DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9/1934 str. 21 <-- 21 --> PDF |
delikatne zato, što treba da se dotaknem i pitanja, koja strogo uzevši možda i ne spadaju pod moć Vaše odluke. Našemu šumarstvu ne cvatu ruže! Ja se bojim da smo zatečeni ondje, gdje smo mi šumari strahovali da ćemc se jednoga nesretnoga dana naći. Neznam, da li ću opravdano reći, da je naše šumsko gospodarstvo djelomice premašilo, stradalo i svršilo. Početi ću sa našim najvrednijim ekonomskim jedinicama, sa našim imovnim općinama. One su prve, koje ne mogu dalje. Iz Vašega ekspozea izlazi, g. bane, da su Vam te prilike poznate. Vi i Vaši saradnici to znadete. No smatram, da bih se ogriješio o svoju savjest, ako to pitanje sada, kad je riječ o tome već pala, kada je to ipitanje spomenuto i iz redova banskih vijećnika, ne bih potegnuo i pred ovaj forum, onako kako ga gledam kao čovjek, koji se posvetio tome lijepom, a ipak nesretnom šumarskom zvanju. Ja to govorim i zato, da bi moji drugovi banski vijećnici vidjeli, kamo vode grijesi, koji se čine na našim šumama. Neću tražiti griješnike, jer to ne spada ovamo; ostati ću samo kod onih žalosnih konstatacija, koje se danas više na žalost ne mogu nezapaženo ustraniti. Meni je nedavno dopao ruku jedan akt, koji najbolje ilustrira tu žalosnu činjenicu. To je zaključak glavne skupštine jedne imovne općine. Tiče se Otočke imovne općine, koja se odriče ne samo svojih (preko 10O.O00 jut.) šuma, ili bolje sada još samo šumske površine, te moli državu, da primi te šume u svoje vlasništvo, nego se odriče za sve vijeke vjekova i samoga pašarenja i drvarenja na tim površinama. To je strašna pojava! To je najstrašnija pojava, koja je mogla da dođe! Najstrašnije je to svjedočanstvo protiv svih onih, koji neshvaćajući važnost šumskog pitanja ne uvidješe i sve zle posljedice svoga neshvaćanja. Ta imovna općina duguje nekih 27 milijuna dinara. Od toga cea 6% milijuna dinara otpada na dug za plaće i penzije šumarskom osoblju, a dvostruko toliko za poreze i druge obaveze. Kamo vodi neplaćanje lugarskih prinadležnosti?! Od čega taj lugar može da živi?! Ne želim, razumije se, nikoga osumnjičiti ili povrijediti, ali postavljam to pitanje, jer se nameće samo od sebe. Mislim da se ne varam, da je baš kod te imovne općine bilo uvijek najviše tužba i žalta na šumarsko osoblje, da je prestrogo, da onemogućuje uživanje šuma po pravoužitnicima, a jednako da je bilo i tužba protiv nepravednosti radi šumskih šteta i koza. Autoritet šumarskih vlasti i organa stalno je bio potiskivan, a 100.000 jut. šume bilo je stalno megdanište političko-stranačkih borba i najpogubnije demagogije. Šuma je plaćala harač za postignuće momentanih uspjeha. Posljedice sve te strašne igre vide se danas. Nije čovjek trebao da ima šumarsko oko, pa da zapazi vozeći se iz Senja preko Vratnika, kako se na primorjskoj strani pošumljavanjem pobija onaj tužni Kras, kako se otimlje surom kamenu stopa po stopa, a uz cijenu ogromnog truda i najvećih materijalnih žrtava, dok se istodobno na protivnoj strani, iza Vratnika, sa najvećom ravnodušnosti stvara Kras. Sjekira i koza, u atmosferi najžešće demagogije i nastojanja za sticanjem ličnoga autoriteta, učinile su u svojoj neobuzdanosti najveće zlo. Molim, da me se ne shvati krivo. Ja znam da ocijenim važnost koze za one krajeve. Ja je nikako ne podcjenjujem. Zato i govorim o bezgraničnoj neobuzdanosti. Ali je sjekira i koza isto što i vatra i voda — dobar sluga, ali loši gospodar. Ranijom jednom zgodom prikazao sam, kako je u traženju kompromisnog nekog riješenja između koze i šume pronađena u Švicarskoj jedna vrst koze, koja — ne brsti. Dovedena je k nama, pa je ipak brstila. Brstila je očevidno zato, što je gladna napustila štalu. Ta i čovjek bi jeo i samo lišće, kada ga pritisne glad! Zakon o šumama, koji je konačno donesen kao jedinstven za cijelu državu, bio kakav bio, ipak je toliko dobar, da se po njem može dobro raditi. Napose je tim zakonom zagarantovana svaka zaštita našim šumama. No tek što je taj zakon, koji je 439 |