DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7/1934 str. 4 <-- 4 --> PDF |
Ing. ST). KANOTI (SARAJEVO): ORGANIZACIJA ŠUMARSKE SLUŽBE (L´ORGANISATION DU SERVICE FORESTIER) Temeljem čl. 1. Zakona o ustrojstvu vrhovne državne uprave od 8. juna 1929. god. imaju pojedini resorni ministri za svoje resore donijeti uredbu, kojom će biti organizirana služba za vršenje poslova dotičnog resora. Za resor Ministarstva šuma i rudnika nije još uvijek donesena takova uredba, koja bi se bez zapreka mogla primijeniti na teritoriju čitave države, pa je i pored »Pravilnika o uređenju šumarske službe kod opštih upravnih vlasti« organizacija šumarske službe zasada provedena po propisima, koji su u pojedinim pokrajinama važili prije donošenja novog Zakona o šumama. Ova raznolikost u organizaciji državne službe uopšte ima se odstraniti u prvom redu unifikacijom našega zakonodavstva. Donošenjem Zakona o šumama kao i »Pravilnika o uređenju šumarske službe kod opštih upravnih vlasti« od 15. augusta 1930. god. br. 25.729. djelomično je za resor Ministarstva šuma i rudnika ovo pitanje uređeno. Pod normativne uredbe o uređenju -šumarske službe mogu se supsumirati i Uputstva Ministarstva šuma i rudnika od 6. novembra 1930. g. br. 30.586. o primjeni zakona o šumama za Direkcije šuma kao i naredba Ministarstva šuma i rudnika od 4. maja 1922. g. br. 13.054. o upravi te službovanju i gospodarenju sa šumama krajiških imovnih opština i uputstva Ministarstva šuma i rudnika od 23. oktobra 1930. g. br. 30.541. o primjeni zakona o šumama na šumske uprave. Raspisom Ministarstva šuma i rudnika od 25. jula 1933. g. br. 17.040. pozvana su sva šumarska nadleštva, da za donošenje uredbe o organizaciji šumarske službe podnesu potrebne detaljne podatke i obrazložene predloge. Prema čl. 2. Zakona o ustrojstvu vrhovne državne uprave od 8. juna 1929.´ g. ima se tom uredbom propisati vrsta, broj, sjedište i teritorijalna nadležnost državnih nadleštva ili ustanova, koje spadaju pod resor Ministarstva šuma i rudnika, zatim njihov djelokrug, vrste i broj mjesta i položaja kod pojedinih nadleštava i ustanova i kvalifikacije potrebne za pojedine vrste položaja, u koliko to nije već uređeno posebnim zakonima. Tom uredbom ima se ujedno propisati, koja je nadleštva potrebno podijeliti na otsjeke i odjeljke. Da se uzmogne ova uredba donijeti, Ministarstvo šuma i rudnika spomenutim svojim raspisom traži, da se za svako već postojeće nadleštvo prikupe slijedeći podaci: 1. površina šuma, sa kojom gazduje odnosno nad kojom vrši nadzor; 2. naziv i količina ´kompleksa za državne šume; 3. podjela po vrsti vlasništva za nedržavne šume; 4. udaljenost, saobraćajne veze, predstojeće nove veze u skorije vrijeme; 5. godišnji etat, intenzitet gazdovanja; 314 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1934 str. 5 <-- 5 --> PDF |
6. olakšavajuće odnosno otežavajuće okolnosti za gazdovanje i nadzor ; 7. broj akata, izdanih šumskih objava za unovčenje šumskih produkata i podnesenih kaznenih prijava godišnje u prosjeku posljednjih 3 godina; 8. godišnji prihodi i rashodi; 9. ostali potrebni podaci. Upogledu potrebnog broja osoblja spom. raspis traži, da se izloži kolik se posao imao savladati, te kolik posao može jedan stručnjak izvršiti i prema tome koliko je stručnjaka u dotičnoj ustanovi bezuslovno potrebno. Podaci o stanju sadašnjih šumarskih nadleštva imali su prema tome služiti kao baza za buduću organizaciju naše šumarske službe. Nismo u stanju dati jedan konkretni predlog na temelju ovako prikupljenih podataka, jer s ovim podacima ne možemo raspolagati. Iz spomenutog raspisa Ministarstva šuma i rudnika razabire se međutim, da bi struktura dosadašnje organizacije šumarske službe, uz neke male nadopune i preinake u pogledu broja nadleštava imala ostati ista, premd a su ba š u samoj osnovi ove organizacije potrebne krupne korekcije . Prije svega potrebno je već jednom raščistiti pitanje, kada i kako se ima država odnositi prema šumarstvu kao vlasnica šume, a kako kao vlast, koja ima vršiti nadzor nad cjelokupnim šumarstvom u državi. Premda je u principu jasno, tko je nadležan vršiti vrhovni nadzor nad šumama svih kategorija vlasništva, da li država kao vlast ili država kao vlasnik šuma, u praksi je to pitanje još uvijek neriješeno. Zakonom o šumama kao i Zakonom o banskoj upravi doduše je normirano, da taj: nadzor vrši Ministarstvo šuma i rudnika preko o p š t i h upravnih vlasti, što je i posve naravno, no u velikom dijelu države Direkcije šuma i njihove područne ustanove još uvijek pridržaju u nekim stvarima to pravoi za sebe. Stoga se još i sada u državnoj administraciji tretiraju i komentarišu pitanja o nadležnosti sreskih šumarskih referenata i državnih šumskih uprava kao i njihov međusobni odnos, premda je to pitanje sa upravno-pravnog gledišta tako jasno i jednostavno, da bi u normalnim prilikama i odnošajima tretiranje ovog pitanja bilo skroz izlišno. Lučiti interese države kao vlasnika šume od interesa države kao nosioca vlasti, koja u provađanju šumske politike mora imati u prvom redu pred očima opšte dobro, nije tako teško, pa je doista nevjerojatno, da se ovi interesi i ove dvije funkcije države još uvijek identifikuju. Pravilno funkcionisanje državne šumarske službe poremećeno je međutim već kod najviše šumarske instancije u Ministarstvu šuma i rudnika. Već ondje šumsko-policijska služba nije postavljena na onaj položaj i stepen, koji joj po njenoj naravi pripada. Ove dvije funkcije (vrhovni šumskO´-policijski nadzor" nad svima šumama bez razlike i gazdovanje sa državnim šumama) nisu u Ministarstvu šuma i rudnika jasno podijeljene i lučene. Ni u jednom od jedanajst otsjeka Odjeljenja za šumarstvo nije šumsko-policijska služba razlučena od poslova gazdovanja sa državnim šumama, a u glavnom strpana je u posljednji »Otsek za nedržavne šume.« Tome otsjeku dodijeljena su samo tri stručna lica od 315 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1934 str. 6 <-- 6 --> PDF |
trideset i tri, koja se nalaze u Odjeljenju za šumarstvo. Međutim taj bi otsjek po svojoj naravi imao biti na prvom mjestu i sa mnogo širim djelokrugom, nego ga ima sadašnji »Otsek za nedržavne šume.« U tom otsjeku koji bi se zapravo imao zvati »Otsek za vrhovni nadzor šuma« imal e bi biti skoncent risane sve niti naše šumske politike privrede. Vrlo je ipogrešno shvaćanje, da šumsko-policijska služba ima biti stegnuta samo u uske granice čiste šumske policije i nadzora nad gospodarenjem u nedržavnim šumama, jer ona pored toga ima stvarati i davati također direktivu našoj šumskoj politici i to ne samo s obzirom na nedržavne šume, nego s obzirom na sve šume bez razlike, pa i državne. Opšte smjernice gazdovanja u državnim šumama imadu1 se također ravnati po direktivi ovoga otsjeka, jer se samo tako može stvoriti jedan opšti plan naše šumske privrede. Državne šume nalaze se također u granicama ove države, pa se pri kalkulaciji našeg šumskog bogatstva i pri postavljanju smjernica za našu šumsku privredu i industriju državne šume ne mogu izlučiti iz opšteg plana šumske politike, je r i on e imaju: u prvom redu služiti opštem dobru, a ne samo fiskalnim interesima države. Ne može se samo od posjednika nedržavnih šuma tražiti, da svoje šume podržavaju u stanju potrebnom, da one budu trajno sposobne vršiti korisne funkcije na tlo, podneblje, materijalno i zdravstveno blagostanje naroda, dok bi država sa svoja tri milijuna hektara šume mogla slobodno da raspolaže. Ova abnormalnost u zapostavljanju šumsko-policijske službe izbija ne samo u praksi, nego i u samom Zakonu o šumama. Tako se