DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 7/1935 str. 21 <-- 21 --> PDF |
Ekonomski cilj na kraju nije za kriterij zakonskog pojma uopšte podesan s razloga, jer se u praksi preveć teško dade objektivno ustanoviti. Ko opredeljuje ekonomski cilj? Na osnovu čega se može objektivno dokazati ekonomski cilj? Pošto se naše zakonodavstvo u način zemaljske privrede načelno ne umešava, to je za ekonomski cilj merodavna u prvom redu volja sopstvenikova. Volja ljudi podleži s jedne strane lako promenama, s druge se pak dade vrlo teško objektivno utvrditi, osim otvorenom izjavom pred vlastima. Nije dakle teško shvatiti, da jedan kriterij, koji zavisi od tako labilne volje sopstvenika, ne može biti podesan za zakonski pojam z. o š. tj. zakona, čiji zadatak je uticanje na gospodarstvo, koje po svojoj prirodi zahteva vrlo dugačke vremenske periode.5 Koliko je jednostavniji u tom pogledu kriterij vegetacionog oblika šume! Ovaj se da uvek srazmerno prosto i bez naročitih teškoća ustanoviti, te u praksi neće nikad dovesti do tako dvojbenih nagađanja, do kojih neminovno dovodi istraživanje ekonomskog cilja. Svaka neodređenost u tom pitanju mora izazvati nesigurnost u primeni zakona, te dovesti do suviše lakog izigravanja striktnih odredaba njegovih. Sledeći školski primer moći će situaciju još bolje objasniti. Livada nekog odsutnog sopstvenika (u Americi, u ratu) zaraste mladom vrbovom i topolovom šumom. Sopstvenik se vrati kući i želi ovu nekadašnju livadu ponovno pretvoriti u livadu, jer se je protiv njegovih intencija pošumila.0 Po našem mišljenju on to ne sme činiti bez dozvole vlasti. Zašto? Ova je livada postala šumom u smislu zakona, čim je dobila vegetacioni oblik šume. Zakon naime ni na jednom mestu ne kaže ništa, što bi se ovakom shvaćanju protivilo. Što je na oko šuma, to je načelno i po zakonu šuma, ako se protivno ne dokaže. Ali jedna postojeća šuma ne može da ne bude šuma samo stoga, što sopstvenik izjavljuje, da je protiv njegove volje iznikla. Za shvaćanje, po kome bi volja sopstvenikova morala biti odlučujuća, u zakonu samom nema nigde ni najmanjeg oslonca. Po našem mišljenju stoji stvar baš protivno. § 6 zakona o šumama tekstualno veli »šume koje postoje imaju se održati«. A šuma, čim je na livadi nikla i dobila vegetacioni oblik, ona je počela faktički da postoji. I time je počela njena egzistencija također de jure. Jer pitanje, da li je koji vegetacioni oblik šuma ili ne, to je pitanje fakta (questio facti). Prema tome se i ova vrbova odnosno topolova sastojina kao postojeća šuma principijelno ima održati. Svako krčenje takvog i protiv volje vlasnika zašumljenog prostora samovlasno je i bez dozvole vlasti kažnjivo po zakonu o šumama. Ovakvo shvaćanje nije naivno (S. L. 1928 br. 2 str. 72), već praktički jedino moguće za određeno primenjivanje Nalazimo, da nije tačno, ako prof. Ugrenovi ć kaže: »Da bi se neko zemljište moglo smatrati šumom u pravno-zakonskom smislu, nije odlučna činjenica, da na tom zemljištu stoji razvijena i dobro uočljiva sastojina. Odlučno je samo, da li je sopstvcik zemljišta stvorio odluku, da će to zemljište trajno održavati pod šumom« (Zakoni i propisi, Zagreb 1930. pag. 22. al. 3). 6 Isti primer navodi prof. Ugrenovi ć (Zakoni i propisi, Zagreb 1930. pag. 24). Tamo se izvodi: »Ako sopstvenik nikako ne namerava da na tom zemljištu producira drvo, ne može se ta prirodna zajednica stabala (vrbik, topolik) smatrati šumom ni u pravno-zakonskom smislu«. Ovaj je zaključak po našem mišljenju netačan. 307 |