DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 31 <-- 31 --> PDF |
za hrastove klade II. i III. klase. Samo pet puta se je promijenila notacija za hrastove polovnjake unutar roka od 6 godina. Meko je drvo notiralo od 1. I. 1927 do 12. XI. 1930 nepromijenjeno sa 280 Din po m3, pa bismo mislili, da je time postignut rekord stabilnosti cijena robe, ali tome nije tako, jer rekord stabilnosti ima javorovo drvo, kojemu se cijena za čitavo vrijeme nije promijenila. Svima nama još je u pameti, kako su to bila burna ekonomska vre mena, kako je svaki dan donosio nešto drugoga, a naša burza toga na vodno nije opažala. Pojavljuje se pitanje, da li bi mogli tečajevi burze pokazivati takovu fenomenalnu stabilnost, da su ti tečajevi odraz realnih trgovačkih transakcija. Druga značajna crta tih burzovnih izvještaja leži u njihovoj ne jasnosti. Tako su hrastove kladarke (boules) notirale od 10. XI. 1928 do 25. VI. 1930 nepromijenjeno sa 2000—3000 Din, da nakon toga pro mijene notaciju sa 1800—2600 po m3. Šta bi kazali privrednici, kada bi novosadska burza počela objavljivati izvještaje u ovakovom stilu: pše nica 100—150 Din po metričkom centu. Iz takovog izvještaja nitko ne bi mogao crpiti nekih realnih uputa, pa bi privrednici sa opravdanjem mogli kazati, da im uprava burze podvaljuje, da im se ruga. Šta bi-kazali privrednici, kada bi novosadska burza prestala da notira posebne cijene za potisku, bačku, srpsku, slavonsku i ostale vrsti pšenice? Svaka kuharica zna, da je zagorska pšenica slabije kvalitete od potiske ili bačke, pa radi toga imaju te vrsti pšenice i različite cijene. Međutim mi isto tako znamo, da je naša hrastovina različitih kvaliteta. Ako samo malo razgovaramo sa šumskim trgovcima, uvjeriti ćemo se, da oni i te kako razlikuju različite kvalitete naše hrastovine. Razne kvalitete označuju sa imenima šumskih kompleksa, gdje se takova vrst hrastovine nalazi. Kod takovog stanja moramo se čuditi, kako da tu klasifikaciju nisu unijeli u uzance burze koju su oni sami osnovali? Nadalje je velika zagonetka, tko zapravo kupuje i prodaje drvenu robu na našoj burzi, pogotovo kada su nam poznate značajne karakteristike i strukture našeg drvnog tržišta. U staležu šumske industrije i trgovine drvom u Jugoslaviji možemo neobično oštro razlikovati dvije etaže ili dvije kaste, nižu i višu. U nižu klasu spadaju svi industrijalci i trgovci drvom našeg domaćeg porijekla, koji su se tegobnim radom domogli do nekog kapitalčića, pa sa njime rade. Oni kupuju na godinu nekoliko stotina kubika drva, možda se pojedini iznimno popnu tako visoko da mogu kupiti nekoliko hiljada kubika. Izrađenu robu prodaju u zemlji ili u najbližem inozemstvu, mekano drvo u Italiji, a tvrdo u Austriji. Dalje u pravilu sa svojim trgovačkim vezama ne dospijevaju. Višu kastu šumske industrije predstavlja velekapital, to su velika dionička društva, koja se služe većinom inozemnim kapitalom, a na upravi tih poduzeća stoje pouzdanici toga kapitala. Ove velike firme gotovo su isključivo eksportnog značaja. U zemlji kupuju i najmanje količine stojećih stabala, pa sve do najvećih šumskih kompleksa, u kojima godišnje ruše na stotine hiljada kubika drva. Uza sve to ove firme kupuju i od pojedinih seljaka po nekoliko stabala i ne žale režije za nakup sirovina. U zemlji te firme ne vole prodavati gotovu robu, pa to tumače time, da im se ne isplati podržavati režiju za maloprodaju, dok im se isplati 199 |