u V. dijelu Zakona o šumama u § 126. Ministar šuma i rudnika spominje u prvom redu kao predstavnik državnog šumskog erara, a tek poslije toga u § 127. kao nosilac državne vlasti. U »Šematizmu i statusu osoblja u resoru Ministarstva šuma i rudnika« na prvom mjestu spominje se osoblje Direkcija šuma i šumskih uprava, a tek poslije toga osoblje Banskih uprava i sreskih načelstava. Da li se to čini hotimično i s nekom tendencijom ili iz prostog nerazumijevanja, to na stvari ne mijenja ništa, jer i u jednom i u drugom slučaju ovakav postupak pravi samo zbrku, koja nikako ne može biti na korist, a ni na ugled našoj šumarskoj službi i šumarstvu uopšte. Ovo zapostavljanje i potcjenjivanje šumsko-policijske službe dovelo je čak do toga. da se u našem upravnom postupku moglo do nedavna trpjeti i to, da jedna Direkcija šuma vrši funkciju d ru g ostepene vlasti za sve šumsko-kaznene prestupe i istupe. Što bi to moglo da znači, nego da »kadija tuži, kadija sudi«. Pravni apsurd ovakovog postupka još je jače podvučen okolnošću, da u području dotične direkcije gotovo i nema drugih šuma osim državnih. Izgleda, da se šumsko-policijska služba kod nas tretira kao jedan suvišan balast, pa njoj dosada nije uopšte ni dana mogućnost, da ispolji aktivnost u izvršivanju svoje važne funkcije. Sva pitanja naše šumske politike kao da su se skoncentrisala samo u tome, kako bi se državne šume ubrzanim sječama što prije pretvorile — u stranu valutu. Dosljedno tome zavođenje naše šumske politike mjerodavna su samo ona n a d 1 e š t v a, koja tretiraju to pitanje, jer sva druga pitanja našega šumarstva imaju tek drugostepenu važnost. 316 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1934 str. 7 <-- 7 --> PDF |
Da bi se abnormalni odnosi ovih dviju važnih funkcija državne šumarske službe sredili i svakoj funkciji opredijelila tačno njezina kompetencija, ministar šuma i rudnika ovlašten je novim financijskim zakonom, da po odobrenju Ministarskog savjeta donese uredbu, kojom će odvojiti vrhovnu šumarsku i rudarsku nadzornu vlast od uprave sa državnim šumama i rudarskim preduzećima i provesti reorganizaciju Ministarstva šuma i rudnika i područnih ustanova. Spomenute dvije funkcije državne šumarske službe podijeljene su sada samo u prvo- i drugostepenoj vlasti, dok su u najvišoj instanciji, u Ministarstvu šuma i rudnika, ostale ujedinjene. Uzaludna su sva komentarisanja, da spajanje ovih skroz različitih, često oprečnih i kolidirajućih funkcija nije kompatibilno. U teoriji bi se to još moglo i podnijeti, no u praksi takovo spajanje dovodi bezuslovno do neugodnih šumskih afera, koje šumarstvu, a napose predstavnicima šumarstva, ne mogu osvjetlati lice. U pogledu stručne uprave u nedržavnim šumama zakonodavac je stao na rigorozno stanovište, da sreski šumarski referenti ne mogu u isto vrijeme voditi stručnu upravu i nadzor u ovim za njih tuđim šumama, a dopuštena je još izraziti ja inkompatibilnost, da Ministarstvo šuma i rudnika, kao vrhovna nadzorna vlast u poslovima šuma i šumarstva, vodi ujedno ne samo stručnu, nego i gospodarsku upravu u svojim vlastitim, to jest državnim šumama. Posebni fiskalni interesi države dolaze često u sukob sa opštim interesima šumske politike, pa kako može o tim interesima rješavati ono isto nadleštvo, koje vrši ujedno i nadzor nad provedbom šumske politike. Tako je na pr. za fiskalne interese države mnogo korisnije određivati intenzitet iskorišćavanja državnih šuma paušalno, jer je takav način mnogo jeftiniji. Privredni su planovi dosta skupi, a osim toga privrednim se planom intenzitet iskorišćavanja skućuje u neke granice i fiksira, ustanovljenjem etata, za dulji period vremena. Paušalnim određivanjem intenziteta isorišćavanja može se naprotiv taj intenzitet poput harmonike po volji razvlačiti i sužavati, već prema potrebama državnog fiska, a ne prema faktičnom stanju šuma. Kako će u ovakvom slučaju postupati ministar šuma i rudnika, u kome su ujedinjene obe funkcije (i uprava i nadzor)? Hoće li on u takvom slučaju zastupati fiskalne — često i neopravdane — interese države i državnog erara, ili će se založiti za opšte narodne i javne interese, te odrediti potrajno iskorišćavanje državnih šuma na temelju privrednih planova i programa. Isključenoje, dabibezlošihposljedicamoglebiti u jednom te istom nadleštvu i u jednoj te istoj osobi ujedinjene dvije oprečne kompetencije u izdavanju odredaba sa zakonskom moći. Ovo je napose opasno u državama sa demokratskim režimom, gdje je ministar šuma i rudnika ujedno političar i član vladajuće partije. Spajanjem ovih kompetencija u jedno nadleštvo država se kao* šumovlasnik u praksi izvukla ispod skoro svih šumsko-policijskih propisa, jer skoro sva, a napose krupnija pitanja šumsko-policijske prirode — u koliko se odnose na državne šume — rješava konačno ministar šuma i rudnika, u kome su ujedinjene obe kompetencije. U pogledu iskorišćavanja šuma država se u svome zakonodavstvu okomila samo na posjednike nerdžavnih šuma (§§ 57.— 317 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1934 str. 8 <-- 8 --> PDF |
73. zak. o šumama), dok je u isto vrijeme sebi ostavila u tom pogledu slobodne ruke (§ 47. zak. o š.). Vlasnici nedržavnih šuma stavljeni su u pogledu iskorišćavanja šuma već pod nadzor najnižih upravnih vlasti, dok je država kao šumovlasnik izmakla u tom pogledu ispod nadzora onih vlasti, kod kojih je šumsko-policijska služba odijeljena od uprave državnih šuma. Privredne planove za nedržavne Šume odobravaju banske uprave, a privredne planove za državne šume Ministar šuma i rudnika, dakle sam predstavnik državnog šumskog erara. Sječu u nedržavnim šumama odobravaju sreska načelstva i banske uprave, a sječu u državnim šumama Direkcije šuma. Tu dakle šumovlasnik ujedno i moli i odobrava sječu. Šumsko-policijskim vlastima nemoguće je dakle predusresti i spriječiti devastaciju državnih šuma, jer one mogu u tom pogledu samo konstatovati već svršeni fakt. Za podnošenje privrednih planova određen je vlasnicima nedržavnih šuma vrlo kratak rok od pet godina, dok za državne šume podnošenje i sastav privrednih planova nije vezano za nikakav rok. Za vlasnike nedržavnih šuma predviđene su u zakonu i vrlo osjetljive kaznene sankcije, ako ovaj rok propuste i ako sječu vrše bez privrednog plana i bez odobrenja, dok država sama za najveći dio svojih šuma nema još nikakvih privrednih planova, jer si državni erar ne želi privrednim planovima u pogledu eksploatacije vezati ruke. Paušalno određivanje intenziteta iskorišćavanja mnogo je jeftinije —i i »elastičnije«. Ministarstvo šuma i rudnika po svom sadašnjem uređenju u glavnom je privredno poduzeće, koje ima državnoj kasi davati što veće prihode, dok je glavna funkcija ovoga resora (vrhovni šumsko-policijski nadzor i provađanje zakona o šumama) još uvijek na posljednjem planu. Ako dakle ministar šuma i rudnika kao predstavnik državnog šumskog erara poduzimlje nešto, što inače nije u skladu sa opštim interesima, on to čini samo zbog specijalnih interesa države kao šumovlasnika, pa u takvom slučaju bezuslovno dolazi u koliziju sa interesima i smjernicama opšte šumske politike. Za pravilno odvijanje i funkcionisanje poslova šumarske službe potrebno je, da ove dvije funkcije budu podijeljene svuda, od najniže pa do najviše instancije, dakle i u Ministarstvu šuma i rudnika. No ova podjela ne smije biti provedena samo u slovu zakona, nego i u praksi, a ne da poslove ovih oprečnih funkcija u najvišoj instanciji rješava isto nadleštvo i isti organi. Nastaje sada pitanje, da li ove dvije kompetencije mogu biti podijeljene u istom resoru ili ih je potrebno podijeliti u dva razna resora. U prvom slučaju moguća je podjela ovih funkcija; samo tako, da cne budu u Ministarstvu šuma i rudnika podijeljene u dva zasebna odjelenja, to jest u »Odelenju za vrhovni nadzor nad šumama« i u »Odelenju za gazdovanje državnim šumama.« Prvo odjelenje mora biti u svom poslovanju posve samostalno i nezavisno od drugog odjeljenja. Poslovanje pak drugog odjeljenja u pogledu provađanja opštih smjernica šumske politike kao i provedbe šumsko-policijskih propisa zakona o šumama vrši se pod nadzorom prvog odjeljenja. Nezavisno od prvog odjeljenja moglo bi raditi samo u stvarima stručnog gazdovanja u državnim šumama, u izvađanju tehničkih radova, kao i u svima poslovima gospodarsko- privrednog značaja. U poslovima gospodarsko-privrednog karak 318 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1934 str. 9 <-- 9 --> PDF |
