DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1/1935 str. 13     <-- 13 -->        PDF

pravnoj prirodi prava lova u svome delu o svojini — ipak u svome ranijem
delu o državini vodi računa o mogućnosti pravnog shvaćanja, po
kome je pravo lova realno pravo tj. pravo vezano uz pravo svojine, a
čak i bez ove povezanosti da može biti samostalni pravni uređaj.


Očito mu je u tome bila pred očima predstava samostalnog i posebnog
prava izvršivanja lova na tuđem zemljištu, kao što to predviđa
i naš zakon o lovu u §§ 5—14, kada govori o opštinskim lovištima i davanju
istih pod zakup. Po izvadanjima Randinim je dakle nesumljivo, da
se tako shvaćenom samostalnom pravu lova mora priznati mogućnost
položaja državine i dosledno i zaštita posesornih tužbi.


Ad 2.) Ovo bi ujedno bio odgovor na gore istaknuto pitanje, da li
je državina prava lova moguća u slučaju, kad je to pravo obligacionim
putem preneto na treće lice, kao posebno pravo izvršivanja lova.


Po svemu iznetom izgleda mi, da je Randino shvaćanje o lovnim
pravima za vreme razdoblja od 20 godina, koje leži između prvog izdanja
njegove državine (1864) do prvog izdanja monografije o pravu svojine
(1884), donekle evoluiralo. Evolucija išla je u tome pravcu, da je
za vreme rada o državini gledao na pravo) lova ´više manje po tada
još uobičajenoj i od franko-germanskog shvaćanja inspirisanoj ideologiji,
po kojoj je pravo lova zamišljeno posebnim samostalnim pravom. Vidno
se ali da primetiti, kako je kasnije, kad se je udubio u problem svojine,
ovo svoje shvaćanje sve više napuštao, dok nije došao do štrik mog
stanovišta, da pravo lova nije posebno pravo, već ovlaštenje obuhvaćeno
samim sadržajem prava svojine.


Ad 3.) U svome delu o svojini Randa pitanje hvatanja divljači i
životinja uopšte (Tierfang) nije obradio, pošto je po svome rasporedu
obradu originalnih načina pribavljanja svojine, pa time i okupaciju, rasporedio
za drugi deo, koji ali, kao što smo već napomenuli, nije stigao
da razradi.


Ali zato Randa o tome predmetu u kratkim oštrim crtama govori
u radu o državini i to u glavi o pribavljanju državine pokretnih stvari.


U § 11 cit. op. obraduje pojam aprehenzije — uzimanja u posed —
tj. onoga čina, kojim dolazi čovek do odnosa državine, tj. do faktične
vlasti nad njom.


Tih načina naravno ima vazda. A faktična vlast ne mora uvek biti
neposredna; dovoljno je za državinu, da je data nedvojbena i sigurna
mogućnost za postignuće toga neposrednog odnosa između stvari,
odnosno prava, i fizičkoga lica.


Randa, smatrajući ubijenu ili ulovljenu divljač kao pokretnu stvar,
veli pod tač. 5 na strani 422 cit. op., da se držaocem još ne postaje prostim
ubijanjem divljači, nego tek neposrednom ličnom blizinom sa nesumnjivom
mogućnošću i voljom istu sebi pribaviti. Stvarno uzimanje
u ruku nije potrebno, niti iznošenje ubijene divljači iz lovišta. Randa
ovde ne kaže, kako stoji stvar, ako se divljač živa uhvati. Samo primećuje
pod napomenom 30) o divljači zamkom, mrežom ili lovkom
ulovljenoj, da je tada posvema pitanje stvarnoga stanja (quaestio facti),
u kojem slučaju se ima tako uhvaćena životinja smatrati u državini.
Utiče na ocenu naročito udaljenost, sigurnost lovke, vrsta divljači, mogućnost
pristupa trećih i si. Svakako se bez postojeće namere i bez sigurne
mogućnosti, da se stvar preuzme u faktičnu vlast, državina ne
pribavlja.


Randa napominje također, da ranjena životinja nije u državini,


11