DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 28 <-- 28 --> PDF |
I na ovo je pitanje dala austrijska ekonomska škola decidiran odgovor. M e n g e r je postavio tezu, da cijenu dobara određuje veličina užitaka, koja nam pribavljaju ona dobra, koja neposredno podmiruju naše potrebe. Veličina tog užitka je ovisna o količinama dobara dotične vrsti, jer čim imamo jednog dobra više, to nam ono služi za podmirivanje sve sporednijih potreba. To shvaćanje dolazi do izražaja u zakonu o ponudi i potražnji. Što se neka vrst dobra u većim količinama nudi na prodaju, to će time biti cijena pritisnuta, postaje sve niža, jer takovo dobro mora da služi sve manje važnim potrebama. Ako se neko dobro mnogo traži a malo ga ima na tržištima, to znači da o raspolaganju sa tim dobrom ovisi podmirivanje važnih potreba, pa mora uslijed toga cijena dobru porasti. Dobra, koja sama za sebe mogu podmiriti ljudske potrebe, naziva M e n g e r dobrima I. reda (Genußmittel), a ona dobra, koja služe produkciji dobara I. reda, naziva on dobrima višeg reda, dok ih ostali ekonomi nazivaju produkcijskim sredstvima. U skladu sa svojom tezom tvrdi M e n g e r i njegovi sljedbenici, da cijena produktivnih sredstava ovisi isključivo o cijeni konačnih produkata. Ako se cijena kruhu povisi mora se povisiti i cijena brašnu, ali ne obratno. Toj Mengerovoj tezi nasuprot je postavio već ranije Kar l Mar x posve suprotnu tezu, prema kojoj cijena dobara (Tauschwert) ovisi isključivo o količini ljudskog rada, koji je bio potreban (gesellschaftlich notwendig) da se ta dobra produciraju. Mar x dopušta da uslijed promjenljive ponude i potražnje mogu nastupiti časovite oscilacije cijena, ali te oscilacije ne mogu u biti promjeniti cijene robi. Treći način tumačenja dinamike cijena je takozvana produkcijska teorija. Prema tom tumačenju je cijena dobara jednaka svoti troškova produkcije više svoti profita, kojeg su producenti stekli tečajem produkcijskog procesa. Svoju tezu dokazuju time, da nitko neće trajno producirati neko dobro, ako time ne bude namirio sve troškove produkcije, dakle ne samo trošak za naplatu ljudskog rada, i ako uz to neće steći još neki profit. Prema tome je cijena nekog dobra nižeg reda jednaka svoti, koja nastaje zbrajanjem slijedećih sumanda: Cijena dobra slijedećeg višeg reda, trošak prerade tog produkcijskog sredstva, te konačno poduzetničke dobiti. Na taj način dolazimo na temelju teorije produkcionih troškova, a s obzirom na šumarstvo do formule, koju je g. profesor Dr. U g r enovi ć objavio (Iskorišćivanje šuma str. 152) i koja glasi: C=P+T+Z Za ekonomsku je praksu važno, u kojoj se mjeri mogu i moraju uzimati u obzir postulati raznih ekonomskih teorija, da se time u što boljoj mjeri postizavaju postavljeni ekonomski ciljevi. Kada bismo se postavili na stanovište čistog marksizma, onda naše šume ne bi imale gotovo nikakove vrijednosti, jer su nastale djelovanjem prirodnih sila, a udio ljudskog rada je kod toga bio vrlo neznatan. Moramo naime uzeti u obzir, da Marx naprezanjima oko čuvanja šuma ne priznaje karakter produktivnog ljudskog rada. Za ekonomsku je praksu važno jedino to, da cijena ljudskog rada u značajnoj mjeri utječe na cijenu proizvoda. 196 |