tera, koje poslove »Odelenje za gazdovanje državnim šumama« vrši nezavisno od prvog odjeljenja, načelnik odnosno direktor ovog odjeljenja nije podređen Ministru šuma i rudnika, nego ministru financija. Za drugi slučaj., u kojem bi imale biti ove dvije funkcije podijeljene u dva različita resora, postoji nekoliko kombinacija. Jedna od tih jest. da Ministarstvo šuma vrši samo jednu funkciju, i to vrhovni nadzor nad šumama i provađanje šumske politike, a gazdovanje državnim šumama da dođe bilo pod kompetenciju kojeg drugog ministarstva (na pr. ministarstva financija ili ministarstva z"a upravljanje državnim dobrima i preduzećima, koje bi se ministarstvo imalo u tu svrhu obrazovati) ili da se za gazdovanje državnim šumama osnuje zasebna institucija. Moguća i najispravnija bila bi kombinacija, da se resor ministarstva šuma i rudnika uopšte ukine. Kompetencija šumsko-policijske službe došla bi u tom slučaju pod koji drugi resor, a gazdovanje sa državnim šumama ostalo bi u resoru Ministarstva za upravljanje državnim dobrima i preduzećima ili pod posebnom upravom državnih dobara. U ovom slučaju nastaje pitanje, pod koji bi resor imala doći funkcija vrhovnog nadzora nad šumama. Najlogičnije je svakako, da se ta kompetencija dade resoru ministarstva policije odnosno ministarstva unutarnjih djela. Šumska policija i tako je samo jedan dio opšte državne policije, koja ima voditi brigu o opštem interesu i javnom poretku. U ovom resoru bili bi i interesi šumsko-policijske službe najbolje zaštićeni. Ministarstvo šuma i rudnika danas je već toliko zapostavljeno, da je izgubilo svoj raison d´etre, ono se pretvorilo u prosto privredno preduzeće, pa je za vršenje šumskopolicijske službe bolje, da ono i ne postoji, jer će šumarstvo u drugom resoru biti sigurno bolje zaštićeno, nego u svom vlastitom resoru. Ukinuće i spajanje pojedinih resornih ministarstva nemoguće je međutim provesti uredbom o organizaciji šumarske službe, pa se ovom uredbom mogu izvršiti samo promjene unutar samog resora ministarstva šuma i rudnika, to jest moguća je podjela ovih različitih funkcija šumarske službe na dva zasebna odjeljenja u samom resoru. Mi se ne ćemo upuštati u daljnju podjelu ovih odjeljenja na otsjeke, a isto tako ne možemo dati ni konkretan predlog glede broja ostalih nadleštava i potrebnog osoblja za ta nadleštva, jer ne raspolažemo sa podacima za to potrebnim. Možemo dati samo neke predloge opšte naravi. Osvrnuti ćemo se stoga samo na neke momente, koje je kod donošenja ove uredbe potrebno imati u vidu, da se očiti nedostaci mogu odstraniti. "Razlučivši prethodno dvije već istaknute funkcije šumarske službe u dvije zasebne kompetencije, potrebno je poznati sve momente, koji odlučuju pri određivanju kvalitativne i kvantitativne stvarne potrebe u pogledu broja nadleštava kao i količine intelektualne radne snage za svaku od ovih kompetencija. Ti su momenti vrlo mnogobrojni, a u stanovitim prilikama i uplivišu različito, pa će na pr. negdje biti važnija površina objekta, drugdje intenzitet gospodarenja, negdje opet mentalitet okolišnjeg žiteljstva u odnosu prema šumi kao i napučenost dotičnog kraja i t. d. Prije svega potrebno je znati veličinu objekata, kao i broj nadleštava i organa, koji su tima objektima dosada upravljali. Tabela br. 1. pokazuje nam rasprostranjenost šuma po pojedinim banovinama. Ona pokazuje, da najveći dio šumske površine, to jest 19% od čitave šumske površine u državi, otpada na vardarsku banovinu, dok najveći procenat 319 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1934 str. 10 <-- 10 --> PDF |
320 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1934 str. 11 <-- 11 --> PDF |
321 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1934 str. 12 <-- 12 --> PDF |
šumom obraslih površina otpada na savsku banovinu, to jest 12.817 kim2 ili 16.5% od sveukupne šumom obrasle površine u državi. Najveće površine golog šumskog zemljišta ima vardarska banovina (5.960 kim"´), a najmanje dravska (327 kim2) i savska (476 kim2), dok dunavska banovina nema uopšte nepošumljenih šumskih površina. Tabela br. 2. predočuje nam površinu državnih šuma. Iz nje vidimo, da od 14.210 kim2 sveukupnog: nepošumljenog šumskog zemljišta otpada na državne šume 9.814 kim2 ili 69%, a ostatak od 4.396 kim2 ili 31% na nedržavne šume. Ove ogromne površine golog šumskog zemljišta (golijeti, krš, suvati i planinski pašnjaci) potrebno je nasuprot površinama šuma zrelih za sječu što češće isticati, kako bi se kod neupućenih razbila ona ružičasta iluzija, da naše šume predstavljaju neko neiscrpivo bogatstvo i sigurne, neiscrpive prihode. 322 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1934 str. 13 <-- 13 --> PDF |
Tabela br. 2. pokazuje nam još jednu vrlo napadnu činjenicu. Direkcije šuma u Sarajevu, Banjaluci i Skoplju imaju ogromne površine šuma, tako da na jednu državnu šumsku upravu dolazi poprečno oko 40.000 ha šuma, dok naprotiv vidimo, da Direkcije šuma u Zagrebu, Ljubljani, Sušaku, Vinkovcima i Apatinu imaju razmjerno neznatne površine, pa se i nehotice nameće pitanje, da li su sve ove direkcije faktično potrebne. Zar se direkcija ljubljanska i sušačka ne bi mogle spojiti sa zagrebačkom direkcijom, a< apatinska i vinkovačka opet u jednu direkciju. Zagrebačka direkcija imala bi u tom slučaju 3.168 km2 šuma, a na svaku šumsku upravu došlo bi 10.219 ha. Vinkovačka odnosno apatinska direkcija imala bi u slučaju fuzije u svemu 1.163 km2 i na svaku šumsku upravu otpalo bi još uvijek samo 6.840 ha. Fuzioniranjem ovih direkcija prištedilo bi se mnogo na personalu, koji bi se iz ukinutih centralnih nadleštava mogao premjestiti k šumskim upravama ili sreskim načelstvima. Područja svih ovih direkcija nalaze se u krajevima, koji imaju najviše saobraćajnih sredstava, pa s te strane ne bi mogli pasti nikakvi prigovori. Razumljivo je međutim, da bi se našlo stotinu prigovora, da je ovakovo fuzioniranje nemoguće, no svi ti prigovori ne bi mogli iznijeti ništa stvarnoga, osim povrede lokalnog prestiža. Ni veći intenzitet gospodarenja ne može tu mnogo odlučivati, jer je baš kod većeg intenziteta gospodarenja potrebno, da se kreira više šumskih uprava i da bude više stručnjaka kod uprava i na terenu, a ne u centralnim nadleštvhna. Zar je to srazmjerna i pravilna podjela stručnog osoblja, kada Direkcija šuma u Ljubljani ima u čitavom svom području manju šumsku površinu, nego jedna šumska uprava u području sarajevske, banjalučke i skopljanske direkcije. U području ovih direkcija ima dapače šumskih uprava sa preko 60,000 ha. Poznato je međutim, da baš ove direkcije daju najveći kontingenat našeg izvoznog drva i da se baš u područjima ovih direkcija vrše najveće eksploatacije i