DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11/1934 str. 23 <-- 23 --> PDF |
VUKAŠIN PEROVIĆ (BAN)A LUKA): JEDAN POGLED NA UNUTRAŠNJU KOLONIZACIJU U JUGOSLAVIJI S OSOBITIM OSVRTOM NA BOSNU (UN COUP D´OEIL SUR LA COLONISATION INTERNE DANS LA YOUGOSLAVIE) I. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nazva se ovim imenom,, pri svom postanku t. j . 1. decembra 1918. g., kada se život Južnih Slavena u državo-pravnom smislu iz temelja izmijeni. Dvije slobodne jugoslavenske pokrajine sa zasebnim državnim životom i posebnim pokrajinskim zakonodavstvima stvoriše mladu, novu državu. Rekoh mladu državu! Smatram, da je za temu, koja me ovde interesuje, pojam »nov« nesporan, a u koliko bi uopšte bio sporan, to je stvar shvatanja i raspravljanja državo-pravnih teorija: ustavne, međunarodne i si. Jasno je, da se sa danom 1. decembra 1918. g. pojavio na karti Nove Evrope jedan nov međunarodno-pravni subjekt. Država SHS nikla je na terenu, gdje su se u vjekovnom toku istorije dešavali najmarkantniji revolucionarno-zavojevački događaji, koji preko pergamena i pečenih cigli velikim dijelom do današnjeg dana popuniše stranice istorije ljudi. Pod pritiskom događaja i vremena mijenjao se i karakter našega naroda; izmjenom gospodara izmijeniše se i odnosi, sa njima i tok života, a sa tim i karakter i način shvatanja. Jugoslaveni su u današnju zajednicu donijeli nakalemljene osobine stečene u dugovremenom zajedničkom životu sa zavojevačima raznih vjera i nacija. Unijeli su i sve forme života i odnosa onakove, kakve je zavojevač stvarao prema svojim ciljevima. Jugoslaveni su unijeli i osobine stečene samostalnim životom mladih nacionalnih državnih formacija, koje se katkad odlikuju netrpeljivošću i tvrdoglavošću slobodno razvijanih duhova, dok šira zajednica zahtijeva veće žrtve i samopregore. Trebalo je odmah mobilisati sve sile, koje su bile od interesa za zajedničku saradnju plemena i pokrajina. Međutim jjored ogromnih političko-partijskih teškoća i unutrašnjih borbi (savlađivanjem mračnih ciljeva pojedinaca spolja i iznutra) država SHS morala je da riješi jedan veliki problem međunarodnog karaktera, koji je odmah stavila na dnevni red. Riješenje agrarnog pitanja stara je briga i najstarijih naroda, a i kasnije generacije osjetiće njegovu težinu. Gordijski čvor trebalo je presjeći zakonom. Od ogromnog bi bilo značaja po naše interese, da je ovo pitanje današnja Jugoslavija po kojoj sreći zatekla definitivno riješenim, a zašto ga je zatekla djelimično riješenim, to je stvar nacionalne politike država, koje su gospodarile našom teritorijom van predratne Srbije i Crne Gore. Pitanje je zatečeno djelimično riješenim i to regionalno, a rješavalo se u etapama. Ondje gdje su politički interesi pređašnjih vladavina zahtijevali da se u pitanje ne dira, 553 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1934 str. 24 <-- 24 --> PDF |
agrarni odnosi ostali su neriješeni do postanka naše države. Naprotiv u pokrajinama gdje su finansijski momenti bili od interesa, pitanje je rješavano s obzirom na interese fiskusa. Primjer nam je Bosna i Hrvatska. II. Jedno stanje, koje samo po sebi, a i po logičkom mišljenju nij: smjelo da se održi u modernoj demokratskoj Evropi, zateklai je naša država u većem dijelu svojih pokrajina i to u raznim varijantama: čivčije, kmetski i kolonatski odnosi i dr. Nacionalno-politički interesi zahtijevali ,su da se pitanje riješi bez obzira na karakter stanja, pa makar i po cijenu žrtava, kao što je i bilo. Jedni su bili i protiv rušenja ovog kineskog zida. Međutim se pitanje riješilo u načelu i mjestimično u pojedinostima. O načelnome se ovdje ne može govoriti, dok će o pojedinostima biti posebnog govora, pošto je predmet današnje teme samo jedan ogranak ovog pitanja i to samo u jednom dijelu, koji je nastao kao posljedica riješenja dosadanjih agrarnih odnosa. Dosadanji nasljedni zakupac posta vlasnikom zemlje, na kojoj živi. Država ga sama otkupi svojim sredstvima i sa time izvede jednu veliku nacionalnu revoluciju odozgo, brišući jedan životni odnos, koji je vjekovima na ovom terenu postojao, dok na drugoj strani dođe u sukob sa pojmovima stručnjaka, koji u obrani