DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 4/1935 str. 28     <-- 28 -->        PDF

Kod sudova za ograničavanje optičko merenje dužina vršeno je
pomoću vertikalne letve i običnog tahimetarskog teodolita.


Prednosti ovoga načina: Letva se može lako prenositi i brzo postaviti
na tačku. Postavljanju ne smetaju neravnine terena, a u koliko
smetaju grane, mogu se lako ukloniti. Vizirati se može na onu podelu
letve, koja je najpogodnija za viziranje.


Mane: Ako figurant ne postavi tačno vertikalno, očitanje je pogrešno.
Geometar ne može od instrumenta kontrolisati, da li je letva
vertikalna. Figurant može tačno da namesti vertikalno letvu, ako ova
ima libelu ili visak. Letve kod sudova za ograničavanje nisu imaie tih
sprava.


Kod snimanja u ravnim položajima geometri imaju običaj, da primenjuju
kod optičkog merenja dužina tako zvano »klačenje letve«, kao
što se to radi kod nivelisanja. To se klačenje vrši ovako: figurant namesti
letvu na tačku, a sam stane 30—35 cm iza nje i drži ju sa obe
ruke. Na komandu geometra »klati!« radnik njiše polako letvu napred
i natrag, dok sam ostaje za ćelo vreme njihanja na istom mestu. Geometar
gleda na durbin (dalekozor) instrumenta i kad onaj broj, koji on
treba da očita, postigne najviši položaj, komanduje: »stoj!« ili »dobro
je!«. Onda letva stoji tačno vertikalno i može se čitati odsečak na letvi.
Ali u planinskom terenu taj način ne može se primeniti, što se vidi na
slici 8.


Samo snimanje vršeno je na ovaj način. Jedan od geometara postavljao
je instrument i vizirao je najpre na značku na prethodnoj tački.
Potom je diktirao čitanje na oba nonija drugom geometru, koji je vodio
manual snimanja. Zatim je na isti način vizirao na tačku napred i čitao
na horizontalnom limbusu i noniju, a drugi je geometar beležio to u
manual. To se je ponavljalo i u obrnutom položaju durbina. Potom je
mernik vizirao na letvu nazad i napred i čitao je odsečak na letvi u oba
položaja durbina.


Posle toga instrument je nošen na sledeću tačku. Dok je prvi geometar
nameštao instrumenat na toj tački, drugi je geometar izračunavao
unutarnji ugao poligona. Zatim je nanosio taj ugao i odstojanja do sledeće
tačke u skicu i crtao je u glavnim potezima teren i mesne predmete oko
snimljene tačke.


Skica je vodena u naročitoj svesci (Skizzenblock) u razmjeri
1:2000. Uglovi su nanošeni pomoću malog limenog transportera. Dužine
su nanošene nereducirane, onako kako su očitane. Velika konstanta
teodolita je bila 100, dakle 1 cm odsećka na letvi odgovarao je 1 metru
odstojanja u prirodi. Svrha je ove terenske skice: prvo, da se omogući
unašanje na plan potoka, jaruga, kosa i drugih mesnih predmeta sa njihovim
lokalnim nazivima, a drugo geometar, pošto nanese na skicu ugao,
pogleda odmah, kako taj ugao izgleda u prirodi i prokontroliše, da li ima
grube uočljive greške kod čitanja ili pisanja.


Iz vlastitog iskustva poznato mi je, da se kod snimanja teodolitom
vrlo retko dešavaju male greške kod čitanja. Mnogo se češće dešava,
da geometar očita naprimer na jednom noniju ispravno 213", a na drugom
53 mesto 33", a onaj koji vodi manual ne opazi to i kaže »ispravno!«


Prednost ovakog načina snimanja i vođenja skice je ta, što se terenska
skica crta u određenoj razmeri, tako da odmah daje približno
pravu sliku poligona.


150