DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11/1934 str. 31 <-- 31 --> PDF |
Jedinstvenog zakona nije bilo ni šumskog ni agrarnog ni kolonizacionog i čitavih 11 godina čekalo se, dok ugleda svijet zakon o šumama. S punim pravom moglo se očekivati, da će bar donekle ovaj zakon regulisati pitanje bosanske kolonizacije ili bar donekle omogućiti ubrzanje rada s eventualnim uprošćenjem postupka. Zakon o šumama ne samo da nije uprostio, ubrzao odnosno omogućio dalju podjelu zemljišta ili bar ozakonjenje ovog stanja do sada stvorenog, jednostavno je suspendovao sve propise o podjeli zemljišta, koji su mu prethodili i pitanje ostavio otvorenim do dolaska novog propisa o podjeli zemljišta. Taj novi propis trebao bi da bude Zakon o kolonizaciji. Zakon o šumama zatekao je nekoliko desetina hiljada neriješenih molbi za erarno zemljište, koje se i danas nalaze po arhivama nadleštava po Bosni i Hercegovini, i pored toga što su uplaćene kolosalne takse, plaćeni komisijski izvidi, plaćene takse za izradu skica i ostali izdaci oko prikupljanja potrebnih dokumenata. Masa tih molba riješiće se negativno, jer su molbe predavane u vremenu, kada se nije pazilo na imovno stanje molitelja, dok sada postoji koncizan zakonski propis, kojim je regulisano, koja se površina zemljišta ima smatrati za minimum egzistencije zemljoradničke porodice, t. j . 1 ha po članu u porodici bez obzira na starost, ako je 60% površine zemljišta sposobno za poljoprivredu. To predviđa 51. 28. Zakona o bivšim kmetskim selištima i stečenim beglucima iz 1928. godine. Ovim zakonom pričinjena je velika šteta pojedinim interesentima, jer ovim propisom nisu obuhvaćeni interesi svih stanovnika na jednoj teritoriji. Na jednom kraju izvjesnog teritorija položaj i prilike uslovljavaju život pristupačan kulturi i mogućnost da se jedna manja površina po svojim svojstvima veoma povoljno iskoristi, naravno prema mogućnosti i umješnosti čovjeka, dok na drugom kraju teritorija u podneblju surove prirode, da bi se postigao isti efekat, potrebna je mnogo veća površina zemljišta i teža borba sa prirodom, u kojoj često čovjek ostaje pobijeđen. Pošto na teritoriji Bosne imamo zastupljene razne tipične predstavnike životnih uslova, koji se od bogate šljivarske i žitorodne Posavine lagano uvlače u domene siromašnog i surovog kraškog terena, gdje je borba za opstanak svakako teža, jasno je, da se jedan ovakav zakonski propis, kojim se regulišu životne prilike, neće primiti na ovo i teritoriji jednako. Ako se u srezovima bijeljinskom, tuzlanskom i bos. gradiškom smatra za minimum egzistencije 1 ha po članu porodice, onda se nameće pitanje, koja se površina treba i mora predvidjeti za minimum egzistencije u srezovima petrovačkom, livanjskom i dr. Važnost pitanja podjele zemljišta tako je velika, da se ne bi smjelo s njime otezati. U koliko se bude i dalje otezalo i često puta ostajalo na pola puta, sve će teže okolnosti iskrsavati, šume se bez osjećaja satirati, zemljište siromašiti, narod blazirati a pitanje i konačno riješenje ad calendas graecas otegnuti. Moraju se još jedamput prilike uzeti u pretres, a faktičke potrebe analizo vati do detalja i jednim intenzivnim radom nastaviti do detaljnog likvidiranja. Blizu je pameti svakom svjesnom čovjeku, da je i sramota, što se po 10 i više godina ne mogu okončati pojedini predmeti, koji u sebi nemaju ničega administrativno-komplikovanog, dok se na drugoj strani znojimo uprošćavajući administraciju. Doduše administrativna forma je irelevantna prema htijenju onih, koji je vode. Potrebna je što brža izrada zakona o kolonizaciji, ali svakako da se kolonizaciona područja tretiraju analogno faktičkim potrebama stanov 561 |