DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10/1933 str. 34 <-- 34 --> PDF |
pripravila g. Ugrenovićeva osnovica — a osim toga (što je također u vezi sa duhom cijelog projekta) pojača li se i poboljša šumarsko osoblje — i provođenje propisa o »unapređenju kulture tla i šumarstva uopće« u okviru i u savezu sa ostalim propisima zakona o šumama postaće mogućim i neminovnim. Naprotiv, strogo i konsekventno pridržavanje sadanjih propisa o pošumljavanju po zak. od 21. XII. 1929., zahtijeva ne samo promjenu smjernica šumarsk e politike, već trajnu promjenu toka svi h političkih, ekonomskih i socijalnih elemenata našeg života, zahtijeva ništa manje nego jedan mali privredni, društveni i politički preokret. Jesmo li zreli za taj preokret, je li on u našim prilikama koristan i potreban, je li on sada moguć i izvediv bez teških žrtava, jesu li te žrtve (čak i sa ekskluzivističkog šumarskog stanovišta) poželjne i dopustive — na sva ta pitanja nije teško odgovoriti.1 Résumé. Réflexions sud l´opportunité Je quelques stipulations de la Loi forestiere a l´égard du reboisement des terres nudes dans notre Karst. Ing. MILAN ANIĆ (ZAGREB): O ZELENO] I PLAVO] DUGLAZIJI S NAROČITIM OBZIROM NA BOLEST RHABDOCLINE (PSEUDOTSUGA DOUGLASII CAR. ET PS. GLAUCA MAYR) Od stranog šumskog drveća unesenog u Evropu naišla je na najbolji prijem zelena duglazija (Pseudotsuga taxifolia Britt. odnosno Ps. Douglasii Carr.*). Njezino brzo prirašćivanje i lako prilagođivanje novim prilikama, zatim kvalitet njena drva, pa druga povoljna svojstva razlogom su, da je ona rado forsirana u šumama srednjoevropskih zemalja. Mnoge kulture zelene duglazije u srednjoj Evropi pokazale su dosad veoma uspjele rezultate. Pored zelene duglazije kultivira se u manjoj mjeri u 4 Ovom prilikom umjesno je da se sjetimo i nekih prijedloga g. ing. A. Ružica, autora projekta manjine upravnog odbora J. Š. U. G. Ing. Ružić imao bi također pravo da kaže poput g. prof. Ugrenovića, da nije bio »šumar-ekskluzivista«. Neću da raspravljam o tome, koliko je uvijek opravdano njegovo geslo »polako se dalje dođe« (dosljedno tome glasi čl. 153 »nacrta zakona o šumama i pošumljavanju: »...u peto j godini ,po stupanju ovog zak. u život osuovaće M. S. i R. komisije za pošumljavanje«), ali njegov 156 čl. zgodno formulira jednu uspjelu misao: »...sva zemljišta, koja se imaju pošumiti, razdijeliće komisija na 3 približno jednaka perioda, ne dulja od po 30 godina ... U prvi period ... dolaze ... zemljišta, kojih je pošumlienje neodvlačno potrebno, a iz soc. razloga i lakše provedivo. * Naziv »Pseudotsuga Douglasii Car.« potječe iz 1885. g. Novo uvedeni naziv »taxifolia« spominje Lamber t 1803 g. u svom djelu »Description of the Genus Pinus« opisujući zelenu duglaziju pod imenom »Pinus taxifolia«. Zbog tog se u novijoj literaturi daje prednost nazivu »Ps. taxifolia Britt.« 1887 (2c). Ni ovaj se naziv, bar zasad, ne može smatrati stalnim, budući da i protiv njega postoje prigovori (2f). 592 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1933 str. 35 <-- 35 --> PDF |
srednjoj Evropi i plava duglazija (Pseudotsuga glauca ....), koja do duše sporije prirašćuje od zelene, ali je otpornija od1 nje protiv zime i mrazova. Duglazija ima više vrsta. Domovina (1) im je zapadna Sjev. Amerika (Pseudotsuga taxiîolia Britt, Ps. glauca Mayr i Ps. macrocarpa ....), Kina (Ps. Forrestii Qraib i Ps. sinensis Dode), Japan (Ps. japonica Beissner) i Formosa (Ps. Wilsoniana Hayata). Od američkih vrsta ističe se da je zelena duglazija unesena u Evropu 1827.- g. (prenio je David Douglas), a plava negdje oko 1884. g. Zelena i plava duglazija rasprostiru se od prirode počevši od Tihog Oceana pa do gorskog lanca Rocky Mountains, te od Kalifornije na jugu pa do Britanske Kolumbije na sjeveru. Zelena je duglazija primorska vrsta. Rasprostire se po primorskom i kaskadskom gorju (2a), te Sierra Newadi (1), dakle u predjelima sa razmjerno blagom odnosno blažom klimom. Plava je duglazija naprotiv planinska odnosno kontinentalna vrsta. Ona pridolazi u višim regionima sa kontinentalnom klimom, gdje zelena duglazija uslijed studeni i premalo oborina (1) ne može uspijevati. Klimatski zahtjevi zelene duglazije slični su klimatskim zahtjevima