DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 4/1935 str. 28 <-- 28 --> PDF |
Kod sudova za ograničavanje optičko merenje dužina vršeno je pomoću vertikalne letve i običnog tahimetarskog teodolita. Prednosti ovoga načina: Letva se može lako prenositi i brzo postaviti na tačku. Postavljanju ne smetaju neravnine terena, a u koliko smetaju grane, mogu se lako ukloniti. Vizirati se može na onu podelu letve, koja je najpogodnija za viziranje. Mane: Ako figurant ne postavi tačno vertikalno, očitanje je pogrešno. Geometar ne može od instrumenta kontrolisati, da li je letva vertikalna. Figurant može tačno da namesti vertikalno letvu, ako ova ima libelu ili visak. Letve kod sudova za ograničavanje nisu imaie tih sprava. Kod snimanja u ravnim položajima geometri imaju običaj, da primenjuju kod optičkog merenja dužina tako zvano »klačenje letve«, kao što se to radi kod nivelisanja. To se klačenje vrši ovako: figurant namesti letvu na tačku, a sam stane 30—35 cm iza nje i drži ju sa obe ruke. Na komandu geometra »klati!« radnik njiše polako letvu napred i natrag, dok sam ostaje za ćelo vreme njihanja na istom mestu. Geometar gleda na durbin (dalekozor) instrumenta i kad onaj broj, koji on treba da očita, postigne najviši položaj, komanduje: »stoj!« ili »dobro je!«. Onda letva stoji tačno vertikalno i može se čitati odsečak na letvi. Ali u planinskom terenu taj način ne može se primeniti, što se vidi na slici 8. Samo snimanje vršeno je na ovaj način. Jedan od geometara postavljao je instrument i vizirao je najpre na značku na prethodnoj tački. Potom je diktirao čitanje na oba nonija drugom geometru, koji je vodio manual snimanja. Zatim je na isti način vizirao na tačku napred i čitao na horizontalnom limbusu i noniju, a drugi je geometar beležio to u manual. To se je ponavljalo i u obrnutom položaju durbina. Potom je mernik vizirao na letvu nazad i napred i čitao je odsečak na letvi u oba položaja durbina. Posle toga instrument je nošen na sledeću tačku. Dok je prvi geometar nameštao instrumenat na toj tački, drugi je geometar izračunavao unutarnji ugao poligona. Zatim je nanosio taj ugao i odstojanja do sledeće tačke u skicu i crtao je u glavnim potezima teren i mesne predmete oko snimljene tačke. Skica je vodena u naročitoj svesci (Skizzenblock) u razmjeri 1:2000. Uglovi su nanošeni pomoću malog limenog transportera. Dužine su nanošene nereducirane, onako kako su očitane. Velika konstanta teodolita je bila 100, dakle 1 cm odsećka na letvi odgovarao je 1 metru odstojanja u prirodi. Svrha je ove terenske skice: prvo, da se omogući unašanje na plan potoka, jaruga, kosa i drugih mesnih predmeta sa njihovim lokalnim nazivima, a drugo geometar, pošto nanese na skicu ugao, pogleda odmah, kako taj ugao izgleda u prirodi i prokontroliše, da li ima grube uočljive greške kod čitanja ili pisanja. Iz vlastitog iskustva poznato mi je, da se kod snimanja teodolitom vrlo retko dešavaju male greške kod čitanja. Mnogo se češće dešava, da geometar očita naprimer na jednom noniju ispravno 213", a na drugom 53 mesto 33", a onaj koji vodi manual ne opazi to i kaže »ispravno!« Prednost ovakog načina snimanja i vođenja skice je ta, što se terenska skica crta u određenoj razmeri, tako da odmah daje približno pravu sliku poligona. 150 |