DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 23 <-- 23 --> PDF |
Ing. RUDOLF PIPAN (BJELOVAR): IZRAČUNAVANJE ŠUMSKE TAKSE (SUR LA SUPPUTATION DES TAXES FORESTIERES) Rasprave gg. ing. Šurića, Wasznera i Sarnavke o problemu izračunavanja šumske takse pobudile su u redovima šumara, koji se nalaze u praksi, veliko zanimanje, jer su se nadali, da će njihovim studijem steći neke praktične direktive za svoju službu. Nadali smo se, da će se debata nastaviti, te da će dodirnuti ona pitanja, koja su iias najviše interesirala. Pred stručnom javnošću su kritički promatrani naučni osnovi, a naročito matematski osnovi uobičajenih metoda kalkulacije, ali do sada nije posvećivana neka naročita pažnja pitanju, sa kojim uspjehom se šumarska praksa služi tim metodama, da li su tim metodama u dovoljnoj mjeri zaštićeni interesi šumoposjednika i to u prvome redu države, kao najvećeg šumoposjednika, te imovnih općina i ostalih javnopravnih tijela Nakon značajne rasprave g. ing. Sarnavke izgledalo je, da će debata krenuti ovim pravcem, ali do toga nije došlo. Iskustva zadnjih godina govore nam da interesi šumoposjednika nisu dovoljno zaštićeni. Neka imovna općina iznijela je godine 1931. na javnu dražbu veće količine hrastova za tehničku porabu uz iskličnu cijenu od cea 9 milijuna dinara. Dražbi je pristupila jedna naša poznata firma, koja je nudila za sve te hrastove određenu svotu, koja je bila za 8´/ manja od isklične cijene. Dražba nije bila odobrena, pa je isti objekt iznesen ponovno na dražbu, na koju je pristupio isti kupac odnosno isti reflektant, ali je sada nudio samo još cea 50% od prvobitne isklične cijene. I ova dražba nije bila odobrena. Imovna općina nalazila se u sve težim financijalnim prilikama i nakon godine dana isti objekt je po treći puta iznesen na dražbu i prodan za svotu cea 2,500.000 Din. Na taj je način imovna općina kvarovala za blizu 6 milijuna dinara, te je time zašla u gotovo bezizlazan položaj. Prigodom ovog slučaja pitali smo se, da li nisu možda baš naše metode kalkulacije krive, da smo pretrpjeli tolik gubitak. Da su ekonomske prilike bile ispravno ocjenjivane, prihvatila bi se prva i najpovoljnija ponuda, a zadaća kalkulacije je baš u tome, da se te ´prilike ispravno ocijene. Praktičke prilike nalažu nam, da kritički promotrimo čitavu zalihu pomoćnih sredstava, kojima se šumari služe i mogu služiti onda, kada se staraju, kako bi najpovoljnije unovčili šume svojih poslodavaca, da na taj način zaštite pravedne njihove interese. Držim, da bi trebalo naročitu pažnju posvetiti i okolnosti, da svaku šumu, koja se iznosi na prodaju, ne procjenjuju samo šumari već i trgovci, koji su nakanili tu šumu kupiti. Međutim se šumarske i trgovačke kalkulacije i računi rijetko kada podudaraju, već se rezultati značajno razlikuju. Da se ta pojava može rastumačiti, treba proučiti, po kojim načelima i po kojim metodama rade trgovci, šumska industrija, kada izrađuju materijalnu i novčanu procjenu šumskih objekata. Trebalo bi međusobno uspoređivati način i 191 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 24 <-- 24 --> PDF |
metode rada trgovaca i šumara, kako bismo došli do zaključka, od kuda izviru spomenute razlike u rezultatima. Na osnovi takovih razmatranja usudio sam se izaći pred stručnu javnost sa predležećom raspravicom, koja predstavlja pokušaj kompara tivne analize birokratskih i trgovačkih metoda izračunavanja šumske takse. Prema tome treba najprije zasebno proučiti svaku od tih metoda rada i sredstva, koja stoje izvodiocima tih zadaća na raspolaganje, a nakon toga ćemo moći ocjenjivati, tko može sa boljim uspjehom raditi i iz kojih razloga. A.) ŠUMARSKO - BIROKRATSKA KALKULACIJA. I.) Izbor objekta prodaje. Prije nego se pristupi samoj materijalnoj procjeni šuma i izračunavanju šumske takse, treba stvoriti odluku, koji će se objekt iznijeti na prodaju. Redovito i u pravilu ima svako šumsko gospodarstvo više objekata, koji bi se mogli prodati. Gospodarstvena osnova, pa i specijalna, samo je okvir, unutar kojeg se šumar može slobodno kretati i birati, šta i koliko će prodati. Taj okvir dopušta razne kombinacije, unutar kojih se može osigurati veći ili manji financijalni efekat. Kalkulator mora znati, koju vrst robe tržište najhitnije potražuje, pa ju prema tome i najbolje plaća. Mora se interesirati i za položaj i potrebe pojedinih drvarskih poduzeća. Svrha je svakog šumskog gospodarstva, da poluči potrajno što veći i bolji financijalni efekat, a jedno od sredstava za postignuće toga cilja je prodajna politika pojedinih šumskih ekonomija. Toj prodajnoj politici su stariji šumari posvećivali najveću pažnju, dok mlada generacija metode, a i trikove, kojima su se služili stari šumari, zanemaruje u dosta velikoj mjeri, kako ćemo kasnije vidjeti. II. Materijalna procjena prodajnih objekata. Nakon što je stvorena odluka o objektu, koji se ima prodati, treba obaviti materijalnu procjenu odnosne šume, treba ustanoviti prostorni sadržaj stabala, koja se iznose na prodaju. U koliko je ova zadaća čisto dendrometrijskog značaja, ne trebamo na ovome mjestu da raspravljamo o načinima, kako se materijalna procjena u praksi obavlja i koja pomoćna sredstva stoje šumaru procjenitelju na raspoložbu. Međutim se već kod ove faze opće procjene šuma pojavljuje i komercijalni momenat, kojemu je u našoj šumarskoj literaturi jedino profesor Ugrenovi ć doličnu pažnju posvetio (Iskorišćavanje šuma str. 56). Pitanje je, kako treba ukupnu drvnu masu pojedinih stabala razvrstati na pojedine tehničke Sortimente, a da se kod toga pravilno uzimaju u obzir prilike i zahtjevi tržišta drva. S obzirom na hrastove šume, na koje se u glavnom ova rasprava odnosi, radili smo dosada tako, da smo se služili zagrebačkim uzancama trgovine drvom. Drvna masa svakog pojedinog stabla razdijeli se na pojedine Sortimente, kako su fiksirani u zagrebačkim burzovnim uzancama. 192 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 25 <-- 25 --> PDF |
Na taj način izgleda da je pitanje na potpuno zadovoljstvo riješeno, ali se i ovdje pojavljuju izvjesne komplikacije, koje mora osjetiti svaki procjenitelj. Tko je neko vrijeme motrio izradbu i sječu šuma, kako je vrše razna trgovačka poduzeća, morao je opaziti, da se gotovo svake godine izradba šuma vrši po nekim drugim načelima. Nekad se forsira dužica, dok druge godine taj Sortiment gotovo i ne dolazi do izradbe. Isto je i sa željezničkim podvlakama, koje uz to mijenjaju dimenzije i ostale uvjete izradbe. Nekada se forsira izradba dugačke grade, dok se druge godine izradivaju kladarke kraćih dimenzija. Jedan puta se uvrštavaju medu kladarke trupci od 35 cm na više, a druge godine se izradivaju kao kladarke tek trupci od 50 cm na više. Svaki trgovački škriban će vam protumačiti tu pojavu time, da tako mora biti s obzirom na zahtjeve kupaca. Moralo bi nas začuditi, da su zagrebačke burzovne uzance u pogledu sortiranja drveta vrlo slabo poznate u krugovima šumskih trgovaca. Neki uvaženi trgovac mi je jednom priznao, da u svom životu nije niti jedan vagon drvene robe izradio i prodao na temelju tih uzanca. Nekom drugom prilikom sam se uvjerio, da činovnici jedne od najvećih naših firma nemaju pojma o tim uzancama, a niti su knjigu o tim uzancama imali u svojoj biblioteci. A ipak su ti ljudi već duge godine izrađivali, kupovali i prodavali naše hrastove šume. Svaku pojedinu šumu izradili su ne prema nekim okorjelim šablonama, ne po nekim stalnim sortimentima, već prema zahtjevima konzumenata, a ti konzumenti raštrkani su diljem zemaljske kugle, pa neke godine dolaze do izražaja zahtjevi jedne zemlje, druge pak godine zahtjevi druge neke nacije ili druge neke ekonomske svrhe. Mi, koji živimo po zabitnim selima i malim varošicama, naravno ne možemo pratiti promjenljive zahtjeve tržišta drvom, pa smo prisiljeni da se kod procjene šuma služimo nekim krutim šablonama — apsolutnim načinom sortiranja. Nepoznavanje zahtjeva tržišta mora bitno utjecati na ispravnost materijalne procjene, iako se ta procjena sa dendrometrijskog stanovišta još tako tačno obavi. III. Novčana procjena šuma. Kada je šumar razvrstao ukupnu drvnu masu nekog objekta na pojedine tehničke Sortimente, pristupa se zadnjoj i najvažnijoj fazi opće procjene šuma, a to je ustanovljivanje minimalne cijene izražene u novcu, uz koju se dotični objekt može prodati, a da kod toga budu u pravednoj mjeri zaštićeni interesi šumoposjednika. Da možemo tu zadaću ispravno shvatiti, moramo si barem u najkraćim potezima osvježiti ekonomsku teoriju izmjene dobara. 1.) Teorija izmjene dobara. Koji su ekonomski razlozi, da pojedini gospodarski subjekti zamjenjuju dobra, koja su njihovo vlasništvo, za dobra, koja su vlasništvo drugih gospodarskih subjekata? Na ovo pitanje dala je pozitivan odgovor teoretska ekonomska nauka, a naročito predstavnici tzv. austrijske ekonomske škole, koju su reprezentirali odnosno stvorili: Dr. Karl M e n g e r, 193 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 26 <-- 26 --> PDF |
Wieser, B ö h m - B a w e r k,_a u ostaloj Europi su ista načela pro povijedali Englez J e v o n s i Švajcarac Walras. Evo osnovnog primjera. Zamislimo si dva susjeda, od kojih se jedan bavi uzgojem žitarica, a drugi je vinogradar. Prvi je privredio pšenice u tolikoj mjeri, da može njome podmiriti sve svoje potrebe, koje se uopće pšenicom podmiriti mogu. Neku količinu pšenice odredio je za svoju i svoje familije prehranu. Dalje je nakanio jedan dio pšenice upotrijebiti za prehranu stoke, za korisnu perad, za pečenje rakije, a pošto mu je nakon toga još preostalo pšenice, nabavio si je uresnih ptica, na pr. paunova, koji doduše nisu podesni za ljudsku prehranu, ali koji zabavljaju svoga gospodara, kada ih gleda, kako se šeću po dvorištu. Ako tom gospodaru iz bilo kojeg razloga nestane neka količina pšenice, odreći će se onog užitka, koji je za njega najmanje važan, neće na pr. više držati paunove, pa time neće mnogo na svom zadovoljstvu izgubiti. Ako mu nestane daljnje količine pšenice, neće više peći rakije, reducirati će perad, a ako bi mu nestalo još više pšenice, rade će pustiti da propadne njegova stoka, nego da on i njegova familija oskudijeva na kruhu. Da ima slučajno samo onu količinu pšenice, koja jedva osigurava prehranu njegovu i njegove familije, on bi svaki dio te pšenice puno više cijenio, nego sada, kad je ima toliko, da bez štete može njome i paunove hraniti. Čovjek prema tome cijeni svaku količinu nekog dobra prema onoj koristi, koja bi mu izmakla, kada ne bi mogao s tom količinom dotičnog dobra slobodno raspolagati u svrhu podmirivanja svojih potreba. Ova zadnja ili granična korist (Grenznutzen) je mjerodavna za vrijednost svake količine nekog dobra. Iz toga je jasno, da seljak, koji uzgaja pšenicu te je posjeduje u velikim količinama, jedan cent pšenice manje cijeni nego vinogradar, koji je ima malo ili ništa. S druge će strane vinogradar jedan hl vina u sebi mnogo niže cijeniti nego poljodjelac, koji ga nema. Kada bismo pretpostavili, da oba gospodarska subjekta imaju isto mjerilo vrijednosti, onda će poljodelac 1 cent pšenice cijeniti sa 100 jedinica vrijednosti, a vinogradar će tu istu količinu pšenice cijeniti sa 150 jedinica vrijednosti. Obratno će vinogradar cijeniti svoje vino sa 200 jedinica vrijednosti, a poljodelac će tu istu količinu vina cijeniti sa 300 jedinica vrijednosti. Takvim stanjem stvari stvoreni su ekonomski preduvjeti za to, da ta dva subjekta izmijene međusobno svoja dobra, kako bi time poboljšali svoj ekonomski položaj. Zamislimo si, da do takove izmjene dođe, te da poljodelac dade 2 centa pšenice, a dobiva 1 hl vina, onda je on dao 200 jedinica vrijednosti, a u zamjenu je dobio vino koje za njega predstavlja vrijednost u iznosu od 300 jedinica. Prema tome je uslijed izmjene dobara polučio neki ekonomski uspjeh, neki profit, koji iznosi 100 jedinica vrijednosti. Vinogradar je dao količinu vina, koje je za njega predstavljalo vrijednost od 200 jedinica, a primio je pšenicu, koja za njega predstavlja vrijednost od 300 jedinica. Na takav način su obojica polučili, svaki za sebe ekonomski profit, koji je kod obojice jednak, te iznosi 100 jedinica vrijednosti. Taj ekonomski profit, kojeg su u gornjem primjeru polučili poljodelac i vinogradar, je razlog, zašto u privrednom životu tako često do 194 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 27 <-- 27 --> PDF |