velikih posjeda braniše prosperitet države u većem stilu. Ali se mora .naročito podvući, da naša država nije izvela agrarnu reformu u širem smislu ovog pojma, pa će i u buduće nailaziti na teškoće. S pravom bi se moglo reći, da ona nacionalna država, koja pored političkih sloboda nije u stanju da ekonomski oslobodi svoga seljaka, nije dostojna da živi. Seljak je vezan za zemlju i mora je imati, jer je ona isključivo njegova, a specijalno u agrarnim zemljama, kao što je naša. Kakvim je posljedicama urodilo ovakvo riješenje agrarne reforme, vidjet ćemo tek onda, kada se bude raščistilo i sa onim agrarnim odnosima, koji će tek kasnije doći na red sa svojom praktičnom stranom, a čija je suština od regionalno-običajnog odnosa prenesena na pravni dornen pozitivnog zakonodavstva. Mjerodavni, koji su bili za načelo »zemlja seljaku«, stvorili su time jedno novo pitanje, nove žrtve t. j . pitanje snabdijevanja seljaka zemljom. Snabdjeti seljaka zemljom znači usvojiti načelo »zemlja seljaku«, a usvojenje načela treba konkretizirati tehničkim mogućnostima. Pitanje snabdijevanja seljaka beskućnika i maloposjeđnika zemljom je socijalno pitanje, dok je pitanje dobrovoljačku, koje se uz invalidsko rodi iz rata, u malom nacionalno pitanje, a od kuda rezultiraju ova dva posljednja, o tom nije potrebno govoriti. III. Pod udar agrarne reforme, a sa tim i kolonizacije, podvede se Makedonija i Vojvodina sa još manje značajnim dijelovima nekih krajeva s jedne strane sa posebnim tipom, a s druge strane Bosna i Hercegovina sa posebnim tipom. U prvom tipu kolonizacije motivi su bili političko-nacionalni paralelno ekonomskim, dok s druge strane u drugom tipu ne vidi se ni jedan 554 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1934 str. 25 <-- 25 --> PDF |
od ovih motiva. Kolonizacija znači naseljavanje nenaseljenih površina, stvaranje naseobina, obrazovanje posve novih naselja (Rusija, Amerika, Austrija i u najnovije doba Palestina), i to ne elementom strogo endemičnim. Mi imamo u Hrvatskoj, Slavoniji i u Bosni tipičan primjer kolonizacije, gdje je austrijska uprava u toku prošlog vijeka naseljavala ogromne površine zemljišta u krajevima oko Dunava, Save, Bosne, Vrbasa i Drine i to sa neslavenskim elementom. Ovo je bila sistematska germanska penetracija u krajeve naseljene Jugoslavenima s jasnom težnjom da denacionalizira i proporcionalno umanji procenat jugoslavenskog elementa u ovim područjima, što je jako doprinosilo emigriranju našeg življa. Posljednji tip kolonizacije ne bi se mogao subsumirati pojmu »kolonizacija «, jer je ovo strogo interna podjela državnog zemljišta, kojom se nije stvorilo ništa novo ni korisnije, jer se u prvom redu došlo na svršen čin, kojeg je trebalo zakonom sankcionisati. Trebalo je prvo da se riješi jedno stanje, koje je nelegalnim putem stvoreno. Na osnovu jedne naredbe, a u vezi sa zakonom o administraciji za Bosnu i Hercegovinu iz godine 1880., izrađen je Pravilnik o unutrašnjoj kolonizaciji krajem 1924. godine, čija je primjena bila moguća samo u granicama Bosne i Hercegovine, a svrha mu je bila proširenje površina poljoprivrednog zemljišta. Ovom pravilniku u krajnjoj konzekvenci i nije ništa drugo smjelo da preostane nego da ozakoni jedno stanje, koje je stvoreno od početka rata pa do njegovog postanka 1924. godine t. j . da dosadanjeg uzurpanta u buduće smatra privremenim zakupcem. Onom koji pozna bosanske prilike poznato je, da u Bosni nema privatnih posjeda za parcelaciju i kolonizaciju i da sva proširenja poljoprivrednog zemljišta znače isto što i smanjenje površine zemljišta pod šumom odnosno šumskog zemljišta. Jače nego ijedan seljak u državi bosanski je seljak potreban zemlje, jer je Bosna prenaseljena ne po odnosu žitelja prema ukupnoj površini pokrajine nego po odnosu žitelja prema površini i plodnosti poljoprivrednog zemljišta. Sva površina šumskog zemljišta ili bolje reći ogroman procenat, koji je bio od interesa za zemljoradnika u svrhe poljoprivrede, već je okupiran, iskrčen, popaljen ili pripremljen za pre-´ tvaranje u poljoprivredno zemljište. Prije rata nadzor nad šumama bio je veoma rigorozan, dok je prvih godina rata popustio, čemu je posljedica bila