jele (3). Ona najbolje uspijeva na svježem, laganom humozno-ilovastom, a i ilovasto-pjeskovitom tlu ako je dovoljno svježe. Izbjegava mokra, zatim suha i oskudna pjeskovita tla. Na teškom ilovastom tlu ne može da razvije jače korijenje, pa u starijoj dobi stradava od vjetra. S obzirom na mineralni sastav tla, a isto tako s obzirom na svijetlo i zelena i plava duglazija sličnih su otprilike zahtjeva kao smreka. Ljetnu međutim sušu u glavnom bolje podnose od smreke. U Evropi zelena duglazija najbolje uspijeva u toplijim područjima sa dovoljno zračne vlage. Budući da traži svježe tlo, prijaju joj sjeverne i sjeverno-zapadne ekspozicije (4). Kod nas u Dravskoj banovini dobro raste na granitu i kristalastim škriljevcima Pohorja, na aluvijalnoj naplovini Dravskog polja, a i na triaskim kraškim vapnencima. Zaprema površinu od ca 16 ha (5). Zbog brzog prirašćivanja i dobre kvalitete drva zelena je duglazija zadnjih nekoliko decenija naročito forsirana u Njemačkoj, gdje se ona danas smatra kao drvo, koje može da producira više tehnički upotrebivog drveta nego ijedna od četinjača, koje se ondje goje. Usput se ističe, da je na nekim pokusnim kulturama zelene duglazije u Njemačkoj i Austriji nađen u starosti između 24—28 g. tekući godišnji prirast po ha od 20—35 ni8. U jednoj 27-god. sastojini kod Braunschweiga postignut je ukupni prirast mase od 425 m´ po ha (l). U saskim šumama u blizini Hamburga upoređivanjem prirašćivanja zelene duglazije i smreke, preračunato na starost od 49 g., nađeno je da je zelena duglazija postigla ukupnu masu od 440 m! po ha, te da je promjer srednjeg stabla iznosio 27,5 cm, a njegova visina 28 m, dok je kod smreke utvrđena ukupna masa od 361 m3, promjer srednjeg stabla sa 20,2 cm, a visina sa 19 m. Kod duglazije postignuta je dakle veća masa za 21% (2d). I pojedini primjerci zelene duglazije pokazuju također vrlo dobar prirast. Kulture zelene duglazije uzgojene na P o h o r j u dobro uspijevaju sve do 1200 m nadmorske visine. Najbolje prirašćuju u položajima do 800 m, dakle u nižim i srednjevisokim, naročito na staništimabukve i j e 1 e. Na dobrom tlu znatno za njom zaostaje smreka. Tako je 36-god. kultura zelene duglazije podignuta na 800 m nadmorske visine postigla visinu od 20—24 m i prsni promjer od 40—44 cm. Na jednakoj stojbini i u 593 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1933 str. 36 <-- 36 --> PDF |
isîoj starosti postigla je smreka visinu od 16 m i pisni promjer od 27 cm. Sastojine zelene duglazije u starosti od 35 god. uzrasle na vrlo dobrim tlima, u dobrom sklopu i nadmorskim visinama od 200—600 m postigle su tekući godišnji prirast od 30 m3 i ukupnu drvnu masu od 380 m3 (5). U Evropi uzgojene zelene duglazije proizvode u glavnom drvo širokih godova. Pokazalo se međutim, da kasno drvo učestvuje u srazmjerno visokom procentu, te da je zbog toga tvrdoća i čvrstoća ovog drveta dosta velika. Drvo zelene duglazije spada među drveće srednje tvrdoće (501—650 kg/cm2), kamo ubrajamo na pr. pitomi kesten i brijest. Tvrdoća njezinog drva iznosi 550 kg/cm2, a čvrstoća otpora 732 kg/cm2. Specifična težina apsolutno suhog drva iznosi 0,650, a prosušenog drva 0,671 (6). S obzirom na trajnost drvo zelene duglazije stoji između ariševog i borovog drva. Proces osrživanja javlja se dosta rano. Ta je okolnost od važnosti zbog toga, što se materijal dobiven od proreda, naročito kasnijih, može iskoristiti osobito dobro. Plava duglazija zbog sporijeg prirašćivanja proizvodi kvalitativno još znatno bolje drvo od zelene duglazije. Kako je već u početku rečeno, zelena je duglazija manje otporna protiv studeni i mrazova od plave. Plava duglazija, a naročito njezina varieteta caesia, koja od plave nešto brže prirašćuje, podesna je stoga za pošumljivanje uvala odnosno uopće mrazu izloženih položaja. Ona se nadalje u literaturi preporučuje za pošumljivanje hladnijih predjela u Finskoj, Rusiji, Švedskoj i Norveškoj. Otpornost protiv mraza kao prednost plavih duglazija ne pretstavlja međutim za srednjoevropske prilike u glavnom nikakovu naročitu važnost. Qraf von Schweri n (2b) zagovara uzgajanje zelene duglazije po cijeloj Njemačkoj, budući da ona ondje dobro može da izdrži studen. Plava duglazija, sve i pored spomenute