laži do izmjene dobara. U našem su slučaju obojica polučila jednak profit, ali to ne mora da bude uvijek. Prije nego je do izmjene došlo, oni su međusobno pregovarali o tome, u kojem omjeru ima da se obavi izmjena. () trgovačkoj spretnosti kod tog pregovaranja, cjenkanja, ovisi koji će od oba uspjeti da drugome naturi svoju volju i da tako za sebe poluči povoljan omjer izmjene. Kada bi poljodelac pristao, da dade 220 kg pšenice za jedan hl vina, bio bi njegov profit manji, a vinogradar bi za sebe polučio neki prekomjerni profit. Iz toga se vidi, da veličina mjenbenog profita ovisi o omjeru, u kojem se dobra izmjenjuju, a ovaj omjer nije ništa drugo nego, što mi nazivamo cijenom dobara. U našem primjeru bila je cijena 1 hl vina jedaka 200 kg pšenice. Ta je cijena mogla biti i drukčija, na pr. 220, 180, 250 itd. kg pšenice. U eri novčanog gospodarstva, mi običavamo cijenu svih vrsti dobara izražavati u novcu. Količinu svakog dobra ne stavljamo u omjer sa količinom bilo koje vrsti dobara, već sa količinom jedne određene vrsti dobra, a to je novac. Svaka izmjena dobara daje nam izgleda da ćemo polučiti neki ekonomski profit, ali donosi sa sobom i riziko, da će taj profit biti premalen, da će se netko drugi okoristiti na naš račun. Ako su cijene sasma nepovoljne za nas, može profit izostati i mi kvarujemo uslijed obavljene izmjene; umjesto da smo polučili neki ekonomski profit, mi smo pretpjeli neki ekonomski gubitak, više smo dali vrijednosti nego što smo istih primili u zamjenu. Zbog tih opasnosti, koje nosi sa sobom svaka ekonomska izmjena dobara, ljudi su od vajkada tražili načina, kako bi se osigurali protiv njih, kako bi što sigurnije izbjegli ekonomskim gubicima. Neka dobra odnosno neke vrsti dobara vrlo se često izmjenjuju, pa se na taj način lako sazna, u kojim omjerima, uz koje cijene se ta dobra prosječno izmjenjuju. Ona cijena, uz koju se neka vrst dobara prosječno izmjenjuje na tržištima, nazivamo tržnom cijenom. Ova tržna cijena je jedno od najvažnijih sredstava, koja imaju svrhu da nas zaštite od neracionalnih ekonomskih izmjena. Mi si čisto jednostavno zamišljamo ovo: Ako je već mnogo ljudi prije nas pristalo na izmjenu dobara uz neku određenu cijenu, to su ti ljudi sigurno imali pred očima cilj da poluče neki ekonomski profit, pa kada mnogo ljudi uz tu cijenu prodava svoju robu, sigurno je da se svi ti ljudi ne nalaze u zabuni, već mora da se uz tu cijenu može ostvariti primjereni trgovački profit. Na taj način tržne cijene postaju za nas nekim ekonomskim putokazom i ujedno mjerilom naših ekonomskih uspjeha. Da se tim sredstvom možemo služiti, treba da tržne cijene poznajemo. Naši seljaci veoma marljivo polaze stočne sajmove, ne samo zato, da tamo nešto kupe ili prodaju, već i s razloga da mogu promatrati, kako i uz koje uvjete drugi prodavaju i kupuju, da na taj način saznaju tržne cijene svojem blagu. I drugi privrednici najveću pažnju posvećuju proučavanju tržnih cijena. U današnje doba imaju burze najveću važnost u tome, da one objavljuju cijene, uz koje su obavljene trgovačke transakcije, pa se baš na burzama stvaraju one cijene, koje imaju značaj tržnih cijena za sve vrsti robe. Pojavljuje se pitanje, koji su zadnji razlozi cijenama, uz koje se roba izmjenjuje? 195 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 28 <-- 28 --> PDF |
I na ovo je pitanje dala austrijska ekonomska škola decidiran odgovor. M e n g e r je postavio tezu, da cijenu dobara određuje veličina užitaka, koja nam pribavljaju ona dobra, koja neposredno podmiruju naše potrebe. Veličina tog užitka je ovisna o količinama dobara dotične vrsti, jer čim imamo jednog dobra više, to nam ono služi za podmirivanje sve sporednijih potreba. To shvaćanje dolazi do izražaja u zakonu o ponudi i potražnji. Što se neka vrst dobra u većim količinama nudi na prodaju, to će time biti cijena pritisnuta, postaje sve niža, jer takovo dobro mora da služi sve manje važnim potrebama. Ako se neko dobro mnogo traži a malo ga ima na tržištima, to znači da o raspolaganju sa tim dobrom ovisi podmirivanje važnih potreba, pa mora uslijed toga cijena dobru porasti. Dobra, koja sama za sebe mogu podmiriti ljudske potrebe, naziva M e n g e r dobrima I. reda (Genußmittel), a ona dobra, koja služe produkciji dobara I. reda, naziva on dobrima višeg reda, dok ih ostali ekonomi nazivaju produkcijskim sredstvima. U skladu sa svojom tezom tvrdi M e n g e r i njegovi sljedbenici, da cijena produktivnih sredstava ovisi isključivo o cijeni konačnih produkata. Ako se cijena kruhu povisi mora se povisiti i cijena brašnu, ali ne obratno. Toj Mengerovoj tezi nasuprot je postavio već ranije Kar l Mar x posve suprotnu tezu, prema kojoj cijena dobara (Tauschwert) ovisi isključivo o količini ljudskog rada, koji je bio potreban (gesellschaftlich notwendig) da se ta dobra produciraju. Mar x dopušta da uslijed promjenljive ponude i potražnje mogu nastupiti časovite oscilacije cijena, ali te oscilacije ne mogu u biti promjeniti cijene robi. Treći način tumačenja dinamike cijena je takozvana produkcijska teorija. Prema tom tumačenju je cijena dobara jednaka svoti troškova produkcije više svoti profita, kojeg su producenti stekli tečajem produkcijskog procesa. Svoju tezu dokazuju time, da nitko neće trajno producirati neko dobro, ako time ne bude namirio sve troškove produkcije, dakle ne samo trošak za naplatu ljudskog rada, i ako uz to neće steći još neki profit. Prema tome je cijena nekog dobra nižeg reda jednaka svoti, koja nastaje zbrajanjem slijedećih sumanda: Cijena dobra slijedećeg višeg reda, trošak prerade tog produkcijskog sredstva, te konačno poduzetničke dobiti. Na taj način dolazimo na temelju teorije produkcionih troškova, a s obzirom na šumarstvo do formule, koju je g. profesor Dr. U g r enovi ć objavio (Iskorišćivanje šuma str. 152) i koja glasi: C=P+T+Z Za ekonomsku je praksu važno, u kojoj se mjeri mogu i moraju uzimati u obzir postulati raznih ekonomskih teorija, da se time u što boljoj mjeri postizavaju postavljeni ekonomski ciljevi. Kada bismo se postavili na stanovište čistog marksizma, onda naše šume ne bi imale gotovo nikakove vrijednosti, jer su nastale djelovanjem prirodnih sila, a udio ljudskog rada je kod toga bio vrlo neznatan. Moramo naime uzeti u obzir, da Marx naprezanjima oko čuvanja šuma ne priznaje karakter produktivnog ljudskog rada. Za ekonomsku je praksu važno jedino to, da cijena ljudskog rada u značajnoj mjeri utječe na cijenu proizvoda. 196 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 29 <-- 29 --> PDF |
Kada bismo se dosljedno držali postulata produkcione teorije, morali bismo vjerovati, da cijena dobara nastaje kao rezultanta triju faktora (P, T, Z), dok se cijena C ne može promjeniti, ako ta promjena nije izazvana prethodnom promjenom kojeg od ovih faktora. Morali bismo vjerovati, da se troškovi uloženi u produkciju u svakom slučaju moraju nadoknaditi, dok ekonomska iskustva najodlučnije demantuju, da se cijene dobara stvaraju isključivo u njihovoj produkciji. Moramo priznati, da se često djelovanjem tih faktora mijenjaju cijene, ali ne uvijek. Kada bismo slijedili samo M e n g e r a, onda bismo morali uzeti kao gotovu činjenicu, da samo potražnja i ponuda robe određuje cijenu, a da troškovi produkcije nemaju na nju utjecaja. Kod ovako divergentnih teza ekonomske teorije, mora si ekonomska praksa pomagati na taj način, da svakoj od tih teorija prizna, da do neke mjere njezini navodi stoje, da se dešava često da fluktuacije cijena nastaju s razloga, koje neka teorija priznaje i ističe, ali u svakom pojedinom slučaju mora praktični gospodar pronaći konkretne razloge tendencijama, koje pokazuju cijene, pa1 se kod toga mora posluživati otkrićima, koja su pronašle najdivergentnije ekonomske škole i smjerovi. Praktičan gospodar mora svaki od poznatih ekonomskih faktora promatrati kao samostalnu ekonomsku činjenicu, mora ih proučavati nezavisno jednog od drugoga, pa kada je na taj način prikupio potrebne podatke za svoje kalkulacije, onda tekar može pomišljati, da te podatke svrsishodno spoji u jednu cjelinu, u jedan račun, koji će mu dati traženi rezultat. I mi ćemo u našim daljnjim razmatranjima slijediti to pravilo, pa ćemo najprije posvetiti pažnju svakom pojedinom od ekonomskih faktora, koji se nalaze u navedenoj temeljnoj jednadžbi svake kalkulacije. 2.) Prikupljanje podataka i ustanovljivanje ekonomskih elemenata, od kojih zavisi šumska taksa. Šumarima je stavljeno u dužnost, da upravljaju velikim imetcima, koji nijesu njihovo vlasništvo, već su oni samo delegirani da u ime svojih poslodavaca gospodare u tim šumama tako, da interesi poslodavaca budu u što većoj mjeri zaštićeni. Kada po nalogu svojih posladavaca obavljamo izmjene dobara, prodajemo šume, ne radi se kod toga, da zadovoljimo nekim ličnim našim potrebama, već je naša zadaća da svom poslodavcu pribavimo onaj nijenbeni profit, koji se kod datih prilika može i mora polučiti. Pismena analiza cijena je dokumenat, koji opravdava postupak šumarskog namještenika kod prodaje nekog šumskog objekta. Prema naravi stvari diktiran nam je ovaj redoslijed radova oko kalkulacije šumske takse: Najprije moramo ustanoviti elemente, o kojima ovisi šumska taksa, naime faktore C, T, Z. Nakon toga moramo te elemente sa njihovim konkretnim vrijednostima staviti u račun, iz kojeg moramo izračunati nepoznanicu P, to jest šumsku taksu. a) Ustanovljivanje faktora C. Pita se, uz koje će cijene moći šumski industrijalac prodati, unovčiti svoje produkte, za koje je materijalne sirovine crpio iz naših šuma. Koja je cijena trupaca, tesane, piljene i cijepane građe na tržištima? Te će cijene najbolje znati konzumenti, koji produkte šumske industrije kupuju u svrhu vlastite upotrebe. Konzumenti nemaju interesa da 197 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 30 <-- 30 --> PDF |
zataje, koliko su platili za tu robu, dok šumska industrija ima velikih interesa da se ne sazna, koliko je primila u ime kupovnine za prodanu robu, jer bi šumoposjednici kod visokih cijena gotove robe tražili povi šenje cijena sirovinama. Prva je dakle dužnost svakog šumara, taksatora, da dođe u kon takt sa konzumentima proizvoda šumske industrije. Kod onih proizvoda šumske industrije, koji se troše u našoj državi i u najbližem inozemstvu, dosta je lagano prikupiti potrebne podatke. Cijene gorivog drva, dasaka, letava, greda itd. nije teško ustanoviti, pa u tom pogledu ne trebamo trošiti riječi. No sasma je drugi slučaj, kada znamo, da šumska industrija iz na ših šuma izrađuje proizvode, koji nisu namijenjeni za naše državljane, koji će se izvesti u daleke zemlje. Tu pojedinac, šumarski činovnik ne može doći u dodir sa tim konzumentima, ne može ustanoviti, koliko ti konzumenti plaćaju za proizvode iz naših šuma. Mi znamo, da naša hrastovina, a u zadnje vrijeme i bukovina skoro isključivo ide u inozemstvo, da se prodaje na svim kontinentima, pa je sada pitanje, kako ćemo saznati za cijene one gotove robe, o kojoj naj više ovisi rentabilitet našeg šumskog gospodarstva? Šumarska administracija je svojevremeno na vrlo jednostavan način riješila ovo pitanje. Mi svi znamo, da je najvažnija nacionalno-ekonomska zadaća burza, da objavljuju tržne cijene svakovrsne robe. Kod nas u Zagrebu imamo robnu burzu sa drvnim odjelenjem, na kojem se navodno prodaje u prvom redu hrastovo tehničko drvo. Ta burza objavljuje tečaje pojedinih drvnih sortimenta, pa otuda možemo i mi šumari saznati cijene onoj robi, koju troše nepoznati nam inozemni konzumenti. Šumari taksatori, koji su se služili tim podacima, bili su u birokratskodisciplinskom pogledu opravdani pred svojim pretpostavljenim vlastima. Međutim kod kritičkog proučavanja tih podataka, koje nam pružaju naše burze, mora se pojaviti stanovita sumnja u pogledu njihove uporabivosti za šumarske svrhe. Burzovni izvještaji o cijenama robe predstavljaju dragocjeno pomagalo za ekonomsku praksu samo u onom slučaju, kada su ogledalo prave ekonomske utakmice, kada se u njima mogu slobodno odraziti vladajuće ekonomske tendencije. Na drugoj strani je poznato, da se na burzama mogu raznim manipulacijama izazvati raznovrsni učinci, pa je proučavanje burzovnih izvještaja jedna posebna znanost. Pred nama su burzovni izviještaji o cijenama drva, koje su navodno polučene na zagrebačkoj burzi od godine 1927 do polovice godine 1932, kada je Šumarski List prestao da donaša te izvještaje. Srednja cijena po m3 hrastovih trupaca I. klase bila je: 1. I. 1927 = 900 Din, 1. X. 1927 = 1100 Din, sve do 8. VI. 1928, kada se je notacija promjenila na 1250 Din. Ova je ostala nepromijenjena do 1. IX. 1928, kada je poskočila na 1350 Din, a da za nekoliko dana poskoči još jače, te već 10. XI. notiraju ti trupci 1750. Na toj notaciji ostaju do 29. V. 1929, kada cijena pada na 1500 Din. Ova cijena ostaje nepromijenjena preko godine dana, do 25. VI. 1930, kada cijena pada na 1200 Din, a 12. XI. cijena pada na 700 Din po m3. Notacija se je promijenila u naznačenom roku samo 8 puta, ali je svaka od ovih promjena bila izdašna. Također su se notacije promijenile samo sedam do osam puta 198 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 31 <-- 31 --> PDF |