napad na državno zemljište, dok je iza rata nastala prava devastacija šuma, naročito u nizinskim krajevima, gdje je unovčenje produkata bilo lakše. Postojala je opšta težnja da se što više uzurpira, čemu je najviše doprineo nesolidan nadzor osoblja i neefikasna primjena zakonskih mjera, dok je katkad šuma bila eksploatacioni objekt kojekakvih političkih korteša i seoskih trgovčića. S druge strane u visinskim krajevima industrijska preduzeća uslijed povoljne konjunkture iskorištavala su sve što su mogla, mjestimično i bez osvrta na zakonske propise i šumsko-gospodarske razloge. Kasnije su pristizali i šumski požarevi, koji su u pojedinim predjelima uništili čitave površine .četinjastih šuma (slučaj sa područjem Ugar), pored kojekakvih kasnijih nedaća. Navesti ću jedan karakterističan podatak o kretanju površina ziratnog zemljišta u deceniji od 1913. do 1922. godine na području Bosne i Hercegovine. » l | 555 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1934 str. 26 <-- 26 --> PDF |
Godine 1913. ukupna površina iznosila je 830.000 ha 1914. 830.000 ha 1915. 624.000 ha 1916. 736.000 ha 1917. 730.000 ha 1918. 450.000 ha 1919. 410.000 ha 1920. 533.000 ha 1921. 626.000 ha 1922. 540.000 ha Svima nam je poznato, da se površina zemljišta pod šumom od početka rata pa do konca 1922. godine znatno smanjila i stalno se smanjuje, dok prednji podaci pokazuju, da se površina poljoprivrednog zemljišta nije povećala. Donekle se to opravdava time, što se veliki dio krčenja šuma obavlja na apsolutnom šumskom tlu i što je iskorištavanje tla u svrhe poljoprivrede moguće samo dok traje plodnost sloja humusa, nakon čega je poljoprivredna kultura nemoguća, a drugo i najvažnije je to, što se od početka rata nije vodila sistematska evidencija promjena, tako da se stanje u operatu zemljišnog katastra ne slaže sa stanjem na terenu. Jedna stvarna evidencija sada je specijalno onemogućena, pošto redakcija člana 6. Zakona o šumama to sprečava, jer se analogno ovom propisu ne mogu vršiti nova topografisanja čestica po katastarskim vlastima. Katastarske vlasti u vezi 51. 6. Š. Z. moraju smatrati pod šumom i ne smiju topografisati ni onu česticu, na kojoj se nalazi po ha 10 stabala, sve i pored toga što pod tim stablima uspijevaju žitarice, jer je to za njih još šuma, premda je u stvari na toj čestici izmijenjena kultura. Prema tome evidencija ne može biti stvarna odnosno katastar nije ogledalo stanja u prirodi. Mi imamo odličan primjer u bivšoj austrijskoj upravi. Ona, najveći neprijatelj prosperiteta našeg naroda bila je odličan prijatelj naših šuma. Jamačno ne za to da ih jednog dana preda slobodnoj Jugoslaviji nego za to što je bila dosljedna svojim zakonima. Pojedinac živi decenijama, dok država treba da živi vjekovima. Pojedinac se kreće u granicama Svojih interesa pretpostavljajući ih svakome, dok država — daleko gledajući — ima da zastupa opšte interese, ne dopuštajući da nadjačaju lični. Iza rata se često moglo čuti, da se Jugoslavija može mirne duše ubrojiti ,u red država (naravno proporcionalno), koje se mogu smatrati po svom bogatstvu prve. Rudna blaga, žitorodne ravnice i ogromne površine prašuma da pretstavljaju neiscrpno nacionalno bogatstvo. Danas, nakon 15 -godina vlastitog života, pojedinci daju prigovor toj tvrdnji, jer su uočili opasnost, da jednog skorog dana Jugoslavija neće biti u stanju odgovoriti obavezama jedne zemlje, u kojoj su nađena tako rijetka bogatstva. I prvi i drugi imaju pravo, ali ondje, odakle se više uzima nego što se daje, izvjesno je konačno iscrpljenje, jer specijalno šumu može iskorištavati svako u koje bilo vrijeme, a podizati je može samo stručnjak i to u određeno doba. Pravilnikom o unutrašnjoj kolonizaciji za Bosnu smatralo se da će se zadovoljiti potreba zemljoradnika snabdjevši ga zemljom sposobnom za poljoprivredu i da će na taj način nestati razloga daljoj devastaciji šuma. Smatrano je da će stručnjaci izlučiti ono što nije od interesa za šumsku privredu i dati zemljoradniku te da ovaj kasnije neće prisvajati 556 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1934 str. 27 <-- 27 --> PDF |
