DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1935 str. 42 <-- 42 --> PDF |
Die verschiedenen Rechenhilfsmittel beim Prismieren werden einem "Vergleiche unterzogen. Der Zeitaufwand (t), welcher notwendig ist für die rechnerische Lösung von 20 Prismierungs- Aufgaben mit der Hand (ohne Hilfsmittel), wird mit dem Zeitaufwand (f) für die Arbeit mit verschiedenen Hilfsmiiteln verglichen. Die Relation t : t´ wird als Zeitersparniskoefficient des Hilfsmittels vorgeführt. Der Koefficient ist beim Nomogramme etwas höher als bei Prismierungstabellen und bei dem Braunehirnischen Schieber. Der Autor SAOPĆENJA KOJIM PUTEM? (Prilog našoj šumarskoj politici) Dr. Ing. F. Podbrežnik , jedan od marnih propagatora ideja planske privrede, izdavač časopisa »Industrijska Odbrana«, posvetio je dvobroj istoga (br. 3—4. god. III.) drvarskoj industriji i trgovini pod naslovom »Aktuelni problemi naše drvarsk e privrede« . Od svih priloga svakako su najinteresantniji odgovori na anketna pitanja uredništva i to: jednog veleindustrijalca drvom iz Zagreba, jednog profesora univerziteta, te jednog šumskog industrijalca iz Drinske banovine. Karakteristično je, da su odnosna gospoda ostala anonimna i to po njihovoj želji, kako izjavljuje uredništvo. Koliko za obavijest i orijentaciju današnjim čitaocima, toliko i za kasnija vremena, iznosimo ove odgovore, koji će možda za mnogu stvar i u perspektivi povijesti šumarstva baciti jednu zraku na odnosnu prošlost. Ing. Podbrežni k postavio je ova pitanja: I. Da li se osjeća potreba jače planske organizacije drvne industrije u Jugoslaviji; II. da li je za regulisanje drvnog tržišta u unutrašnjosti i inostranstvu dovoljan samo reprezentativan Centralni odbor ili je potrebna jedna »jača« komercijalna organizacija, kao što je na pr. »Prizad«; III. da li je potrebno provesti jaču unutarnju potrošnju drva i na koji način; IV. da li je kod nas potrebna specijalna propaganda drva. Veliki industrijalac daje ove odgovore: Ad I. Svaka planska organizacija drvne industrije izlišna je i štetna po interese pojedinih većih poduzeća; odbija državnu (»plansku«) intervenciju, bar dok nužda ne postoji, jer bi to u stvari značilo, da jača poduzeća izdržavaju slabija. Ad II. Odgovor opet negativan, jer smatra svaku državnu i poludržavnu organizaciju suviše birokratskom, a da bi mogla uspješno voditi ikakve komercijalne poslove; odbija i sam Centralni odbor drvarske privrede Kraljevine Jugoslavije, jer na pr. i »Prizad« (Privilegovano izvozno a. d.) »nije pokazao nikakovih rezultata, ma da je njegovo polje rada daleko jednostavnije, nego li bi na pr. bilo polje rada jedne monopolske ustanove za izvoz drveta«. Ad III. Unutrašnja potrošnja drveta uslovljena je građevnom djelatnošću, te potom i o njoj ovisi potrošnja. Javni joj radovi mnogo ne doprinose, jer su to većinom radovi s malom upotrebom drva. Ad IV. Jest, i to u smjeru zamjene ostalog građevnog materijala drvom. Profesor univerziteta ovog je mišljenja: Ad I. Afirmativnog, ali u tom smjeru, da pitanje same drvarske industrije dolazi u pozadinu, a treba da iskoči pitanje naših šuma. »Čak nam je i kriza dobro došla«, veli isti profesor, »jer će se barem sačuvati dio našeg šumskog blaga kasnijim generacijama.« Ad II. Ne smatra se kompetentnim za potpun odgovor. Podvlači samo činjenicu, da bi se tim pitanjem trebao što skorije pozabaviti Centralni odbor, ali ipak smatra da bi rad u tom pravcu koristio maloj šumskoj industriji. Ad III. Povezano je s općim pitanjem podizanja kupovne moći našeg 458 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1935 str. 43 <-- 43 --> PDF |