za hrastove klade II. i III. klase. Samo pet puta se je promijenila notacija za hrastove polovnjake unutar roka od 6 godina. Meko je drvo notiralo od 1. I. 1927 do 12. XI. 1930 nepromijenjeno sa 280 Din po m3, pa bismo mislili, da je time postignut rekord stabilnosti cijena robe, ali tome nije tako, jer rekord stabilnosti ima javorovo drvo, kojemu se cijena za čitavo vrijeme nije promijenila. Svima nama još je u pameti, kako su to bila burna ekonomska vre mena, kako je svaki dan donosio nešto drugoga, a naša burza toga na vodno nije opažala. Pojavljuje se pitanje, da li bi mogli tečajevi burze pokazivati takovu fenomenalnu stabilnost, da su ti tečajevi odraz realnih trgovačkih transakcija. Druga značajna crta tih burzovnih izvještaja leži u njihovoj ne jasnosti. Tako su hrastove kladarke (boules) notirale od 10. XI. 1928 do 25. VI. 1930 nepromijenjeno sa 2000—3000 Din, da nakon toga pro mijene notaciju sa 1800—2600 po m3. Šta bi kazali privrednici, kada bi novosadska burza počela objavljivati izvještaje u ovakovom stilu: pše nica 100—150 Din po metričkom centu. Iz takovog izvještaja nitko ne bi mogao crpiti nekih realnih uputa, pa bi privrednici sa opravdanjem mogli kazati, da im uprava burze podvaljuje, da im se ruga. Šta bi-kazali privrednici, kada bi novosadska burza prestala da notira posebne cijene za potisku, bačku, srpsku, slavonsku i ostale vrsti pšenice? Svaka kuharica zna, da je zagorska pšenica slabije kvalitete od potiske ili bačke, pa radi toga imaju te vrsti pšenice i različite cijene. Međutim mi isto tako znamo, da je naša hrastovina različitih kvaliteta. Ako samo malo razgovaramo sa šumskim trgovcima, uvjeriti ćemo se, da oni i te kako razlikuju različite kvalitete naše hrastovine. Razne kvalitete označuju sa imenima šumskih kompleksa, gdje se takova vrst hrastovine nalazi. Kod takovog stanja moramo se čuditi, kako da tu klasifikaciju nisu unijeli u uzance burze koju su oni sami osnovali? Nadalje je velika zagonetka, tko zapravo kupuje i prodaje drvenu robu na našoj burzi, pogotovo kada su nam poznate značajne karakteristike i strukture našeg drvnog tržišta. U staležu šumske industrije i trgovine drvom u Jugoslaviji možemo neobično oštro razlikovati dvije etaže ili dvije kaste, nižu i višu. U nižu klasu spadaju svi industrijalci i trgovci drvom našeg domaćeg porijekla, koji su se tegobnim radom domogli do nekog kapitalčića, pa sa njime rade. Oni kupuju na godinu nekoliko stotina kubika drva, možda se pojedini iznimno popnu tako visoko da mogu kupiti nekoliko hiljada kubika. Izrađenu robu prodaju u zemlji ili u najbližem inozemstvu, mekano drvo u Italiji, a tvrdo u Austriji. Dalje u pravilu sa svojim trgovačkim vezama ne dospijevaju. Višu kastu šumske industrije predstavlja velekapital, to su velika dionička društva, koja se služe većinom inozemnim kapitalom, a na upravi tih poduzeća stoje pouzdanici toga kapitala. Ove velike firme gotovo su isključivo eksportnog značaja. U zemlji kupuju i najmanje količine stojećih stabala, pa sve do najvećih šumskih kompleksa, u kojima godišnje ruše na stotine hiljada kubika drva. Uza sve to ove firme kupuju i od pojedinih seljaka po nekoliko stabala i ne žale režije za nakup sirovina. U zemlji te firme ne vole prodavati gotovu robu, pa to tumače time, da im se ne isplati podržavati režiju za maloprodaju, dok im se isplati 199 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 32 <-- 32 --> PDF |
organizovati detaljno kupovanje sirovina. Kod tih firma prodaja je organizovana na taj način, da su osnovale u svim većim trgovačkim centrima svoja zastupstva, kojima je zadaća, da prikupljuju mušterije. Te firme imaju u svim većim inozemnim centrima svoja slagališta ili pak daju robu u komisiju. Na tim slagalištima u inozemstvu mogu se kupiti i najmanje količine drva, a mogu se zaključiti i najveći poslovi. Iz toga se vidi, da strani konzumenti ne moraju doći u našu zemlju da si nabave potrebnu robu, jer slagališta imaju sortiranu robu, sve Sortimente i sve kvalitete, kako ih dotične zemlje trebaju. Ovakav način prodaje najviše je doprineo da je naše drvo došlo na takav glas i u tome i je najveća zasluga naše veleindustrije, ali se u konkretnom slučaju pita, kojoj svrsi ima da služi naša burza za drvnu robu, koju je osnovala baš ova šumska veleindustrija? Prodaja je i onako organizovana na način da kupci ne moraju doći u našu zemlju. Možda nekolicina velefirma treba burzu, da na njoj pred forumom javnosti mogu obavljati transakcije, da mogu tako otkriti svoje trgovačke tajne, koje inače tako ljubomorno čuvaju? Kada razmotrimo sve ove prilike, ne možemo doći do nekih pozitivnih zaključaka. Postojanje burze, njezino poslovanje, a naročito način toga poslovanja ostaje za nas zagonetka, koju ne možemo odgonetnuti. Ova burza ima svakako neku svrhu, ali mi smo primorani da temeljito sumnjamo, da bi imala tu svrhu, da se zaštite interesi šumoposjednika. Radi toga nije uputno, da u naše kalkulacije nekritički uzimamo burzovne cijene robe. Pita se sada, od kuda će uzeti kalkulator podatke, na temelju kojih će moći izračunati šumsku taksu u savezu sa cijenom gotovih proizvoda? Na ovo se pitanje jednostavno ne može odgovoriti, jer kod nas jednostavno ne postoji obavještajna organizacija, koja bi prikupljala te podatke, da ih dade na raspoložbu šumoposjednicima. Mi imamo doduše u inozemstvu kod naših poslaništva i kod konzulata trgovačke atašeje i komercijalno naobražene činovnike, ali je činjenica, da pojedine direkcije šuma ne dobivaju ni otkud obavještenja o kretanju cijena, te o raspoloženju na vanjskim drvnim tržištima, dok je na drugoj strani činjenica, da svaka manipulacija jedne velefirme dobiva direktive od svoje direkcije u svim tim pravcima. U šumarskoj administraciji prepušteno je uvidavnosti i spretnosti pojedinih šumarskih činovnika, da se domognu tih podataka, a pošto šumari većinom žive u manjim mjestima i na selima, daleko od pulziranja ekonomskog života, onda je jasno, koliko mogu biti pouzdani ti podaci. b) Ustanovljivanje faktora T. Slijedeće pitanje, koje si mora postaviti i koje mora riješiti šumar-kalkulator, jeste, da ustanovi troškove, koje moraju snositi šumski poduzetnici kod sječe, izvoza, preradbe i prodaje robe. Kako vidimo, ima mnogo vrsti ovih troškova. Troškovi izradbe šume u prvom su redu ovisni o visini radničkih nadnica. Kod nas su te nadnice dosta niske, jer pogotovo velike firme nabavljaju radnike iz najsiromašnijih krajeva Bosne i Like, koji imaju najmanje životne zahtjeve i koji su prisiljeni da rade i uz najnepovoljnije uvjete, samo da si uštede koji dinar, da mogu kupiti hrane za svoju obitelj. Karakteristično je, da kod izradbe šuma u sjevernim krajevima savske banovine nikada ne sudjeluje domaći svijet, jer su ekonomske 200 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 33 <-- 33 --> PDF |
prilike ovdje bolje, pa ljudi neće da rade uz tako niske nadnice, kakove im nude šumska poduzeća. Bolje su plaćeni specijalni radnici, rušači i dužičari. Ove izdatke može svaki šumar kalkulator lako pribaviti i izdatke za izvoz drva kolima. Drugačije treba kalkulirati, ako se može predvidjeti, da će šumski poduzetnik sagraditi šumsku željeznicu, a možda i pilanu, na kojoj će prerađivati sirovine. Šumski industrijalac mora nabaviti materijal za gradnju tih postrojenja, mora ih izgraditi, što je skopčano sa velikim izdacima. Da možemo ove terete, koje je preuzeo šumski poduzetnik, pravedno ocijeniti, treba da se uživimo u položaj poduzetnika, koji je nakanio sagraditi industrijska i prometna postrojenja. Prvo je da si pribavi troškovnik, iz kojeg će vidjeti, koliko će ga ta postrojenja stajati. Onda si moramo pribaviti potrebna novčana sredstva. Nije važno, da li je taj novac njegovo vlasništvo ili ga je dobio od neke banke; u svakom slučaju mora se smatrati da je taj novac uložio u poduzeće, poduzeću ga je posudio, a poduzeće mu ga mora vratiti. Poduzeće mora u određenim godišnjim obrocima otplaćivati investirani kapital zajedno sa tekućim godišnjim kamatima. Prema tome je poduzeće preuzelo na sebe dužnost, da svake godine jedan dio tekućih prihoda izluči, te ih preda vjerovniku. Veličina toga godišnjeg obroka ovisna je o duljini trajanja tog zajma, naime o roku, u kojem se ima zajam u cijelosti otplatiti, o visini kamata, koji se moraju platiti za taj zajam. Što je dulji rok, unutar kojeg se mora zajam otplatiti, to je manji godišnji obrok otplate i obratno. Ako neka firma zaključi dugogodišnji ugovor, glasom kojeg mora neki šumski kompleks u roku od dvadeset godina iskoristiti i posjeći, onda se u tom slučaju moraju i u početku uložene investicije otplatiti u roku od dvadeset godina, jer se mora predvidjeti, da će te investicije nakon dovršene eksploatacije imati minimalnu ili nikakovu vrijednost. Zadaća je šumara kalkulatora, da odredi godišnji obrok amortizacione otplate investicija, koje su učinjene prije samog početka te eksploatacije, a eksploatacija i otplata će trajati n godina, a sa otplatom se ima započeti na kraju prve godine. Sa čisto računskim rješavanjem te zadaće nećemo se ovdje zabavljati; samo ćemo primijetiti, da je ing. Waszne r tu zadaću u toliko drugačije formulirao, da je pretpostavio, da se investicije plaćaju ne na početku prve godine, već u sredini prve godine. Zbog toga on dobiva nešto manju amortizacionu tangentu (Ugrenović : Iskorišćivanje šuma, str. 159). Daljnja vrst troškova su tzv. režijski troškovi. Ovamo spadaju plaće stalnih namještenika poduzeća, troškovi poreza, socijalnog osiguranja itd. I ti troškovi terete poduzeća sa nekim iznosom, koji je godišnje po prilici jednak i koji se trošak mora namiriti od tekućih godišnjih prihoda. Od svake svote, koja u poduzeće unilazi, mora se odbiti stanoviti postotak za izvršivanje amortizacione dužnosti i za podmirivanje režijskih troškova. U šumarskim se kalkulacijama ovi troškovi uzimaju u račun uz pretpostavu da na svaki kubik klada ili uopće izrađene robe otpada stanovita svota troškova s naslova amortizacionih i režijskih troškova šumskih poduzeća. Interesantno bi bilo saznati, kako kalkulatori dolaze do tih konkretnih brojki? Da li su im poznate investicije pojedinih poduzeća, 201 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 34 <-- 34 --> PDF |