ono što nije sposobno za svrhe poljoprivrede. Međutim ispalo je u praksi obratno. Pravilnik je stupio u život početkom 1925. godine i to poslije svih u glavnom izvedenih podjela na području Bosne, dok se u pitanje samovoljnog prisvajanja zemljišta nije ulazilo, a i u koliko je dodirnuto, bilo je nuzgredno. Napomenuo sam da je državno šumsko zemljište za vrijeme rata i poslije sve do današnjih dana nemilice uzurpirano. Jedan je od glavnih razloga taj, što je kulturni nivo ovdješnjeg seljaka još veoma nizak. Seljak nije svjestan da je njegov način obrade zemljišta najprimitivniji, dok životne potrebe svakim danom postaju svestranije. Sa povećavanjem broja stanovništva zemljište se ne podiže kvalitetno, već se samo teži da se dođe do što većih površina ziratnog zemljišta, a toi je moguće jedino okupiranjem državnog zemljišta. Tako je stvoren jedan odnos, koji nije likvidiran. Pravilnik o unutrašnjoj kolonizaciji trebao je da raščisti sa ovim pitanjima prethodno, pa tek onda da se pristupi parcelaciji pojedinih dijelova u šumskim predjelima i to u koliko bi se smjelo iz više razloga. U knjigama zemljišnog katastra uživaoc se tretira po 20 i više godina kao uzurpant i na tome se stalo. Pojedine parcele s obzirom na svoj položaj prema glavnim kompleksima od interesa su za šumsku privredu, a često i na apsolutnom šumskom tlu, dok uzurpanta bar do sada nije bilo moguće deložirati, bez obzira na to što veći broj uzurpanata pripada imućnim ljudima, koji su, budući ekonomski jači, više mogli i prigrabiti. Naredba Ministarstva za Agrarnu Reformu broj 19456/28, prema kojoj se beskućnici i lica potrebna zemlje ne mogu odstraniti sa ranije uzurpiranog zemljišta, već se imaju štititi u posjedu uzurpiranog zemljišta, doprinijela je da se i dalje sa uzurpacijama nastavi. Analogno njoj postojala je mogućnost, da se siromašni zemljoradnici mogu snabdjeti zemljištem, koje su imućniji uzurpirali. Međutim je naredbom istog Ministarstva broj 27695/28 naglašeno, da se uzurpanti zemljišta poslije 5. novembra 1925. godine imaju deložirati, a uzurpirana zemljišta povratiti opštinskim ispašama, dok za ranije uzurpacije naredba ništa ne kaže, dakle, prećutno se imaju tolerirati. Jedna velika mana u našoj administraciji je ta, što personalne promjene na važnijim mjestima u državnoj službi odmah prouzrokuju i promjene u administraciji, i to većinom u želji da se ozvaniči zamisao pojedinaca, čime se često gubi kontinuitet između prilika, koje su prošle odnosno već stvorene, i onih koje nastupaju. Tko poznaje karakter bosanskog seljaka i ovdješnje prilike, tom ova naredba ne bi bila shvatljiva ili bi se pomirio s time, da se i najmanja uzurpacija otkupi glavom uzurpanta ili kog drugog zainteresovanog, jer po svoj logici s mjesta, gdje se nastanio, naš se seljak osjeća nepokretnim, to prije što ni same vlasti ne bi znale, kuda će s njime, i to najčešće iz socijalnih obzira. Gdje nema svijesti, da se jasno uoči granica između državnog imetka i privatnog vlasništva, tu je trebalo od samog početka našeg državnog života dati prilike seljaku (specijalno u ovom slučaju) da iskusi posljedice zakona, koji je povrijeđen. Ovo je posljedica lošeg odgoja. Oni koji vode narod u budućnost oni i odgovaraju za njegovu budućnost i blagostanje, jer je ono ovisno o shvatanju dužnosti i života tog naroda, pa bi se prema tome mogla njima posljedica u grijeh upisati, jer je narod sličan onom »enfant gâté«. Narod, masa, puk po svojim duhovnim osobinama djeluje destruktivno, ako se ostavi sam sebi. On je pod uticajem najinstinktivnijih pobuda; pretstavlja konglomerat pogleda, pohlepa i zahtjeva. Za nj ne postoje 55? |
| ŠUMARSKI LIST 11/1934 str. 28 <-- 28 --> PDF |