nalaze najveća šumsko-industrijska preduzeća. Razmještaj šumarskog stručnog osoblja pokazuje nam tabela br. 3. Odmah na prvi pogled upada u oči veliki nerazmjer između osoblja kod centralnih nadleštava i onog kod sreskih načelstava i šumskih uprava. Na trideset centralnih nadleštava zajedno sa Ministarstvom šuma i rudnika otpada 270 ili 41% svih kvalifikovanih šumarskih stručnjaka, a na sva ostala nadleštva (101 sresko načelstvo, 165 državnih šumskih uprava i 59 šumskih uprava krajiških imovnih opština) 378 stručnjaka ili 59% od sviju kvalifikovanih stručnjaka. U kategoriju kvalifikovanih stručnjaka uračunato je osoblje sa fakultetskom, srednjoškolskom i nižom srednjoškolskom spremom, pa ako od kvalifikovanih stručnjaka odbijemo još sve osoblje sa nižom srednjoškolskom spremom, tada bi taj razmjer bio još nepovoljniji. Kod šumskih uprava kao i kod sreskih načelstava ima vrlo mnogo i činovničkih pripravnika (76%), pa ako bismo sve ove okolnosti uzeli u obzir, došli bismo do rezultata, da je kod centralnih nadleštava zaposleno preko 60% sviju kvalifikovanih činovnika, a kod svih ostalih nadleštava samo oko 40%. Mnoga centralna nadleštva imaju isto toliko stručnih činovnika, koliko njima podređena nadleštva zajedno. Ima dapače i takovih koja imaju više činovnika u centrali, nego kod podređenih nadleštava (Banska uprava u Skoplju, Nišu i na Cetinju, te zagrebačka direkcija šuma), dok unikum predstavljaju šumarski otsjeci vrbaske i drinske ba 323 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1934 str. 14 <-- 14 --> PDF |
novine. To su dva centralna nadleštva bez ikakvih neposredno podređenih ustanova, to su glave bez trupa i udova. Tabela br. 3. pokazuje nam nadalje, da od sveukupnog kvalifikovanog osoblja ima u savskoj banovini 250. Ako uzmemo još u obzir 70 privatnih stručnjaka, od kojih ima u samoj savskoj banovini 60, tada proizlazi, da od sveukupnog broja kvalifikovanih šumarskih stručnjaka otpada na savsku banovinu 310 ili 43´%, a na sve ostale banovine samo 408 ili 57%. Dok na jednog kvalifikovanog stručnjaka u savskoj banovini dolazi poprečno 4.300 ha šumske površine, u ostalom dijelu države dolazi na jednog stručnjaka poprečno 22.570 ha. Ne možemo reći, da je ovolik broj stručnog osoblja u savskoj banovini suvišan i da ga je potrebno reducirati, nego bi naprotiv baš ova banovina u pogledu broja šumarskog osoblja morala biti neki barem donekle željeni ideal i mjerilo za ostale banovine. Najmaćuhinskije su nadi j e 1 jene stručnim osobljem banovine u Srbiji, Bosni i Hercegovini (moravska, vardarska, drinska i vrbaska banovina). Bez potrebnih podataka teško je upuštati se u tretiranje pitanja, kakova bi morala biti podjela šumarskog osoblja po pojedinim nadleštvima kao i koliko bi tih nadleštava s obzirom na faktičnu potrebu trebalo. Jedno je međutim neosporno, da današnji broj šumarskog osoblja kao i broj najnižih šumarskih nadlešta va i jedinica nije dovoljan za pravilno funkcioniranje šumarske službe. Isto je tako nesporno, da je veći broj šumarskih referenata i državnih šumskih uprava moguće u današnjim prilikama kreirati samo na račun redukcije centralnih nadleštava, kojih ima odviše kako za državne tako i za šume krajiških imovnih opština. Na povišenje statusa šumarskog osoblja ne možemo u ovim teškim prilikama ni pomišljati, pa stoga moramo uzeti u kombinaciju samo onaj personal, koji imamo sada na raspolaganju. Kod pravilne podjele može se i sa sadašnjim personalom mnogo više učiniti. Momenti, koji utječu na tu podjelu, vrlo su različiti. Veličina površine ne će biti svuda najvažniji kriterij za pravilnu podjelu šumarskog osoblja po nadleštvima. Negdje će pored površine biti važna i neprohodnost terena, pomanjkanje saobraćajnih sredstava, intenzitet gospodarenja, velika režijska poslovanja šumskih uprava, raznolikost poslova u šumarskoj službi, raznolikost u´ kategorijama šumskog vlasništva, broj šuma pod naročitim javnim nadzorom i nedržavnih šuma pod državnom stručnom upravom (zemljišne zajednice) i t. d. Tako na pr. područje onih šumarskih referenata, koji pored svoje redovne nemaju nikakve druge dužnosti, može biti i oko 40 do 50.000 ha. dok za referente, koji vode i upravu nedržavnih šuma (zem. zajednica), ne smije područje biti veće od 30.000 ha. Još veća područja mogu imati oni šumarski referenti, u čijim se područjima nalaze i državne šumske uprave. Tu je šumarskom referentu posao olakšan paralelnom saradnjom sa šefovima šumskih uprava, pa stoga njegovo područje može imati i više od 50.000 ha. Državne šumske uprave ne bi smjele imati nigdje veću površinu od 20.000 ha. Sve ovo vrijedi dakako samo za sadašnje skučene prilike, pa se ne može smatrati ni približno idealnim. 324 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1934 str. 15 <-- 15 --> PDF |
S obzirom na to, da svakom sreskom načelstvu nije moguće datf posebnog šumarskog referenta, potrebno je u tu svrhu spajati nekoliko srezova, a ovo opet iziskuje potrebu, da se ovim referentima u svrhu uprošćenja administracije dade veća samostalnost. Šumsko-poli cijsku službu kod opštih upravnih vlasti trebalo bi organizirati kao i tehničke odjeljke kod sreskih nače 1 s t a v a, gdje bi šumarski referenti bili šefovi tih odjeljaka. Za vršenje šumsko-tehničkih stručnih poslova u nedržavnim šumama tre balo bi obrazovati sistem ovlaštenih šumara, koji bi u svom području jedini imali pravo, da pod nadzorom šumarskih odjeljaka vrše poslove šumarske struke. Čim bi takvih ovlaštenih šumara bilo više, tim bi šumarski referenti bili više odterećeni, pa bi i područja šumarskih odjeljaka mogla biti veća, a prema tome trebalo bi i sve manje šumarskog osoblja na teret državnog budžeta. Na taj način došli bi do zaposlenja i mnogi sada nezaposleni šumarski stručnjaci. U tabeli br. 4. pokušali smo približno rasporediti današnje šumarsko osoblje po pojedinim nadleštvima nemajući dakako kod toga nikakve pretenzije ni namjere dokazivati, da ova podjela odgovara stvarnim potrebama, jer je, kako je već naprijed rečeno, za to potrebno imati detaljnije podatke. Direkcije državnih šuma reducirane su na šest, a krajiških imovnih opština na tri; još idealnije bilo bi da se za sve imovne opštine obrazuje samo jedna direkcija, a svaka imovna opština da ima samo svoj gospodarski ured. Mnogo je zamršenija podjela šumarskog osoblja po srezovima i šumskim upravama kao i sam broj tih nadleštava. Tu ve ć dolaz e u obzir najsitniji detalji lokalnih prilika, koje mogu katkadabitiododlučnevažnosti. Te prilike često su i skroz privremene naravi. Tako na pr. za područje Bosne i Hercegovine, gdje još nisu otkupljena servitutna prava tamošnjih žitelja u državnim šumama, za sada nije potreban velik broj šumarskih referenata, no čim do toga otkupa dođe, morati će se broj šumarskih referenata potrostručiti. U vrbaskoj, drinskoj i moravskoj banovini ima već sada 111.500 ha komunalnih šuma. Ako od sveukupne površine državnih šuma u drinskoj i vrbaskoj banovini bude za servitutna prava izlučeno 70%, to će površina svih komunalnih šuma u ovim banovinama iznositi 1,268.320 ha. Ako kao maksimum površine, kojom može jedan stručnjak uspješno upravljati, uzmemo površinu od 10.000 ha, tada će samo za upravu ovih šuma biti potrebno najmanje 120 stručnjaka. Ispod ovoga broja ne će se moći nikako ići, jer je u komunalnim šumama kraj velikog broja ovlaštenika intenzivno gospodarenje neizbježivo. Nekoliko državnih šumskih uprava biti će doduše otkupom servitutnih prava likvidirano, pa će se kojih 15 do 20 stručnih organa sadašnjih šumskih uprava moći upotrijebiti za šumsko-policijsku službu, no i pored toga imati ćemo još uvijek velik manjak za 1001 stručnjaka. Na ovu okolnost potrebno je svakako već sada misliti, jer ako ove šume nakon izlučenja ostanu samo par godina bez stručne uprave, zadesiti će ih ista sudbina, kao i sadašnje komunalne šume u drinskoj i moravskoj banovini. One će kao zajedničko dobro biti prosto razgrabljene i devastirane. Pogrešno je nadalje uobičajeno shvatanje, da je za pokrajine, koje obiluju nepošumljenim šumskim zemljištem, potreban mnogo manji broj 325 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1934 str. 16 <-- 16 --> PDF |