svoje prednosti, ne zaslužuje dakle zbog svojeg slabog prirašćivanja u Njemačkoj pažnju, što je zaslužuje zelena duglazija. Prema rezultatima (Dr. M ü n c h, 2c, str. 61 ; 7) dobivenim na pokusnim plohama u šumskom predjelu Stifswaldu kod Kaiserslauterna, koje su ondje osnovane g. 1912 i 1913 sadnjom duglazijinih biljaka raznih provenijencija, pokazalo se da je u Njemačkoj najpodesnije gojiti samo zelenu duglaziju, i to sjemenom koje potječe iz sjevernijeg i unutrašnjeg dijela njenog prirodnog rasprostranjenja. Kako se iz dosad pomenutog vidi, zelena duglazija pretstavlja danas drvo budućnosti u velikom dijelu evropskih šuma, u koliko naravno ne bi u daljnjem njezinom rastu nastupile kakove nepovoljne promjene. I naša naprednija šumska gospodarstva pristupiće vjerojatno u budućnosti intenzivnijem uzgajanju ove korisne vrste drveća, gdjegod to prilike dopuštaju. S obzirom na njezina odlična uzgojna svojstva zaslužuje svakako ova vrsta da joj se i kod nas posveti dolična pažnja. Od naročite su važnosti još neke uzgojne prednosti zelene duglazije, odnosno mogućnosti njezine primjene u šumarstvu. One se ističu u novijoj stručnoj literaturi (8), pa ih ovdje ukratko spominjemo. PoDengler u zelena je duglazija veoma podesna za popunjavanje mlađih kultura. Ona se odlikuje time što podnosi zasjenu i osim toga što u mladosti brzo prirašćuje — naročito poslije 10 godine. Zbog tih važnih osobina, koje se ne mogu naći kod drugih vrsta drveća, može se zelena duglazija dobro iskoristiti naročito kod popunjavanja kultura nastalih prirodnim, a i umjetnim putem. Iz tih razloga preporuča pomenuti autor, da se u šumskim predjelima, gdje se provodi prirodno pomlađivanje, uzgajaju biljke zelene duglazije u svrhu popunjavanja1 praznina. Ovdje se usput 594 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1933 str. 37 <-- 37 --> PDF |
ističe, da je kod uzgajanja biljaka zelene duglazije u rasadnicima važno imati na umu, da su klice odnosno mlade biljke vrlo osjetljive na sunčanu žegu i mraz, te da ih je stoga potrebno dobro zaštićivati drvenim ljesama, granjem i si. Klijavost sjemena kreće se oko 50%. Za sadnju se upotrebljavaju 3—4 god. sadnice (9). Kod sadnje duglazijinih biljaka potrebno je pripaziti da one budu zasađene u prikladnim razmacima (1´30—.50 m). Kod preguste sadnje stradaju mnoge biljke zbog naglog širenja postranih grana u jačih biljaka, a kod odviše rijetke sadnje čišćenje donjih grana dosta kasno nastupa i sporo napreduje. Podizanje kultura zelene duglazije može se na smrekovom staništu kombinovati sa uzgajanjem smreke. Kod kvadratne sadnje biljaka sa razmakom od 1,5 m preporuča Dengler sadnju duglazijinih1 biljaka u međusobnim razmacima od 3, a neki i od 4 m. Smrekova stabalca, koja zaostanu u prirašćivanju iza duglazijinih, mogu se kasnije dobro iskoristiti ili kao božična drvca ili pak u dobi letvenjaka. Napominje se da duglazijine sastojine traže marno proređivanje. Na taj način pruža im se mogućnost pravilnog razvitka korijenja i prema tome valjanog učvršćivanja u tlu. Gusto uzrasle, a slabo proređivane kulture ne mogu se dobro ukorijeniti, pa su u kasnijoj dobi izložene opasnostima od vjetra´. Zelena duglazija najbolje uspijeva u č i s t i m sastojinama. Uzgajanjem čistih grupa odnosno sastojina zelene duglazije, pa njezinom primjesom sa drugim vrstama, naročito smrekom i bukvom, i to bilo direktno prigodom podizanja ili pak naknadno prigodom popunjavanja kultura, mo-že se dakle znatno povisiti vrijednost šumskih objekata. Vrijednost šuma može se osim toga povećati i potsadnjom zelene duglazije pod sastojine onih vrsta drveća koje se odlikuju rijetkim krošnjama. Potsadnjom duglazije u ovakve srednjodobne sastojine postizava se višestruka korist. Tako osim vrijednosti duglazijina drva, koje se proizvede za kojih 40—50 g. tj. do konca ophodnje natstojne sastojine, služi ujedno potstojna dugi. satojina i kao odlična zaštita tla. Zelena duglazija uopće dobro popravlja tlo, i to djelomično zbog dobrog zasjenjivanja, a djelomično zbog obilja otpalih iglica, koje se dosta brzo rastvaraju. Kako se iz svega vidi, zelena duglazija obiluje mnogobrojnim prednostima koje se u naprednom šumarstvu traže od šumskog drveća. Sa šumsko-uzgojnog