nutarnji moralni zakoni, pa su prema tome potrebni što stroži vanjski, a u koliko su u primjeni stroži, u toliko su i poštovaniji. Malen je broj onih, koji će u momentu iskušenja prenebreći svoje interese isključivo po dužnosti, a kad bi jedno društvo bilo skup takvih pojedinaca, onda upotreba pisanih zakona ne bi bila potrebna. IV. Podjela državnog zemljišta prema Pravilniku o unutrašnjoj kolonizaciji služila je isključivo privođenju zemljišta boljoj kulturi — agrikulturi. Znači da se svaka podijeljena čestica ima prekopati ili prirediti za sjenokošu, dok se katkad u praksi pokazivalo, da se na pojedinim kolonizacionirn objektima otvaraju odlični kamenolomi. Stručnjaci, koji su prema čl. 5. Pravilnika o unutrašnjoj kolonizaciji sačinjavali komisiju, često puta nisu mogli ništa uraditi suprotno mnijenju predsjednika komisije, koji je rijetko mogao uočiti gospodarske momente, radi kojih se jedna čestica ne bi mogla podijeliti. Komisije su često radile bez ikakovih predradnja, bez izrađenog kolonizacionog elaborata, bez priređenog plana i organizacije, a veoma često i promašile glavni cilj, jer se podjela nije izvodila prema efektivnim potrebama i snazi interesenata, već prema partijskim momentima ili ličnim interesima komisije ili interesenata. Svaki politički srez bio je polje rada jedne komisije, a isključivih objekata za kolonizaciju nije bilo, već je glavna osovina bila šuma, koja se već nalazila na tlu, koje po svojim svojstvima i ekspoziciji nije ni iz bliza bilo sposobno za poljoprivredne svrhe, te bi se danas posve opravdano mogli primiti predloži, da se na bezbroj mjesta ogoljele površine pošume. Kom se radilo o zemlji, taj je nju sam sebi podijelio, ne čekajući na Pravilnik o unutrašnjoj kolonizaciji, dok oni koji su trebali samo šumu, ostaviše zemlju da se prirodno pošumi ili su je drugi zaposjeli. Imamo u Bosni ´veoma čestih slučajeva, gdje pojedini zemljoradnici drže u posjedu po nekoliko kolonizacionih objekata i zakupnih ugovora, premda nijedan ne glasi na posjednika. U čitavom ovom postupku zapaža se, da je polazna tačka bila pogrešna, jer se nastavilo sa jednim starim sistemom rada, izrađenim za nekadanje prilike, i pored toga što se sada nalazimo u novim prilikama. Sve što je bilo u nizinama, ispod 250 m. nadmorske visine, sve je iskrčeno, jer su to bila mahom relativna šumska tla. Prelazom k većoj visini ušlo se najprije u domene hrastovih šuma, koje leže na tlu slabom za poljoprivredu po svojim svojstvima i nepovoljnoj ekspoziciji, dok je podjelom četinjastih šuma napravljena na mjestima prava pustoš. Svjesno je napravljena dvostruka šteta. Privatnom su inicijativom kod nas šume veoma slabo uzgajane. Taj kapital za seljaka nije bio od interesa. Drvarcnje i pravo ispaše i si. išlo je i ide i danas na teret državnih šuma, koje se svakog dana sve više opterećuju, dok u pojedinim krajevima potrebe pravoužitnika daleko prelaze godišnje etate državnih šuma, na koje su upućeni ili ih uopšte nema. Seljak je tek sad, ali u isto vrijeme i prilično kasno, uvidio da mu prijeti opasnost stalnim povećavanjem odstojanja od kuće do šume, a nije mu blagovremeno inaugurisana važnost proizvodnje šuma vlastitom inicijativom. Pravilnik o unutrašnjoj kolonizaciji, i bez obzira na to što je kasno prispio, da je samo u jednoj svojoj klauzuli napomenuo, da se seljaku odnosno zemljoradniku mogu podjeljivati periferni dijelovi šuma, šikare 558 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1934 str. 29 <-- 29 --> PDF |
i izolirane čestice u svrhu podizanja šuma, danas bi šumska privreda u Bosni za jedan veliki procenat bila naprednija s razloga: 1) što bi se na taj način spriječilo vandalističko satiranje šuma, jer seljak vrlo rado čuva ovaj kapital, koji će njemu lično donositi korist, i ne bi se pokazao indiferentnim prema svom imetku, kao što se pokazao prema državnom; 2) što bi se u kratkom vremenu bar približno rasteretile državne šume servitutnih prava, jer je seljak i dalje upućen da svoje potrebe podmiruje iz državne šume, dok bi se u prvom slučaju morao pokazati boljim ekonomom; 3) što bi šuma ostala ondje, gdje joj je priroda uslovila opstanak; 4) što se ne bi stvorile velike puste površine, katkad i u blizini samih gradova, čije je pošumljavanje potrebno koliko iz šumsko-gospodarskih toliko i iz klimatskih, higijenskih i estetskih razloga. Na pojedinim mjestima prijeti opasnost i od deterioriranja tla, koje je uklanjanjem šumske vegetacije izgubilo konzistenciju. Posljednje i najžalosnije je to, što je agrarni interesent po propisima Pravilnika morao ukloniti šumu sa podijeljenih objekata, a svoje pravo služnosti zadržao je i prenio na ostatak šuma, jer mu je to zagarantovano propisima, koji su u vezi s tim. Pored