stručnjaka, nego za pokrajine sa obraslim šumskim površinama i za sječu zrelim sastojinama. Pošumljavanje šikara i golijeti svakako zaslužuje ako ne veću, a to barem isto toliku pažnju, koliku i eksplotacija zrelih sastojina. Ovakvim šikarama i golijetima obiluje primorska, zetska i napose vardarska banovina, pa je ondješnje stručno osoblje jedva dovoljno za posvršavanje najhitnijih kancelarijskih poslova, a nikako nije u stanju, da se bavi i s opsežnim radovima oko pošumljavanja i kultivisanja ovih ogromnih, za sada sterilnih površina. Komunalne šume u moravskoj i drinskoj banovini prepuštene su na milost i nemilost neukog svijeta, koji ih uništava, takmičeći se u korišćenju zajedničkim dobrom. Za sve ove šume, kojih u moravskoj i drinskoj banovini ima 267.390 ha, postavljena su samo dva kvalifikovana i dva nekvalifikovana stručnjaka. Pored ostalih redovnih poslova i pored nadzora nad ostalim šumama, koje stoje pod naročitim javnim nadzorom, svaki ovaj stručnjak imao bi da vodi još i naročitu brigu o gazdovanju na 66.847 ha komunalnih šuma. Je li to moguće? Zar jedan čovjek — pokraj drugih poslova i drugih šuma — može ovoliku površinu jednom u godini samo pregledati, a kamo li vršiti u tim šumama neke kulturne i tehničke radove? Kada je već riječ o organizaciji šumarske službe, treba uvijek, pa makar i stoti put, uprijeti prstom i na sve one na oko neznatne nedostatke i greške, koje priječe pravilno funkcionisanje šumarske službe, a time i pravilni razvitak naše šumske privrede. Nepotrebna glomaznost i komplikovanost naše nesređene administracije iziskuje često i potrebu većeg broja šumarskog osoblja. Šumarski referenti i šefovi šumskih uprava često su preopterećeni skroz suvišnim poslovima, koji bi se kod sređene administracije mogli lako izbjeći. Ova opsežnost i komplikovanost administracije i poslovanja uopšte mnogo ogorčuje i najambicioznije šumare. Često su na pr. centralnim nadleštvima potrebni neki podaci. Svi su ovakvi podaci većim dijelom od nižih nadleštva već nekoliko puta podneseni, pa nije potrebno ništa drugo, nego kod samog centralnog nadleštva potražiti nekoliko mjeseci ili najviše par godina stare akte i iz njih ispisati, što je potrebno. Mjesto toga traže se za svaku, pa i najmanju sitnicu, po stoti puta isti podaci od podređenih nadleštava. Tako se troši suvišno materijal, vrijeme i rad. Mjesto da je traženjem ovih podataka zaposlen jedan činovnik kod centralnog nadleštva, koji bi taj posao mogao svršiti za jedan sat, prave se raspisi na 60 do 100 podređenih nadleštava, a na ove raspise treba slati isto toliko odgovora. Mjesto jednog čovjeka zaposleno je prikupljanjem tih podataka 200 ljudi, mjesto jednog sata potroši se i 400 sati, mjesto par tabaka potroši se 500 tabaka hartije. Ovo na oko izgleda kao genijalno organizirana sabotaža, ali ipak nije tako, jer se ta sabotaža vrši nesvjesno i bez ikakvog cilja. Isto se tako često događa, da se neki važni i opsežni zadaci, koje bi trebalo prikupljati sukcesivno kroz mjesece i godine, traže u kratkom roku od nekoliko tjedana, pa dapače i nekoliko dana. Ako ovo nadleštvo, koje mora podatke poslati, tih podataka nema, ne preostaje ništa drugo, nego podatke izmisliti, da se može u određenom roku naređenju udovoljiti. Na takvim se onda fiktivnim podacima redovito temelji i sva naša 326 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1934 str. 17 <-- 17 --> PDF |
statistika, a na temelju takve statistike stvaraju se i kalkulacije o našem šumskom bogatstvu, o našoj šumskoj privredi i stvaraju smjernice naše šumske politike. Na temelju ovakve na brzu ruku skalupljene statistike mi smo, izgleda, sračunali i visoki prirast naših šuma i tome prirastu odgovarajući intenzitet iskorišćavanja. Šumarski referenti kao i šefovi šumskih uprava morali bi vršiti samo svoju redovnu dužnost, ali su često opterećeni i opsežnijim neredovnim poslovima, koje bi poslove zapravo morala izvršiti posebna u tu svrhu obrazovan a povjerenstva . Ova komplikovanost i opsežnost poslovanja šumarske službe izbija dapače i u samom Zakonu o šumama, koji obuhvaća vrlo različitu i komplikovanu materiju, pa se u njemu tretiraju i mnoga pitanja, koja imaju skroz lokalni, pa i privremeni, prelazni karakter, kao i pitanja, koja su već normirana drugim zakonima. Zakon o šumama morao bi sadržavati samo načelne i opšte odredbe u poslovima šumarstva, dok je za pojedine partije i pitanja šumarstva, a napose za pitanja lokalnog karaktera trebalo donijeti posebne zakone. Ovako pak i zakon o šumama poput financijskog zakona postaje neka enciklopedija zakonodavstva, u kojoj se tretiraju pitanja iz svih područja zakonodavnoga života. Stoga nije ni čudo, da su i šumarski činovnici kod nižih nadleštava pored svoje redovne dužnosti opterećeni najkomplikovanijim i najrazličitijim poslovima, pa negdje moraju vršiti čak i neke poslove poreskih i financijskih organa. Ima i čisto stručnih poslova, koje ne bi trebalo natovariti na leđa šumarskih referenata i šefova šumskih uprava. Tako bi na pr. i za izručenje i sastav katastra zaštitnih šuma trebalo u banovinama obrazovati posebne komisije, u kojima bi morao biti i po jedan pravnik i ekonom. Temeljem § 18. Zakona o šumama taj: posao imaju šumarski referenti svršiti najkasnije do 1935. g., a poznato je, da se na tome poslu nigdje ne radi niti se može raditi, jer šumarski referenti nisu u stanju da pored svoje redovne dužnosti svrše taj posao ni za 50 godina. Za prosuđivanje broja šumarskih nadleštava kao i potrebnog broja stručnog osoblja treba imati u vidu ne samo sadašnje potrebe i" sadašnji opseg poslovanja, nego i poslove, koji se moraju izvesti u budućnosti . Naša šumska politika ima pred sobom mnoge neodložive zadatke, koje mora već u nedalekoj budućnosti izvršiti. Jedan od takvih zadataka, koji povlače za sobom promjenu broja stručnog osoblja, jest i naprijed spomenuti otkup servituta u Bosni 1 Hercegov i n i. U pitanje uređenjasuvataiplaninskihpašnjaka, toga životnog pitanja naših planinskih i brdskih predjela, nije se još ni dirnulo, premda bi riješenjem i uređenjem toga pitanja mnogi naši pasivni krajevi našli dobro vrelo prihoda. Pošumljavanje krša i goli j e t i, koje je i zakonom o šumama uređeno, napreduje puževim korakom; odlaže se u neizvjesnost. Komisije za izlučenje ovakvih površina ne samo da ne rade, nego za mnoge krajeve nisu još ni obrazovane. Čeka nas i neriješeno pitanje uređenja komunalni h šuma . Napose je aktuelno pitanje krajiških imovnih opština. Ove se bore već i za svoj opstanak, a u toj borbi ne nailaze kod nadležnih faktora na razumijevanje. Nadležni ili ne žele ili ne mogu shvatiti, da imovine opštine u sadašnje stanje nisu došle svojom krivnjom ili možda 327 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1934 str. 18 <-- 18 --> PDF |