gledišta kao i sa gledišta rentabilnosti zelena duglazija stoji dakle ispred mnogih drugih vrsta šumskog drveća. Njezina srodna vrsta, plava duglazija, zaostaje u ovom pogledu znatno za njom, bar za srednjeevropske, a donekle i za juznoevropskeî prilike. I u dendrološkom pogledu postoje između zelene i plave duglazije znatne razlike. To međutim razlikovanje nije uvijek lagano. Često je, a naročito kod mlađih primjeraka, vrlo teško utvrditi s kojom zapravo vrstom imamo posla, budući da svaka od njih ima mnogo, katkad i dosta različitih forma. Osvrnućemo se stoga u daljnjem ukratko na glavne razlike između zelene i plave duglazije kao i na razlike između njihovih glavnijih forma. Po M a y r u (2b) razlikuju se zelena i plava duglazija pd obliku, smještaju i boji iglica, po pupovima, zatim po veličini češera i pripercima na plodnim ljuskama, te po obliku uzrasta. Tako se ističe, da su Iglice zelene duglazije dugačke i vitke, svjetlo-zelene do tamno-zelene boje, da su znatno otklonjene od izbojaka odnosno grančica, a u presjeku da su slične jelovim iglicama. Za iglice plave duglazije ističe se, da su kraće, deblje i tvrđe, plavkasto-zelene do bjelkasto-zelene boje, da su priklonjene 595 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1933 str. 38 <-- 38 --> PDF |
uz izbojke odnosno grančice, a u presjeku da su slične smrekovto iglicama. Za pupove plave duglazije navodi se, da su na bazi nešto deblji nego kod zelene duglazije. Češeri su zelene duglazije do 10 cm dugački i 3—3,5 cm debeli. Plodne ljuske nose na sebi trošiljkaste priperke, koji su priklonjeni uz češere. Češeri plave duglazije kraći su, tj. 5—7,5 cm dugački, a priperci na ljuskama redovno su gotovo pod pravim kutem od češera otklonjeni. Izbojci zelene duglazije vitki su i dugački, a postrane grane znatno otklonjene od stabla tako da stoje gotovo vodoravno. Izbojci su plave duglazije kratki, a postrane grane uspravljene spram gore. Među svim pomenutim razlikama pridaje se u novijoj literaturi važnost, u pogledu mogućnosti razlikovanja jedne vrste od druge, jedino veličini češera i položaju priperaka na njima, dok ostale razlike mogu, ali ne moraju uvijek postojati. One su prema tome bez naročitog značenja. U literaturi naglašavana, a gore pomenuta razlika po boji i položaju grana ne može se generalno uzeti u obzir kao karakteristična razlika; između zelene i plave duglazije, jer ima formi plave duglazije sa zelenim iglicama i vodoravnim granama, kao što opet ima formi zelene duglazije sa uspravljenim postranim granama. Boja iglica i položaj grana mogu tek poslužiti kod razlikovanja formi unutar pojedine vrste. Posve sigurno razlikovanje zelene od plave duglazije može se dakle utvrditi jedino prema gore istaknutim razlikama u d už ini češera i položaju priperaka. Primorske odnosno zelene duglazije odlikuju se prema tomd dužim češerima i pripercima priklonjenim uz njih, a kontinentalne ili tzv. plave duglazije kraćim češerima i pripercima otklonjenim u gotovo pravom kutu od njih. Po Beissner-Fitschenu (1) species Pseudotsuga t a . i f o 1 i a Britt. tj. zelena duglazija ima mnogo formi, od kojih su jedne posve normalnog, a druge niskog (patuljastog) uzrasta. Iglice su im u glavnom više ili manje zelene boje. Normalno uzrasle forme razlikuju se prema Beissner-Fitschenu po položaju postranih grana, tj. prema tome da li su postrane grane vodoravnog položaja, da li vise ili su upravljene prema gore. Ovamo spadaju: 1.) Forme kod kojih su grane znatno otklonjene od stabla, tako da stoje u gotovo vodoravnom položaju: Ps. taxifolia var. viridis (tipičn a forma primorskih duglazija), var. brevibracteata, var. viminalis, var. Stairii, var. albispica (sa bjelkastim iglicama na mladim izbojcima), var. aurea, var. variegata, var. Suringarii,, var. anguina i var. elongata; 2.) Forma sa visećim granama ( u glavnom donjim) : Ps. tax. var. pendula; 3.) Forma kod koje su grane kraće, slabo razvijene ili ih nema: Ps. tax. var. denudata; 4.) Forme sa normalno razvijenim gore upravljenim granama odnosno sa piramidalnim krošnjama: Ps. tax. var. fastigiata i var. stricta. Od patuljastih se forma spominju: Ps. tax. var. pumila, var. glo bosa i var. monstrosa. Species Pseudotsuga g 1 a u c a M a y r, tj. plava duglazija, ima također mnogo forma, koje se s obzirom na boju iglica i položaj postranih grana mogu razlikovati kako slijedi: 596 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1933 str. 39 <-- 39 --> PDF |