seljaka. Država ima za dužnost da manjak u izvozu plasira unutar države, pa makar i vještačkim načinom, program javnih radova trebalo bi proširiti i na asanaciju sela. podizanje higijenskih kuća, ustanova i slično, gdje bi se mogao upotrijebiti domaći materijal. AdIV. Mjesto propagande za veću potrošnju drva potrebna bi bila propaganda za očuvanje šuma (»Zeleni tjedan«). Šumski industrijalac iz Drinske banovine na sva pitanja (osim četvrtog, na koje i nema odgovora) odgovara afirmativno, dapače i tonom zahtijevanja državne intervencije za malopilanare, jer se »zatvaraju naša najbolja tržišta i mi moramo tražiti preorijentaciju izvoza i samog rada i raspodele poslova. Dok je to velikim poduzećima još lako, dotle mala poduzeća nisu u stanju da sama traže nova tržišta, jer je to skopčano s ogromnim materijalom žrtvama, koje mora i treba da snosi zajednica.« U tri odgovara dva oprečna stava: Stav velike industrije, koja još uvijek (moramo se sjetiti sve njihove jadikovke) osjeća dovoljno vlastite snage, da borbu (nametnutu pred pet godina) i dalje izdrži, te stav male industrije, koja se poput pilića sklanja pod krila države. Potonjoj naginje i profesor univerziteta proširujući posve ispravno ovo pitanje ne samo na šumsku industriju nego na šumarsku privredu uopće. Stav velike industrije jasan je i razumljiv (vidi i članak Ing. Pipana o izračunavanju šumske takse, u Š. L. br. 5. o. g.): za osvojene pozicije na svjetskom tržištu naći će se načina da se bar donekle održe, a da se istodobno potraže i organiziraju nova tržišta. Iznošenjem robe na vanjska tržišta otklanjaju dolazak kupaca u našu zemlju, a znatni kapitali ne prave poteškoća ni u pitanju vezanih potraživanja. Mala industrija, pilanar s nekoliko hiljada kubnih metara gotovog materijala, ostaje na suhom: neka stari kupac samo makne, do novoga će teško (sve u današnje doba) doći, jer nema sredstava ni veza ni umješnosti, da izvrši potrebnu reklamu, da nade novoga kupca, a pogotovo da svoju robu prebaci na posve nova tržišta. Iz toga kao nužna posljedica slijedi grupacija male industrije u jednu organizaciju, koja će voditi brigu i o plasmanu robe. Treba da se stvori jedna prodajna institucija, koja će u svojoj cjelini moći parirati veleindustriji. Drinski pilanar uhvatio se države, ali ona to ne mora biti. Zašto ne bi direktno zainteresirani pokušali svojom snagom isplivati, a ako će se htjeti, ako će biti sloge, bit će i uspjeha. Može to biti i »Šipad« (koji danas jednim dijelom već to i jest), a može biti i nova državna organizacija, ali ne s tendencijom, da ona bude u neku ruku neka dobrotvorna institucija, koja će svoje pomoći davati na račun državne blagajnice (... »ogromnim materijalnim žrtvama — koje mora i treba da snosi zajednica«). Pitanje zaposlenja sve (pa tako i drvne) industrije, nije samo pitanje dotičnih poslodavaca nego opće državno, opće socijalno. Pitanje je to onih stotina i hiljada, koji prodajom svoje radne snage zarađuju svoj svagdanji kruh. Ali da li je već došlo vrijeme, da država i novcem spašava jednu granu, a dok se ne zna, gdje se nalazi prava krivica? Usprkos toga što se na stovarištima raznih pilana vide gomile gotove robe, ima primjera, gdje kupac ovu upravo guta plaćajući je gotovim novcem odmah pri otpremi robe sa stovarišta dotično pilane; gdje odnosno poduzeće postizava čistu dobit od cea 20% uloženog kapitala, a uz kulantnu isplatu svih svojih dugovanja (izdataka)! Konačno treba biti na čistu s tim, da više povratka na stare, ne konjukture nego količine, nema. Godine 1926. do 1929. naša šumska industrija, svi pilanari i trgovci drvom, mogu doista nazvati zlatnom dobom, ali to mišljenje ne može da dijeli i naše šumarstvo. Izvezene količine u označenim godinama daleko premašuju kapacitet naših šuma, ako se s njima hoće gospodarit u smislu potrajnosti prihoda, a koja potrajnost osigurava i stalan rad i pilanama i ljudima. I zato nam je kriza i »dobro došla«, kako sam ja to svojedobno i izneo u dnevnoj štampi, a koji su navodi i kasnije potvrđeni, iako su putevi, kojim smo došli do rezultata, bili različiti. Ali to su bile samo opće konstatacije, donesene po raspoloživim statističkim podacima, koji međutim nisu do 459 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1935 str. 44 <-- 44 --> PDF |