neracionalnim gospodarenjem sa svojom imovinom, nego u glavnom krivnjom bivše tuđinske vlasti i donekle nerazumijevanjem naše sadašnje nacionalne vlasti. Gospodarenje u šumama imovnih opština svakako je mnogo racionalnije, nego u državnim šumama, ali se ni najracionalnijim gospodarenjem iz jednog hektara šume ne mogu načiniti dva, niti se može zaustaviti naravna populacija pravoužitnika imovnih opština. Kardinalnu pogrešku i glavni uzrok današnjem kritičnom stanju imovnih opština treba tražiti u samoj nepravednoj provedbi otkupa servituta u Vojnoj krajini. Ne ćemo zalaziti tako daleko, da tretiramo pitanje, kako se mogao temeljnim krajiškim zakonom od 1807. i kasnijim zakonom od 1850. godine vladar, a kasnije država, smatrati vlasnikom svih šuma u Vojnoj krajini, kada se tamošnji narod od vajkada njima služio kao svojom imovinom. Ako je već ova narodna imovina bila na taj način narodu po tuđinskoj vlasti oteta, trebalo je s tim narodom, koji je ovo zemljište svojim životima, svojom krvlju i svojim znojem kroz vjekove branio i natapao, barem kod provedbe segregacije pravednije postupati. Odmah poslije izvršene diobe između krajišnika i države vidjelo se, da imovne opštine iz šuma, koje su im dane na ime otkupa servituta, ne će moći dugo podmirivati sve svoje potrebe na drvu, jer se kod diobe nisu uzeli u obzir i troškovi uprave, čuvanja, porez, te razne druge kulturne i gospodarske potrebe bivših krajišnika, koje su potrebe oni dotada podmirivali iz državnih šuma Vojne krajine. I sama tuđinska vlast uvidjela je, da je s ovim narodom nepravedno postupila, pa je zato već god. 1881. u § 21. ces. i kr. naredbe određeno, da država ima pasivnim imovnim opštinama pomoći subvencijom. Nepravdu počinjenu krajišnicima po tuđinskoj vlasti, trebala bi naša nacionalna država ispraviti, te narodu vratiti ono, što mu je tuđinska vlast u cilju izrabljivanja i obogaćivanja nepravedno otela. Nije doduše potrebno — i ako bi bilo pravedno — da država sve državne šume u bivšoj Vojnoj krajini preda imovnim opštinama, ali bi trebalo svakako provesti reviziju segregacije, te imovnim opštinama dati još toliko šuma, da njihovim prihodima mogu podmirivati i sve troškove vezane sa gospodarenjem zajedničke imovine. Na taj bi način imovne opštine imale dobiti od države još kojih 100.000 ha šuma. Time uostalom imovne opštine ne bi bile posve podmirene, jer bi im trebalo vratiti i odštetu za .troškove, koje su one morale dosada snositi i usljed toga trošiti i dio temeljnog kapitala (fundus instructus), što ih je i dovelo do sadašnje krize. Na ime naknade tih troškova trebalo bi imovnim opštinama dati još oko 4.000 ha za sječu zrelih šuma, koje bi šume imovne opštine mogle odmah iskoristiti i utrškom podmiriti svoja dugovanja. Teško je predskazati, kako će se imovne opštine izvući iz sadašnjeg kritičnog položaja, pa se spominje i to, da se one podijele u zemljišne zajednice, koje bi došle pod stručnu upravu sreskih šumarskih referenata i tako se oslobodile velikih ličnih rashoda, dok bi državi plaćale samo neznatnu tangentu za vođenje stručne uprave po državnim šumarskim organima. Ovakav način likvidacije imovnih opština izazvao bi opet potrebu većeg broja šumarskog osoblja kod političkih vlasti. Kod neznatnog i nedovoljnog broja stručnog osoblja trebal o bi svakako što više pojednostavniti našu šumarsku administraciju . Administracija oduzima stručnjaku previše vremena zaposlenjem u kancelariji. Po današnjem uređenju šumarske službe 328 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1934 str. 19 <-- 19 --> PDF |
sav posao šumarskih stručnjaka sveden je na rješavanje gomile akata.. Šumarevo polje rada je naprotiv šuma, teren. No kako biti na terenu, kada šumarski činovnici — jedini među državnim činovnicima — već nekoliko godina nisu primali nikakve paušale za vanjska uredovanja, a paušali nedavno doznačeni tako su neznatni, da iznose jedva polovicu paušala ostalih struka. Šumarskim stručnjacima, kako onima kod političke uprave tako i onima kod šumskih uprava, treba dati veću samostalnost i veći djelokrug u radu. Pod stručnu upravu sreskih šumarskih referenata trebalo bi staviti privremeno sve šume pod naročitim javnim nadzorom, u koliko one nisu vlasništvo privatnih lica. Poslovi stručne uprave poklapaju se sa poslovima nadzora, pa tu ne bi nastao inkompatibilitet. Nad poslovanjem šumarskih referenata i onako vrše nadzor banske uprave. 1 šefovima šumskih uprava potrebna je veća samostalnost u režijskom poslovanju kao i u prodaji šumskih proizvoda. Qdjegod je to moguće, trgovce drvima i firme treba istisnuti iz šume, jer »kuda oni prolaze, tuda više šuma ne raste.« Njih treba pustiti samo do šume, da si odvezu gotovu sirovinu, izrađenu u režiji šumskih uprava. Sav naporan i dugogodišnji rad nekolikih šumarskih generacija na uzgajanju, čuvanju i podizanju sastojina trgovac sa požudom i cinizmom uništi, jer njemu nije stalo ni do šume ni do opštih interesa, nego samo do svojeg profita. Sudbinu svih naših šuma konačno zapečate trgovci i razne firme. Zato je uputno eksploataciju šuma po trgovcima i firmama, što je više moguće, izbjegavati, a svako uspjelo režijsko poslovanje šefova šumskih uprava posebno nagraditi, jer bez toga ne može biti ni ambicije ni inicijative. Uredbom o organizaciji šumarske službe ima se ujedno odrediti, kakove su kvalifikacije potrebne za pojedina nadleštva i pojedine položaje u šumarskoj službi. Ovo pitanje doduše zaslužuje, da mu se posveti veća požnja i da se raspravi sa kompetentnijega mjesta, ali mi ćemo se ipak ukratko osvrnuti i na ovo pitanje, jer izgleda da smo u pogledu kvalifikacije šumarskog´ stručnog osoblja pali u jednu nastranu krajnost. Zakonom o šumama ovo je pitanje već riješeno, pa uredba o organizaciji šumarske službe ne bi imala u tom pogledu što rješavati. Temeljem propisa ovog zakona traži se kod nas za samostalno vođenje šumskog gospodarenja samo fakultetska sprema, bez obzira na vrstu nadleštva i položaj u službi. Konsekventno toj zakonskoj normi ukinute su kod nas i sve niže i više šumarske srednje škole, jer one doista kao takove više nemaju svoj raison d´etre. Veliko je međutim pitanje, da li je ovakovo krajnje stanovište opravdano i da li je za vršenje šumarske službe potrebna svuda i za sve vrste šumarskog poslovanja fakultetska sprema. Na ovo pitanje mogla bi nam dati najtačniji odgovor praksa. Kada bismo otvorili anketu i na sve naše šumare — i one sa fakultetskom kao i na one sa srednjoškolskom spremom — stavili pitanje, da li su u svojem praktičnom radu, u službi, imali priliku upotrijebiti svoje fakultetsko obrazovanje odnosno da li su osjetili potrebu i nedostatak fakultetskog obrazovanja, sigurno je, da bi u najmanje 80% slučajeva dobili negativan odgovor. 329 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1934 str. 20 <-- 20 --> PDF |