A. Iglice sive, plavkasto-zelene do plavo-bjelkastc, a nikad čisto zelene boje. /. Pasirane grane otklonjene ili u spravljene: 1.) Forme sa iglicama više ili manje plavkaste boje. One se dijele na: a) Forme posve normalnoga uzrasta sa iglicama plavkasto-zelene boje: Ps. glauca var. euglauca sa koso uspravljenim postranim granama (tipičn a forma kontinentalnih duglazija), var. brevifolia i var. Fâberi; b) Forme posve normalnog uzrasta sa sivo-zelenim odnosno tek malo plavkastim iglicama, koje po boji stoje između tipičnih forma zelene i plave duglazije: Ps. glauca var. caesia sa gotovo vodoravno otklonjenim granama, var. caesia-erecta i var. crispa; c) Forme sa gustim uz deblo priklonjenim granama, dakle sa krošnjama piramidalnog odnonsno čunjastog oblika: Ps. glauca var. elegans i var. compacta-glauca: 2.) Forme sa iglicama bjelkasto-plave boje (slične srebrnasto-sivim formama Picea pungens): Ps. glauca var. argentea-compacta, var. argentea, var. appressa i var. Moerheimii. > //. Postrane grane vise. Ovamo spadaju: Ps. glauca var. glauca-pendula i var. argenteapendula. B. Iglice svjetlo-zelene ili tamno-zelene boje. Ovamo spadaju: Ps. glauca var. laeta i var. Fretsii. U prednjem opisu istaknute su glavne značajne razlike između zelene i plave duglazije odnosno njihovih formi. Upada u oči da u svrhu razlikovanja pojedinih formi zelene duglazije dolazi u obzir kao glavna značajna razlika položaj postranih grana, dok je kod plave duglazije markantno obilježje za pojedine forme boja iglica i položaj postranih grana. Gore pomenutc forme imaju više manje tek dendrološku važnost. Nas interesuje u glavnom tipična forma zelenih (Ps. tax. var. viridis) i tipična forma plavih (Ps. glauca var. euglauca) duglazija, od kojih se — kako vidimo — prva odlikuje gotovo vodoravno otklonjenim postranim granama, a druga koso uspravljenim postranim granama. Prema novijim istraživanjima kod razlikovanja američkih duglazija dolazi u obzir i vrijeme tjeranja i z b o j a k a. Karakteristično je, da kontinentalne vrste ranije otpočinju sa tjeranjem izbojaka nego primorske vrste (10). Ta je okolnost od osobite važnosti, kako će se to iz daljnjega vidjeti. S obzirom na uzgajanje duglazija u budućnosti od naročitog je značenja pojava njihove bolesti osipanja iglica, koju — kako je u najnovije vrijeme utvrđeno (11) — prouzrokuje gljiva Rhabdoclin e pseudotsuga e Sydow iz grupe Ascomycetes. Pojava ove do nedavna nepoznate bolesti popraćena je u novijoj i najnovijoj šumarskoj literaturi mnogobrojnim člancima odnosno raspravama. Za praksu su od osobite važnosti rezultati opažanja J. Liese a (10), koja su vođena u proljeću 1932 na kulturama u Eberswaldeu. Tek na osnovu tih opažanja upoznata je pobliže biologija ove bolesti. Bolest Rhabdocline zapažena je zapravo već 1911 g. u Sjed. američkim državama, kad je u većem opsegu prouzročila opadanje iglica na tamošnjim duglazijama. Poslije rata prenesena je ona u Evropu i to 59? |
| ŠUMARSKI LIST 10/1933 str. 40 <-- 40 --> PDF |
preko Engleske. U Evropi širila se ova bolest preko Danske, Holandije i Njemačke, a u posljednje doba pojavila se i u Švicarskoj (11). Prenašanje bolesti uslijedilo je vjerojatno nabavljanjem odnosno unašanjem zaraženih biljaka. Infekcija kod bolesti Rhabdocline nastupa u ranom proljeću, baš u vrijeme tjeranja novih izbojaka. Važno je istaknuti, da se infekcija ograni čava samo na nove iglice. Ostale se iglice razvijaju posve nesmetano. U staničju mladih napadnutih iglica razvija se postepeno gljivin micelij. Karakteristično je, da inficirane iglice ne zaostanu u razvitku. One narastu do normalne veličine. Na oboljelim iglicama pojavljuju se pod jesen na gornjoj i donjoj strani žuto-zelenom: bojom izrazito omeđašenje smeđe mrlje. Izbojci oboljelih stabala pružaju zbog toga žuto-zelenu boju. Napadnute iglice ostaju čitavo ljeto, jesen i zimu na drveću. U aprilu naredne godine stvaraju se na donjoj strani iglica smeđasti apote ciji sa sporama. Nakon dozrenja spora raspukne se