voljni, te bi se u tom pravcu imao s odgovarajućom tačnošću sabrati novi materijal. Iako ima na pr. drva za sječu kroz narednih 4—5 godina s istim (sa starim) inten zitetom sječe, zar ima smisla forsirati takvu sječu, dok će iza toga nastati jedan vakuum, koji se ne će nikada ispuniti. Naravski da će doći i do zatvaranja izvjesnog broja pilana, ali kako se ono dade spriječiti, kad nema sirovina. Danas je to nemoguće, a stvarno će to značiti (brojčano) svadanje ovih na normalni broj i normalnu mjeru. U tom baš leži glavna tendencija § 88. današnjeg Zakona o šumama, koji kaže, da »samo sa pristankom bana mogu nadležne vlasti izdavati kao i oduzimati koncesije i obrtnice odnosno dozvole za novogradnju, proširenje i za upotrebu svih vrsta pilana i drugih postrojenja za preradu drveta«. U ovome leži i težište saobražavanja Zakona o radnjama, u koliko se ovaj odnosi i na pilane, odredbama ovoga §-a Zakona o šumama. Rad pak, kojemu će biti zadaća, da ustanovi odnos produktivne sposobnosti naših šuma prema potrošnji u unutrašnjosti ne samo danas nego i za bližu budućnost, a s uvaženjem svih tekovina nauke i tehnike, te potom određivanje količina za izvoz, nije ništa drugo nego »planska privreda« našega šumarstva. Temelji planske privrede nalaze se u šumarstvu već odavna, jer to su gospodarske osnove šuma, samo ove vode računa o potrebama dotične šume i šumovlasnika, dok bi odredbe »planske privrede« uzimale obzira i vodile računa o cjelokupnoj državi i o sveukupnim potrebama, te bi eventualno u pojedinim slučajevima dolazilo i do kolizije između interesa vlasnika dotične šume i odredaba »planske privrede«. Međutim interesi cjeline zahtijevaju ovu prividnu žrtvu, koja se naplaćuje u drugom obliku. To konačno izlazi iz odgovora profesora univreziteta na prvo postavljeno anketno pitanje. Premda je uredništvo »Industrijske odbrane« mišljenja da upitani ostaju anonimni zbog suviše jednostranog zastupanja svoje teze, to za ovaj odgovor (kao ni za ostale g. profesora) nipošto ne vrijedi, nego je činjenica dapače u protivnom: uz zaštitu pojedinaca treba zaštiti i interese cjeline, a zbog kojih naravski mogu u nekim slučajevima (a i moraju) da trpe interesi pojedinaca, jer su se ovi previše zaletili u polje općenitosti (misli se na kon kretno raspravno pitanje). Uza sve ,to što predviđeni javni radovi, izgradnja cesta i željeznica, mogu kon sumirati minimalne količine drva, to ipak nisu oni bez utjecaja i na ojačanje nutarnjeg drvnog tržišta. Javni radovi pospješuju cirkulaciju novca, oni povećavaju promet robe, a kod svakog prometanja ostaje izvjesna dobit, pojačava se kupovna snaga direktno i indirektno zaposlenih u javnim radovima, a možda će se pokrenuti i ostali kapital, tako da će se podići i ostala građevna djelatnost. O »planskoj privredi« kod našega šumarstva stavit ću još neke općenite primjedbe. Kako je šumarstvo samo jedan sastavni dio cjelokupne privrede, to stvaranje i određivanje smjernica za njegov rad u budućnosti može biti samo dio općeg »privrednog plana«. Sjetimo se samo povezanosti šume i stočarstva u svim brdskim krajevima, a naročito uvjerenja tamošnjih ljudi, da im je bez šume t. j . bez šumske paše onemogućeno i »držanje ajvana« (stoke i ovaca). Ali od te paše slaba je korist stočaru, a šteta šumaru: šumska paša pod crnogoričnim drvećem i bukvom kao i na svim plitkim zemljištima vrlo je slaba, te za racionalno stočarstvo kao prehranbeni materijal gotovo i da ne dolazi u obzir, dok istodobno u velike sprečava normalni razvoj šume i povećava njezino uništavanje požarom. Tu dolazi do riječi poljoprivrednik (agronom): da dade upute tim ljudima, kako će na raspoloživom zemljištu povećati prihod i sijena i žita i ostalih plodina. U velikoj većini minimalni prihodi otkosa i žetve posljedica su izgladnjelosti tla, a potom dolazi pomanjkanje vlage. O tome narn svjedoče egzatna istraživanja (Dr. Gračanin : Melioracije ličkih vriština, Zagreb 1930.), a o tom govore i obična opažanja. Tek kada se svijetu pruži bolja zamjena za šumsku pašu, moći će se i ovoj stati na kraj odnosno svesti je na mjeru, koju će 460 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1935 str. 45 <-- 45 --> PDF |
