DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 4-6/1934 str. 174     <-- 174 -->        PDF

okolina traži. To je u Južnoj Srbiji vrlo često stočna hrana, jer su gotovo
po pravilu ti udaljeni krajevi ujedno i siromašni. A pristupačnim
i lako prolaznim čine se prvenstveno bogatiji krajevi.


Kaže se, da koza šteti i uništava šumu. To nije bezuslovno tačno,
jer zavisi od vrste drveta i načina iskorišćavanja. Onde gde je glavno
drvo, svakako je koza štetna. Na drugoj strani opet neke vrste drveta
lako podnose brst, kada nisu preopterećene. A takve vrste drveta sačinjavaju
najveći deo šuma u Južnoj Srbiji.


Prema ovim razlozima mi u Južnoj Srbiji ne treba bezuslovno da
se stavimo nasuprot kozama, težeći njihovom uništenju, a tako isto ni
protiv stočarstva uopšte.


Sada da razmotrimo ovo pitanje sa opšte privredne tačke gledanja.
Ovoliki broj koza pretstavlja jedan znatan kapital, koji je u toliko znatniji,
što je u rukama najsiromašnijeg dela naroda. Jasno je, da se taj
kapital ne može bez ičega daljega uništiti i izbiti iz ruku toga naroda.
I kada bi se to moglo učiniti, ostavljanje kratkog roka za to bilo bi
štetno. Usled toga ogromno bi porasla ponuda koza, što bi kao posledicu
imalo padanje cena. To bi pak značilo jedno nepravedno oštećenje zainteresovanih.
No nije sve u uništavanju. To bi se srazmerno lako izvelo.
Međutim i pre samoga uništavanja mora se resiti pitanje zamene koza,


t. i. šta treba narodu dati na mesto uništenih koza. Jer tek ne treba
dokazivati, da se nešto mora dati. Ali šta je to? U obzir dolaze t. zv.
sanske koze i ovce. Međutim prema onome, što je napred izloženo, jasno
je, da se sa time ne bi ništa dobilo. Za sansku kozu kaže se, da ne brsti.
To je tačno, ako joj se ima što dati mesto brsta. Ali ako livada i sena
nema, koliko je potrebno, a to je tako kako smo napred videli, onda će
i sanska koza da brsti, pa time sa njome nismo ništa dobili. Takav isti
slučaj biće i sa ovcama, samo tu može stvar biti nezgodnija. Ovo zato
što bi se ovca morala da prehranjuje najvećim delom onom hranom,
koja joj nije tako prirodna, ili bar ne tako kao kozi. Za samu kakvoću
ovaca verovatno to ne bi bilo povoljno.
Iz svega ovoga vidimo, da je iskorišćavanje šume za stočarske
svrhe, pa dakle i za kozarstvo, dobro i korisno i za narod i za stočarstvo
i za šumarstvo, pa da dakle ni koze nisu bezuslovno štetne. Korist
za šumarstvo je u tome, što pomoću koza još uvek može šumarstvo od
izvesnih zemljišta dobiti neku korist, neku rentu, koja je često znatno
veća, nego pri isključivom iskorišćavanju drveta. Iz toga izlazi, da ni
mi kao šumari ne smemo biti bezuslovno protiv koza i stočarstva, nego
da ih čak u odgovarajućim prilikama treba da propagiramo i čuvamo.
Pogrešno bi bilo iz ovoga izvući zaključak, da se kozama na prvom
mestu, a i ostaloj stoci na drugom mestu, ima šuma da ostavi na milost
i nemilost. To nikako ne sme biti slučaj. To je vezano za jedan uslov.
Izlazeći stočarstvu i kozama na susret i uvažavajući njihove zahteve i
potrebe, mi tražimo da nam se da potpuna mogućnost da šumsko zemljište
i šumu sačuvamo i prevedemo u bolje stanje. To je u interesu i
samoga kozarstva i stočarstva, jer im osiguravamo trajan objekt, sa
koga crpe svoju hranu. To se od naroda može tražiti i može dobiti. Dakle
kratko rečeno, ne naglo uništavanje koza, nego uređenje brsta i lisnika.
Dakle ne put revolucije, nego put evolucije. Tako ćemo imati narod uza
se, a ne protiv sebe, što je najveće osiguranje za uspeh, jer u protivnom
je neuspeh. Treba jednom biti na čistu sa činjenicom, da se u ovom


300