mješinica, koja ih pokriva (askus), i one se razlete po zraku. Nošene vjetrom padaju zatim na mlade izbojke, koji se u to vrijeme otvaraju. Tek što se askusi tras puknu, suše se iglice i otpadaju. Infekcija kod ove bolesti nastupa dakle jedino kad zrele spore dospiju na nove izbojke. Razvitak spora zavisi naravno od vremenskih prilika .Pri širenju ove bolesti igra vjetar znatnu ulogu. Njegovo međutim djelovanje umanjeno je donekle u ovom slučaju uslijed srazmjerno nešto većih i otežih spora. Prema tome prenašanje zaraze u udaljenije krajeve pripisuje se jedino posredovanju čovjeka odnosno unašanju zaraženih biljaka. Nastup zaraze može se primjetiti već u ljetu prve godine. Jasnija se međutim slika oboljenja dobije tek naredne jeseni, kad nastupi nekroza staničja i pojava smeđih mrlja. Prema najnovijoj literaturi (10), (11), (12) o ovoj bolesti izlazi, da se pojedine vrste i forme, a čak i pojedini individui unutar jedne vrste duglazija različito ponašaju prema infekciji. Prema dosadanjim iskustvima pokazala se za praksu vrlo važna činjenica, da od duglazija, koje, se kultiviraju u Evropi, bolest Rhabdocline napada zapravo (u glavnom) samo plave i plavkaste vrste, dakle vrste koje potječu iz američkog kontinenta, dok su se zelene vrste, koje potječu iz pacifičkog područja sjev. Amerike, pokazale daleko otpornijima protiv napadaja ove bolesti. Lieseov a opažanja (10) upućuju nas, da je u pogledu napadaja gljive Rhabdocline na duglazije od naročitog značenja vrijeme tjeranja novih izbojaka. Forme koje kasno tjeraju iglice, kamo se ubrajaju primorske odn. zelene duglazije, ne mogu biti napadane, budući da u vrijeme širenja spora njihovi izbojci još ne tjeraju. Kod duglazija koje rano tjeraju, kamo spadaju u prvom redu planinske forme, pa međuforme, dakle plave i plavkaste duglazije, otvaraju se pupovi baš u vrijeme najjačeg širenja spora ove gljive. Na osnovu opažanja vršenih na pokusnim plohama u Chorinu, koje je 1910 g. podigao Dr. Schwappach sjemenom amer, duglazija iz 19 različitih provenijencija, konstatovano je da su ondje stradale od ove bolesti u glavnom planinske forme kao i´ međuforme. Brzo rastuće primorske duglazije ostale su dosad u glavnom nenapadnute. Suzbijanje ove bolesti kod jačeg napadaja znatno je oteščano. U šumskim rasadnicima i parkovima može se u svrhu obrane preduzeti štrcanje bordoškom rastopinom (11). Najbolja se međutim mogućnost 598 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1933 str. 41 <-- 41 --> PDF |
suzbijanja zaraze sastoji u tome, da se prošlogodišnji zaraženi izbojci unište. Tokom ljeta i zime otpale iglice ne pretstavljaju nikakvu opasnost, jer se dokazalo, da dozrenje spora može uslijediti samo na sirovim iglicama odnosno granama. Suzbijanje širenja zaraze moguće je dakle odrezivanjem zaraženih prošlogod. izbojaka ili pak kod jače zaraze rušenjem siabala. Te mjere treba preduzeti svakako prije tjeranja pupova, dakle u martu ili najkasnije početkom aprila. Na granama koje su na vrijeme otsječene prestaju se spore dalje razvijati. Prema tome takve grane ne pretstavljaju nikakovu opasnost, pa ih nije potrebno spaljivati. Otstranjuju li se zaraženi izbojci kasnije, kad su spore u dozrijevanju, treba ih spaljivati. Budući da bolest Rhabdocline pretstavlja dosta veliku opasnost za duglazije, potrebno joj je pravovremeno posvetiti dovoljnu pažnju. U Njemačkoj je u ovom pogledu zavedeno kontrolisanje šumskih rasadnika. Eventualno zaražene biljke uništavaju se na vrijeme, tako da uopće ne mogu doći u trgovinu. U svrhu suzbijanja ove bolesti preportiča se u literaturi zabrana prodaje i otpreme biljaka plavih i plavkastih duglazija. J. L i e s e preporuča, da se kod uzgajanja duglazija upotrebljava u buduće samo sjeme kasno tjerajućih primorskih duglazija, a nikako ne rano tjerajućih formi, pa ni onda, ako ove event. u dotičnom kraju i nisu dosad bile napadane. Pojava bolesti Rhabdocline djelovaće vjerojatno donekle nepovoljno na daljnji tempo širenja odnosno uzgajanja duglazija. Utješljiva je međutim činjenica, da je i u ovom pogledu zelena duglazija pokazala znatnu prednost pred planinskom odnosno plavom duglazijom i njenim formama. Uz odlična svojstva zelene duglazije pripisujemo joj dakle i