DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10/1933 str. 40 <-- 40 --> PDF |
preko Engleske. U Evropi širila se ova bolest preko Danske, Holandije i Njemačke, a u posljednje doba pojavila se i u Švicarskoj (11). Prenašanje bolesti uslijedilo je vjerojatno nabavljanjem odnosno unašanjem zaraženih biljaka. Infekcija kod bolesti Rhabdocline nastupa u ranom proljeću, baš u vrijeme tjeranja novih izbojaka. Važno je istaknuti, da se infekcija ograni čava samo na nove iglice. Ostale se iglice razvijaju posve nesmetano. U staničju mladih napadnutih iglica razvija se postepeno gljivin micelij. Karakteristično je, da inficirane iglice ne zaostanu u razvitku. One narastu do normalne veličine. Na oboljelim iglicama pojavljuju se pod jesen na gornjoj i donjoj strani žuto-zelenom: bojom izrazito omeđašenje smeđe mrlje. Izbojci oboljelih stabala pružaju zbog toga žuto-zelenu boju. Napadnute iglice ostaju čitavo ljeto, jesen i zimu na drveću. U aprilu naredne godine stvaraju se na donjoj strani iglica smeđasti apote ciji sa sporama. Nakon dozrenja spora raspukne se mješinica, koja ih pokriva (askus), i one se razlete po zraku. Nošene vjetrom padaju zatim na mlade izbojke, koji se u to vrijeme otvaraju. Tek što se askusi tras puknu, suše se iglice i otpadaju. Infekcija kod ove bolesti nastupa dakle jedino kad zrele spore dospiju na nove izbojke. Razvitak spora zavisi naravno od vremenskih prilika .Pri širenju ove bolesti igra vjetar znatnu ulogu. Njegovo međutim djelovanje umanjeno je donekle u ovom slučaju uslijed srazmjerno nešto većih i otežih spora. Prema tome prenašanje zaraze u udaljenije krajeve pripisuje se jedino posredovanju čovjeka odnosno unašanju zaraženih biljaka. Nastup zaraze može se primjetiti već u ljetu prve godine. Jasnija se međutim slika oboljenja dobije tek naredne jeseni, kad nastupi nekroza staničja i pojava smeđih mrlja. Prema najnovijoj literaturi (10), (11), (12) o ovoj bolesti izlazi, da se pojedine vrste i forme, a čak i pojedini individui unutar jedne vrste duglazija različito ponašaju prema infekciji. Prema dosadanjim iskustvima pokazala se za praksu vrlo važna činjenica, da od duglazija, koje, se kultiviraju u Evropi, bolest Rhabdocline napada zapravo (u glavnom) samo plave i plavkaste vrste, dakle vrste koje potječu iz američkog kontinenta, dok su se zelene vrste, koje potječu iz pacifičkog područja sjev. Amerike, pokazale daleko otpornijima protiv napadaja ove bolesti. Lieseov a opažanja (10) upućuju nas, da je u pogledu napadaja gljive Rhabdocline na duglazije od naročitog značenja vrijeme tjeranja novih izbojaka. Forme koje kasno tjeraju iglice, kamo se ubrajaju primorske odn. zelene duglazije, ne mogu biti napadane, budući da u vrijeme širenja spora njihovi izbojci još ne tjeraju. Kod duglazija koje rano tjeraju, kamo spadaju u prvom redu planinske forme, pa međuforme, dakle plave i plavkaste duglazije, otvaraju se pupovi baš u vrijeme najjačeg širenja spora ove gljive. Na osnovu opažanja vršenih na pokusnim plohama u Chorinu, koje je 1910 g. podigao Dr. Schwappach sjemenom amer, duglazija iz 19 različitih provenijencija, konstatovano je da su ondje stradale od ove bolesti u glavnom planinske forme kao i´ međuforme. Brzo rastuće primorske duglazije ostale su dosad u glavnom nenapadnute. Suzbijanje ove bolesti kod jačeg napadaja znatno je oteščano. U šumskim rasadnicima i parkovima može se u svrhu obrane preduzeti štrcanje bordoškom rastopinom (11). Najbolja se međutim mogućnost 598 |