DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1935 str. 23 <-- 23 --> PDF |
vrlo dobro karakteriziranih skupina, tipova. Osnovni i najrašireniji tip predstavljaju oblici, čija je steljka tijesno srasla sa korom pa se ne može od nje bez oštećenja odvojiti. Od takovih oblika moramo na prvome mjestu spomenuti vrlo neugledne i jedva vidljive lišaje, čija je steljka posve prodrla u gornje dijelove kore, čineći tako kao neku cjelinu s tim dijelovima stabla. Na površini se od takovog lišaja opaža samo bljeđa ili tamnija mrlja išarana crnim, piknjastim ili produženim i krivudastim plodištima. Ovakovi lišaji dolaze uvijek kao prvi stanovnici na glatkoj kori šumskog drveća, najčešće na mladoj kori graba i bukve. I pored njih ta kora zadržava svoju glatkoću, od njih je ona sva kao išarana raznim mrljama, koje uslijed rasta stabla u širinu postaju sve jače ovalne, dok na koncu ne prijeđu u zatvorene pojase, koji okružuju stablo. Takovi lišaji pripadaju posebnom tipu lišaja koraša (zovemo ga prema najobičnijem rodu iz ove skupine Graphis tipom), čija je opća karakteristika, da su uvijek tijesno prilegnuti uz površinu stabla i ne mogu se u čitavom stanju od kore otkinuti. Osim već spomenutog tipa najčešći su lišaji koraši, čije su steljke najvećim dijelom na površini kore, a samo njihovi najdonji dijelovi sa gljivinim hifama prodiru u koru i za nju se čvrsto drže. Površinski je dio steljke skoro uvijek razdijeljen u sitna poligonalna, okrugljasta, pločasta ili izbočena polja, koja su u suhom stanju jače razmaknuta, ostavljajući između sebe uske pukotine. Dospije li tekućina na takovu površinu, to se ona u tren oka razlije po čitavoj steljci, prodre u njezine unutrašnje dijelove: lišaj nabubri od tekućine, polja se stope, a pukotine među njima skoro posve iščeznu. Ovo je najprimitivnija uredba za primanje i za zadržavanje vode. Ovakovih lišaja ima jako mnogo, oni pokrivaju prostrane površine glatkih kora najrazličitijeg drveća, pa predstavljaju prvu i najobičniju lišajsku vegetaciju na drveću. Oni su u svojoj građi najprimitivniji lišaji, pa osim zdjeličastih plodišta ne posjeduju nikakove druge organe. U čvrstoj vezi sa podlogom kao i u povećanoj površini uslijed rascjepkanosti steljke leži i jednostavnost njihove ishrane, koja je usko povezana sa primanjem vode. Lišaj ne prima u ovome slučaju ništa od svoje podloge, on je potpuno ovisan o atmosferilijama, s kojima osim vode dopire i dostatna količina anorganskih tvari, koje može lišaj uz pomoć svoje zelene komponente da asimilira. Uslijed dosta sporog ali pravilnog rasta poprimaju ovakovi lišaji na slobodnoj i na glatkoj površini okrugljast oblik, koji se sa rastom stabla i međusobnim doticanjem znatno deformira. Rast je najintenzivniji na rubu steljke, u čijoj je blizini i najjača izmjena tvari, tako da oni dijelovi, koji su više prema sredini, pomalo mogu da izumiru i degeneriraju, ostavljajući na tome mjestu svoje uginule česti. Daljnji stadij u razvoju lišaja predstavljaju oni oblici, čije su steljke građene u obliku pravilnih ili nepravilnih ljusaka, jače ili slabije izrezanih krpa, te u obliku vrlo raznolikih lisnatih tvorevina, povezanih na razne načine s podlogom. Ovi lisnati lišaji ili lišaji listaši nisu nikada tako tijesno povezani sa korom, oni se uvijek mogu od nje uz slabije oštećenje da odvoje. Uz savršenije izgrađenu i kompaktniju steljku, na kojoj su razasuta plodišta, lišaji listaši nose obično na donjoj strani korjenčićima slične tvorevine, koje nazivamo rizoidima, a koji se sastoje samo od gljivinih hifa. Oni su najrazličitije građeni, a jedina im je zadaća u pričvršćenju lišaja. Sa ishranom nemaju nikakove veze. I ovakav lišaj prima hranu čitavom svojom površinom, upijajući naročito građenim 53 |