prednost, što zbog kasnijeg tjeranja izbojaka nije izvrgnuta — prema dosadanjim iskustvima — napadaju bolesti Rhabdocline. Koristeći se lošim iskustvom, koje se pokazalo napadajem bolesti Rhabdocline na plave duglazije, trebaće u buduće kod podizanja1 duglazija naročito paziti na to da se nabavlja sjeme samo primorske odnosno zelene duglazije. U ovom pogledu od naročite je važnosti, da trgovine šumskim sjemenjem nastoje da — u interesu same stvari, a i u svom interesu — nabavljaju i puštaju u promet garantovano čisto sjeme tipične zelene duglazije. Upotrijebljena literatura: (1) Beissner-Fitschen: Nadelholzkunde, Berlin 1930, str. 84—97; (2) Mitteilungen der Deutschen Dendrologischen Gesellschaft: a) 1899— 1902, II Aufl., str. 319; b) 1922, str. 53—67; c) 1923, str. 61—79; d) 1927, str. 236; e) 1927, str. 324; f) 1931, str. 201; (3) Dr. A. Pe t račić : Uzgajanje šuma I dio, Zagreb 1925, str. 277; (4) Vademekum für die Forst- und Holzwirtschaft, str. 350; (5) J. U r b a s: Eksote v gozdnem gospodarstvu Slovenije, Pola stoljeća šumarstva, Zagreb 1926, str. 363; (6) Dr. A. Ugrenović : Tehnologija drveta, Zagreb 1932, str. 179. (7) Dr. E. M ün eh: Klimarassen der Douglasie, Centralblatt f. d. g. Forstwesen 1928, str. 254; (8) Dr. A. D eng 1er: Waldbau auf ökologischer Grundlage, Berlin; 1930, str. 340—344 i 393; (9) Ing. J. K o n š e 1: Strucny nâstin tvorby a pëstëni lesü v biologickem poneti, 1931, str. 497; 599 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1933 str. 42 <-- 42 --> PDF |
(10) J. Liese : Zur Biologie der Douglasiennadelschütte, Zeitschrift f. Forst- und Jagdwesen, Hft 11, 1932, str. 630; (11) O. Jaag : Über die Rhabdocline-Erkrankung der Douglasien, Schweizerische Zeitschrift für Forstwesen, 1932, No 11, str. 332; (12) Rhode : Welche Douglasien sind in Deutschland durch Rhabdocüne gefährdet?, Forstarchiv, 1932, Hft 22. Résumé. Avantages économiques de ces deux essences exotiques, leurs distinctions morphologiques et capabilités d´acclimatisation, leur principal ennemi mycologique dit Rhabdocüne pseudotsugae. IZVJEŠTAJI ISKORIŠĆAVANJE TRESLOVINE I KORE U JUŽNOJ SRBIJI Dobijanje i iskorišćavanje treslovine u Južnoj Srbiji u industrijskom smislu ne postoji. Ovo iskorišćavanje nosi obeležje domaće, najviše zanatske potrebe. Kora od raznog drveća upotrebljava se za pokrivanje kuća i koliba, za štavljenje koža i za bojenje pređa i tkanina. Kora se upotrebljava za pokrivanje koliba, vrlo retko kuća. To su obično kolibe na planinskim pašnjacima. Za pokrivku se uzima samo kora od smrče (Picea excelsa). Prema ovome jasno je, da ovakav način upotrebe kore nema opšte raspostranjenje u J. Srbiji. On se nalazi samo u severozapadnom delu Južne Srbije, dakle gde ima dosta smrče. To je od Prokletija pa ka Bosni. Istina, smrče ima i južno od Prokletija, ali je to samo sporadično. Kora za pokrivanje naziva se 1 u b. Kod Gusinja se čak i sama smrča naziva 1 u b o d e r, što je lako razumljivo. Ovakva pokrivka vida se srazmerno često oko Rožaja i na onoj visoravni između Bijelog Polja, Plevalja i Tare. Za gulenje se obično izabiraju i uzimaju smrče srednjih debljina, koje imaju vrlo lepo i čisto deblo. Čim se drvo obori, odmah se i guli. Pri tom se cela kora deli u komade izvesne dužine i to pre guljenja. Dobivena kora upotrebljava se kao sveza, dakle odmah. Osušena kora ne valja, jer se prilikom sušenja iskrivi. Drvo obično ostane neiskorišćeno. Ovako neracionalno iskorišćavanje šume zabranjuje se. Usled toga je upotreba kore u ovu svrhu u opadanju, pa će verovatno posle izvesnog vremena i prestati. Ovo je opravdano, jer se za pokrivanje može bolje upotrebiti samo drvo. Drvo duže traje, dok se kod pokrivke od kore moraju vršiti popravke svake godine. A osim toga dobija se od jednog drveta više drvenog materijala za pokrivku (šindre), nego što ono daje kore. Za štavljenje koža upotrebljava se u glavnom rujevo lišće. Upotrebljavaju ga kožari kao zanatlije. Prema podacima, koje sam dobio od opštinskih sudova u 1928 i 1929 god., kožarskih radnja za štavljenje kože bilo je: u Strumičkom 4 u Nerodimskom 2 » Kavadarskom » Prilepskom 1 6 » Donjopološkom » Šarplaninskom 2 17 » Veleškom 4 » Dakovićskom 3 » Skopskom » Žegligovskom 10 2 » Pećskom » Deževskom 10 ! » Kratovskom 3 600 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1933 str. 43 <-- 43 --> PDF |
