošumljena na nedržavnom zemljištu od oslooođenja do danas u državnoj režiji, iznosi 3.214 ha 14 ara. Za vrijeme samog sloma stradale su mnoge predratne kulture, a neke su od istih bile do temelja uništene, tako da površina predratnih kultura iznosi sada 4.693 ha 37 ara. U svrhu da bi se postepeno uklonila pasivnost, taj vječni problem kraških krajeva ove Banovine, neophodno je potrebno da se što intenzivnije nastavi sa pošumljavanjem. Istina prilike su danas teške a sredstva oskudna, ali pitanje pošumljavanja golcg našeg krša moralo bi biti naša glavna briga, jer se osobito pošumljavanjem može pomoći ovim krajevima. Svaka druga pomoć pomaže trenutno, ali ne uklanja samog uzročnika zla. Budući da država ne može, a i ne mora da na sebe uzme svu brigu za pošumljavanje, jer bi to iziskivalo neizmjernih rfovčanih žrtava, to je potrebno da se država u izvršivanju svoje dužnosti osloni, u koliko je to moguće i na privatnu inicijativu. U tu svrhu kr. Banska uprava u Splitu besplatno dijeli svake godine raznim interesentima sjemena i sadnica potrebnih za pošumljavanje. Na pr. u prošloj radnoj periodi 1934-35. god. sreski šum. referenti besplatno su dijelili do 2,000.000 komada raznih 1- i 2-god. sadnica odgojenih u državnim šumskim rasadnicima. Na ovaj način nastale su do sada mnoge lijepe šumice osobito u primorju, koje u zadnje doba sve više privlače turističku publiku. Međutim najefikasniji i najbolji način za regeneraciju šuma lišćara u čitavom našem mediteranskom području, kamo spada najveći dio dalmatinskog krša, svakako je resurekcija. Tehnički rad oko resurekcije dosta je poznat i nije potrebno da ga ovdje analiziram, pa mislim da je dovoljno da istaknem, da se sve vrste lišćara sasječene počepice, naime razizemno, dobro regenerišu, dajući u prvoj godini redovito jake izbojke i izdanke. Na taj način podignuto je do sada mnogo lijepih šumica na našem kršu. Mnoge takve obnovljene šumice mogli ste vidjeti i na putu od Knina prema Splitu. To su one šumice, redovito ograđene suhim kamenim zidom, koje ponekad zapremaju koju 100 m2 a po nekad i više hektara. Uloga tih šumica koje su na razmjerno vrlo jeftin način podignute, nije mala. One su redovito podignute u blizini naselja i obradivih zemljišta i prema tome služe kao branici protiv uticaja atmosferilija, t. j . jakih kiša i vjetrova, a osim toga daju prihod u drvetu i stočnoj hrani. Rad izveden u tom smislu na području Pritnoiske banovine dao je do sada dobre rezultate u pogledu proizvodnje, a što je najvažnije pri tome, u narodu je utvrđena vjera da se na taj način može brzo doći do povoljnih rezultata. Prema tome, Gospodo kolege, pošumljavanje krša u Primorskoj banovini provodi se ili vještačkim, naime sjetvom i sadnjom, ili prirodnim putem, naime pomoću resurekcija tamo, gdje su se naravno elementi šume sačuvali. 570 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1935 str. 27 <-- 27 --> PDF |
Ali ako uporedimo uloženi trošak s jedne strane, a s druge rezultate i mogućnost održavanja podignutih sastojina, dolazimo do ovog zaključka: 1. Vještačko pošumljavanje je razmjerno vrlo skupo a to s razloga, što baš na kršu vladaju osobito nepovoljne klimatske prilike za podizanje šuma, pa je redovito potrebno više puta popunjavati pošumljavanje na jednom te istom mjestu. 2. Sjetvom i sadnjom postižu se u najviše slučajeva dobri rezultati kod četinara, osobito kod raznih vrsta borova i ako su lišćari, s obzirom na narodne potrebe, daleko korisniji. 3. Podizanje šuma resurekcijom razmjerno je vrlo jeftino i daje dobre rezultate i to naravno ondje gdje su se sačuvali elementi šume. 4. Čuvanje podignutih nasada, osobito onih četinara na prostranim općinskim površinama, teško je. Dosta je spomenuti samo požar, od kojega je, uza sve nastojanje, teško sačuvati borove kulture. U vezi ovih istaknutih konstatacija treba tražiti puta i načina kako da se racionalnim metodama podignu što prije i u što većoj mjeri sastojine gdje god je to samo moguće i da se one sačuvaju. Prema utvrđenim činjenicama a pored današnjeg sistema u čuvanju općinskih šuma, ne preostaje drugo nego da se podizanje šume veže uz individualno vlasništvo zemljišta, u toliko prije, što u pogledu čuvanja općinskih šuma ne možemo na žalost očekivati da će u skoroj budućnosti doći do vidnijeg poboljšanja. Na diobi općinskih zemljišta je već ranije rađeno, pa je ta dioba donijela dobre rezultate. Stoga, da bi pošumljavanje u buduće što prije i što bolje uspjelo, neophodno je potrebno da se što intenzivnije nastavi započetim radom, pa da se čim prije i u što većoj mjeri provede dioba krševa, jer je svako odugovlačenje u ovom pogledu od velike štete narodu i državi. Podjela krša na pojedince sigurno je da će pospješiti akciju oko pošumljavanja. Individualna svojina označena je težnjom, da se postigne što bolji ekonomski rezultat, u vezi sa potrebama vlasnika i sa kvalitetom zemljišta, tako da je narod na kršu, pri iskorišćavanju svojih ograda proveo načelo: na svome je svako najbolji gospodar. Ovim putem biće, uvjeren sam, najlakše podignute prostrane sastojine u sadašnjosti a najlakše i najbolje očuvane u budućnosti. Obzirom dakle da rad na pošumljavanju sadnjom i sjetvom sporo napreduje a resurekcijom brzo, a da je čuvanje i u jednom i u drugom slučaju teško i da je dioba golih, danas gotovo neproduktivnih površina na kršu maijpodesnija da1 se iskoristi i privatna inicijativa a i pomoć državne vlasti u raznim formama, čast mi je predložiti da Jugoslovensko šumarsko udruženje donese slijedeću rezoluciju:´´ Jugoslovensko šumarsko udruženje sa svoje 59. (XIV.) redovite glavne godišnje skupštine apelira na kr. Vladu, da — pored pomoći koju daje u vidu kredita za ručno pošumljavanje krša i goleti — pomogne riješavanju nada sve važnog pitanja o pošumljavanju i privođenju boljoj proizvodnji današnjih gotovo neproduktivnih zemljišta na kršu, specijalno u Primorskoj banovini, donošenjem zakona o diobi opć. i držav. pustih zemljišta. Čuvajmo Jugoslaviju! Čuvajmo naše šume! * Skupština je rezoluciju jednoglasno prihvatila. 571 |