DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 6/1933 str. 13     <-- 13 -->        PDF

Slanice na višim mjestima, nastale od šumskoga tla, dijele se na
vapnenaste i nevapnenaste slanice sa većom ili manjom primjesom vapnenca
(krečnjaka). Prvih ima najviše između Dunava i Tise, te ponešto
i preko Tise, dok se druge nalaze preko Tise. Na nevapnenastim se slanicama
(na presjeku monolita od oranice) mogu vidjeti ovi slojevi: 1.) dio,
koji se ore; 2.) nepropusna ploča; 3.) slani sloj; i 4.) vapnenasti sloj.


Orani dio debeo je 15—20 cm sa nešto svjetlijom bojom pod utjecajem
sunca i ispiranja. Drugi sloj je kompaktan, zbijeni, tvrdi sloj ilovače
sivo-smeđe boje, koji prema dolje biva sve tamniji. Kod 45—50 cm ie
sasvim crn, na više mjesta protkan sa bijelim ispunjenim pukotinama.
Treći sloj je slani sloj na dnu humoznoga sloja, u kome su sve pore i
pukotine ispunjene kristaliziranim solima. Od soli se nalazi poglavito
natrijev karbonat, natrijev i kalcijev sulfat, manje kuhinjske soli i gorke
soli (iMgSOé). U ovom je sloju uvijek malo vlage; ima je tek oko 20%´,
a trebalo bi da je bude oko 60%. Ispod trećega sloja nalazi se sa malim
prelazom vapnenasti sloj —i gusta žuta zemlja, u kojoj ima ovapnjenih
ostataka korijena, ponajčešće u obliku gruda. Ovdje se talože samo soli,
koje se najteže tope, kao Ca ... i Mg C03. Ovapnjenje uzrokuje bikarbonska
soda, jer se ona u slanom sloju najdublje spušta. Četvrti sloj ide
do 130 cm, ispod čega se već nalazi osnovna podloga, porozna žuta zemlja.


Ako ispitujemo pojedine slojeve nevapnenastih slatina, tada vidimo,
kako su pojedine soli rasprostranjene. U gornjem, oranom dijelu uopće
ne nalazimo soli, u tvrdom se sloju soli tek javljaju i počinju naglo rasti.
Gips i gorka sol od 45 cm počnu rasti, kod 65 cm dubine postignu maksimum
i dalje ooet opadaju. Glauberova se sol pojavljuje slično, ali ne u
tako velikoj mieri i količini. Kuhinjske soli nalazimo najviše u dubini od
75 crn. Soda i bikarbonska soda javljaju se u dubini od 55 cm i dalje rastu.
U dubini od 130 cm već se ne opaža njihov uticaj. Vapnenac počinje kod
55 cm dubine, na 90—95 cm dubine ima ga oko 17*5%´. Kod 120 cm dubine
znade ga biti. ako ovamo računamo i ovapnjeni šljunak, i do 20—25%.


U dubini od 2 m nalazi se crvena kao rđa crta, ispod koje se nalazi
proljetni, stalno vlažni sloj, no i ovdje voda nije pod pritiskom, nego tek
u dubini od 4—6 m, gdje inače kod kopanja bunara nailazimo na vodu.
Kad tlo dobije dosta površinske vode, bilo od snijega bilo od kiše, to
ako pojedini slojevi slanica imaju i tek oko 15—20% vlage i ako bi za
svoje zasićenje trebali oko 60%-nu vodu, nemogu da je prime, jer su se
koloidni dijelovi razmočili i nabubrili, te ne dozvoljavaju vodi, da dalje
prodre. I sada se događa jedan paradoks. Površinsku vodu, Jer nam smeta,
odvodimo, a pod njom međutim imamo suhe slojeve, koji jako oskudijevaju
vodom.


Vapnenaste slanice (koje obiluju vapnencem) manje su ispitane ođ
nevapnenastih, imaju u glavnom ista svojstva kao i nevapnenaste. Razmočene
čine blato, koje je kod nagloga sušenja pokriveno tvrdom korom.
U suhom stanju tvrde su kao kamen. Ovo se tlo u toliko razlikuje od
nevapnenastog, što sloj sa solima čini jednu za vodu i zrak sasvim nepropusnu
ploču, koja nema ni najmanje poroziteta, vapnenasto-ilovastu
ploču. Pored toga ima i sloj s koloidima, koji rđavo djeluje na fizikalna
svojstva tla. Dok kod normalnoga tla prisustvo vapnenca daje poroznost
i propustljivost, dotle u slanica nema toga svojstva i tlo ostane vezano.
To se svojstvo osniva na principima koloidne kemije. Ako se kristal u


367