da li su im poznati platežni spisci namještenika poduzeća? Mi doduše naslućujemo da predstavnici velikih firma primaju kneževske plaće, ali koliko primaju, to znaju samo oni. Iz toga se vidi, da smo mi prisiljeni da prosto nagađamo o tim stavkama naših kulkulacionih računa, dok nemamo nikakovih konkretnih podataka i naputaka, kako imamo te troškove uzimati u račun, već sve to ovisi o slobodnoj volji kalkulatora, o njegovom posve subjektivnom mišljenju. U našim šumarskim kalkulacijama zaveden je običaj, da se troškovi izvoza drva računaju samo do prve željezničke stanice, jer nas uče, da je tržište drva svaka željeznička stanica. Držim da je ova tvrdnja dosta netačna. Ako čitamo rezolucije, koje podnose vlastima predstavnici naše drvne industrije, opazit ćemo, da isti najveću pažnju posvećuju tarifnoj politici našeg ministarstva saobraćaja, da se oni u najvećoj mjeri interesiraju za cijene prevoza željeznicom, za skladišne i lučke pristojbe. Očigledno je da oni ne bi imali razloga da se interesiraju za prevozne troškove, kada bi oni svoju robu prodavali na stanicama naših željeznica. Tržište drva je kao i svako drugo tržište ono mjesto, na kojem se sastaju prodavalac i kupac, pa prodavalac na to mjesto doveze o svom trošku robu, koju kani prodati, a kupac odavle kupljenu robu odvaža o svom trošku. U savremenoj trgovini drvom zavedeni su razni običaji. Prodavalac mora više puta snositi troškove prevoza robe do suhozemne državne granice ili do najbliže luke na našem moru, te mora robu utovariti na lađe. Naše firme, koje podržavaju u inozemstvu svoja sortirana slagališta drva, moraju naravno svu robu o svom trošku dopremiti na ta slagališta, moraju platiti sve prevozne pristojbe, a osim toga i carine. Prema tome naši poduzetnici gotovo u svim slučajevima moraju kalkulirati i sa prevoznim troškovima robe, a to isto bismo morali činiti i mi, jer je naša zadaća, da se uživimo u položaj poduzetnika, koji će predvidno od nas nabaviti sirovine. Konačno moramo razmotriti još jednu vrst poduzetničkih troškova, koji značajno utječu na rentabilitet pojedinih poslova, a to su kamati na prometni kapital. Šumski poduzetnik mora platiti kupovninu za dostali šumski objekt, mora predujmiti novac za rušenje, izradbu, izvoz i prevoz robe, mora platiti svoje namještenike, mora platiti porez, radničko osiguranje itd. Novac u te svrhe potreban mora pozajmiti, dakle mora platiti kamate. Ako neki poduzetnik i ima svog vlastitog novca, mogao bi ga sam posuditi, pa bi mu donosio kamate. Ako dakle novac ulaže u poduzeće, pretrpi uslijed toga neki gubitak, izmakne mu neka dobit, koju bi inače ..... ostvariti, pa je stoga u redu i pravedno da si računa kamate na prometni kapital kao neke posebne vrsti trošak. S obzirom na kamatne troškove mora kalkulator biti van dvojbe, od kojih izdataka može i smije računati kamate kao poduzetnički trošak. Kod svih izdataka oko gradnje raznih postrojenja pretpostavili smo, da se ti izdaci moraju u određenom nizu godina amortizirati, dakle su za ove izdatke kamati već uzeti u obzir prigodom ustanovljivanja godišnje amortizacione kvote. Prema tome ne moramo posebice i još jedan puta uzimati te kamate u račun. Režijske izdatke, to jest plaće stalnih namještenika, poreze, premije za osiguravanje itd. namiruju poduzeća iz tekućih prihoda. Poduzetnik ne mora osnovati neki posebni fond, iz kojeg bi namirivao režijske iz 202 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 35 <-- 35 --> PDF |
datke, ne mora se zadužiti kod banaka za podmirenje tih svojih dužnosti, več on tim dužnostima udovoljava time što jedan dio svojih primitaka izluči, te tako naplaćuje režiju. Dakle se niti za režijske izdatke ne trebaju računati kamati. Prema tome bi se kamati imali računati za sve izdatke izuzev izdatke oko amortizacione službe, te osim režijskih izdataka. Kamate si mora računati za kupovninu, za troškove izradbe, izvoza i prevoza robe, te uopće za sve izdatke, koji su nastali prigodom nekog određenog posla. Kamatna stopa, koja se mora uzeti u kalkulacione račune, je ona uz koju banke pozajmljuju privrednicima novac na kraće vrijeme. Takoder je teoretski vrlo lagano odgovoriti na pitanje, za koje se vrijeme imaju računati kamati. Do odgovora dolazimo na temelju slijedećih razmatranja. Poduzetnik kupi neku šumu, pa time osniva neko novo poduzeće, neki novi posao unutar svoga poduzeća. Plaća kupovninu, plaća troškove izradbe i izvoza. Novac mu leži imobiliziran tako dugo, dok nije primio kupovninu za prodanu robu. Poduzetnički turnus je vrijeme, unutar kojeg se neki posao u financijalnom pogledu dovrši i traje od dana, kada je platio prvi obrok kupovnine, pa do dana, kada je primio novac za prodanu robu. Ako novac za prodanu robu ne primi sav najednom ili ako robu ne proda svu najednom, može si izračunati onaj datum, za koji bi financijalni efekat bio identičan, da je robu uz iste cijene prodao najednom. Na primjer neki trgovac primi 1. januara kupovninu za prvu partiju prodane robe (recimo 100.000 Din), a na dan 31. XI. iste godine primi kupovninu za drugu i zadnju partiju prodane robe (recimo 300.000 Din). Ako je prvi obrok uložio u banku uz deset-postotno ukamacivanje, onda 31. XII. raspolaže sa svotom od 410.000 Din. Sa tom istom svotom raspolagao bi rečenog dana i onda, kada bi svih 400.000 Din primio na jedan puta, a na dan koji leži između 1. I. i 31. XII. iste godine. U našem primjeru bio bi financijalni efekat isti, kada bi poduzetnik sav novac primio dana 1. oktobra iste godine. Na taj način možemo izračunati datum završetka poduzetničkog turnusa, pa za sve označene izdatke moramo računati kamate od dana isplate pa do dana završetka poduzetničkog turnusa. Kod prvog obroka kupovnine moraju se kamati računati za vrijeme trajanja čitavog poduzetničkog turnusa, a za ostale izdatke je rok ukamaćivanja kraći. Dužnost je dakle svakog šumara kalkulatora, da s najvećom pažnjom nastoji predvidjeti, kako će dugo trajati poduzetnički turnus kod posla, kojeg predstavlja kupoprodaja nekog konkretnog šumskog objekta. Da toj dužnosti može udovoljiti, mora što bolje poznavati položaj pojedinih šumskih poduzeća. Ako su slagališta gotove robe kod naših poduzeća prenapunjena izrađenom robom, ako se roba samo u malim količinama izvozi, ako firme odgađaju sa izradbom već kupljenih šuma, te ih puste stajati plaćajući rade pristojbe za produljenje ugovora, za produljenje roka izradbe, onda mora kalkulator iz toga povući zaključak, da će poduzetnik, koji će kupiti predmetnu šumu, trebati mnogo vremena, dok bude mogao unovčiti izrađenu robu, poduzetnički turnus će biti vrlo dugačak, a troškovi s naslova kamata bit će vrlo osjetljivi i visoki. Ti će troškovi u vrlo velikoj mjeri sniziti šumsku taksu. Mi šumari moramo biti svjesni, da su zrele šume, sa kojima sada raspolažemo, vrlo slične mjenicama, koje su doduše sve u našem po 203 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 36 <-- 36 --> PDF |
sjedu, a kojima je rok dospijevanja vrlo različit. One dospijevaju na isplatu u razna vremena. Čim je vrijeme dospijevanja udaljenije, tim ćemo dobiti manju svotu novaca, ako tu mjenicu danas diskontiramo u nekoj banci, kod drvne industrije. Ako mi forsiramo sa prodajom šume, a šumska industrija zna da će robu iz te šume tek vrlo kasno moći pro dati, onda će nam ta industrija zaračunati ne samo obične kamate za diskontiranje naše šume (mjenice), već će si zaračunati još i posebne premije za takovo diskontiranje, koje će biti to veće, što je dulji podu zetnički turnus. Izrabljivat će nas na isti način, kako i selski zelenaš izrabljiva seljaka, koji je prisiljen da proda još zeleno žito na njivi. Ako promotrimo faktično stanje, koje danas vlada, moramo priznati, da mi šumari uopće niti ne računamo sa promjenljivošću trajanja podu zetničkog turnusa, sa promjenljivošću veličine kamatne službe privred nih poduzeća, već jednostavno tvrdimo, da poduzetnički turnus jednom za uvijek traje po jednu godinu dana. Ova naivna pretpostavka je vrelo najznačajnijih pogrešaka u našim kalkulacijama. c) Ustanovljivanje poduzetničke dobiti. Poduzet nici poduzimaju razne poslove, sa jedinom svrhom i ciljem, da kod toga poluče neku poduzetničku dobit. Narav poduzetničkog profita najbolje je prikazao Kar l Mar x sa formulom: N . . . R . . . N´ Ova formula ima slijedeće značenje: Kapitalistički poduzetnik posjeduje novac (N), za koji kupuje robu (R). Tu robu preradi ili samo preproda (na pr. trgovci), pa dobiva opet novac QV). Ovaj drugi novac mora biti veći od N, ako je poduzetnik polučio svoj cilj, ako je ostvario žuđeni poduzetnički profit. Poduzetnički profit nije ništa drugo, već razlika između prvobitno posjedovane svote novca (N) i one svote (N), koju dobiva u ruke nakon prodaje robe. Prema tome možemo poduzetničku dobit označiti formulom: Z = .. — N Šumar kalkulator mora znati, da nijedan šumski poduzetnik neće prihvatiti posao, neće kupiti šume, ako nema izgleda da će kod toga polučiti neki profit. Ali šumar zastupa interese šumoposjednika, pa radi toga mora nastojati, da ovaj profit ne prekorači običajne i zakonom dozvoljene mjere, jer je jasno, da su poduzetnička dobit i visina šumske takse veličine, koje su obratno proporcionalne. U pogledu visine poduzetničke dobiti uvriježilo se mnijenje, da ta dobit ne smije biti veća od 20—25%, dakle Z ne smije biti veće od 0"25 N. Kod proizvodnje najvažnijih životnih namirnica za ljudsku prehranu ova je granica čak zakonskim odredbama određena. Međutim je normiranje granica poduzetničke dobiti od manje praktične važnosti, jer nijedan poduzetnik neće se žacati da ostvari i mnogo veću dobit, ako u tom nastojanju ne bude spriječen efikasnim ekonomskim mjerama. Sami zakonski propisi u pravilu nisu dovoljni, da se kapitalističkim poduzetnicima postavi neka granica, jer oni uvijek nađu načina, da izigraju te propise. Na ovome mjestu treba da spomenemo neke karakteristike poduzetničke dobiti, koje se u šumarskim redovima premalo uvažavaju. Poduzetnička dobit može se izraziti u postocima prvobitnog kapitala, ali ovaj postotak nije istovjetan sa onim postotkom, kojim izražavamo kamate, kamatnu stopu za novac. Kamatna stopa za novac je onaj indeks, po kojem kapitalisti-novčari prosuđuju svoju poduzetničku dobit, koju 204 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 37 <-- 37 --> PDF |
ostvaruju posuđujući svoj novac. Kamati se odnose uvijek na jedno te isto i tačno određeno vrijeme, naime na vrijeme u trajanju od jedne godine, dok se poduzetnička dobit odnosi na vrijeme trajanja poduzetničkog turnusa, koje se kod raznih poslova u velike razlikuje. Poduzetnički turnus može potrajati samo nekoliko sati, a može potrajati i više godina. Nadalje se treba pitati, da li je cilj poduzetnika, da ostvari što bolji procentualni omjer između profita i uloženog kapitala ili mu je pak do toga, da apsolutni iznos profita bude što veći. Na ovo pitanje možemo odgovoriti samo na temelju praktičnih primjera. Mali šumski poduzetnik, koji raspolaže sa malim novčanim kapitalom, kojeg ne može po volji povisiti, jer nema kredita kod banaka, nastojat će da ostvari što veći procentualni profit, jer će na taj način ujedno ostvariti i najveći mogući profit u apsolutnom iznosu. Naša šumska velepoduzeća su eksponenti klase velekapitalista, kojima je najveća briga, kako bi mogli unosno uložiti svoje velike kapitale. Ti veliki kapitalisti traže zgode, kako bi mogli unosno plasirati velike kapitale. Posao, u koji bi mogli uložiti samo jedan mali dio svoga kapitala, makar se on procentualno izvrsno rentirao, ne interesira ih, ako bi kod toga znatan dio njihovog kapitala ostao nezaposlen. Njima je dakle do toga da se u poduzećima uposle što veći kapitali, pa makar uz manji postotak rentabilnosti, jer kod njih veliki postotak rentabilnosti ne znači uvijek najveći apsolutni iznos poduzetničkog profita, ako naime nije uposlen sav raspoloživi kapital. Iz ovoga vidimo, da je najvažniji indeks poduzetničkog profita njegov apsolutni iznos, a percentualni omjer biva od važnosti samo u toliko, u koliko je taj omjer odlučan za apsolutni iznos profita. Veliki se kapital često puta zadovoljava sa malim postotkom profita, ako uz ovaj postotak može ostvariti najveći mogući apsolutni iznos tog profita. Za šumara kalkulatora je osim toga važno znati, od kojeg osnovnog kapitala ima poduzetnik pravo očekivati poduzetničku dobit. Zamislimo si položaj poduzetnika, na pr. šumskog industrijalca, koji je nakanio osnovati poduzeće. Najprije pozajmi od banke novac, te na shodnom mjestu sagradi pilane, upravne i druge zgrade. Nabavi materijal za gradnju prometala, te nakupuje šume, da drvo iz tih šuma preradiva u svojim postrojenjima. Banci se obaveže, da će pozajmljenu svotu otplaćivati u . godišnjih obroka zajedno sa kamatima. Isto tako uzeo je sebi u službu namještenike, koje stalno treba kod svog poduzeća. I prema banciprema svojim namještenicima poduzetnik je preuzeo neku dužnost, kojoj mora udovoljiti, a izvršivanje te dužnosti donosit će mu posrednih koristi samo ako bude sa uspjehom kupovao šume i prodavao šumske proizvode. Prema tome poduzetnik niti ne računa, da će mu zgrade i namještenici donositi neki neposredni profit. On zna, da se profitu može nadati samo od onih kapitalnih sredstava, koja će ulagati u pojedine poslove, profit će mu donositi one šume, koje bude kupovao i prodavao. Prema tome poduzetnici računaju da će im dobit donijeti oni kapitali, sa kojima bude kupovao šume, plaćao radnike za izradbu i izvoz tih šuma, a kada poduzetnici tako računaju, moramo to činiti i mi, koji samo slijedimo njihov trag. Investicije i režija ne donose neposrednih dobiti, ali ako su svrsishodno osnovane i organizovane, povećat će profit od neposrednih prometnih kapitalija. 205 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 38 <-- 38 --> PDF |