Pravilnika zadržan je u praksi jedan formulai´ molbe za erarno zemljište, prema kojoj je trebalo konzultovati više od deset raznih nadleštava sa čitave teritorije Bosne, pa tek da se nakon pristanka sviju može1 molba uzeti u postupak, da bi se donijela konačna odluka. Ako se uzme u obzir da su molbe predavane vlastima i rješavane individualno i da pored ovakove šetnje od nadleštva do nadleštva nije nikakvo čudo, što se i danas nalazi nekoliko desetina hiljada molbi za erarno zemljište neriješenih, pojmljivo je da se neće moći skoro ni riješiti. Jedna tako duga procedura morala je nastati radi toga, što se nije prethodno riješilo, šta će sve biti predmet kolonizacije odnosno podjele i tko sve ispunjava uslove, da mu se može podijeliti parče državnog zemljišta. Pored ovakovog nezgodnog postupka zadržan je jedan stari formular zakupnog ugovora, koji je važio prije 30 godina, a koji je u svom članu 1. i 6. kategorički nalagao, da se zemljište mora krčiti. Odstupanje od ovog propisa značilo je gubitak zakupljenog zemljišta. Zakupni rok trajao je 10 godina, a poslije se predviđala mogućnost da se zakupcu može zemljište prevesti u vlasništvo, u koliko se zakupac nije ogriješio o propise člana 1. i 6. ugovora. Koliki je ovo paradoks, vidjet ćemo odmah. Član 6. ugovora glasi: Ne bi li zakupnik uslove ugovora ispunio ili ako bi iste prekoračio, to ima erar Kraljevine Jugoslavije pravo ugovor u svako doba razriješiti. Napose moći će se ugovor u slijedećim slučajevima razriješiti: a) ako zakupnik ostane dužan dva obroka zakupnine; b) ako obrađivanje zakupljenih zemljišta posve ili djelomice napusti ili očito zanemari; v) ako zakupljena zemljišta posve ili djelomice bez privole Kralj. Banske Uprave (Zemaljske Vlade ili Agrarne Direkcije, jer je svaka za se u svoje vrijeme štampavala ugovore) drugome u zakup dade; g) ako zakupljena zemljišta posve ili djelomice bez privole navedenih (u tačci v) u druge nego u gospodarske ciljeve upotrijebi; d) ako se u drugo mjesto tu- ili inozemstva posve preseli i t. d. U glavnom ugovor se može jednostavnim otkazom političke vlasti raskinuti. Pravilnik o unutrašnjoj kolonizaciji predviđao je i podjelu zemljišta dobrovoljcima, borcima i neborcima, naravno pod uslovima koje Pravilnik predviđa, a nije uzimao u obzir ni stanje ni stalež dobrovoljca, dok je od svakog interesenta zahtijevao da zemljište privede poljoprivrednoj 559 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1934 str. 30 <-- 30 --> PDF |
kulturi. Među dobrovoljcima ima i ljudi, koji zauzimaju bolje položaje u društvu. Prema tome značilo bi, da se ova državna obaveza gasi, ako zemljište ne može ili neće sam obrađivati, jer to član 6. ugovora zahtijeva. Mora se napomenuti, da je organizacija i u pripremi i u izvođenju ovoga posla bila takva, da i danas ima srezova u Bosni, u kojima je snabdijevanje dobrovoljaca zemljom tek načeto, a kada će se riješiti, to je opet veliko pitanje. Ako je država uzela na sebe tu obavezu da za naročite nacionalne zasluge dobrovoljcima podijeli po 5 odnosno 3 ha zemlje bez obzira na njihovo imovno stanje, onda je to pitanje trebala prvenstveno riješiti bez otezanja, jer medu dobrovoljcima ima ljudi siromašnog stanja. Naposljetku i nije smjelo biti razloga da se s tim oteže, jer je to dug države onima, koji su zalagali svoje živote za njen postanak. Jamačno rodoljubu, koji je srtao u boj za svoj rod, nije bilo stalo do 5 ha zemlje, kada su mu oko ušiju zviždala smrtonosna taneta u rovovima i oko šančeva, ali kad je stvorena nacionalna država, koja mu je to pravo dala zakonima, onda mu je trebala dati mogućnosti da to pravo realizuje i iskoristi, a ne da ga kasnije maltretira pojedinim anakronističkim propisima. Dok su odmah poslije rata zemlju dobivali i zvani i nezvani i to najčešće oni, koji su imali najmanje prava i potrebe, te su nagrađivani na ime naknade za krčenje najprije sa 200, a kasnije sa 106 m3 drveta od mase, koja se nalazila na podijeljenim česticama, dotle onima, koji dođoše na red kasnije, presuši i ova skromna beneficija od strane države, što znači, da se s vremenom vrijednost jedinica mijenja, u konkretnom slučaju opada. V. Troškovi komisija išli su na