Najviša školska kvalifikacija nije doista potrebna na svima položajima šumarske službe, jer se veći dio poslova šumarske struke može uspješno vršiti i sa srednjoškolskom spremom. Između lugara, koji je bez ikakve školske stručne spreme i fakultetski obrazovanog šumara zaista je prevelik interval. Ako je tako, onda zaista nema nikakvog opravdanja ni svrhe stvarati veliki kader fakultetski obrazovanih šumarskih stručnjaka, jer je to preskupo i za onoga, koji mora to obrazovanje postići, kao i za onoga, koji mora fakultetski obrazovanog stručnjaka platiti. Za neka nadleštva i položaje potrebno je ipak fakultetsko obrazovanje, ali ne toliko radi izvršavanja tehničkih radova u šumi, koliko radi provađanja drugih funkcija u šumarskoj službi. Napose je pak fakultetska sprema neophodno potrebna za šumarske činovnike kod šumsko-policijske službe. Ovi su činovnici izvrženi jačem uplivu i udarcu političara i javnog mnijenja, oni primjenjuju odredbe zakona o šumama i od načina, kako taj zakon primjenjuju, stvara se raspoloženje naroda kao i raspoloženje političke i privredne javnosti, pa stoga ovi činovnici moraju biti svestranije obrazovani. Njihova kvalifikacija mora biti na većoj znanstvenoj podlozi, nego kvalifikacija šefova šumskih uprava, čiji je djelokrug mnogo uži i koji vrše samo strogo stručne tehničke poslove, pa i to većinom po unaprijed određenoj šabloni i uputstvima svojih Direkcija šuma. F akultetsko obrazovanje potrebno je i za sva centralna nadleštva (Banske uprave i Direkcije šuma). To ne znači, da se za neke poslove ne bi mogli kod centralnih nadleštava upotrijebiti i činovnici sa srednjoškolskom spremom, no oni ni u kojem slučaju ne bi mofli vršiti i funkcije inspekcionih organa. Od posjednika nedržavnih šuma, a napose od siromašnih opština i zemljišnih zajednica ne može se tražiti, da- plaćaju skupe/ stručnjake sa fakultetskom premom, kada taj isti posao mogu da obavljaju i stručnjaci sa nižom kvalifikacijom. U istu pogrešku, u isti ekstrem zašlo se i u pogledu kvalifi kacije lugarskog osoblja. Zakonom propisana kvalifikacija za lugarsko osoblje jest lugarski tečaj ili barem ispit za čuvarsku službu. Kod vršenja lugarske službe treba isto razlikovati dvije funkcije. Jednu od njih imaju da vrše čuvari šuma, a drugu lugari ili šum s ko-tehničko pomoćn o osoblje . Za svaku od ovih funkcija potrebna je druga kvalifikacija. Za čuvare šuma nije potrebno ništa drugo, nego da su pismeni, da su služili u vojsci i da su duševno i tjelesno sposobni za vršenje naporne čuvarske službe. Najnužnije upute za vršenje ove dužnosti mogu dobiti od svoga starješine šumarskog stručnjaka, pa bi se eventualno moglo propisati samo to, da prije nego budu zakleti, moraju pred šumarskim referentom kod sreskog načelstva položiti neki ispit o najelementarnijim dužnostima čuvarske službe (sastavljanje šumskih prijava, postupak sa zatečenim na djelu štetočincima i dr.). Opštinski, pa i neki gradski organi javne bezbjednosti (redari) nemaju ni takve kvalifikacije, pa čemu neku naročitu kvalifikaciju tražiti od čuvara šuma. Druga je dakako stvar sa lugarskim osobljem. Oni su pomoćni organi šumarskih stručnjaka i upravitelja šuma, pa mjesto ovih vrše 330 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1934 str. 21 <-- 21 --> PDF |
jednostavnije tehničke šumske radove (kao doznaku i izmjenu stabala, primopredaju građe, izdavanje servitutnog drva), nadziru kulturne radove i šumske rasadnike, vrše kontrolu nad čuvarima šuma, izvršuju razne specijalne uviđaje i t. d. Vršeći ove poslove oni nisu u stanju, da vrše i funkciju čuvanja šuma. Za ova k ovo osoblje svakako je potrebna i neka druga kvalifikacija osim osnovne škole, ali ne veća, nego je propisana § 135. zakona o šumama za čuvare šuma. Ovakovo osoblje potrebno je postavljati samo ;tamo, gdje upravitelji šuma nisu u stanju posvršavati sami sve poslove tehničke naravi, pa im ovo osoblje služi kao pomoćni organi za izvršivanje lakših i jednostavnijih radova. Za šumske uprave, gdje upravitelji mogu sami posvršavati sve stručno-tehničke poslove, takovi lugari nisu potrebni, nego samo čuvari šuma, koji su mnogo jeftiniji, pa ih zbog toga može biti više, a što* su čuvarski reoni manji, to se i šume lakše čuvaju. Ovom zgodom osvrnuti ćemo se još i na zakonsku odredbu o obavezi polaganja državnog stručnog ispita za samostalno vođenje šumskog gospodarenja. 1 ovo pitanje zaslužuje da bude tretirano opsežnije i od kompetentnijih faktora. Ako su ovi ispiti potrebni i obavezni, potrebno je prethodno kandidatima dati i mogućnost, da ispune sve uslove za polaganje toga ispita. Na ovom ispitu imao bi kandidat pokazati svoju praktičnu spremu u vršenju šumarske službe, odnosno pokazati, kakovu je praksu tečajem trogodišnje pripravničke službe stekao. Za činovnike, koji osim rješavanja akata, obračunavanja šumskih šteta, te prikupljanja i sračunavanja statističkih podataka, nisu imali nikakve druge, a naročito ne terenske prakse — a takovih ima među kandidatima redovno najviše — predstoji samo troje: ili će na ispitu pasti ili će im se »gledati kroz prste« ili im se moraju dati pitanja iz teorije, iz koje su već jednom položili ispit na univerzitetu i dobili diplomu. Najčešće dešava se ovaj posljednji slučaj. Jasno je, da su za ovakove kandidate ovi ispiti skroz bespredmetni, a i nepravedni. Suvišan je ovaj ispit i za one kandidate, koji su i u praksi nešto radili i naučili, jer taj njihov praktični rad ne može nitko ocijeniti bolje i pravilnije, nego njihov neposredni starješina, pod čijim su nadzorom oni te poslove radili. Zakonom o činovnicima određene su komisije za ocjenu činovnika, pa bi ove komisije na temelju starješinskih izvještaja i mnijenja mogle ujedno donašati i odluke glede uporabivosti činovničkog pripravnika za praktičnu samostalnu službu. Ovoj svrsi imali bi zapravo služiti i praktični ispiti, ali oni su međutim dobili posve drugo značenje. Oni se danas smatraju kao neki završni ispiti šumarskih studija, pa se o položenom ispitu izdaju dapače i diplome. Poslije toga, kako je šumarski apsolvent svršio nauke i dobio diplomu od najviše naučne institucije, mora polagati još neki »nadispit«, izvan univerziteta pred predstavnicima državnih organa ;i dok taj ispit ne položi, diploma izdana od strane univerziteta ne vrijedi mu ništa. Ona je samo komadić hartije. Ovi »nadispiti« ne mogu dati nikakve pozitivne rezultate, koji se od njih očekuju, a to je praktično usavršavanje šumarskih pripravnika. Kandidati za ovaj ispit redovno ponavljaju sav teoretski materijal, iz kojeg su već jednom položili ispit na univerzitetu, pa uslijed toga zanemaruju praktičan rad i ondje, gdje imaju prilike da rade. Praktični ispit -331 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1934 str. 22 <-- 22 --> PDF |
konačno je i jedna besmislica. Praktična sprema ne- može se nikako pokazati na ispitu, pa makar taj trajao i nekoliko tjedana, nego samo u praksi. Sav ispitni materijal može se kretati samo oko teoretskih naučnihpitanja i problema popraćenih sa primjerima. Praktična se pitanja rješavaju i ispravnost ili neispravnost njihovih riješenja pokazuje samo u životu, samo u praksi, a nipošto na ispitima, pa makar se oni nazivali i »praktičnima«. Istina je, da naši studenti šumarstva tokom studija ne stiču nikakve spreme za praktičan rad, nego samo suhu teoriju, no taj nedostatak ne može se nikako naknaditi ustanovom praktičnih ispita. Tačno je i to, da se na visokim naučnim zavodima, kao što su fakulteti, može predavati samo čista nauka bez praktičnih primjera, jer fakulteti nisu stručne škole, no s obzirom na to, što je šumarska nauka takove naravi, da ona bez praktične primjene postaje bespredmetna, potrebno je šumarskim apsolventima pružiti mogućnost praktične primjene šumarstva, prije nego stupe u život —> u praksu. Stoga bi bilo potrebno šumarske studije produljiti još za jednu godinu, koju bi apsolventi proveli samo na praktičnim radovima i tek poslije ovih praktičnih radova imali bi polagati posljednji diplomski ispt. Peta godina studija imala bi karakter praktičnog tečaja, na kojem bi studenti prošli u praksi sve radove, od najnižih . poslova šumskih radnika, od obaranja stabala, izrade raznih polufabrikata, kulturnih i taksacionih radova, šumsko-industrijskih preduzeća pa do vođenja administracije. Danas imamo međutim šumarskih stručnjaka, koji su polučili dvije diplome o položenom teoretskom i praktičnom ispitu, služe već preko 20 godina u šumarskoj službi, a još uvijek nisu upućeni niti su imali prilike