diktirati zahtjevi šumskog gospodarstva. Jasno je, da se ove mjere ne će 4ioći izvesti bez prvotne i finansijske saradnje države. Ta povezanost u uskoj je vezi i sa pitanjem unutarnje kolonizacije, kao i s pitanjem melioracije danas neplodnih polja. Bez rje šavanja ovih pitanja nema ni primjerenog uspjeha u pošumljavanju krša i golijeti, pretvaranju šikara u odgovarajuće šume, jer je sukob s okolnim stanovništvom neumitan. Kako su šume do sada davale, a kako i danas daju kruha ljudima omogućujući im zaradu u njima, tako će i poslije mnogih decenija, a po svoj prilici i u još pojačanoj mjeri. Upotreba strojeva danomice je u porastu i oni su u ljudskom životu nezamjen ljivi. Danas strojevi samo u Sjeveroameričkim udruženim državama daju snagu jednaku milijardama radnika, dok cijela zemlja broji samo dvije milijarde stanovnika! Najveći dio ove snage proizveden je pomoću kamenog uglja ili pomoću nafte. A količine ka menog uglja i nafte ograničene su i naučenjaci cijene ove rezerve »sunčane energije« (ugalj je biljni produkt, a nafta životinjski, a eventualno i mineralni) za potrošno vri jeme od oko 70 godina. Ostaje voda, vjetar i sunce. Sunce kao neposredni izvor, ali još više vezivanjem njegove energije preko raslinstva. Ne će proći ni 75 godina, veli engleski prirodoslovac Huxley, kada će lijepa šuma značiti više nego najbolji uglje nokop. Motori će se goniti alkoholom i upojnim plinom iz drvnog uglja. Tada ne će po šumama ostajati da leže hiljade kubika drva, koje se danas smatra neupotrebivim i koje ne može podnijeti troškove prevoza, nego će se sve preraditi u žežnicama u drvni ugalj i preudesiti tako, da će višestruke kaioričke vrijednosti toga pogonskog materijala spram ekvivalentne težine drva moći snositi i troškove prevoza. Tako će s jedne strane porasti vrijednost šuma, a s druge strane ljudi »pasivnih« krajeva nalazit će potrebnu zaradu i osiguranje životne egzistencije. Ing. O. Piškorić. ZA USAVRŠAVANJE I UNIFIKACIJU ŠUMARSKE STATISTIKE.* Već se davno, a naročito posljednjih dvadesetak godina, u nekoliko navrata na glašavala potreba, da bi došlo do sporazuma u cilju usavršavanja i unifikacije šumarske statistike. Međunarodni Institut za Poljoprivredu, iako je bio u prvim počecima svoga rada toliko zauzet studijem i organizovanjem međunarodne poljoprivredne statistike, nije ipak mogao da posvema smetne s uma ovaj problem. Stalni odbor Instituta već je mjeseca maja 1921. naredio Statističkom Odjeljenju »da istraži, na koji bi se način moglo doći do općega pregleda šumarske produkcije i godišnje sječe, kao i pregleda o trgovačkom saobraćaju (izvozu i uvozu) drveta i prerađevina, te kako bi se mogla doseći u toj oblasti unifikacija statističkih metoda.« Statističko Odjeljenje Instituta bilo je već u prvi mah svjesno, da taj zadatak niti je lak, niti jednostavan i da će se on moći doseći tek pošto bude posvršavan čitav niz prethodnih radova i studija i ako se bude napredovalo korak po korak. Da bi se studij samoga pitanja postavio na solidnu osnovicu, bilo je prije svega potrebno da se dođe do potpunog znanja o organizaciji šumarske statistike kao i o statističkom materijalu, sa kojim u ovaj čas raspolažu pojedine zemlje. Prvi pokušaj u rečenome smislu učinjen je naročitom anketom. Ova je omogućila sastavljanje niza monografija, koje su god. 1924. izašle u knjizi pod naslovom »Les Forets, renseignements statistiques concernant différents pays«. Studij i sabiranje statističkih elemenata, koji su stajali na raspoloženje, bilo je po tome organizovano na široj osnovici i trajnijoj formi. Ono je dalo povoda periodičkom objavljivanju podataka, koji se odnose na šume. To je učinjeno u nizu tabela, koje su isprva bile prilagane godišnjaku »Annuaire International des Sta * Iz´ Međunarodnog Instituta za Agrikulturu u Rimu. 461 |