DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9/1933 str. 47     <-- 47 -->        PDF

dovedu u sklad sa životnim potrebama i time na život primijenjuju svršno, jer zakon
sam po sebi mrtvo je slovo i samo u njegovoj pravilnoj primjeni u praksi postizavaju
se oni rezultati, za kojima je zakonodavac išao. Kod tog mog rada poslužit će mi
uporedba našeg novog zakona sa zakonom o lovu od 27. aprila 1893. za bivše kraljevine
Hrvatsku i, Slavoniju, a koji je zakon i danas još na snazi u našoj banovini
savskoj. Taj zakon od 27. IV. 1893, koji se u životu i praksi svestrano okušao i vrijedio
kao jedan od vrlo dobrih zakona o lovu, poslužit će nam sa praktične strane
za uporedbu sa našim novim zakonom o lovu.


Pređimo na stvar. Po mom mišljenju § 4. zakona, koji govori o sopstveni m
(vlastitim, zasebnim, privatnim) lovištima, nije najsretnije ispao. Prvi stav toga §.
dobro kaže, koja lovišta mogu biti sopstvena, t. j . «čija površina iznosi barem 200
hektara neprekidno g zemljišta, tako da se po ćelom zemljištu može prelaziti
s jedne čestice na drugu bez prelaza preko tuđeg zemljišta«. Dalje kaže: »Putevi,
željeznice i za njih vezani objekti ne smatraju se za prekid zemljišta. Ostrva smatraju
se kao da su spojena sa obalom.« Dovle je sve jasno, razumljivo i opravdano.
Ali drugi stav, koji glasi: »Ne mogu se smatrati za sopstveno lovište zemljišta istog
sopstvenika, ako su podeljena u više delova, a vezana su samo vodama ili putovima,
koji između tih delova prolaze zemljištem drugog sopstvenika«, faktično ne samo
da je suvišan, nego unosi zabunu u čitav prvi stav toga paragrafa. Suvišan je, jer
čim su između pojedinih dijelova lovišta zemljišta drugog sopstvenika (tuda zemljišta),
to takovi dijelovi ne mogu činiti sopstveno lovište, jer j,u prekinuti tuđim zemljištem
i ne mogu ih vode ni putevi preko tuđeg zemljišta vezati u jednu neprekidnu
cjelinu i zemljište. To se jasno razabire iz prvog stava § 4. i u drugom stavu je
suvišno to ponavljanje; jer kako putevi i željeznice u prvom stavu ne prekidaju sopstveno
zemljište i lovište, tako jednako ne mogu prekidati niti tuđe zemljište, koje
ostaje i dalje tuđe, išli po njemu putevi i željeznice ili ne išli, i prema tome ostaju
i dalje uzrokom prekida sopstvenog zemljišta i lovišta. Dosljedno tome ovaj drugi
stav nije ništa nova rekao, što već ne bi bilo sadržano u prvom stavu, i prema tome
ovaj drugi stav u zakonu postaje uslijed svoje suvišnosti nejasan, jer tkogod ga čita,
taj se i pita: kad ništa nova ne kaže, zašto je u zakon unesen i što onda znači? Kad
je napisan, valjada nešto mora i da određuje, a kad čitač nezna, što novo određuje,
onda mu postaje čitav §, a prema tome i pojam sopstvenlh lovišta nejasan. S druge
strane opet, taj drugi stav §. 4. postaje nejasan i zato, što unosi najedanput u §. 4.
novi pojam i elemenat, »vode«, koje se u prvom stavu tog paragrafa nikako ne spominju.
Time opet nastaje nova zabuna i pitanje, a što je sa vodama, da li vode prekidaju
sopstveno zemljište za lovište, jer prvi stav §. 4. kaže: Putevi, željeznice i za
njih vezani objekti ne smatraju se za prekid zemljišta. A što je sa vodama, da li vode
prekidaju ili ne prekidaju? Prema zadnjoj rečenici prvog stava: »Ostrva (otoci) smatraju
se kao da su spojena sa obalom«, dalo bi se zaključivati, da i ostale vode (rijeke,
potoci, kanali, bare itd.) ne prekidaju kompleks zemljišta. No zakon mora biti jasan
i precizan, a ne da se iz njega nešto tek naslućuje i prema tome zaključuje.


§. 3. starog zakona o lovu od 27. IV. 1893. za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju
određivao je to jasno i precizno, kako slijedi: »Spojenim kompleksom zemljišta, na
kojem po §. 2. slovo a) smiju vlasnici vršiti pravo lova, smatra se posjed, gdje su
zemljišta, bila ona u području jedne ili više općina, kotara ili županija u takovu savezu,
da im se s jedne čestice može doći do druge, a da netreba preći tuđe koje
zemljište. Ovakove komplekse ne prekidaju javne ceste, željeznice vod e i sličn i
predmeti , to valja i o otocima držati, da su spojeni sa susjednim zemljištem.«
Prema tome moje je mišljenje, da se i u novi zakon o lovu, u § 4., stav prvi, imala
unijeti ta rečenica poprilici ovako: Putevi, željeznice i za njih vezani objekti kao i
vode (rijeke, potoci, kanali, bare i t. d.) ne smatraju se za prekid zemljišta«. Onda
ne bi bilo nikakovog dvoumljenja, a čitav drugi stav tog paragrafa mogao se izostaviti.


545