DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11/1935 str. 16 <-- 16 --> PDF |
teškoća njezinog uzgoja u rasadniku, te da uspijeva dobro samo pod zaštitom starijih stabala. Jedno od najlošijih gospodarskih svojstava je njezin maleni godišnji prirast u debljinu, iz čega izlazi da je rentabilnost gospodarenja s njome veoma malena. Da li se čisti bolje od grana, nego obična smreka, za sada je još otvoreno pitanje. K a r a m a n10 i F i a 1 a navode, da njezine daske imaju manje »sfrži« (čvorova od grana), dok drugi autori tvrde protivno. Pošto ne znamo mnogo o njezinim zahtjevima na dobrotu staništa, tj. da li se zadovoljava sa slabijim, mršavim ili zahtijeva svježe, bolje tlo, ne možemo joj tu ustvrditi nikakve prednosti ili mane. Znamo tek toliko, da raste na sjevernim i sjeveroistočnim ekspozicijama u nadmor skoj visini od 800—1200 m,11 na mjestima velike relativne zračne vlage i da traži čistu krečnjačku podlogu12 (W e 11 s t e i n, F i a 1 a, K a r o 1 .). Da li bi P. omorika imala kakvu važnost kod pošumljavanja krša ili kod uređivanja bujica ili kod drugih kakvih šumarskih radova, da li bi ona na nekim mjestima mogla uspješno nadomjestiti druge slabije vrste, ne može se još ustvrditi, jer s njome još nisu vršeni nikakvi takvi ili slični pokusi. U botaničkom pogledu P. omorika je zastupnik ostataka preglaci alnih šuma na evropskom kontinentu. Istraživanja W e 11 s-t e i n a13 i Webe r a11 pronašla su srodnost naše omorike sa onim ostacima smreka (P. omoricoides), koje su našli okamenjene u slojevima pruskog starijeg kvartcra. Prema njihovoj teoriji šume onoga doba bile su sastavljene poglavito iz četinjača — omorike i njoj srodnih vrsta. Najbliži srodnici naše omorike rastu danas na obalama Tihog oceana u istočnoj Aziji (P. Ajanensis) i u zapadnoj Sjevernoj Americi (P. Sitchensis), dakle u udaljenosti od nekoliko hiljada kilometara. Da li su to u tercijeru bile jedne te iste vrste i da li im je areal rasprostiranja bio neprekinut, prema teoretskom shvaćanju Wettstein a i drugih, još je i do danas problem koji zanima botaničare. U tome možda leži to veliko interesovanje stranih botaničara za našu omoriku i to bi mogao biti jedan od razloga, koji bi nas, kojima je Pančićeva omorika najpristupačnija, vodio, da ju sistematski istražimo, a osim toga to bi istraživanje donijelo uspjeha i za nas i naše šumarstvo. Rasprostranjenje Pančićeve omorike svodi se u današnjoj literaturi na tri areala u području srednjeg i gornjeg toka rijeke Drine (vidi sliku 1 i 2). Prvi ju je Pančić našao u sjevernom arealu kod Zaovine u Užičkoj krajini, zatim je pronađena u tadašnjim kotarevima: srebre ničkom, rogatačkom i višegradskom. Taj areal odnosno ta nalazišta obišli su mnogi botaničari (Pančić, Wettstein, Fiala, Beck, Adamović, . Novak, Gjorgjević i drugi) i detaljno su ga istražili, te o njemu imamo 10 L. Karaman : Anatomijsko obiležje drveća. Sarajevo 1895. 11 Dolazi i na visini od 300 m nad morem (kod Barima). Na višim visinama od 1600 m dolazi i na južnim ekspozicijama (Igrišnik, Wettstein). 12 Ličanin (Šum. list 1893) posve krivo navodi da dolazi samo na silikatnom tlu i da izbjegava vapnenac. 13 R. v. Wettstein : Die fossile Flora der Höttinger Breccie. 14 C. A. Weber : Über eine omorikaartige Pickte aus einer dem älteren Quartäre Sachsens angehörenden Moorbildung. Engiers Bot. Jahrbuch 1892, sv. 4, str. 510. 496 |