Osim stalnih i više manje nepromjenljivih izdataka, koje mora snositi svako poduzeće, prouzrokuje i svaki pojedinačni posao nove platežne dužnosti, koje nastaju baš radi tog posla, pa ti poslovi moraju ne samo naplatiti te izdatke, već se izdaci moraju i rentirati, moraju donositi neki poduzetnički profit. Kod šumske industrije moraju donositi profit, i to neposredno, izdaci za nakup šuma, izdaci za izradbu, izvoz i prevoz robe, dok izdaci za prodaju robe spadaju već u stalnu režiju poduzeća. 3.) Sinteza pojedinih ekonomskih faktora u svrhu određivanja šumske takse. Prethodnom analizom promotrili smo pojedine ekonomske faktore, o kojima je ovisna šumska taksa. Vidjeli smo da svaki od tih faktora predstavlja samostalnu ekonomsku činjenicu, pokorava se svojim specifičkim zakonima, te pokazuje samostalne tendencije kretanja. Spoj, koji te faktore veže u jednu ekonomsku cjelinu, to je subjekt poduzetnika. Jedino onda, kada promatramo ekonomske faktore s obzirom na jedno lice, na jedno poduzeće, dobivaju općeniti pojmovi neki konkretni sadržaj, predstavljaju konkretne sastavne dijelove jedne cjeline. S obzirom na razne poduzetnike predstavljaju ti faktori različite numeričke vrijednosti, koje su tačno određene, dok se ti faktori s obzirom na općenitost ne mogu konkretno odrediti. Poduzetnik, koji posjeduje moderna prometala i pilane, moći će uz određeni trošak izvesti drvo iz šume i preraditi ga, a taj će trošak biti znatno manji od troška, kojeg moraju snositi oni poduzetnici, koji drvo izvoze kolima, a imaju zastarjele pilane. Poduzetnik, koji ima dobro organizovanu prodajnu organizaciju, polučit će više cijene nego trgovci, koji su prisiljeni da svoju robu prodavaju raznim prekupcima. Općenito se može kazati, da svaki pojedini faktor u temeljnoj jednadžbi kalkulacije ovisi o individualnosti poduzetnika, te o njegovom ekonomskom položaju. Radi toga će jedan šumski poduzetnik moći platiti visoku šumsku taksu, a da kod toga ipak ostvari zadovoljivi dobitak, dok bi neki drugi poduzetnik uz istu šumsku taksu nužno morao pretrpjeti značajan gubitak. Radi tih individualnih različitosti, mora si šumar kalkulator najprije odgovoriti na pitanje, na koje će se poduzetnike i poduzeća obazirati kod sastavljanja svoje službene kalkulacije. Ekonomska teorija austrijske ekonomske škole daje nam u tom pogledu slijedeće upute: Kada na jednu te istu robu, koja se iznosi na tržište, reflektira veći broj gospodarskih subjekata, koji bi tu robu željeli kupiti svaki za sebe, onda cijenu robe određuje granični par natjecatelja. Zamislimo si slučaj, da na jedan šumski objekat reflektira veći broj šumskih trgovaca. Svaki od njih ima različitu prodajnu mogućnost, posjeduje različito uređenje pogona, te je u različitoj mjeri opterećen teretima amortizacije investicija i teretima režije. Kada svaki od tih trgovaca traži jednak profit, onda je jasno da se taj profit ne može ostvariti, ako plaćaju jednaku šumsku taksu. Radi toga će jedan od njih moći staviti najvišu ponudu, a ostali redom sve manje i manje. Šumu će po svoj prilici dostati onaj reflektant, koji može najvišu cijenu platiti, a da mu se kup rentira. Ali i ovaj najbolje stojeći reflektant nastojat će da šumu kupi uz što nižu cijenu. On se ne boji, da bi ga mogao preteći koji od slabo stojećih natjecatelja, već se boji onog konkurenta, koji mu je po 206 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 39 <-- 39 --> PDF |
kupovnoj mogućnosti najbliži, koji iza njega može najvišu ponudu staviti. Na taj se način čitava konkurencijska borba, koja nastaje između šumskih trgovaca, svodi na konkurencijsku borbu između dvojice najsposobnijih natjecatelja, dok ostali ne dolaze neposredno u obzir. Najsposobniji natjecatelj stavit će ponudu , koja će baš prekoračiti platežne mogućnosti najbližeg mu konkurenta. Prema tome šumar kalkulator, koji izračunava šumsku taksu za neku šumu, morao bi tu kalkulaciju sastaviti s obzirom na drugoga najsposobnijeg natjecatelja, u svojoj kalkulaciji mora slijediti trag toga natjecatelja, u vjeri da će time izazvati utakmicu između dvojice najsposobnijih natjecatelja, te tako polučiti višu cijenu od one, koju je u svom elaboratu označio kao minimalnu prodajnu cijenu ili kao iskličnu cijenu. Ovakav je postupak teoretski posve ispravan, ali na žalost ne daje nam dovoljno jamstva, da će se ta cijena zaista i polučiti. U knjizi »Ugrenović : Iskorišćavanje šuma«, str. 110, nalazimo nekoliko podataka o takozvanim trgovačkim komplotima. Držim da bi trebalo s obzirom na sadašnje prilike to poglavlje nešto opširnije obraditi. Ako se dva najjača natjecatelja međusobno nagode, to nastupa neki sasma novi položaj. Drugi po ekonomskoj jakosti natjecatelj zna prilično sigurno, da željene robe neće moći kupiti, jer će ga preteći jači natjecatelj. On zna da od čitave te borbe neće imati nikakovih koristi. Ako sada najjači natjecatelj ponudi svom najopasnijem suparniku neku nagradu »šabes«, onda će taj rado odustati od natjecanja, neće staviti ponude ili će ponudu staviti prema dogovoru. Time se razina cijene automatski snizuje na razinu, koju može platiti treći po jakosti natjecatelj, a ako i ovaj primi »šabes« i stupi u komplot, to se cijena sroza još niže. Pođimo korak dalje. Zamislimo si, da je uslijed ekonomske krize eliminiran veći broj šumskih poduzeća, te da su preostala samo malobrojna poduzeća, koja su kapitalom najjača. Ta malobrojna poduzeća rade već i dosada u raznim predjelima države, sagradila su svoja prometala, pilane i fabrike, uslijed kojih je svako od tih poduzeća u svom predjelu konkurencijski najsposobnije. Neka je uz to broj tih poduzeća tako malen, da se mogu prebrojiti na prste jedne ruke. Šta bi bilo u tom slučaju naravnije, nego da se ta poduzeća stave međusobno u dodir i da stvore kartel. Prema tom kartelnom ugovoru razdijele si čitavu državu, u kojoj crpe sirovine, u pojedine interesne sfere. Sve šume, koje se nalaze u državi, nalaze se u nečijoj priznatoj interesnoj sferi, u kojoj se smije ozbiljno natjecati samo jedno od tih poduzeća, samo to poduzeće smije u tom području kupovati šume, a ostala poduzeća stavljaju samo unaprijed dogovorene i utanačene ponude i tako izazivaju kod neupućenih dojam, da konkurencija između tih poduzeća još uvijek postoji. Pita se sada, koju će cijenu biti pripravna da plate kartelirana poduzeća? Očigledno je, da ovdje više ne vrijedi pravilo o zadnjem konkurencijskom paru, kad je svaka konkurencija praktički eliminirana. Ali ako je eliminirana konkurencija kupaca, to ne znači da je eliminirana konkurencija prodavalaca. Sada će izbiti na javu natjecanje između šumoposjednika, koji bi htjeli prodati i unovčiti svoje šume. Cijenu robe sada određuju oni šumoposjednici, koji ekonomski najlošije stoje, pa su stoga prisiljeni da svoje šume prodaju bud za što, kako bi si na taj način pribavili potrebnih novčanih sredstava. U predratno su doba na taj način vršila 207 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 40 <-- 40 --> PDF |
pritisak na cijene propala vlastela. Razni grofovi i baruni, koji su bančili u Pešti ili Beču, nisu pitali, koliko vrijede šume, koje su naslijedili i bez muke stekli još njihovi očevi, već su od svojih upravitelja tražili samo novac, a nisu pitali kako će ovi doći do novaca. Predstavimo si sada, kako bi s obzirom na tržište hrastovih šuma bilo, da takav položaj nastupi kod nas. Tko bi danas određivao cijene našoj hrastovini, našim slavnim hrasticima, u koliko ih još ima? Ne trebamo mnogo filozofirati, pa da dođemo do konkretnog zaključka, da bi u tom slučaju cijene hrastovim šumama određivale one naše najjadnije imovne općine, koje već mjesecima nisu platile svojih činovnika, kod kojih su lugari prezaduženi i idu u podrapanim odijelima, kod kojih poreski ovrhovoditelji plijene kupovnine za šume, koje su prodane ispod cijene! Takove će imovne općine staviti sve niže i niže zahtjeve u pogledu cijena, izbacivat će na tržište sve veće drvne mase, a kartelirana šumska industrija će između tih šuma samo prebirati, koje su najjeftinije, te će te šume kupovati i na taj način stvarati tržne cijene. Ove će cijene biti obvezatne ne samo za šume tih jadnih imovnih općina, već uopće za sve hrastove šume u državi, jer uz te cijene može kartelirana šumska industrija pokriti svoje potrebe na sirovinama, a ako ikoji drugi šumski posjednik želi što da proda, mora se prilagoditi tim cijenama. Ovdje pitanje o pravednoj i umjesnoj zaradi, o poduzetničkoj dobiti više ne postoji, već postoji samo pitanje, kako će dugo još uopće postojati imovne općine. Upravo je čudnovato, da se ova tako važna okolnost ne uzima u obzir kod rješavanja pitanja krajiških imovnih općina. Svakome mora biti jasno, da se udruženim velekapitalističkim poduzećima mogu efikasno suprotstaviti samo udruženi šumoposjednici. Posvemašnjom unifikacijom šumske uprave u šumama državnog erara i imovnih općina polučile bi se ne samo značajne režijske uštednje, već bi se tom unifikacijom polučilo i značajno povišenje cijena svim našim šumama, ne samo imovno-općinskim već i državnim. Tkogod bi htio imati prvoklasnu hrastovinu ili bukovinu, mogao bi je nabaviti samo kod jednog prodavaoca, koji bi kod svih prodaja slijedio jednu jedinstvenu liniju šumarske politike. Žrtve, koje bi država eventualno morala podnijeti za reorganizaciju šumarske službe u kraljevini, nadoknadile bi joj se samim povišenjem cijena za šume, koje bi prodavala. Ako resumiramo gornja izlaganja, moramo kazati, da kod abnormalnih ekonomskih prilika, gdje ujedinjenoj šumskoj industriji stoji nasuprot rascjepkana fronta šumoposjednika, od kojih se neki nalaze u desperatnim ekonomskim prilikama, cijenu šuma određuju baš ti ekonomski najslabiji šumoposjednici, koji sa svojim prisilnim prodajama stvaraju tržne cijene obvezatne za sve šumoposjednike, koji hoće da prodaju svoje šume, koji hoće da realizuju rezultate svog šumskog gospodarstva. Pod takovim prilikama svaka je kalkulacija šumske takse obična iluzija, sa kojom se zavaravaju i tješe šumoposjednici i njihovi šumari, jer je u tom slučaju pitanje pravednih granica poduzetničke dobiti praktično eliminirano. Ekonomski jači šumoposjednici mogu sebi pomoći samo ako potpomognu svoje drugove, koji slabije stoje, da ne budu morali u bescjenje prodavati svoje šume. 208 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 41 <-- 41 --> PDF |
Samo pod normalnim prilikama može kod kalkulacije da se uzme u obzir i drugi po jakosti natjecatelj. Ovakove ćemo prilike i mi pretpostavljati u našim daljnim razmatranjima. Trgovina hrastovim drvom u našim krajevima nije jako stara. Prvi su počeli dolaziti k nama Francuzi, koji su iz hrastovine pravili dužicu i otpremali je u svoju zemlju. U početku je bio običaj, da kupac kupi stanoviti broj hrastovih stabala, te za ta stabla plati ugovorenu cijenu po komadu. Vrlo često je prodavalac priznao kupcu pravo da si sam izabere stabla, jedino nije smio prekoračiti broj, na koji je glasio ugovor. Kod takovog načina trgovanja stabla se naravski nisu unaprijed procjenjivala, a nisu se ni naknadno premjerivala, pa tako prodavalac nije pravo ni znao, šta prodaje. Tolike pogodnosti trgovcima drvom morale su privući sve veći broj kupaca, pa je uskoro medu njima nastala ljuta konkurencijska borba. Uskoro je bio zaveden običaj, da je prodavalac unaprijed obilježio stabla, koja su bila predmet kupoprodaje, ustanovio je njihovu drvnu masu, a sama prodaja obavljena je na način ofertalne licitacije, kako bi na taj način šumoposjednici što bolje iskoristili utakmicu medu trgovcima drvom. Dok je vladala neograničena konkurencija između trgovaca drvom, nije bilo potrebno nekom osobitom tačnošću ustanovljivati drvnu masu stabala, koja su se iznosila na prodaju, nije se također posvećivala velika pažnja ustanovljivanju isklične cijene, jer su ondašnji šumari mogli sa velikom vjerojatnošću računati, da će konkurencija natjecatelja korigirati njihove eventualne pogreške kod ustanovljivanja drvne mase kao i kod ustanovljivanja šumske takse. Najvažniji putokaz za ustanovljivanje isklične cijene bile su cijene, koje su bile polučene kod zadnjih obavljenih dražba. Šume koje su se u ono doba prodavale, pripadale su istome tipu starih hrastovih šuma. Šumarski uredi ustanovili su ukupnu drvnu masu čitave sastojine, bez obzira na pojedine Sortimente, a cijenu nisu izračunavali, već su je izabirali na temelju podataka i rezultata, koji su bili u zadnje vrijeme polučeni kod javnih dražba i koji su rezultati bili objavljivani u novinama. U Šumarskim Listovima starijih godišta nalazimo savjesno zabilježene sve kupoprodaje, naveden je bio broj stabala, ukupna drvna gromada, te ukupna cijena, koja je polučena kod dražba. Na temelju tih podataka mogao si je svatko izračunati, koja je cijena plaćena poprečno za kubik tehničkog drveta iz dotične sastojine. Prema ovoj cijeni, koju možemo nazvati srednjom sastojinskom cijenom, odabirali su taksatori iskličnu cijenu za objekte, koji su se tek iznosili na prodaju. Ovaj putokaz, kojim su se služili naši šumarski pretšasnici, bio je1 doduše dosta nesiguran. Kod toga nije došla do izražaja udaljenost šume od državne željezničke ili parobrodarske stanice, nije došla do izražaja niti različita kvaliteta pojedinih šuma, ali dok je vladala velika konkurencija između kupaca, ti momenti nisu mnogo škodili šumoposjednicima. Tek onda, kada je upotreba hrastovog drveta iz naših šuma postajala sve mnogostranija, kada su se pojedine firme u tolikoj mjeri osilile, da su počele pomišljati na organizaciju komplota, trebalo je više pažnje posvećivati kalkulaciji cijena. Sve je više u šumarske redove prodirala spoznaja, da je cijena drva u šumi na panju neka funkcija cijena gotove robe na tržištu, da je osim toga cijena šuma ovisna o udaljenosti od prometnih sredstava, o troškovima izradbe, te o režij 209 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 42 <-- 42 --> PDF |
