DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 8/1934 str. 46     <-- 46 -->        PDF

Molika se odlikuje osobito dobro razvijenim i razgranatim korijenjem. U mladosti,
do otprilike 15 god., razvija ona u glavnom dugi vretenasti korijen. Nakon toga
razgranava se sve to više postrano korijenje. Zbog toga je molika otpornija prema
vjetru od svih drugih četinjara.


Kora molike u mladosti je dugo vremena glatka, kako na granama tako i na
deblu. Ona je sivo-kavenaste boje. Tek oko 40^50 godine postaje hrapava. Kora je
starih stabala zatvoreno sive boje i ispuca na četvrtaste, dosta pravilno poredane
ljuske. Usput pripominjem, da prema Dr. Đorđević u (»Anatomska građa drveta«,
Beograd 1931.) kora molike potsjeća po boji na jelovu koru, zbog čega narod oko
Morihovskih planina, ispod Kajmakčalana, zove moliku »elov bor«.


Molika počinje rađati u sklopu otprilike u 40. godini, a u slobodnorn položaju
već od 25. godine. Prema navodima u monografiji obilniji urod ponavlja se svake druge
ili treće godine. Fruktifikacija molike kod nas je obilata, prema navodima prof. Koš
a ni na (»Četinjari Južne Srbije«) svake godine, i to već kod vrlo mladih stabala.
Sjeme dozrijeva u jeseni (septembru ili oktobru) druge godine. U monografiji su navedeni
podaci 0 težini, valjanosti, veličini i boji sjemena u odnosu spram sjemena
drugih borova; zatim podaci o sjetvi sjemena, stratificiranju, obUku i rastenju klica
odnosno mladih biljčica, potrebnoj količini sjemena za sjetvu i dubini sjetve. Navedeno
je, da prema ispitivanju F. Voželi a treba za pošumljavanje jednoga hektara
{punom sjetvom) 12 kg sjemena, a za sijanje u prugama 8 kg. Posijanu površinu
treba pokriti travom radi zaštite biljčica od mraza. Kod pošjinljivanja sadnjom upotrebljavaju
se tro- ili četverogodišnje sadnice. Ističe se, da su biljke odgojene u
šumskim rasadnicima otporne prema mrazu i suši, prema insektima i parasitarnim
bolestima.


S obzirom na zahtjeve svijetla stoji molika između borovca i limbe. Ona spada
u drveće, koje voli poluzasjenu. Na mjestima sa hladnijom khmom i hladnijim tlima
voli naravno više svijetla. Lakše podnosi zasjenu od običnog bora, a traži više svijetla
od smreke i pogotovo jele, u čijim sastojinama molika najradije pridolazi. Podnašanje
zasjene do izvjesne mjere omogućuje moliki da se — prema navodima prof. . o š an
i m a — u našim južnim planinama dosta dobro drži u utakmici sa bukvom.


S obzirom na geografsko rasprostranjenje istaknuto je, da molika dolazi od
prirode u Bugarskoj na Rili, Rodopima, Pirinu, Vitošu i Staroj Planini. S obzirom na
visinsko rasprostranjenje pridolazi moUka u pomenutim planinama u visinama od 1200
do 0500 m. Oledom na ekspozicije raste ondje molika na svim ekspozicijama, jer
zahtijeva maglovitije i vlažnije podneblje.


S obzirom na tlo pridolazi molika u glavnom na silikatnoj podlozi. Voli svježe,
skoro vlažno i duboko tlo. Izbjegava u glavnom, krečnjačke podloge. U oblasti svog
prirodnog pridolaska na silikatnoj podlozi ona je drvo prvog reda. Osim na škriljevcu
i silikatnim tlima pridolazi molika i na krečnim tlima, u koliko su duboka i dovoljno
vlažna.


Drvo molike mekano je i lagano. Ono se cijeni skuplje od borovog, smrekovog
i jelovog. U njem ima više smole nego kod ijednog od domaćih četinjara. U monografiji
je opisana boja, čvrstoća, tvrdoća, težina, trajnost molikina drva kao i njegova
upotreba u građevinarstvu (osim postrojenja u vodi), zatim u industriji pokućstva,
rezbarstvu domaćoj industriji drvenog suda i si.


Molika je vrlo otporna prema djelovanju mraza i suše, insekata i parasitske
bolesti. Najotpornija je od svih četinjara prema vjetru. Vjetroloma i snjegoloma nema
kod nje zbog gipkosti grana. Od štetočinja javljaju se na molici potkornjaci Tomicus
amitinus Eichh. i Crypturgus pusillus Qyll.


U zaključku, na kraju monografije, ističe se postepeno nestajanje molike u
bugarskim planinama. Jedino u centralnoj Rih raste ona tako reći izobilno, te u
nekim sastojinama zauzima 0,8 primjese,. Nestajanje molike objašnjava autor time,


412