DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1/1935 str. 14 <-- 14 --> PDF |
doklegod može uteći, izmaći ili preći granicu lovišta. Sledovati ranjenu divljač preko granice lovišta nije dozvoljeno, usprkos tome da je ranjena (I po našem zakonu o lovu § 34). Pogrešnom smatra Randa presudu, koja navodi, da se po krivičnom zakonu može krađa divljači tek onda smatrati izvršenom, kad se ubijena divljač iznese iz lovišta. Pojam državine u krivičnom pravu da nije drugi od onoga u civilnom pravu. Jasno je, da u ovom slučaju odlučuje već sama državina, ali dovodi do vrlo spletenih pitanja s obzirom na svojinu. 1 ona bi nas ovde odvela suviše daleko. Upozoravajući na činjenicu, da po lovnom pravu pribavljanje državine i pribavljanje svojine ne mora u svakom slučaju zapasti istu ličnost, navodi kao primer lovske krade. Po važećem mišljenju divljač u slobodi smatra se ničijom stvari, res nullius u smislu građanskog zakonika. Ukrasti se pak sopstvene ili ničije stvari ne mogu. Radi ograničenog prostora nije nam moguće dalje zalaziti u veoma zamršene probleme, koji se sada pred nama otvaraju. Vraćajući se na Randu navodimo samo još to, da on u jednoj od tih napomena kaže, da se ne može pridružiti mišljenju Schütze-a, Roth-a, i drugih, da ovlaštenik lova samom aprehenzijom divljači sa strane krivolovca, kao po reprezentantu, pribavlja svojinu. To je naravno samo fikcija i u tome Randa Schulze-u ne može da sleduje. Mi u tome prihvaćamo gledište dr. Dickel-a,31 koji to komplikovano pitanje u tančine razrađuje i dolazi do zaključka, da krivolovac okupacijom divljači pribavlja doduše sebi državinu, ali ipak svojinu za ovlaštenika lova, samo drugom argumentacijom. Na ovome mestu Randa obrađuje još jedno pitanje državine divljači i to držanje u zverinjaku. On izvodi, da zverinjak sam po sebi još ne daje državinu, jer ova traži neposrednu vlast ili bar mogućnost da se ta vlast sigurno može postići, što ali u velikom zverinjaku nije slučaj. Divljač i ribe su prema tome u državini tek onda, kad su u malim zatvorenim prostorima, divljač u kavezima, ogradama, a ribe u basenu, čabru, zatvorenom čamcu i si., iz kojih se može uvek i sigurno vaditi. Tom prilikom osvrće se Randa načelno i na § 295 o. g. z., te ga naziva jurističkim mrtvo-rođenčetom. On tvrdi, da ne može biti sumnje o tome, da je divljač već i onda, kad je u slobodi, a riba u vodi, pokretna stvar u smislu Građanskoga zakona, a ne tek kad se uhvati. Naravno nema značajnog pravnika, koji bi se tome gledištu Randinom protivio. Od važnijih misli, koje Randa izvodi na tome mestu, imamo samo još da napomenemo gledište, po kome Randa ne može da se saglašava s tim, da se divljač smatra pripatkom (pertinencom). Ono što prilikom otuđenja nekretnine pređe na pravnog naslednika, nije po Randinom mišljenju divljač, već samo ovlašćenje na okupaciju divljači, jer je divljač slobodna i ničija, a pravo je lova spojeno sa svojinom zemlje. I nama se čini ovo gledište ispravnim. U primeru vlastitog lovišta (§ 4 z. 1.) prelazi pravo sa ovlašćenjem izvršivanja, u drugim slučajevima zemljište prelazi sa pravom lova bez prava izvršivanja, ali sa pravom na otštetu po zakupnini. Résumé. A l´occasion du centieme anniversaire de la naissance du grand savant tcheque An ton in Randa, l´auteur expose les vues de l´illustre légiste sur quelques questions touchant le droit de chasse. 31 Dr. K. Dickel, op. cit. § 335. 12 |