DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1935 str. 21 <-- 21 --> PDF |
pionirskog rada bila svaka biljna podloga potpuno sterilna i nepodesna za rast biljnih vrsta (nadovezujući na bakterije spomenut ću, da u ovoj radnji neće biti povučen u raspravu niti rad životinjskih organizama, koji na bilo koji način i te kako sudjeluju kod promjene biljne površine, čineći koru poroznijom i podesnijom za daljnje naseljavanje). Gljive. Ako gljive dolaze zasebno i kao samostalni organizmi na kori drveća, u mnogo je slučajeva teško odlučiti, da li se tu radi o epifitizmu, jer, kako je poznato, najveći dio gljiva na drveću ide u skupinu parasita, pa ima samo po svome smještaju epifitsko značenje. Medu takove parasitske gljive ubrajamo raznolike oblike iz porodice Polyporaceae, čija su plodišta tako česti ukras našeg šumskog drveća. Oni su u svojoj ishrani potpuno ovisni o biljci, na kojoj dolaze i u čije tijelo prodiru njihove nitaste stanice (hife) oduzimajući svome domaćinu već gotovu hranu. Takove su gljive potpuno štetne za drveće, jer ga postepeno uništavaju oduzimajući mu teško pribavljenu hranu. O c h s n e r navodi samo jednog takovog djelomičnog epifita, koji ima neko značenje u naseljavanju na bukvama. To je Dichaenu vugosu Fries (Psilosporafaginea), koja čini crne prevlake na glatkoj bukovoj kori. Ostale brojne gljivice, čije hife možemo naći na svakoj zdravoj kori i na svakom mjestu, skoro od reda pripadaju lišajskim organizmima, samo što još nisu došli u vezu sa svojom komponentom, s algama. Alge. Iz ove najniže autotrofne biljne skupine vrlo su mnogi oblici zastupani medu epifitima, no nažalost njihovo je poznavanje, kako drugdje tako i kod nas, vrlo slabo i nedovoljno. Osim nekoliko najobičnijih i najraširenijih vrsta, svi su nam ostali oblici poznati tek po imenu i prema {podacima iz drugih zemalja. Uzet ćemo u obzir samo najpoznatije i takove, koji imaju neko veće značenje medu epifitima. Među takove najjednostavnije predstavnike epifitskih oblika ubrajamo najvećim dijelom alge iz skupine zelenih alga (Chlorophyceae), manjim dijelom alge iz još niže biljne skupine, iz modrozelenih alga (Cyanophyceae). I jedne su i druge stanovnici vlažnih mjesta, pa je vlaga osnovni uvjet za njihov razvoj. Njihov je razvoj vezan ne samo za klimatski vlažnija područja, nego i za lokalno vlažnija stabla, odnosno pojedina mjesta na jednom te istom stablu. Vjetru i atmosferilijama jače izložene strane stabla i stabla u jako vlažnim šumama uvijek su gusto prevučena ovakovim prevlakama, koje su obično zelene, modrozelene, rjeđe narančasto-smede boje. Po svojoj gradi one su ili jcdnostanične pa čitavom svojom površinom i u nakupinama pokrivaju koru stabala ili su nitaste, u kojem slučaju mogu kao i jcdnostanične alge potpuno slobodno da leže na površini kore ili da jednim svojim dijelom i ograncima prodiru u koru stvarajući prema vani čuperaste nakupine. Ovakove nakupine daju u malome sliku epifita grmaša. Jednostanične epifitske alge mogu da budu zastupane i iz skupine Cyanophyceae, no takove onda u većini slučajeva imaju samo lokalno i sporadično značenje. U spomenutu treću skupinu epifitskih alga sa razgranjenim i čuperastim nitima ubrajamo crvenkaste vrste zelenih alga iz roda Trentepohlia. 51 |