skim troškovima šumskih poduzeća. Kasnije s,e tek uvidjelo, da poduzet nici moraju snositi velike troškove u ime plaćanja kamata na posuđeni prometni kapital, te je trebalo i ove troškove uzimati u obzir kod usta novljivanja cijene šuma na panju. U vrijeme dok su te spoznaje tek počele probijati u šumarske re dove, bila je rasprava ing. Barth e od godine 1914. od velikog propa gandističkog značenja. Njegova je formula glasila u našoj transkripciji: U toj su formuli prvi puta navedeni glavni ekonomski faktori, o kojima ovisi šumska taksa (P), i to cijena gotove robe (C), troškovi izradbe, izvoza i režije (T). Kamatni troškovi uzeti su u obzir time, što je prodajna cijena robe diskontirana sa faktorom -. . Ekonomskom 1 1 .op faktoru poduzetničke dobiti, B a r t ha nije otkazao neko posebno mjesto i znak u svojoj formuli, već je taj faktor — zajedno sa kamatima — izrazio u postocima troškova. Kolikogod je ta formula u vrijeme, dok je bila objavljena, značila velik napredak u šumarskoj nauci (glavna je njezina zasluga bila u tome, da je šumare barem upozorila na glavne ekonomske faktore, o kojima ovisi cijena drvu na panju), ima ona ipak mnogo značajnih mana, koje ju čine gotovo neuporabivom. U Šumarskom Listu broj 10 od 1933 godine čitali smo iscrpnu kritiku o toj formuli od g. ing. S a r n a v k e, pa ne trebamo na ovom mjestu da opširnije opetujemo tu kritiku. B a r t h a je samovoljno pretpostavio, da poduzetnički turnus u šumskoj industriji traje uvijek jednu godinu dana, a osim toga pretpostavlja, da su troškovi kupovni, troškovi izradbe i troškovi izvoza izdani u isto vrijeme, naime za vrijeme kupoprodaje. Sa naše strane mogli bismo upozoriti na još jednu velevažnu manu, koja se sastoji u tome, da B a r t h a pojedine ekonomske faktore već unaprijed i samovoljno stavlja u neki određeni matematski omjer, makar su faktori svaki za sebe jedna posebna ekonomska činjenica, kako smo naprijed vidjeli. G. ing. Waszne r usvaja iste temeljne mane, koje su značajne za B a r t h u, ali smatra da je postigao značajnu poboljšicu u metodama kalkulacije šumske takse, time da je stao na stanovište, da sva plaćanja, koja mora poduzetnik snositi, dospijevaju poprečno u sredini godine, pa se radi toga kamati ne računaju za čitavu godinu, već samo za pola godine. Na taj se način u formuli smanjuju poduzetnički troškovi, pa se kao rezultat pokazuje nešto veća šumska taksa. Međutim mora biti svakome jasno, da je i Wasznerova pretpostavka samovoljna, kao što je bila samovoljna i Barthina pretpostavka. Plaćanja, koja mora snositi šumski poduzetnik, ne dospijevaju jednolično tokom čitavog turnusa, ne teku kao mlaz vode iz vodovoda, već se težište plaćanja nalazi unutar prve polovice poduzetničkog turnusa, jer se kupovnina plaća na početku poduzetničkog turnusa i to većinom u punom iznosu, a u prvoj polovici poduzetničkog turnusa dospijevaju i plaćanja za izradbu šume, a često i za izvoz materijala iz šume na željezničku stanicu ili na pilanu-. I Barthinom i Wasznerovom formulom služimo se mi šumari zato, jer ne možemo dobiti ispravan uvid u položaj kupaca, koji kupuju naše 310 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 43 <-- 43 --> PDF |
šume, pa da sakrijemo ovu nemoć, služimo se nekim kompliciranim šablonama — formulama, koje imaju neki izvanjski naučni izgled, koje su kao apstraktne matematske formule strogo ispravne, ali koje su vrlo daleko od toga da izražavaju ekonomsku stvarnost. Da prikažemo način, kako se šumarska praksa služi tim formulama, poslužit ćemo se istinitim primjerom iz nedavne prošlosti. Neka velika firma sagradila je 30 km dugačku željezničku prugu do većeg šumskog kompleksa, kojeg je izrađivala. Kod željezničke stanice sagradila je veliku i modernu pilanu, na kojoj je prerađivala materijal iz toga kompleksa, ondje je ta firma imala i velika skladišta gotove robe, moderne sušione itd. Na udaljenosti od 10 km od željezničke stanice odnosno pilane, neposredno uz željezničku prugu spomenute firme, nalazila se je šuma neke imovne općine, koja je bila zrela za sječu. Direkcija šuma te imovne općine donijela je odluku, da se ta šuma ima prodati, pa se je pouzdano računalo, da će tu šumu kupiti ona firma, čije je vlasništvo bila ´šumsko-industrijska pruga. Znalo se je, da ta firma neće propustiti zgodne prilike, da kupi šumu, za koju neće trebati graditi posebnu prugu, već će moći uz dosadanje investicije drvo iz dotične šume jeftino izvesti. Znalo se je također, da je pilana dotične firme potpuno okupirana sa izradom prvog kompleksa, jer je firma bila sa tom eksploatacijom u zaostatku, pa se je radilo punom parom, da se zakašnjenje nadoknadi. Prema tome je bilo svakome jasno, da firma neće prekinuti sa izradbom šume, koju je već dosada eksploatirala već će najprije dovršiti izradbu prve šume, a onda će pristupiti izradbi one imovinske šume, koju će vjerojatno kupiti. Osim toga su bila slagališta firme prenapunjena gotovom izrađenom robom, pa je bilo jasno, da će poduzetnički turnus trajati više godina, predvidno tri ili četiri godine. Da vidimo sada, kako je radio dotični šumar kalkulator. Materijalna procjena obuhvatila je: 4568 hrastovih stabala sa: 1.) 1461,47 m3 hrastovih balvana I. klase (kladarka) 2.) 3410,11 m3 „ „ II. „ 3.) 4871,58 m3 „ „ III. „ 9743,16 m3 hrastovih balvana — ukupno. Osim toga je pronađeno kod materijalne procjene još i 5055 komada željezničkih podvlaka raznih dimenzija i to 40% njih sa dužinom od 2,70 m, 35% sa duljinom od 2,50 i 25% sa duljinom od 2,20 m. Na osnovi takovog rezultata materijalne procjene i na osnovi prikupljenih podataka sastavljena je pismena analiza cijena u ovom obliku: Analiza cijena. Gospodarstvena jedinica: Gaj. Sječina iz godine: Šuma: Gaj, okružje I./l, II./1—6, ../7, VI./1— 3. Udaljenost od željezničke stanice: Štacija = 10 km. a) Hrastovi balvani. Formula za računanje cijena je Barthina formula te glasi: 211 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 44 <-- 44 --> PDF |
P = cijena na panju, C = prodajna cijena na stanici u vagonu, T = troškovi, p = kamati na uloženi kapital (15%) i poduzetnička dobit (20%), ukupno 35%. Prodajna cijena po kubiku. Ci = 15% cijene (1800 D) hrastovih klada I. kl. = 270,— Din C2 = 35% „ ( 800 D) „ „ II. kl. = 280,— „ C3 = 50%´ „ ( 400 D) „ „ III. kl. = 200,-„ Poprečna prodajna cijena balvana postavno vagon: 750,— Din. Troškovi po kubiku. 1.) Izradba (rušenje hrastova, koranje, piljenje, čišćenje trupaca) po m3 Din 30.— 2.) Dovoz trupaca kolima iz šume na stanicu .. . „ 40.— 3.) Utovar u vagon „ 7.50 4.) Režijski troškovi (uprava, porez itd.) ! „ 30 — Ukupni troškovi po m . . . Din 107.50 7ô0 P = j~^ — 107,50 = 448,05 Din Od ove cijene ima se odbiti 1% u ime takse na ugovor, 2´/< u ime dorinosa za pošumljivanje, 2% u ime banovinske pristojbe, ukupno dakle 5%. 448,05 X 0.05 = 22,40 Din 448,05 — 22,40 = 425,65 ili okruglo 426 Din. Na taj način dobili smo poprečnu cijenu za jedan kubik balvana u šumi na panju. Na isti način izračunana je cijena jednog komada željezničkih podvlaka, naravno u šumi na panju. Da ne duljimo, mi ćemo samo navesti, da je rezultat analize cijene bio taj, da šumska taksa za jedan komad željezničkih podvlaka iznosi poprečno 22.— Din. Nakon toga pristupilo se je izračunavanju minimalne ili isklične cijene za čitav prodajni objekt šume Gaj na ovaj način: 9743,16 m3 hrastovih balvana po 426 Din = 4.150.586,16 Din 5055 komada željezničkih podvi, po 22 Din = 111.210,— Din Isklična cijena za čitav objekt: ... . 4.261.796,16 Din Nakon toga je šuma iznesena na javnu dražbu, pa je polučena prodajna cijena od 5.058.333,— Din. Čitava analiza bila je uredno izrađena, pa je na prvi pogled izgledala kao solidna. Obložena je bila opširnim elaboratom materijalne procjene, ali nam kod potanjeg promatranja moraju pasti u oči okolnosti, koje umanjuju vjerodostojnost te analize. Prodajna cijena robe izračunana je samo s obzirom na četiri vrste sortimenata gotove robe, dok trgovačke firme u svakoj šumi izrađuju barem dvadesetak raznih sortimenata od hrastovog drva. Sve su cijene uzimane franco vagon prve najbliže željezničke stanice, te se je time pretpostavljalo, da će svu robu kupac prodati uz taj uvjet, dok je svakome poznato, da naše velike firme robu prerađuju na svojim pilanama. Taksator je dakle uzimao u obzir neke nepostojeće relacije, a nije niti pokušao da te relacije stavi u logičnu vezu i ovisnost sa ekonomskom 212 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 45 <-- 45 --> PDF |
stvarnošću. Troškovi izradbe, izvoza i utovara robe uzimani su u obzir sa velikom tačnošću, računa se čak sa parama, ali nitko nije tražio od taksatora odgovor, kako je došao do svote od 30 Din režijskih troškova po kubiku. Također nisu nadzorne vlasti prigovarale primjeni Barthine formule, koja predviđa jednogodišnji poduzetnički turnus, iako se znalo, da će taj turnus biti znatno veći. Šuma je bila uspješno prodana, pa je time taksator stekao priznanje svojih pretpostavljenih i podređenih, jer je sa uspjehom nagađao , koliko bi se moglo dobiti za dotičnu šumu. B.) TRGOVAČKA KALKULACIJA ŠUMSKE TAKSE. Šumska industrija kupuje šume zato, da na njima zaradi. Ako ima financijalnih mogućnosti, kupuje što više šuma, kako bi mogla što više zaraditi. Ako je pojedini šumski poduzetnik ograničen u mogućnostima kupovanja šumskih objekata, onda će birati između kompleksa iznešenih na prodaju te će kupiti ondje, gdje ima izgleda na najveći dobitak. Izgled na veći profit daju u glavnome slijedeće okolnosti: Ako se šuma nalazi u blizini već postojeće šumske željeznice ili inog šumskog prometala, tada će vlasnik toga prometala svakako nastojati da kuni odnosnu šumu, jer će time, ako ništa drugo, lakše otplaćivati investicije. Kupit će šumu i ako momentano ne treba više sirovina, ali se hoće tim sirovinama opskrbiti za budućnost, kupovat će na zalihu. Čim je šumska industrija sagradila u nekom kraju svoju šumsku željeznicu, postaje time najozbiljniji ref»´ektant na sve šume područja, koje gravitira spram te željeznice, jer se time jedan te isti teret investicije porazdijeli na mnogo samostalnih poduzetničkih poslova, pa ti tereti na taj način postaju sve manje osjetljivi. Nadalje odlučuje kod izbora objekta, koji se kani kupiti, i okolnost, da u nekoj šumi ima u većim količinama i omjerima baš onih sortimenata, koji se momentano traže na tržištima, pa se time stvaraju izgledi, da će se roba moći što prije unovčiti. Na taj način skrati se poduzetnički turnus i smanjuju se tereti kamatne službe. Velike firme moraju se radi svoga ugleda brinuti, da u svako doba mogu udovoljiti svim zahtjevima svojih mušterija. Na svojim slagalištima moraju u svako doba imati sve one Sortimente, koje mušterije traže. Ako koji od ovih sortimenata bude rasprodan, firma se mora brinuti da taj manjak što prije nadoknadi, jer mora izbjegavati, da se njezine mušterije obraćaju na koju konkurencijsku firmu, koja bi svakako nastojala, da te mušterije trajno priveže uza se. Radi tih obzira moraju se firme često puta natjecati za šume, na koje inače ne bi reflektirale. Firme u svojim slagalištima nekada sakupe veće količine manjkave robe, »škarta«, koja se roba kod prodaja tolerira samo u stanovitim postocima besprikorne robe. Kupnjom prvoklasnih šumskih objekata »poboljšavaju« svoja skladišta, steknu tako mogućnost da manjkavu robu porazdijele u dozvoljenim omjerima među prima-robu, te na taj način poluče za tu škart-robu prima-cijene. Velekapitalistička poduzeća nastoje da unište srednja i mala poduzeća, kako im ova ne bi više konkurirala. Kupuju šume često puta s prvenstvenog razloga, da time onemoguće svojim konkurentima, da se opskrbe sirovinama. Svaka kapitalistička firma ima ambicije, da stckne 213 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 46 <-- 46 --> PDF |
