DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 4-6/1934 str. 172     <-- 172 -->        PDF

DRAGOLJUB S. PETROVIĆ (BEOGRAD):


KOZE I ŠUMA U JUŽNO] SRBIJI


(LES CHEVRES ET LES FORETS DE LA SERBIE DU SUD)


Pitanje koza odnosno kozarstva neobično je važno u Južnoj Srbiji
već po svome značaju, koji zauzima u stočarstvu, a i za nas naročito
po svojoj važnosti za šumu. Za nas šumare ta je važnost tolika, da je
odnos koza prema šumi morao biti uređen 1 samim zakonom o šumama.
Ukorenjeno je već shvatanje, da koza i šuma ne mogu ići zajedno, pa
da su otuda šumar i koza prirodni neprijatelji. Za rešenje kozarskog
pitanja smatra se, da šumar ne može imati drugog ....... do uništenja
koza, što je moguće brže. Jasno je, da ni kozari ne sede skrštenih ruku,
nego se brane kako znaju, umeju i mogu. Sukobi su neizbežni i vrlo
česti, što sve stvara zlu krv i neraspoloženje prema šumarskim organima.
Međutim meni se čini, da šumari u ovome pitanju gledaju dosta uskogrudo,
zatvarajući oči pred gotovo očiglednim činjenicama, koje ne treba,
a i nije moguće obići, jer su stvarne i jače od nas. Gotovo bih rekao,
da se ovo pitanje raspravlja bez dovoljno kritičnosti i širine pogleda,
polazeći uvek i jednako samo sa jednoga stanovišta, koje je postalo pod
drugim prilikama i odnosima znatno različitim od naših. Pokušaću zato
u ovome članku da pitanje kozarstva u Južnoj Srbiji raspravim sa svih
strana, i kao šumar i kao ona suprotna strana, ne bi li iz toga izveo
pravilne zaključke za uređenje ovoga odnosa, te kako bi taj odnos bio
koristan po obe strane ili bar ne tako bolan, da ga jedna strana, bilo koja,
ne može da podnosi.


Pre svega da vidimo, koliko ima koza u Južnoj Srbiji. U 55 srezova
Južne Srbije bilo je u 1921. god. 431.775 koza, a u 1929. god. 729.994.
Ovaca je bilo 1,384.203, odnosno 1,958.845. U istim godinama goveda
je bilo 573.551 grlo, odnosno 524.909. Iz ovih podataka vidi se, da se
broj koza uvećao za 69%, ovaca za 41.5%, a goveda se umanjio za 8.5%.
Ovi brojevi dakle pokazuju, da je narod svoje stočarstvo uputio u pravcu
gajenja sitne stoke, dakle ovaca i koza, a tako isto da je kozu najviše
umnožio. Ovo je svakako posledica izvesnih uzroka, koje ću pokušati da
iznesem u drugim podacima.


Ako pogledamo statističke podatke, koje nam daje Ministarstvo
poljoprivrede u knjizi »Obrađena zemlja i žetveni prinos u 1932. god.«,
videćemo da severozapadni deo Južne Srbije, dakle nekadanji Sandžak,
u pogledu livada stoji znatno bolje nego južniji deo Južne Srbije. Što se
ide više na jug, sve se više smanjuje površina livada. Vardarska se
banovina može smatrati kao siromašna sa livadama, pa dakle i sa senom.
I u pogledu pašnjaka stoji ovaj deo gore nego onaj prvi, naime i njih
ima manje. Pri tome se mora uzeti u obzir, da je verovatno i kakvoća
tih pašnjaka slabija usled veće toplote, a manje vodenog taloga preko
leta, zbog čega letnja ishrana stoke zadaje brige. Kada dakle ovom
dodamo još da u južnijem delu na jedno grlo stoke dolazi manje, često
znatno manje površine livada i pašnjaka nego u severnom, onda stvar
izgleda već prilično jasna. Naime razumljivo je, što se stočarstvo za


298