teret interesenata i obično je honorar bio proporcionalan vrijednostima kolonizacionih objekata. Tako su oni objekti, koji u momentu rada nisi bili od interesa za komisije, i danas predmet pojedinih molbi, a kada će se okončati, to je stvar propisa, koje treba stvoriti. Država je u onom prvom tipu kolonizacije svojim budžetskim sredstvima finansirala koloniste, a gdjegdje i uzalud bacila teške milijune, dok u ovom drugom (bosanskom) tipu o finansijskim potporama nije bilo ni govora. Za finansiranje kao i za razne investicije za koloniste u Makedoniji postojale su posebne budžetske partije, naprotiv je ovim kolonistima, i to pojedinačno, naknada za krčenje bila izvjesna masa drveta, i to ako ga je bilo na objektu,_dok onima koji su dobijali dijelove pašnjaka i golijeti, nije dadeno ništa. Često se dešavalo da pojedini interesenti sa podijeljene parcele drvo iskoriste, a zemlju su kasnije dodavali drugim interesentima. Tek sredinom 1927. godine riješenjem ministarskog savjeta obrazovan je Fond za kolonizaciju i to iz sredstava, koja će se dobiti od prodatog viška drveta sa pojedinih kolonizacionih objekata, koji će preostati iza mase predviđene za besplatnu podjelu kolonistima. Ovaj je fond živovao nepune dvije godine i ne došavši ni do kakvog cilja riješenjem je ministarstva šuma i rudnika broj 2154/29 ukinut odnosno predat odjelenju za računovodstvo i finansije ministarstva, čime je prestala funkcija fonda. Jedno vrijeme služio je kao kredit za isplatu komisijskih i inspekcionih radova oko podjele zemljišta. U toku čitavog prošlog decenija radilo se bez ijednog šireg zakonskog pravila, već prema cirkularima, pravilnicima i uobičajenoj praksi. 560 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1934 str. 31 <-- 31 --> PDF |
Jedinstvenog zakona nije bilo ni šumskog ni agrarnog ni kolonizacionog i čitavih 11 godina čekalo se, dok ugleda svijet zakon o šumama. S punim pravom moglo se očekivati, da će bar donekle ovaj zakon regulisati pitanje bosanske kolonizacije ili bar donekle omogućiti ubrzanje rada s eventualnim uprošćenjem postupka. Zakon o šumama ne samo da nije uprostio, ubrzao odnosno omogućio dalju podjelu zemljišta ili bar ozakonjenje ovog stanja do sada stvorenog, jednostavno je suspendovao sve propise o podjeli zemljišta, koji su mu prethodili i pitanje ostavio otvorenim do dolaska novog propisa o podjeli zemljišta. Taj novi propis trebao bi da bude Zakon o kolonizaciji. Zakon o šumama zatekao je nekoliko desetina hiljada neriješenih molbi za erarno zemljište, koje se i danas nalaze po arhivama nadleštava po Bosni i Hercegovini, i pored toga što su uplaćene kolosalne takse, plaćeni komisijski izvidi, plaćene takse za izradu skica i ostali izdaci oko prikupljanja potrebnih dokumenata. Masa tih molba riješiće se negativno, jer su molbe predavane u vremenu, kada se nije pazilo na imovno stanje molitelja, dok sada postoji koncizan zakonski propis, kojim je regulisano, koja se površina zemljišta ima smatrati za minimum egzistencije zemljoradničke porodice, t. j . 1 ha po članu u porodici bez obzira na starost, ako je 60% površine zemljišta sposobno za poljoprivredu. To predviđa 51. 28. Zakona o bivšim kmetskim selištima i stečenim beglucima iz 1928. godine. Ovim zakonom pričinjena je velika šteta pojedinim interesentima, jer ovim propisom nisu obuhvaćeni interesi svih stanovnika na jednoj teritoriji. Na jednom kraju izvjesnog teritorija položaj i prilike uslovljavaju život pristupačan kulturi i mogućnost da se jedna manja površina po svojim svojstvima veoma povoljno iskoristi, naravno prema mogućnosti i umješnosti čovjeka, dok na drugom kraju teritorija u podneblju surove prirode, da bi se postigao isti efekat, potrebna je mnogo veća površina zemljišta i teža borba sa prirodom, u kojoj često čovjek ostaje pobijeđen. Pošto na teritoriji Bosne imamo zastupljene razne tipične predstavnike životnih uslova, koji se od bogate šljivarske i žitorodne Posavine lagano uvlače u domene siromašnog i surovog kraškog terena, gdje je borba za opstanak svakako teža, jasno je, da se jedan ovakav zakonski propis, kojim se regulišu životne prilike, neće primiti na ovo i teritoriji jednako. Ako