na svom području neki monopolni položaj, da na taj način dođe u položaj da diktira cijene robi ili sirovinama. Ovime smo nabrojili nekoliko momenata, koji znaju biti od odlučne važnosti, da neka firma zaključi natjecati se kod prodaje nekog šumskog objekta. Kada je stvorena odluka, da treba neki šumski objekt kupiti, treba ustanoviti prostorni sadržaj pojedinih sortimenata, koji se nalaze u odnosnom objektu. Ove procjene redovito obavljaju stariji škribani, koji prije započete procjene dobivaju od svojih pretpostavljenih naročite upute, na koje Sortimente i ine okolnosti imaju kod procjene naročito da paze. Tim škribanima se ujedno stavlja u dužnost da u saobraćaju sa narodom prikupe informacije, koje su firmi potrebne, tako u pogledu visina nadnica domaćih težaka, troškova izvoza, o pravcima, u kojima bi se šuma mogla izvoziti, o cijenama zemljišta, ako bude potrebno uzi mati ga u zakup u svrhu gradnje šumskih prometala, o ličnostima, koje bi bile pogodne da igraju ulogu mešetara između firme i naroda itd. Kontrolu materijalne procjene i preispitivanje informacija vrše viši funkcioneri firme, a ta je kontrola zapravo samo kontrola savjesnosti rada podređenih namještenika. Od tih se namještenika ne traži samo to, da se razumiju u drvo, već i to, da u svakom pogledu pribavljaju informacije svojim firmama. Dozvoljava im se, da u tu svrhu i pijančuju po selskim krčmama, jer sve naše firme sa opravdanjem smatraju, da je dobra obavještajna služba jedan od glavnih preduvjeta poslovnim uspjesima. U koliko se predviđa gradnja većih prometnih sretstava, firme izašalju na lice mjesta i svoje inženjere i ine stručnjake, da izvide teren i ine okolnosti, kako bi mogli sastaviti približni troškovnik za predviđene gradnje. Kada su predradnje dovršene, pristupa se kalkulaciji cijena u užem smislu. Tu kalkulaciju izrađuju viši ili najviši funkcioneri poduzeća. Razlika između njihovog rada i rada šumara je u prvome redu u tome, što zastupnici firme raspolažu sa pouzdanim i posvema savremenim podacima o cijenama gotove robe na domaćim i vanjskim tržištima, o troškovima izradbe, izvoza, preradbe, i prevoza robe, o carinskim i inim trošovima. Sa velikom sigurnošću mogu staviti u predračun troškove predviđenih investicija, a znaju i to, u kojem bi omjeru imao novi posao sudjelovati kod pokrića starijih amortizacionih i režijskih dužnosti. Također imaju ti kalkulatori prilike da se upoznaju sa općim prilikama na tržištima, pa na temelju toga mogu sa velikom sigurnošću zaključivati, kada će se roba iz odnosnog objekta unovčiti. Na temelju tih podataka može se ustanoviti vrijeme, za koje će firma morati snositi terete kamatnih dužnosti za uložena kapitalna sretstva, može se dakle ustanoviti rok trajanja poduzetničkog turnusa. Pitanje je sada, kako kalkulatori šumskih poduzeća povezu te elemente svojih računa u jednu cjelinu, kako bi ustanovili maksimalnu svotu, koju smiju da plate za neku šumu, a da se kod toga ostvari onaj profit, kojeg dotično poduzeće na temelju svoje prakse i iskustva smatra minimalnim. Posvema je jasno, da firme u svom unutarnjem poslovanju ne priznavaju ograničenje 20% profita, već nastoje ostvariti najveći mogući profit, ali se katkada zadovoljavaju i sa manjim profitom, ako to nalažu neki posebni obziri. 214 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 47 <-- 47 --> PDF |
Interesantno je znati, da li se firme u svojim domaćim kalkulacijama služe istim formulama kao i stručnjaci parlamentarnih i inih anketa ili pak upotrebu tih formula prepuštaju baš parlamentarnim i inim anketama a pro domu se služe nekim sasma drugim metodama. Često sam puta bezazleno zapitivao predstavnike raznih poduzeća o metodama njihove kalkulacije, o formulama, kojima se služe, pa sam time dao toj gospodi prilike da se od srca nasmiju. Kazali su mi, da ljudi od posla prepuštaju formule nama šumarima, a poduzetnici se ne dadu vezati raznim šablonama, jer ekonomski život ne poznaje šablona. Iako nisam uspio da saznam, kojom se formulom služe firme kod svojih kalkulacija, ipak sam imao jednom ovakovom prigodom mogućnost, da čujem definiciju pojma kalkulacije. Rečeno mi je, da kalkulacija cijena nije ništa drugo nego u sadašnjicu projicirana buduća bilanca. Zadaća, koju ima kalkulator da riješi, sastoji se u tome, da ustanovi sliku buduće bilance, kako će ova izgledati, kada posao bude dovršen. Prema tome su metode kalkulacije identične sa metodama bilanciranja, a također imaju isti konačni cilj, naime ustanovljivanje poslovnog uspjeha ili poduzetničke dobiti. Razlika između bilance i kalkulacije sastoji se samo u tome, što kod bilanciranja gledamo u prošlost, a kod kalkulacije u budućnost. Time postaje posao oko kalkuliranja manje sigurnim, pa mora kalkulator još više savjesnosti i opreznosti uložiti u svoj rad, nego onaj koji izrađuje bilancu. Zadaća je kalkulatora u tome, da ustanovi razmjer aktivnog i pasivnog imetka ili dugovina na kraju nekog poduzetničkog turnusa. Šumski poduzetnik mora prema tome prije svega ustanoviti, kada odnosno do kojeg će roka moći unovčiti robu iz one šume, za koju sastavlja kalkulaciju. U tu svrhu mora poznati položaj na tržištima drva, prodajne prilike, zalihe gotove robe, koje već ima i koju mora najprije prodati. Posvema je naravno, da se završetak poduzetničkog turnusa ne može unaprijed sa nekom matematskom tačnošću odrediti, ali iskusan će trgovac prilično tačno odrediti izglede, sa kojima može i mora računati. Daljnja je zadaća, da sa mogućom tačnošću odredi svaku pojedinu imovinsku stavku, koja će postojati na kraju poduzetničkog turnusa i to posebno aktivne imovinske stavke, a posebno pasivne. Kod kalkulacije šumske takse spadaju među aktivne imovinske stavke u glavnome slijedeće: 1.) Svota utrška za prodanu robu iz objekta, za koji se kalkulira, koja roba mora biti razvrstana prema sortimentima, a svaki sortimenat mora se unijeti u aktivu kalkulacije sa predviđenom količinom prema rezultatima materijalne procjene i sa cijenama, koje će predvidno postojati za vrijeme kupoprodaje. Jedna od najtežih zadaća, koja se stavlja u dužnost kalkulatoru, jeste ispravno ili barem približno ispravno predvidi buduće cijene na temelju iskustva prošlosti i tendencija, koje vladaju u vrijeme, kada se kalkulacija sastavlja. Radi toga bilo bi sigurno uputno, da kalkulator posebice obrazloži i opravda svaku pojedinu cijenu, koju unosi u kalkulaciju, kako bi onaj, koji kontrolira kalkulaciju, imao mogućnost da preispita pretpostavke, na kojima je kalkulacija građena, da vidi, da li kalkulator nije izgubio iz vida koji važni momenat, koji će predvidno utjecati na razvoj cijena u budućnosti. Ovo pismeno obrazloženje cijena držim 215 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 48 <-- 48 --> PDF |
da je najvažniji prilog svakom kalkulacionom elaboratu ili bi barem bio, kada bi se tom metodom kalkulacije služila javna nadleštva. Od svake bilance traži se da bude pregledna, jer se samo na taj način može uspješno kontrolirati. Zahtjev preglednosti mora sd staviti i s obzirom na kalkulaciju, da se može kontrolirati, da li je koja stavka ispuštena ili unesena sa pogrešnim iznosom. Kod dosadanjih načina šumarskih kalkulacija računa se obično sa nekim poprečnim podacima, pa zbog toga u velike trpi preglednost, te se bez potrebe stvaraju mogućnosti raznim računskim i inim pogreškama, a oteščava se i rad kontrolnih organa. 2.) U aktivne stavke može se eventuelno uvrstiti i vrijednost investicija nakon dovršenog posla. Ako su za iskorišćavanje neke šume potrebna neka postrojenja, koja se nakon dovršenog posla mogu prodati, to se ima u kalkulaciju uvrstiti predviđeni utržak, zajedno sa kamatima do roka završetka poduzetničkog turnusa, ako se kane ta postrojenja ranije prodati nego roba iz dotične šume. Kada su aktivne stavke kalkulacije određene, prelazi se na određivanje pasivnih stavaka, izuzev kupovninu, koja se odredi tek kao zaključak i kao rezultat čitave kalkulacije. Medu pasivne stavke šumskih poduzeća spadaju: 1.) Troškovi rušenja stabala i izradbe pojedinih sortimenata zajedno sa kamatima, koji se imaju računati od dana, kada su isplaćeni ti izdaci pa do dana završetka poduzetničkog turnusa. Prirodno je, da se kod toga uzima srednji rok isplata, tako da´financijalni efekat uslijed toga neće biti značajno promijenjen. 2.) Troškovi izvoza drva do pilane ili do prve najbliže željezničke stanice, zajedno sa troškom utovarivanja, ako se predviđa, da ć© se roba prodati izravno iz šume franco vagon. Moraju se računati i kamati za te izdatke, na način kako smo istakli pod tačkom 1. 3.) Troškovi prerade drva na pilani, zajedno sa troškovima sortiranja i usklađenja, zajedno sa kamatima. 4.) Troškovi prevoza drva željeznicom ili lađom do mjesta, do kojeg mora prodavalac obično snositi prevozne troškove. Možda će se u pojedinim slučajevima morati uzeti u obzir i carinske pristojbe, troškovi oko ishođenja izvoznica itd. I kod ove se stavke moraju računati kamati. 5.) Troškovi radničkog osiguranja za privremene radnike, troškovi za izgradnju privremenih radničkih nastanba itd. zajedno sa kamatima. 6.) Alikvotni doprinos predmetnog pojedinačnog posla za udovoljavanje amortizacionih dužnosti čitavog poduzeća, bez kamata, jer su ovi već uračunani u samim amortizacionim kvotama. 7.) Troškovi za izgradnju svih postrojenja, zgrada i mašina, koje će se morati nabaviti u svrhu eksploatacije predmetnog šumskog objekta, zajedno sa kamatima, na način kako je naprijed spomenuto. 8.) Alikvotan doprinos pojedinačnog posla za cjelokupne režijske troškove poduzeća, ali bez kamata, jer smo pretpostavili, da su to stalne dužnosti poduzeća, koje se moraju podmirivati iz tekućih prihoda, kako smo to ranije opširnije obrazložili. U pojedinim će slučajevima biti potrebno, da se u kalkulaciju unesu još ine koje stavke, ako to traže specijalne prilike nekog određenog posla. Naša je svrha, da samo u glavnim crtama skiciramo posao oko kalkulacije, a ne moramo se upuštati u detalje. 216 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 49 <-- 49 --> PDF |
Kada bi takav način kalkulacije bio" zaveden kod javnih nadleštava, morala bi svaka pojedina stavka biti stručno obrazložena, jer kako smo već kazali, za šumara je svaka analiza cijena ujedno i dokumenat, kojim opravdava svoj postupak spram poslodavca. Time je dovršen prvi dio kalkulacije, pa se nakon toga pristupa konačnom cilju iste, naime izračunavanju maksimalne cijene, koja se smije platiti za neki objekt. Kod toga se postupa ovako: Ako se svaka za sebe zbroji aktivna i pasivna strana kalkulacije, te se nakon toga od aktive odbija pasiva, pokazuje se neka razlika, jer je aktivna strana u svom apsolutnom iznosu veća od pasivne. Ovu razliku trebali bi označiti nekim imenom, možda bi odgovarao naziv: privremeni saldo. Iz tog salda moraju se podmiriti: a.) kupovnina za šumski objekt, b.) kamati na tu kupovninu od vremena faktične njene uplate do kraja poduzetničkog turnusa, c.) poduzetnička dobit. Prema tome se računski zadatak sastoji u tome, da neku određenu sumu razdijelimo na tri sumada, a tu zadaću ne možemo izvršiti, ako nam nisu poznata dva od ovih sumada. Kalkulatoru moraju biti zadane neke direktive od strane vodstva poduzeća, da može ta jzadatak izvršiti. U tu svrhu moraju biti u prvome redu poznati zahtjevi poduzeća s obzirom na minimalni poduzetnički profit, koji se od dotičnog posla traži. Tai zahtjev može se izraziti nekom apsolutno označenom svotom ili pako nekim postotkom od kupovnine. Može se tražiti da neki posao odbaci čisti profit u iznosu od milijun dinara, ili pak da taj profit iznosi na pr. 20% od kupovnine. Nadalje nam je poznat bankovni kamatnjak p na zajmove, pa na osnovi toga možemo postaviti slijedeću jednadžbu: S = K-1 .op" -\-K0.opl 1 ,opn -j- 0, opi U toj jednadžbi znači: K — kupovnina, S = privremeni saldo, p = bankovni kamatnjak na zajmove, pi = postotak profita s obzirom na kupovninu. Na taj smo način dobili onu maksimalnu svotu, koju smije poduzeće platiti za neki šumski objekt, a da kod toga bude udovoljeno zahtjevima firme s obzirom na minimalni poduzetnički profit, kojeg poduzeće traži. Posve je prirodno, da poduzeće neće bez daljnjega tu svotu nuditi na dražbi, već će najprije pokušati, da li bi se odnosna šuma dostala uz još nižu cijenu. Treba saznati, da li će koje konkurencijsko poduzeće staviti i moći staviti višu ponudu. Ako se predmnijeva, da to neće biti, onda će poduzeće sniziti ponudu u tolikoj mjeri, da će ista predvidno za maleni iznos premašiti ponudu najjačeg konkurenta. Sada je nastupio i momenat, da stupi u akciju velekapitalistička diplomacija sa ciljem da se stvore zgodni komploti — na račun šumoposjednika, kako smo već ranije istakli. Radi boljeg shvaćanja i izbjegavanja nesporazumaka donijet ćemo jedan primjer opisanog načina kalkulacije. Poslužit ćemo se podacima, koje smo upotrijebili za primjer birokratske kalkulacije. Da si olakšamo uspoređivanje, pretpostavit ćemo da su svi podaci, kojima se je služila birokratska metoda, ispravni, da odgovaraju i prodajne cijene robe, kao da su tačno navedeni troškovi izradbe i izvoza, 217 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 50 <-- 50 --> PDF |