vidjeti radove na pošumljavanju ili na uređivanju šuma, na eksploataciji šuma, kao i radove po ostalim pitanjima šumarstva. Zato nije nikakvo čudo, da se mnogi šumarski stručnjak sa fakultetskom spremom i položenim teoretskim i praktičnim ispitom često nađe u neugodnom položaju, da mora mnoge stvari strogo stručne naravi oprezno ispitivati od običnih šumskih radnika. Osvrnućemo se konačno i na najbolniju i najdelikatniju stranu šumarske službe i šumarstva uopšte. Pored neznatnog broja šumarskih stručnjaka ima naprotiv vrlo mnogo ljudi, koji o šumi nemaju ni pojma, a ipak se nameću kao jedini i najkompetentniji tumači-svih grana šumske privrede. Dakako ne u interesu šumarstva i šumske privrede, nego za skroz druge svrhe i ciljeve. Ovaj veliki u t i c a j nestručnjaka na šumarstvo pridonio je mnogo tome. da šumarska služba kod nas ni sada još nije uređena. Kod donošenja uredbe o organizaciji šumarske službe treba nastojati, da šumarska služba već samom uredbom bude od ovih štetnih uticaja izolirana, da suvereni u pitanjima šumarstva i šumske privrede budu šumari, a ne laici. Ovi ne shvaćaju, a i ne mogu ispravno da shvate naročiti položaj i ulogu šuma i šumarstva u privrednom životu sadašnjih i budućih generacija. Najteža briga za blagostanje budućih generacija pada zapravo samo na leđa privrednih stručnjaka i kolikogod je uticaj stručnjaka na razvoj narodne privrede jači od uticaja političara, toliko je privredna politika dotične zemlje na ispravnijem putu. Napose je pak potrebno emancipirati od uticaja politike i političkog partizanstva šumsku privredu, jer svako partizansko uplitanje u šumar- 332 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1934 str. 23 <-- 23 --> PDF |
stvo krnji opravdane interese budućih generacija, kojima sadašnje generacije trebaju svakako da ostave opravdani udio na uživanju produkata zemlje. A taj opravdani udio mogu da utvrde i za budućnost održe samo šumarski stručnjaci, ako ih se pusti, da mirno i po savjesti vrše svoj posao i ako im se ne prave pri tom neopravdane poteškoće. Međutim mi na žalost znamo i vidimo, da je stvarnost u tom pogledu daleko drugačija i da je skoro svaki pa i najniži organ šumarske službe čak direktno ovisan od raznih političkih funkcionera i časnika, počam od običnog opštinskog odbornika pa do najuglednijeg političkog mogućnika. Na žalost se još uvijek više uvažava mišljenje odnosno želja političara-laika, nego mišljenje stručnjaka. Što uopšte u takvim prilikama mogu da odluče stručnjaci, kad sve njihove dokumentovane predstavke, rezolucije i protesti dolaze konačno pred forum političara- laika, koji ih tek mehanički saslušaju i — zabace. Došlo je već i do pitanja, da li je kod takvih prilika u državnoj šumarskoj službi i potrebno stručno osoblje. Bez opasnosti za svoju egzistenciju stručnjaci nisu u stanju da se bore1 sa nestručnjacima i da zbog čestih neuspjeha nestručno vođene narodne privrede otklone od sebe odgovornost. Često i nesistematsko premještanje šumarskih činovnika »po potrebi službe« također je jedan od glavnih razloga, da naša šumarska služba ne može f u n k c i o n i s a t i kako treba. Za gospodarenje u šumama potreban je svakako kontinuitet, koji se često prekida nepotrebnim premještajima. O potrebi premještaja vrlo često ne odlučuju za to kompetentna nadleštva niti su ta premieštenja dirigirana potrebom službe, nego se vrše po želji ili zbog prestiža kojeg političkog mogućnika. Isto se tako i unapređenja činovnika kao i njihovo postavljanje na odgovorne i unosne položaje u glavnom vrše na osnovu preporuka i posredovanja ljudi, koji sa strukom dotičnog činovnika nemaju ništa zajedničkog. Ovakvi postupci rađaju opravdanim nezadovoljstvom među zapostavljenim činovnicima i to redovito baš među onima, koji su najidealniji, jer su obično oni i najviše zapostavljeni, budući da im s jedne strane njihov čovječanski ponos, a s druge strane prirođena skromnost ne dozvoljavaju, da se moljakanjem i protekcijom guraju naprijed ili da sami ističu svoje prednosti i sposobnosti. Na taj se način jedan dio činovništva za službu desinteresira, a drugi dio demoralizuje i korumpira. O šumarstvu mogu danas govoriti i odlučivati svi, samo ne šumari. Posljedica toga je dekadansa našega šumarstva, koju kod ovakvih prilika nije moguće zaustaviti. Ima struka, u kojima činovnik može između interesa struke i interesa političke naravi balansirati, ili stručno rečeno »biti elastičan«, no u šumarskoj struci nema političkog elasticiteta, jer svaki takav pokušaj dovodi do loma i afera ili do degradacije šumarstva. Elasticitet u politici i elasticitet u šumskoj: privredi nije i ne može biti isto i svako direktno uplitanje političara u pitanja šumarstva škodi ispravno shvaćenim interesima naroda i države. Premještaj šumarskih činovnika iz jednog nadleštva u drugo ne bi se smio vršiti bez naročite i opravdane potrebe službe, jer su takova ;premještenja štetna za interese državne i u sadašnjosti i u budućnosti. 333 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1934 str. 24 <-- 24 --> PDF |
Napose su n e s h o d n a p r e m j e š te n j a š uma r s k i h ci n o vnika iz nadleštava šumsko-policijske službe k nadleštvima uprave državnih šuma i obratno. Isto je tako neshodno premještati činovnika, koji je dulji niz godina služio u jednom, zakonskom području, u mjesto drugog zakonskog područja. Kod nas je doduše zakonodavstvo djelomično već unificirano, ali ta unifikacija nije još i u praksi svuda provedena, a prelaz i primjenu novoga zakona mogu: mnogo bolje regulisati oni činovnici, koji poznaju i prijašnjie zakone i: običaje dotične pokrajine. Na vršenje šumarske službe mnogo utiče i mentalitet naroda u pogledu njegovih o d´n osa prema šumi i šumarstvu. No šumarstvo je na žalost u mnogim krajevima naše otadžbine još uvijek posljednja briga. Široki slojevi našeg naroda, pa i sami školovani staleži, ne cijene šumu onako, kako ona to s pravom´ zaslužuje. Tome je krivo mnogo i naše javno mnijenje, pa naša dnevna i periodička štampa, koja stvara to javno mnijenje. Naša štampa puni svoje stranice svime i svačim, ali gotovo nikako tretiranjem potreba i problema naše šumske privrede. U svakom našem dnevniku nailazimo na stalne rubrike o sportu, o modi, o filatelistici i t. d., a samo katkada, možda svega dva ili tri puta u godini, pojavi se kao bijela vrana i po koji članak o šumarstvu i šumarskim pitanjima. Mnogo bolje ne prolaze u ostalom ni druge struke ni drugi ozbiljni problemi našeg javnog života. Pokušat će možda netko da našu štampu opravda time, što profesionalni novinari nisu stručnjaci, a napose nešumarski stručnjaci, pa stoga ne mogu ni pisati o stvarima, u koje nisu upućeni, dok šumarski stručnjaci u našoj dnevnoj štampi vrlo malo ili uopšte nikako ne sarađuju. Takovo opravdanje nije tačno. Mnogi i mnogi ozbiljni članci o aktuelnim šumarskim problemima svršili su ili u urednikovom košu ili su vraćeni autoru sa izvinjenjem: »Za nas nije aktuelno«.- Sve navedne okolnosti mnogo utječu na funkcionisanje šumarske službe, pa kod donošenja uredbe treba sve te momente imati u vidu, kako ne bi i opet uredba bila samo formalnost, a u praksi da ostane sve po starome. Donesen je i novi zakon o šumama za čitavu državu, ali se~ on barem u polovici države uopšte ne primjenjuje u život, a potpuno ne primjenjuje se nigdje. Zašto? Zato, jer ga prvo nema tko primjenjivati,, a drugo, jer se u mnogim slučajevima ne smije primjenjivati. Résumé. L´auteur expose ses vues et propositions- touchant la réorganisation;, déja imminente, du Service forestier de . Etat. 334 |