DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1/1935 str. 14     <-- 14 -->        PDF

doklegod može uteći, izmaći ili preći granicu lovišta. Sledovati ranjenu
divljač preko granice lovišta nije dozvoljeno, usprkos tome da je ranjena
(I po našem zakonu o lovu § 34).


Pogrešnom smatra Randa presudu, koja navodi, da se po krivičnom
zakonu može krađa divljači tek onda smatrati izvršenom, kad se
ubijena divljač iznese iz lovišta. Pojam državine u krivičnom pravu da
nije drugi od onoga u civilnom pravu. Jasno je, da u ovom slučaju odlučuje
već sama državina, ali dovodi do vrlo spletenih pitanja s obzirom
na svojinu. 1 ona bi nas ovde odvela suviše daleko.


Upozoravajući na činjenicu, da po lovnom pravu pribavljanje državine
i pribavljanje svojine ne mora u svakom slučaju zapasti istu ličnost,
navodi kao primer lovske krade. Po važećem mišljenju divljač u slobodi
smatra se ničijom stvari, res nullius u smislu građanskog zakonika.
Ukrasti se pak sopstvene ili ničije stvari ne mogu.


Radi ograničenog prostora nije nam moguće dalje zalaziti u veoma
zamršene probleme, koji se sada pred nama otvaraju. Vraćajući se na
Randu navodimo samo još to, da on u jednoj od tih napomena kaže, da
se ne može pridružiti mišljenju Schütze-a, Roth-a, i drugih, da ovlaštenik
lova samom aprehenzijom divljači sa strane krivolovca, kao po reprezentantu,
pribavlja svojinu. To je naravno samo fikcija i u tome Randa
Schulze-u ne može da sleduje. Mi u tome prihvaćamo gledište dr.
Dickel-a,31 koji to komplikovano pitanje u tančine razrađuje i dolazi do
zaključka, da krivolovac okupacijom divljači pribavlja doduše sebi državinu,
ali ipak svojinu za ovlaštenika lova, samo drugom argumentacijom.


Na ovome mestu Randa obrađuje još jedno pitanje državine divljači
i to držanje u zverinjaku. On izvodi, da zverinjak sam po sebi još ne
daje državinu, jer ova traži neposrednu vlast ili bar mogućnost da se ta
vlast sigurno može postići, što ali u velikom zverinjaku nije slučaj. Divljač
i ribe su prema tome u državini tek onda, kad su u malim zatvorenim
prostorima, divljač u kavezima, ogradama, a ribe u basenu, čabru,
zatvorenom čamcu i si., iz kojih se može uvek i sigurno vaditi.


Tom prilikom osvrće se Randa načelno i na § 295 o. g. z., te ga naziva
jurističkim mrtvo-rođenčetom. On tvrdi, da ne može biti sumnje o
tome, da je divljač već i onda, kad je u slobodi, a riba u vodi, pokretna
stvar u smislu Građanskoga zakona, a ne tek kad se uhvati. Naravno
nema značajnog pravnika, koji bi se tome gledištu Randinom protivio.


Od važnijih misli, koje Randa izvodi na tome mestu, imamo samo
još da napomenemo gledište, po kome Randa ne može da se saglašava
s tim, da se divljač smatra pripatkom (pertinencom). Ono što prilikom
otuđenja nekretnine pređe na pravnog naslednika, nije po Randinom mišljenju
divljač, već samo ovlašćenje na okupaciju divljači, jer je divljač
slobodna i ničija, a pravo je lova spojeno sa svojinom zemlje. I nama
se čini ovo gledište ispravnim. U primeru vlastitog lovišta (§ 4 z. 1.) prelazi
pravo sa ovlašćenjem izvršivanja, u drugim slučajevima zemljište
prelazi sa pravom lova bez prava izvršivanja, ali sa pravom na otštetu
po zakupnini.


Résumé. A l´occasion du centieme anniversaire de la naissance du grand savant
tcheque An ton in Randa, l´auteur expose les vues de l´illustre légiste sur quelques
questions touchant le droit de chasse.


31 Dr. K. Dickel, op. cit. § 335.


12