se u srezovima bijeljinskom, tuzlanskom i bos. gradiškom smatra za minimum egzistencije 1 ha po članu porodice, onda se nameće pitanje, koja se površina treba i mora predvidjeti za minimum egzistencije u srezovima petrovačkom, livanjskom i dr. Važnost pitanja podjele zemljišta tako je velika, da se ne bi smjelo s njime otezati. U koliko se bude i dalje otezalo i često puta ostajalo na pola puta, sve će teže okolnosti iskrsavati, šume se bez osjećaja satirati, zemljište siromašiti, narod blazirati a pitanje i konačno riješenje ad calendas graecas otegnuti. Moraju se još jedamput prilike uzeti u pretres, a faktičke potrebe analizo vati do detalja i jednim intenzivnim radom nastaviti do detaljnog likvidiranja. Blizu je pameti svakom svjesnom čovjeku, da je i sramota, što se po 10 i više godina ne mogu okončati pojedini predmeti, koji u sebi nemaju ničega administrativno-komplikovanog, dok se na drugoj strani znojimo uprošćavajući administraciju. Doduše administrativna forma je irelevantna prema htijenju onih, koji je vode. Potrebna je što brža izrada zakona o kolonizaciji, ali svakako da se kolonizaciona područja tretiraju analogno faktičkim potrebama stanov 561 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1934 str. 32 <-- 32 --> PDF |
nika i uslovima životnim, dok se generalisanje mora apstrahovati, jer zakon, čija pravila u toku života podliježu čestim promjenama, više je kreacija uma, koja se životu teže prilagodava, nego skup odnosa nastalih u raznim prilikama i potrebama tokom života, koji se zakonom formulišu kao pravila. U interesu šumskog gazdinstva kao i fiskusa u Bosni mora se što prije i što čvršće utvrditi granica državnog šumskog posjeda, preko koje se jedamput neće smjeti prijeći. Jedna od najsigurnijih brana mogla je biti, a može se i još smatrati podjela šumskih zemljišta privatnicima u svrhu podizanja njihovom inicijatiyom. Na taj način mogao bi se bar dielimično izvesti otkup servituta. Član 6. Zakona o šumama treba ublažiti i omogućiti kat. vlastima topografisanje kat. čestica, jer imamo slučajeva, gdje se u pojedinim područjima nalazi velik procenat netopografisanih i neevidentiranih promjena, dok se zemljište iskorištava u poljoprivredne svrhe, a ne oporezuje se. Jedno stanje u kat. operatu ne može se smatrati vječnim, već se mijenja prema promjenama u prirodi. Upis u opérât je samo konstatacija izvjesnog stanja na terenu i jedna čestica u izvjesnom roku može mijenjati kulturu nebrojeno puta, pa prema tome nema smisla držati se one strane jednog propisa, koja je lošija, dok o onoj boljoj niko ne vodi računa. Država kao vlasnik ima mogućnosti da svoj imetak posredstvom organa i vlasti očuva, ali se katkad dobija utisak, da je ovaj vlasnik prema svom imetku vrlo indiferentan i u očima stanovništva slabi respekt prema takovom vlasniku. Onaj koji je ekonomski jači, taj ima i više tehničkih mogućnosti da više prigrabi. Ima slučajeva u Bosni, gdje jedan veoma imućan zemljoradnik moli da mu se podijeli uzurpirano zemljište u jednom šumskom području Bosne u površini od 500 dunuma, jer je kao uzurpant u posjedu tog zemljišta, dok bi se sa tom površinom moglo podmiriti više od 10 siromašnih zemljoradnika, dobrovoljaca ili beskućnika, kojih još hvala Bogu imamo u Bosni nenamirenih zemljom dovoljno. Résumé. La réforme agraire que l´Etat, apres la guerre, a établie en vue d´une distribution plus équitable de la terre entre les masses du peuple, n´a que beaucoup touché les forets memes sans avoir eu, néanmoins, des effets suffisants dans des régions pauvres (comme la Bosnie et l´Hertzégovine) en des terres arables. L´auteur expose ses vues sur ce probleme quant aux dites provinces. XL UDRUŽENJA ZALOBNE SJEDNICE. Dana 17. oktobra 1934. sastao se Odbor Jugoslovenskog šumarskog udruženja na tužnu svečanu sjednicu. Sjednica je komemorativna za uzvišenim Pokroviteljem Jugoslavenskog šumarskog udruženja, Viteškim Kraljem Aleksandrom 1 Ujediniteljem. Prisustvuje i gosp. Ministar šuma i rudnika Dr Milan U1 m a n S k i te članovi Beogradska podružnice J. Š. U. Potpredsjednik Udruženja Dr Dragoljub Petrović otvara tužni zbor u biblioteci Ministarstva šuma u 10 sati prije podne. 562 |