Ruj se nabavlja iz bliže okoline, ali se može donositi i sa veće daljine. Tako se za potrebe Prilepa donosi iz okoline Kavadara, a za Skoplje iz Prizrena. Kako i u Prizrenu ima dosta kožara, to se u njemu i kupuje dosta ruja. Kod s. Geđa u Podrinskom srezu ruj se za skupljanje seče srpom i to samo tanko granje. Ova seća vrši se svake godine. Isečeno granje suši se dva dana. Zatim se tuče štapom radi odvajanja lišća od granja. Najzad se to lišće puni u vreće i nosi u Prizren radi prodaje. U 1928. god. prodavalo se po 1.20 din. od jedne oke (1.280 kgr.). Stabljike ostaju za loženje vatre. Ako se desi da pri sušenju preti kiša, onda se granje skupi u stog slično lisniku. U okolini Kavadara bere se lišće i plod u mesecu septembru. Pošto se osuši, prodaje se u Kavadaru po 2 din. od oke (1928 god.). Radi privrednog značaja dobro bi bilo da se zna, koliko se godišnje sakupi rujevog drveta. Međutim za ovako šta nemamo nikakve statistike. Za bojenje prede i tkanja rede se upotrebljavaju samo biljni delovi. Mnogo se više upotrebljavaju razne boje za bojenje, a njima se na dosta mesta samo dodaju biljni delovi, ali ne uvek. Zadatak tih biljnih delova u glavnom je u tome, da boju od drugih raznih srestava za bojenje utvrde, t. j . da spreče da ona ne otpušta docnije prilikom pranja pređe. Upotreba biljnih delova raširena je po celoj J. Srbiji. Upotrebljava se kora od crnog jasena (Fraxinus ornus), crne jove (Alnus glutinosa), hrasta (Ouercus), merelke (Acer obtusatum), vrbe (Salix), divlje jabuke (Pirus malus), trešnje i oraha. Kora bele jove (Alnus incana) ne upotrebljava se, jer ne valja. Lišće se upotrebljava od crnog jasena, žešljike (Acer tataricum), breze, crne jove (dok je mlado, ali je kora bolja), mladog hrasta, ruja (Rhus) i oraha. Plod se upotrebljava od crne jove i oraha (ljuske t. j . spoljašni mesnati omot oraha). U selima G. Jabučište i Aldince ispod planina Karadžice i Dautice upotrebljava se i jedna zeljasta biljka imenom mlečika, verovatno iz familije Euphorbiaceae. Kao što se vidi, najvećim je delom ovo bilje, koje je poznato po svome sadržaju treslovine. Svim ovim srestvima najvećim se delom bojadišu vunene tkanine i sukna, a druga manjim delom. Oko Bercva se tako kora i plod od jove upotrebljavaju i za bojenje pamučnih tkanina, ali to ide teže. Za lanene pak tkanine upotrebljava se lišće od mladih hrastova. Od Kosovske Mitrovice na severozapad k Novom Pazaru za bojenje prtenih (kudeljnih) stvari upotrebljava se ruj. U raznim delovima Južne Srbije bojadišu se prede i tkanine na razne načine. Ja ću navesti nekoliko primera za razne krajeve. Time, mislim, nisam iscrpeo ovaj predmet, jer je ostalo još dosta krajeva, gde .bi se ovaj materijal imao da sakupi. U okolini Berova za bojenje u crno upotrebljava se kora od crne jove (ele), ali se može upotrebiti i plod zajedno sa grančicom, na kojoj je. Kora se guli u svako doba godine. Plod se bere samo dok je zelen. Kora ili plod potopi se u jedan bakrač sa vodom, pa se zatim kuva ceo dan. Uveče se u tu vodu potopi preda i ostavi da u njoj prenoći. Ujutro se izvadi i osuši. Zatim se u ovu zaostalu vodu (od jove) stavi kara (crna) boja, pa se kuva dok ne provri. Onda se u nju stavi pređa. U ovoj vodi opet prenoći. Ujutro se izvadi, ispere i zatim suši. Ako se nije dovoljno obojilo, t. j . nije dobro crno, onda se ceo postupak ponovi. U proleće se za bojenje upotrebljava i mlado hrastovo lišće. Ovako se isto sa jovom boji i lan. Pod planinom Belasicom u Strumičkom srezu za crno se upotrebljava kora od jove i crnog jasena sa kara-bojom, a za žutu boju ljuske od oraha. U selima Drenu i Radnji u Negotinskom srezu za crno se uzima kora crne jove, a za žuto kora od merelke. U selu Mrežičko u Kavadarskom srezu (Morihovo) »masti se« pređa ovako: Prvo stoji pređa dva dana u vodi sa orahovim ljuskama. Ova voda mora biti stalno mlaka. Ovim stajanjem postigne se da pređa požuti. Zatim se izvadi i osuši. Posle ovoga se u drugom bakraču naslaže red kore od crnog jasena, pa onda red pređe, a na ovaj red zelene galice. Ovako se slaže sve do vrha. Kad je slaganje gotovo, nalije se 601 |