jedino ćemo uzeti, kako se je faktično u konkretnom slučaju i desilo, da poduzetnički turnus ne traje jednu godinu dana, već 5 godina. Rezultati materijalne procjene navedeni su na strani 33 zajedno sa cijenama za pojedine Sortimente i troškove izradbe, izvoza itd. Nakon toga izgleda pismena kalkulacija u svrhu ustanovljivanja šumske takse onako, kako se to vidi na ovom obrascu. Kalkulacija za izračunavanje maksimalne cijene šume Gaj. Aktiva Na dan 31. XII. 1935. uplatit će kupci robe: 1. Za 1461,47 ms hrastovih klada I. klase a Din 1800 Din 2,630.646, 2. 3410,11 m8 „ „ II. „ „ „ 800 „ 2,728.088, 3. 4871,58 m3 „ „ III. „ „ „ 400 „ 1,948.632. 4. 2022 kom. željez. podvlaka 2,70 m a Din 59,50 „ 120.309, 5. 1769 „ „ „ 2,50 m „ „ 55,— „ 97.295, 6. 1264 „ „ „ 2,20 m „ „ 22,50 „ 28.440, Ukupno se predviđa prihoda od prodaja robe . Din 7,553.410, Odbiv od toga I. dio predviđenih pasiva . . „ 1,322.140, Pokazuje se privremeni saldo Din 6,231.270, 6,231.270 K. 1,15* . K. 0,20 6,231.270 K. (2,0113 + 0,20) K. 2,2113 K 6,231.270 : 2,2113 K 2,817.608 Din Z 563.522 „ kamati od K 2,850.140 „ Pasiva 1 Za izradbu, rušenje hrastova, koranjc itd. isplatit će se na dan I. I. 1934 9743,16X30= .. . Din 292.294.80 2. Kamati od 292.294,80 Din uz 15% od 1. I. 1934 do 31. XII. 1935 „ 94.265.07 3. Za izvoz 9743,16 m8 klada a 40 Din isplatit će se na dan 1. VII. 1934 „ 389.726.40 4. Kamati od 389.726,40 Din uz 15% od 1. VII. 1934 do 31. XII. 1935 „ 92.072.86 5. Za utovar 9743,16 m3 klada a 7,50 Din isplatit će se na dan 1. VII. 1934 „ 73.073.70 6. Kamati od 73.073,70 Din uz 15% od 1. VII. 1934 do 31. XII. 1935 „ 17.263.87 7. Doprinos za režijske troškove poduzeća od 9743,16 m3 klada uz 30 Din po kubiku .. . „ 292.294.80 8. Za izradbu, izvoz i utovar 5055 komada željez. podvlaka a 10,50 po kom. isplatit će se 1. I. 1935 „ 53.077.50 9. Kamati od 53.077,50 Din uz 15% od 1. I. 1935 do 31. XII. 1935 „ 7.961.62 10 Doprinos za režijske troškove poduzeća od 5055 komada željez. podvlaka uz 2 Din po komadu . „ 10.110.— Privremeni zaključak daje iznos . . Din 1,322.140.62 218 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 51 <-- 51 --> PDF |
(Nakon toga upisuju se rezultati izračunavanja kupovnine koji su računi provedeni na aktivnoj strani kalkulacije) 11. U ime kupovnine za šumu Gaj plaća se 1. I. 1931 Din 2,817.608.12. Kamati od 2,817.608 Din uz 15% od 1. I. 1931 do 31. XII. 1935 „ 2,850.140.— 13. Nakon toga očekuje se poduzetnički dobitak u iznosu od „ 563.522.— Sveukupno . . Din 7,553.410.— Kad usporedimo rezultat birokratske kalkulacije cijene sa rezultatom, do kojeg smo došli pomoću bilancijske metode, pokazuje se ogromna razlika od gotovo milijun i pol dinara, za koju je svotu šumska taksa izračunana po drugoj metodi manja od one, koja je izračunana po prvoj metodi. Kada bi dakle poduzetnik tu šumu kupio uz iskličnu cijenu, ne samo da ne bi ništa profitirao, već bi morao kod toga još gotovo jedan milijun dinara izgubiti. Ali mi smo naprijed istakli, da je kupac platio oko tri četvrt milijuna iznad isklične cijene, pa bi prema našim računima morao za tu svotu biti veći njegov gubitak. Ovaj rezultat, koji smo dobili na temelju jednog faktičnog primjera iz prakse, mora nas začuditi te nas sili da o tome potanje raspravljamo. Razlika, koja se pokazuje u rezultatima, koji su računani na dva različita načina, nastala je isključivo uslijed toga, što smo kod druge metode računali sa duljim poduzetničkim turnusom, pa stoga moramo računati i sa znatno većim troškovima s naslova kamatne službe. Praktična nam iskustva svjedoče, da se vrlo često dešava, da firme tek nakon nekoliko godina pristupaju izradbi šuma, kupljenih na ofertalnim licitacijama i plaćenih gotovim novcem odmah nakon odobrenja dražbe. Iskustva nam također svjedoče, kako je dugačak rok, u kojem´ se drvo iz naših šuma proda konzumentima, jer svaki se od nas može osvjedočiti, kako dugo leži izrađena i gotova roba na stovarištima naših velefirma, kako se ta roba postepeno utovariva na državne željeznice i izvozi u inozemstvo. Prema tome je poduzetnički turnus, sa kojim rade naše firme, vrlo dugačak, pa stoga te firme moraju snositi ogromne terete s naslova plaćanja kamata na kupovnine plaćene za naše šume i na troškove, što su ih imale kod njihove izradbe. Na drugoj nam je strani poznato, da mi šumari u našim kalkulacijama računamo na temelju naših formula samo sa jednogodišnjim poduzetničkim turnusom. Sada se pojavljuje pitanje, kako da naše firme nisu sve od reda propale, kad one sve od reda prema našim računima rade sa ogromnim gubicima. Međutim mi vidimo da se velike firme sve više jačaju, postaju sve agresivnije u svojim tendencijama, te uopće daju izgled poduzeća, koja izvrsno uspijevaju. Na temelju svega toga preostaje nam samo jedan zaključak, tj. da mi šumari i čitava naša javnost ni približno ne shvaćamo visoku vrijednost naših šuma, drva iz naših šuma, jer može biti samo jedan razlog da naše firme nisu propale kod opisanog stanja stvari, a taj je, da su one poručivale mnogostruko više cijene za naše drvo, nego što smo mi pretpostavljali i unosili u naše kalkulacione račune. Samo radi toga što mi duboko potcjenjujemo vrijednost naših šuma, mogu prosperirati velika šumska poduzeća u našoj državi. |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 52 <-- 52 --> PDF |
Sada ćemo i razumjeti, da su ta poduzeća imala ogromnog inte resa na tome, da se te cijene ne saznaju, da su nam servirale neke cijene, kojih postanak nismo si mogli rastumačiti, a koje su cijene objav ljivane uz saradnju čitave naše velike šumske industrije. Još nam jednu važnu karakteristiku naših prilika otkriva kompa rativna analiza, koju smo pokušali dati. Naše su šume većinom državno vlasništvo, vlasništvo naše nacio nalne zajednice. Te šume eksportiramo u inozemstvo, koje nema tako odličnog drva, kakvo raste na našoj nacionalnoj grudi. Pita se sada, tko ima najveću korist od naših šuma. Prema zadnjem primjeru priznali su konzumenti vrijednost šume ´ Gaj sa svotom od preko sedam i pol milijuna dinara. Ovom svotom koristili su se razni ekonomski subjekti u ovim razmjerima: Radnici su primili za svoj fizički rad u ime nadnice oko 11%, namještenici firme oko 5%, poduzeće je profitiralo oko 7%, država je dobila oko 37%, a finansijeri dobili su u ime kamata najveći dio, to jest oko 40%. Ovaj rezultat razdiobe državnih dobara sigurno je porazan, pogotovo kada moramo pretpostaviti, da je udio čistog dobitka poduzeća i režijskih troškova, koji dolazi u korist stranim namještenicima tih poduzeća, sigurno znatno veći, a to nam svjedoči najbolje njihov način života. Trebalo bi toj vrsti statistike posvetiti veću pažnju, da se sazna, kome zapravo služe nacionalna dobra, koja predstavljaju naše šume1. Spomenuti omjer trebao bi svakako da bude revidiran, da udio države i naroda kod razdiobe državnih dobara bude veći, da bude pravedan. Ne možemo negirati, da su velekapitalistička poduzeća stekla zasluge na polju naše šumarske privrede, ali nitko im ne može priznati pravo da se nekontrolirano služe i koriste našim nacionalnim imetkom. Tako smo tokom naše rasprave dospjeli na područje šumarske politike, koja je samo jedan dio opće državne privredne politike, a moramo si priznati, da današnja generacija šumara premalo pažnje posvećuje tom području svog zvanja. ZAKLJUČAK Kad zaključujemo ovaj pokušaj komparativne analize birokratskih i trgovačkih metoda kalkulacija šumske takse, držim da će svatko, koji pročita prednja razmatranja, osjetiti mizeriju naše obavještajne službe, uslijed koje mogu velekapitalistička poduzeća nekontrolirano eksploatirati naša državna dobra. Svaki čas smo morali konstatirati, da ne možemo uspješno izvršivati naše dužnosti, da zastupamo pravedne interese države kao našeg poslodavca, kao šumoposjednika i kao utjelovljenje naše nacionalne skupnosti, jer ne raspolažemo sa dovoljnim sredstvima, da kontroliramo rad kapitalističkih poduzeća, koja gotovo isključivo eksploatiraju naše šume. Bolujemo na preobilju općenitih načela, formula i uputstava, a ne raspolažemo sa neophodno nužnim konkretnim podacima o pulziranju stvarnog ekonomskog života. Kod takovog stanja stvari ne mogu nam koristiti ni najsavršenije formule, koje toliko volimo, već postaju one praznim šablonama. 220 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 53 <-- 53 --> PDF |
I dok traje ovakovo stanje, lomimo mi šumari koplja na pitanju, da li je neka formula Barthina ili ne, da li je ta nazovi-Barthina formula bolja od formule »patent Waszner«. Kako smo vidjeli, nisu nam za ispravno kalkuliranje šumske takse potrebne nikakove formule, ali su nam potrebni podaci, koje ćemo moći sa pouzdanjem metati u naše račune. Tih podataka mi šumari ne možemo sami sebi pribaviti, već je u tu svrhu potrebna saradnja mnogih organa državne uprave, a naročito saradnja organa ministarstva vanjskih posala, inženjera graditelja i strojnih inženjera, carinskih i tarifnih stručnjaka, a prije svega i saradnja stručnjaka komercialista. Dok ova saradnja ne bude osigurana, mi šumari i nadalje ćemo maltretirati naše formule na račun državne blagajne. Résumé. Aux méthodes forestieres de calculer le prix de vente du bois, l´auteur oppose les méthodes commerciales de ces-memes supputations. Il les trouve plus précises et plus souples aux circonstances momentanées du marché. IZ UDRUŽENJA OPOMENE ZA DUG NA ČLANARINI. Poslali smo opomene preko našeg pravnog zastupnika starim dužnicima, koji ne odgovaraju na naše opetovane opomene. Umjesto otplate duga dobili smo pisma, u kojima dužnici izrazuju svoje negodovanje i prijete istupom iz Udruženja. Jedan dužnik izvinio se radi duga, priznaje svoju nemarnost i kaže da smo imali pravo, da tako postupamo. Naši dužnici treba da razumiju, da i Udruženje ima obaveza i plaćanja pa mora da naplaćuje članarinu. U Šumarskom Listu objavili smo zaključak Upravnog odbora, da fe: obustavljena dostava Šumarskog Lista članovima, koji duguju članarinu od više godina, čim koji član uplati dug šaljemo mu zaostale brojeve Šumarskog Lista. Nije baš ni kolegijalno primiti Šumarski List a ne platiti ga. Tko ne može od jednom da plati dug, neka zamoli da rnu se odobri obročna otplata. Uprava. UPLATA ČLANARINE U MJESECU MARTU GODINE 1935. Redovitih članova: Anić ´Milan, Zagreb Din 13.— za god. 1935; Belecki Nikola, Cetmje Din 100.— za god. 1935; Beltram Vladislav, Supetar Din 100,— za god. 1935; Gjiperborcjski Boris, Imotsko Din 50.— za I. polg. 1935; Hradil Dragutin, Zagreb Din 50.— za I. polg. 1935; Kauders Alfons, Zagreb Din 90.— za god. 1935; Heckner Tesip, Zagreb Din 100.— za god. 1935; Katić Krešimir, Zagreb Din 100.— za god. 1934; Milić Gajo, Krapina Din 200,— za god. 1934 i 1935; Marić Branislav, Raška Din 100.— za god. 1935; Netković Nikola, Boljevac Din 100.— za god. 1935; Navračić Ivan, Cetinjgrad Din 100.— za god. 1935; Pa je Miso, SI. Brod Din 10O.— za god. 1934; Pleško Bartol, Krapina Din 100.— za god. 1935; Petronijević Slavko, Cetinje Din 100.— za god. 1935; Radišić Josip, Zagreb Din 70.— za II. polg. 1935 i upis; Stipčić Filip, 221 |