DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1934 str. 4 <-- 4 --> PDF |
stini iznese svoju čitavu pisanu predstavku. Zbor je prepustio predmet upravnom odboru Udruženja, koji će morati na jednoj od svojih narednih sjednica da uzme stvar u ozbiljan i svestran pretres i da donese svoje zaključke. Možda će ova studija, barem donekle, moći da posluži upravi J. Š. U. pri rješavanju toga važnog pitanja. U kratkoj diskusiji na samoj skupštini čule su se među ostalim čak i riječi: »zločin je producirati intelektualni proletarijat«. Psihološki i su bjektivno mogu se te riječi da razumiju. Ali zar u našoj državi ima stvarno previše inteligencija — čak i toliko, da je zločin uzgajati daljnje inteligente? Zar naš narod ima odviše učitelja, profesora, tehničara, li ječnika, agronoma i šumara? Prođimo malo kroz našu zemlju i ogledajmo se unaokolo. Što ćemo pri tom vidjeti? Vidjet ćemo na pretek slabo ob rađivanih polja, loših šuma, šikara i golijeti svake vrste, vidjet ćemo na pretek bolesnika, koji se ne liječe, nedovoljnih prometnih sretstava, mase poplava itd. Zar dakle ne treba još mnogo više agronoma, šumara, li ječnika i tehničara, no što ih ima danas? Našu inteligenciju čeka golema količina rada na svim linijama i u svim zvanjima. Napose naglašavam potrebu napretka u poljoprivredi i šumarstvu, jer čitavo pučansto, bilo direktno ili indirektno, živi od tih dviju osnovnih grana privrede. Da našnje snage u inteligenciji nisu ni izdaleka dostatne da posvršavaju sav rad, koji ih čeka. Nisu dostatne ni po kvaliteti, a još manje po kvantiteti. Dolazimo do čudne kontradikcije i nelogičnosti. S jedne strane mnoštvo neuposlene radne snage, s druge još više neizvršenog rada, koji čeka na izvršenje. A ne samo da se sav taj rad ne izvršuje, već kao za ironiju neuposlena radna snaga mora da živi i da se hrani na račun onih, koji rade. Jasna je nelogičnost takovog stanja napose sa stanovišta općenitosti i naroda kao cjeline. Jednaka je to nelogičnost kao npr. i ona, da u današnje doba ima producenata, koji svoje produkte uništavaju (na pr. kavu u Americi), dok istovremeno drugi oskudijevaju na tim proizvodima. Uzroke, koji su doveli do tih nelogičnosti, moramo tražiti u sistemu gospodarskog liberalizma i individualnog kapitalizma, tj. u odveć slobodnom (za današnje prilike) individualnom gospodarstvu. Sloboda proizvodnje, sloboda rada, pristupnost svakoga zvanja svima i svakome, sve su to ideje liberalizma. Odlične su to ideje i vrlo sposobne da vode svijet putem napretka — ali samo tako dugo, dok traje konjunktura. Kad dođe depresija i kriza, gube one svoj sjaj. Sta će lična sloboda u izboru zvanja, u izboru rada, a i sloboda konkurencije onome, koji nema kruha i uposlenja, a nitko ga u posao neće da primi? I kakve koristi ljudskom društvu od nezaposlenih? Proizvodni troškovi u privredi redovno su to manji, u što većim masama se roba proizvodi. U želji za što većim dobitkom producenti su poslije rata proizvodili goleme količine robe. U prvi je čas potražnja nadmašivala ponudu, pa je to ojačalo produkciju. Međutim potražnja nije rasla sa istim tempom, kao što je rasla želja producenata za dobitkom, a s njome i sama produkcija. Nagomilana roba prouzročila je pad cijena i otpuštanje radnika. Pad cijena žitaricama oslabio je kupovnu snagu seljaka. Uslijed manjeg konzuma od strane seljaka otpušta industrija radnike i time smanjuje daljnju moć konzuma. a indirektno potkapa i samu sebe. Osim toga je znatnim tehničkim pronalazima i racionalizacijom proizvodnje omogućena veća produkcija uz manji udio ljudskog rada i mjesto da se taj napredak iskoristi na dobro čitavog naroda i 82 |